ovo sto je obi rekao. nasi ljudi su mi mnogo pomogli u pocetku a nije da sam otisao kao indijanac. znam jezik (engleski) imam diplomu u struci i opet sam se osecao kao da sam pao s marsa. srecom bilo je more nasih pa mi je taj osecaj otudjenosti nekako brzo iscezao.
druga stvar je da je moj odlazak bio iskljucivo ekonomski. a sada kada premotam film dolazim do zakljucka da je i neinformisanost veliki problem. sreca pa nam je internet otvorio prozor u svet pa mozemo tu i tamo da vidimo kako to izgleda vani ali dok nisam poceo da radim i zivim i osecam na svojoj kozi ja nisam bio svestan sta kvalitet zivota zapravo znaci. ja dolazim iz porodice takozvane srednje klase koja je zapravo unistena. oba roditelja i sestra intelektualci sto bi u normalnim zemljama bio garant dobrog zivota ali ne i u srbiji gde se krpio kraj sa krajem. prelazim da zivim i radim u dubai i spoznajem u pravoj meri termin kvalitet zivota.
covek se na dobre stvari lako navikne tako da sam i ja poceo da se proseravam kad dodjem kuci i sve mi smeta. sto su mracni ulazi, sto su ispljuvani liftovi puni zvakacih guma. sto su toliko jadni putevi, zasto nemam teretanu, saunu, parno kupatilo u zgradi i tako dalje i tako dalje. nemojmo da se zajebavamo ali kvalitet zivota je neuporediv. tako da iako je ekonomski kriterijum bio prioritet prilikom mog odlaska ti prioriteti su sada drasticno promenjeni. sto kaze rambo navikoh se ja na sapun i na zubnu pastu.
sa trece strane svako ko ocekuje da ode bilo gde na zapad/istok i da lelemudi moze odmah da odustane i da ustedi pare. jebeno se radi. taj prvi period dok juris posao u struci ili dok se ne mrdnes sa dzunior pozicije je svima najgori. posle par godina jebenog rada dolazi se do satisfakcije u smislu zarade, slobodnih vikenda, odmorima na egzoticnim mestima, kurcenje po srbiji sa platom iz inostranstva.