VLADIMIR PERIC VALTER

Alphonso Ford odabran je kao 32. pick na NBA draftu 1993. od strane Philadelphia 76ersa. Srednju školu i fakultet odradio je na domaćem teritoriju, u rodnom Mississipiju. Na opskurnijem sveučilištu Mississipi Valley skrenuo je pozornost na sebe briljantnim igrama te stekao reputaciju jednog od najubojitijih ofenzivnih igrača u državi. U svojoj freshman sezoni predvodio je čitavu NCAA Diviziju I s 29.9 koševa u prosjeku, a već u sljedećoj zabijao je za koledž-standarde nestvarnih 32.2 poena. Postao je prvi igrač u povijesti NCAA-a koji je četiri uzastopne sezone bilježio više od 25 koševa u prosjeku, a s 3165 koševa peti je na all-time listi scorera Divizije I. “Al je bio jedan od najboljih ofenzivnih igrača koje sam imao prilike trenirati”, rekao je njegov trener s Mississipija Lafayette Stribling. “Kad bi ga krenulo, bio je nezaustavljiv. Mogao je šutirati. Bio je izrazito skočan. U napadu je bio čarobnjak koji je vjerovao da ga nitko ne može usporiti. S njim u momčadi uvijek ste bili kompetitivni.” Unatoč slavi iz studentskih dana Ford se nije najbolje snašao u NBA ligi. Razloge treba tražiti i u tome što je bio nizak za klasičnog beka šutera (192 cm). Odigrao je svega 76 utakmica u dvije sezone noseći dresove Sixersa i Sonicsa, te se nakon avanture u CBA ligi odlučio otisnuti preko oceana. Sredinom devedesetih počeo je priljev Europljana u NBA ligu, no paralelno su i američki košarkaši koji se nisu snašli na domaćem tlu sreću odlučili potražiti na Starom Kontinentu. Al je bio jedan od njih. Dolaskom u Europu započeta je legenda o Alphonsu Fordu. Na mala vrata 1995. potpisao je za španjolsku Huescu za koju je zabijao 25.1 poena u prosjeku. Sljedeća stanica bila je Grčka - Al je nastavio puniti mrežice; u dresu Papagoua bio je najbolji strijelac grčkog prvenstva s 23.9 koševa. U samo dvije sezone izgradio je reputaciju ubojitog scorera te je bio spreman za iskorak u nekom od većih europskih klubova. Netom prije početka sezone 1997-98 suočio se sa slobodnim padom - naletio je na zdravstveni problem koji je jako rijedak u svijetu profesionalnog sporta. Dijagnosticirana mu je ni manje ni više nego AKUTNA LEUKEMIJA. Riječ je o brzoprogresivnoj zloćudnoj bolesti u kojoj dolazi do zamjene normalne koštane srži zloćudnim stanicama. Drugim riječima, vlastito tijelo se okreće protiv tebe, a stopa smrtnosti kod odraslih ljudi pet godina nakon otkrivanja je 76 posto. S tek 26 godina, u punom naponu snage, Alphonsu je košarkaška karijera pala u drugi plan, a nova borba bila je ona za vlastiti život. Papagou i Ford su sporazumno raskinuli ugovor, a Al je idućih godinu dana proveo po terapijama u bitki s ovom teškom bolešću. Unatoč svemu, za konačni cilj imao je povratak na parkete. Znao je da neće biti jednostavno - jedno je okršaj s protivnicima na parketu, a nešto sasvim drugo borba pod obručima uz paralelni rat s leukemijom u vlastitom tijelu. Jednostavno nije bilo fer. Izvan svake granice razuma, rušeći biološke zakonitosti, vratio se košarci 1998. nakon samo sezone izbivanja. Samim povratkom već je postao pobjednik, no način na koji se vratio bio je nevjerojatan. Priliku mu je pružio grčki Sporting, a nakon što je tamo pokazao da je i dalje na visokoj razini unatoč bolesti, potpisao je dvogodišnji ugovor s Peristerijem gdje je pružio neke od najboljih predstava u povijesti europske košarke. U sezoni 2000-01 Ford je osvojio nagradu MVP-a prvenstva te je senzacionalno vodio Peristeri do borbe za titulu grčkih prvaka koja je na kraju okončana trećim mjestom. Njegova je momčad istodobno igrala Euroligu, a Al je s prosječnih 26 koševa bio najbolji strijelac čitavog natjecanja! U svojoj prvoj euroligaškoj utakmici ikad Estudiantesu je ubacio 35 poena. Ponajbolju utakmicu karijere pružio je u playoffu protiv Tau Ceramice kojoj je sasuo 41 poen od ukupnih 79 svoje momčadi, čime i danas drži rekord za najviše poena u jednom euroligaškom susretu. Ovakve predstave u elitnim natjecanjima Starog kontinenta za čovjeka čije su krvne stanice odumirale svakim izlaskom na parket dio su mita o nadljudskoj snazi volje Alphonsa Forda. Svaka nova sezona bila je izravno suočavanje sa smrću u oči, ali i korak bliže košarkaškoj besmrtnosti. Kruna karijere je potpis za Olympiakos, jednogodišnji ugovor težak za tadašnje standardne nestvarnih 12 milijuna dolara. Odužio se onako kako jedino zna, trpanjem koševa i dominacijom nad suparnicima. Još jedna titula najboljeg strijelca Eurolige (24.8 koševa) dodana je u vitrinu. Pored toga, osvojio je grčki kup, a u finalu prvenstva s AEK-om propustio je dva posljednja susreta zbog ozljede čime se oprostio od Grčke, zemlje koja mu je pružila toliko toga, a on njoj još više. “Una magia di Ford.” Ford-manija se preselila u Italiju, a spomenute riječi bile su neizostavne u prijenosima utakmica domaćih komentatora. Dvije sezone nosio je dresove kultnih klubova Siene i Scavolinija. Sienu je odveo do Final foura Eurolige, a po drugi put je odabran u najbolju petorku natjecanja. Alova posljednja sezona (2003-04) u dresu Scavolinija ipak će ostati posebno upamćena na tužan način. Iako je konkurenciju nastavio častiti s 22.2 poena u prosjeku, ispriječio se jedini protivnik koji ga je mogao zaustaviti - leukemija. Zvuči nevjerojatno da je netko mogao igrati vrhunsku košarku uz tako teške zdravstvene tegobe - no to se stvarno događalo. Poseban twist ovoj nadnaravnoj ustrajnosti dala je Alova tajnovitost. Međutim, ovog puta povratka nije bilo. Mada je igrao na rubu smrti s leukemijom u poodmakloj fazi, svojoj momčadi je za kraj podario četvrto mjesto u prvenstvu čime se kvalificirala za Euroligu. Današnjem talijanskom reprezentativcu Danielu Hackettu Ford je bio idol, a njegovoj sreći nije bilo kraja kad je Alphonso došao u njegov rodni Pesaro i potpisao za Scavolini. Nažalost, ta sreća se ubrzo pretvorila u patnju i gubitak. “Još uvijek plačem radi Alphonsa Forda. Nitko nije očekivao ono što će se dogoditi. Nitko u momčadi nije znao za njegove obnovljene zdravstvene probleme. Jedini upućeni bio je klupski liječnik kojem je otkrio kako bi mu ovaj pomogao oko nabave lijekova. Bilo je dana kad se nije mogao ustati iz kreveta, ali otišao bi u teretanu i potom zabio 30 koševa. U playoffu talijanskog prvenstva Ford je sjedio na klupi jedva držeći oči otvorenima. Nitko nije imao pojma što mu se događa.” Krajem ljeta, Al je obznanio da više ne može igrati košarku. “Dragi prijatelji, objavljujem da sljedeće sezone neću moći igrati za Scavolini. Moji zdravstveni problemi mi trenutno ne omogućuju da se natječem kao profesionalni sportaš. Želim da svi imate vjeru u mene. Ostanite snažni i borite se jako. Moje srce će uvijek biti s vama. S ljubavlju, Alphonso Ford.” Nepuna dva tjedna nakon ove šokantne i tragične objave, Alphonso je preminuo u rodnom Mississipiju. Imao je samo 32 godine, a za sobom je ostavio suprugu i troje djece. Njegova sedmogodišnja borba s leukemijom, koju je većim dijelom držao u diskreciji i stoički igrao, došla je kraju. Godinu za godinom pobjeđivao je smrt, a njegova priča nije samo oda o preživljavanju već najbolji mogući prikaz snage ljudske volje. Kontra svih šansi postao je ponajbolji scorer u povijesti Europskog kontinenta, a koliko je velik i cijenjen odaje podatak da današnja titula najboljeg strijelca Eurolige nosi ime upravo po njemu. Legacy mu se sastoji od dva naslova najboljeg euroligaškog strijelca, dva odabira u prvu petorku Eurolige, četiri titule najboljeg strijelca Grčke, MVP priznanja Grčkog prvenstva te jednog trofeja u grčkom kupu, a njegovih 22.2 koša u prosjeku je najviši prosjek koševa u povijesti Eurolige. Ipak, najbitnija Fordova titula je ona životnog pobjednika koji je medicinskim čudom, živeći s leukemijom postao jedan od najboljih košarkaša Europe. Nije htio odustati, kako od sebe, tako ni od košarke. Alphonso se smatrao jačim od opake bolesti, ali i većim od do tada postignutog u svijetu kontri i silaznih putanja. Stoga je nastavio igrati. Dirljiva priča pokojnog Alphonsa Forda može svima poslužiti kao živuća motivacija - ako se sedam godina borio s teškom bolešću i ostavio neizbrisiv sportski trag njoj unatoč, možda i naši problemi, kakvi god bili, mogu biti nadvladani.

Vazna pobeda da hvatamo gornji dom, sledi Cibona, o evroligi necu ni da razmisljam dok god igramo bez drugog pleja.

Od 19 na 10 i ficko je jos u igri.

Beron jos trazi sut, Filip nacin da prenese loptu, a Covic trenera, sve u svemu trenutno nismo ni za plej of a kamoli borba za trofej.

Boze koliko lose igramo, dal je realno da to niko u klubu ne vidi i ne konta, ovu Megu je Fmp razneo.

Danas je i rodjendan Ognjenu Dobricu, nadamo se da ce biti nagradjen i pobedom.

Ljudi ajde malo da prestanu te podele i tenzije, danas ekipa igra vazan mec hocemo da podrzimo Zvezdu? Ne Covica, ne Filipa ne Terzica ne ovog ili onog pojedinacno vec Crvenu Zvezdu, da krenemo sa pobedama i sacekamo trenera pa cemo videti kako dalje.

Znaci bolje Jaku i Simona da smo vratili nego pola ovih pojacanja.

Jirka gol i asistencija za Radnicki.

Dobro malo sam euforican sto je konacno da gol ali svakako lep gol.

Garsijaaa evro gol iz mrtvog ugla.

Jovancic je morao izaci , decko je van forme i bravo za Milojevica, Ben za 4-0 iz penala, nakon igranja rukom.

Previsok rezultat za prikazano ali bar koristimo prilike , Garsija mi je enigma on zna fudbala ali je jos stegnut

Ben za 3-0...

Aleksa Vukanovic 2-0.

Pavkovvvv, iz opravdano dosudjenog penala.

CRVENA ZVEZDA (4-2-3-1): Popović - Gajić, Pankov, Degenek, Rodić - Jovančić, Kanjas - Garsija, Ivanić, Vukanović - Pavkov.

I mi jos nemamo trenera? Dobro polako ima vremena..

Moze i Filipovski samo ne Alimpije i Jovanovic.

Pre dve nedelje u Splitu, ulica Dominisova, osvanuo je prelepi mural posvećen jednom od najvećih košarkaških timova Evrope - Jugoplastici. Sve u čast tih sjajnih momaka koji su tri puta zaredom pokorili Stari kontinent i ispisali neke od najlepših stranica jugoslovenske košarke, te u susret nedeljnoj proslavi prve u nizu evropskih titula. Ali od jutros zidovi jednog dela Dominisove ponovo su "goli". Iz uprave grade splitskim komunalcima stiglo je naređenje da mural hitno uklone. Dresovi Kukoča, Sretenovića, Pavićevića, izjave Bože Maljkovića, vođe tog sjajnog sastava - sve prekrečeno. Gotovo svi hrvatski mediji preneli su vest o, složila se celokupna javnost u regionu, jadnom i bednom potezu gradskih glavešina:''Prebrisali sretne uspomene iz prošlosti da ih ne podsećaju na traume sadašnjosti; Sve treba uništiti, izbrisati, jer Hrvatska kao da nije postojala pre 90-tih godina. Žalosno je što se tako sramimo svoje prošlosti; Split se srami svega zbog čega je veliki grad. Srami se svojih partizana, draže su im ustaše i talijanski jezik, srame se Jugoplastike... Kontra razumu ide ovaj grad", samo su neki od komentara ozlojeđenih građana Splita. Jedan od najvećih igrača u istoriji jugoslovenske košarke i ponajbolji igrač te generacije Jugosplastike - Dino Rađa, isprva nije želeo da bilo šta komentariše, ali kasnije se oglasio na svom zvaničnom Fejsbuk profilu. Kao po običaju, nije imao dlake na jeziku:"Sramota! Gadite mi se, jadnici neostvareni, koji nikad u životu niste ništa napravili. Najveći uspeh vam je podizanje članske karte neke stranke. Jedino što znate to je prodavanje crvene i crne magle, da prikrijete svoja sranja. Ne smeta vam što Dom omladine nije dovršen već 40 godina, ne smeta vam stadion i bazeni koji se raspadaju, ne smeta vam “metro” što vozi jednog i po ćoveka dnevno, ne smeta vam što treba sat vremena za prolaz kroz luku, ne smeta vam što 20 godina ne možete da spojite Trogir i Omiš, ne smeta vam nedovršena Arena već desetak godina, ne smeta vam Marjan koji ste nemarom devastirali... Ali smeta vam najveći sportski uspeh u istoriji grada. Niste zaslužili da vam iko dođe na proslavu. Ja prvi ne bih došao da nije Bože, Srete, Sobina i onih nekoliko hiljada istinskih ljubitelja koji će doći u nedelju u dvoranu da pozdrave ekipu. Bljak". U istoriji košarkaškog grmalja iz Gripa, koji danas nosi ime KK Split, 6. april 1989. vodi se kao najvažniji. Tog dana u Minhenu na završnom turniru Kupa šampiona Jugoplasika je tukla Makabi i postala prvak Evrope. Boža Maljković sastavio je šampionski tim koji je u proseku imao tek nešto više od 20 godina?! U polufinalu Barsa, u finalu Makabi... Nikada mlađa ekipa nije pokorila Evropu. Tog proleća '89. sve što se dogodilo u Minhenu vodilo se kao veliko iznenađenje, već od naredne sezone uspostavljena je dominacija kakvu košarkaška Evrope ne pamti. JUGOPLASTIKA 1988/89: Luka Pavićević, Duško Ivanović, Toni Kukoč, Goran Sobin, Dino Rađa, Zoran Sretenović, Velimir Perasović, Teo Čizmić, Petar Naumovski, Žan Tabak. I veliki Božidar Boža Maljković. Koliko je danas lako odreci se svega lepog, odreci se partizanske proslosti i borbe stideti se prosto, prekreciti uspeh najveceg kosarkaskog tima u bivsoj zemlji splitske Jugoplastike samo zbog onog Jugo, lepo rece veliki Dino Radja jadnici.

U moru preslušanih i viđenih komentara posle utakmice dvorani Aleksandar Nikolić jedan se posebno izdvojio: "Barselona bez plejmejkera bolja od Zvezde bez plejmejkera". Bila je to savršena nadogradnja na naslov jednog kolege, koja je u svoj svojoj jednostavnosti pogodila suštinu Zvezdine trenutne krize. Milan Tomić je otišao, Andrija Gavrilović uspeo da izazove hemijsku reakciju i razbudi tim, ali gorući problem ostaje. I s njim će morati da se uhvati u koštac pod hitno. Ne samo trener, ma ko to bio, već i uprava na čelu s Nebojšom Čovićem. Crvena zvezda nema plejmejkera evroligaškog kalibra!

Djenka odavno ovako lose nije sutao, oni njegovi sutevi za tri su nekad bili maltene sigurica ali dobro gine u odbrani, on ce biti ok, ali vreme prolazi jos nema naznaka za trenera, jel nama sad duplo kolo u Evroligi?.