Kod mene je u pitanju OCD, koji se drasticno pogorsao oko punoletstva. Nakon toga proveo sam godine u anksioznosti, depresiji, agorafobiji. Nazalost tek pre 5 godina sam otisao kod psihijatra, kad su mi prisilne misli bile extremno pojacane. Prvo sam pokusao bez lekova, ali nije islo, pa sam krenuo kombinaciju lekovi + terapija.
Zivot mi je koliko toliko krenuo uzlaznom putanjom, pre svega profesionalno, smanjio sam lekove, nisam dugo isao kod psihijatra. Nazalost oko nove godine sam upao u duboku krizu, imao sam jake suicidne mislli, nisam jeo danima. Kako dodjem sa posla, gledam klipove o samoubistvu, depresiji, trazeci utehu u tome da nisam jedini.
Krenuo sam sada redovnije na terapije, pojacani su mi lekovi. Koleginica sa posla je primetila da sam bas lose, dugo sam se lomio, ali sam joj ispricao, prva osoba van psihijatra kojoj sam priznao svoje psihicke probleme.
MIslim da sam sada koliko toliko otvoreniji o tome.