Ovo je napisano nakon onoga ABA derbija u kojem smo slavili, i ispostavilo se dosta tačnim. Ja i dalje ne mogu da se otmem utisku da smo mi bolja ekipa, da igramo ozbiljniji basket i da smo uz prednost domaćeg terena, morali ovo da završimo prije 5. utakmice, ali se igraci CZ očigledno ne slažu sa tim. 🙂 I svaka im čast na tome. Ozbiljna fajterska ekipa, koja nam nijednom nije dozvolila da se pokažemo u punom sjaju, stalno su nam disali za vratom koliko god dobro da smo ušli u meč ili nas rutinirali ukoliko im je ostavljeno prostora. Definitivno ima nešto i u toj toliko, na forumu, osporavanoj "domaćoj osnovi", makar kada je ABA liga u pitanju. Ti ljudi jednostavno znaju da igraju ovakve mečeve, uspiju nekako da se mentalno ubace u pravo stanje, i u samom startu su u prednosti nad mnogim stranim igračima. Kad smo već kod igrača CZ, obično nemam običaj da komentarišem jer ih ne ispratim u toj mjeri tokom sezone, ali sada je bilo i više nego dovoljno prilika da se upoznamo. Dobrić je, imam osjećaj, posljednji put protiv Partizana promašio prije 5 godina, i koliko god da je osporavan, momak je sa razlogom bio toliko puta dio šampionske ekipe. Kampaco i Vildoza, prvi je majstor, a i da nije, sa onakvim pristupom utakmicama i košarci je odmah u startu u prednosti u odnosu na ostalih 9 igrača. Zaista na momente ostavlja bez daha, ali ipak je utisak da je poprilično zaustavljen u ovoj seriji. Nepunih 30% iz igre je nešto sa čim može da se živi, koliko god neko dobro kreirao za druge. Vildoza, not my cup of tea, iako nesumnjivo opasan igrač. Nedović, mi je nekako skuplji Anđušić, odnosno od njih dvojice bi mogao da se sastavi jedan brutalan košarkaš. Naravno, da ne bude zabune, Nedović je EL igrač sa nekim elitnim karakteristikama, ali ipak i ne igrač kojem bih dao ključeve ekipe u ruke. Petrušev, ozbiljan potencijal i već sad opasan igrač, ali se meni lično nikako ne dopada njegov pristup i generalno taj neki govor tijela. Moguće da sam iz nekog razloga subjektivan, ili pod utiskom par nekih situacija, ali bih zaista iz ugla reprezentacije želio da on postane ono što košarkaški može definitivno. Branko Lazić, konačno nije faktor, i drago mi je zbog toga veoma. 😁 Svakako, opet ponavljam, čestitke KKCZ, moglo je ovo da ode i na drugu stranu, i stvarno se ozbiljan basket igrao.
Moram da se osvrnem i na navijače. I protiv RM, i sinoć protiv CZ, se stvarao narativ da su incidenti neizbježni, a oba puta je publika u hali bila na apsolutnom nivou i pokazala ozbiljan nivo razumnosti i prije svega poštovanja prema Željku i njegovim apelima. I to je glavna razlika, koliko god pokušavali da stave znak jednakosti, na jednoj strani imamo autoritet koji je prošao mnogo toga, i kome je uz sve mane i vrline, košarka na prvom mjestu, a na drugoj strani sve suprotno od toga. I naravno, da ne bude zabune, doček gostujućeg autobusa sa topovskim udarima je dno, i potencijalno mnogo opasnije od bilo kakvog verbalnog skandiranja, ali takvim glavama je očigledno uzalud svaka priča, i dok god slobodno šetaju ulicama, oni su prvenstveno problem društva, pa tek onda klubova i sportskih manifestacija.
E sad, da se vratimo malo na nas, i našu sezonu...
Uh, odakle početi. 🙂 Mislim da najviše o tome koliko je ova sezona bila emotivno iscrpljujuća govori to, što smo praktično svi, jedva čekali da se završi. Kako god, ali samo da se završi. Ipak završila se na pravi način i to tek sad polako počinje da se kapira, makar je kod mene tako.
Nisam još razriješio sa sobom da li mi je ovo najdraža titula (tim i sezona generalno su zasigurno u samom vrhu), ali onaj meč sinoć je definitivno na prvom mjestu kada je u pitanju tenzija sa kojom sam ga dočekao, a i ispratio. Bukvalno osjećaj koji ne dozvoljava da se sjedi. Jednostavno, smatram da smo zaslužili trofej, i navijači, i ekipa na čelu sa Željkom, i nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da ćemo ostati bez istog. Veliki bi to udarac bio za cijelu organizaciju, iako se sam trofej zapravo sveo na prestiž, i nisam siguran kako bi isplivali iz toga.
Ovo je post iz doba onog proglašavanja Željka tipom koji je došao da se malo iskulira u KKP, i koji više vremena provodi u noćnom životu nego što se bavi svojim poslom. Na kraju, reklo bi se da ipak i nije bilo baš tako. 🙂 Takođe, Željko nije bezgrešan u bilo kom pogledu, ali opet ću ponoviti, da li neko stvarno misli da postoji bolji kandidat za trenera Partizana u ovom, ili bilo kom drugom trenutku? I košarkaški i organizaciono, i u svakom drugom pogledu je podigao Partizan koji je bio maltene na dnu. I nije ga podigao za par stepenika, već za par spratova, i to liftom. A nema razloga da ne vjerujem da će u jednom momentu doći i taj posljednji stepenik.
Ekipa je u jednom momentu igrala ubjedljivo najbolju košarku u Evropi, i svi smo svjesni da je sa onom igrom i sa onim samopouzdanjem moglo da se ode i do samog kraja. Ostaće žal kod svih nas zasigurno, i vječno what if, ali isto tako ostaje ponos i zadovoljstvo za sve prikazano u ovogodišnjoj EL, počevši od navijača i atmosfere koja je maltene obišla cio svijet i vratila Partizan na košarkašku mapu, pa do spektakularnih pobjeda i kod kuće i u gostima.
Takođe, ekipa je imala svojih mana i bubica, neke od tih bubica smo vidjeli i sinoć, ali isto tako je bila ekipa sa puno hrabrosti i i fantastičnim zajedništvom. Bukvalno se u svakom pokretu i na terenu i van terena vidjelo da vjeruju jedni drugima, da je hemija fantastična i da uživaju igrajući za KKP. To se ne mjeri uvijek rezultatima, ali je iz ugla navijača fantastično vidjeti, i dodatan užitak čini u praćenju tima tokom sezone.
Tristan/Balša - Nažalost, iz opravdanih i neopravdanih razloga, nisu bili u prilici da iskoriste minute za koje je bilo prostora, i kroz sezonu dodatno napreduju. Nadam se da će pametno iskoristiti ljeto, i lično bih volio da ih gledam sljedeće sezone. Smatram da obojica imaju šta za pokazati u godinama koje dolaze, i da je isključivo na njima da iskoriste svoje šanse.
Trifa - Više puta tokom sezone smo to i komentarisali, od razmaženog djeteta Trifa je stasao u ozbiljnog timskog igrača. Nisam siguran da umijem da procijenim na koji nivo košarkaški to može da ode u budućnosti, ali sam ga mnogo zgotivio zbog načina na koji je počeo da koristi svoje minute. Uvijek na maksimumu i sa maksimalnim poštovanjem prema timu i igri.
Anđuša - Mnogo mi je drago bilo vidjeti ga sa peharom sinoć, a vidjelo se koliko i njemu znači. Bukvalno primjer igrača kojeg velike emocije prema klubu i želja sputavaju da bude najbolja verzija sebe. Mnogo puta smo se sigurno uhvatili za glavu zbog njegovih "minijatura", ali bilo je tu i nekih majstorija i odličnih rola.
Janis - Riljao je Janis u odbrani cijele sezone, postavio se u ulogu pravog timskog igrača, ali mislim da nam je svima osjećaj isti - ostao nam je dužan malo više toga u napadu. Bilo je na momente nagovještaja da će da se otkači i na toj strani terena, čak i u nekim prebitnim mečevima (G4 vs RM, G2 vs KKCZ), ali uvijek se nekako brzo gasilo. Svakako, i fizički, a i košarkaški, Janis jeste EL igrač i vjerujem da ukoliko ostane može da odigra osjetno bolju sezonu.
Yam - Lično, jedan od omiljenih igrača. Ozbiljan napredak je tu, i kao da prečesto zaboravimo na njegove godine, ili ga ocjenjujemo kroz neke personalne projekcije na pozicije pleja. Davao je ton timu na obje strane terena, i na momente djelovao čak i kao lider. Nemam sumnju da može da napravi ozbiljnu karijeru, a nadam se da će još traga ostaviti i u našem dresu.
Aleksaaaaaa - Motor ovog tima kad god je bio prisutan. Mnogo mi je krivo i zbog njega, i zbog ekipe, što nije bilo sreće sa povredama. Vjerujem da bi i neke stvari izgledale skroz drugačije sa njim na terenu. Praktično definicija microwave igrača, ali ipak sposobnog da doprinese i kada košgeterski nije na nivou. Željko mu, reklo bi se, poprilično vjeruje, a Aleksa njemu još više, i to mora da daje rezultate. Samo zdravlja da ne fali.
Smajli - Luda glava. 😄 Toliko luda da nikad nisi načisto da li će ta glava da zabrljavi sve jer ne kapira da je na košarkaškoj utakmici, ili će da pokida jer isto tako ne kapira da je ispred njega jedan Tavares, a ne neki random lik na terenima u Kotežu. Ozbiljan je Smajli potencijal, i evidentno je napredovao. Djeluje da je i on skapirao neke stvari, kondiciono to izgleda dosta bolje nego u određenim djelovima sezone. Na čiste fizikalije i bolju fizičku pripremu on može da bude problem mnogima, a rad sa Željkom i šut koji posjeduje dođu kao neki bonus.
Dante - Ozbiljno gotivan lik, i na terenu, i van njega. Mnogo je toga dao ovoj ekipi na obje strane, i zaista je bilo zadovoljstvo gledati ona ubrzanja i onaj prvi korak, kada imaš osjećaj da se par frejmova izgubilo u prenosu. Pojma nemam koliko je realno da ga zadržimo, ali bi to definitivno bio veliki plus jer osjećaj je da on može za još makar jedan nivo da podigne svoju igru.
Naneli smo im poraz bre! - Sniper. Veliki broj bitnih šuteva hladnokrvno pogođenih. Mnogo ozbiljno oružje u Željkovim rukama.
Zek - Najkonstantniji naš igrač. Bez praznog hoda, sa onolikom minutažom, na dvije pozicije i sa bezbroj načina da doprinese timu. Kapa dolje majstore.
Matijas - Nevjerovatna sezona. Bukvalno je u jednom momentu došao do nivoa da na indeks između 15 i 20 forum bude u fazonu "Lesor mora bolje". Zaista jedna energetska bomba koja nam je dobar dio sezone držala glavu iznad vode i vukla nas naprijed. Očekivano je bilo da na kraju dođe do zamora materijala (ja bih rekao i da se košarkaški to malo izneveliše, jer ono je bio nerealan nivo i ritam), ali je i toj fazi pokazao koliko je napredovao i psihološki i košarkaški.
Kapiten - Naravno, za kraj Kevin. Ne mogu da opišem koliko mi je drago što je ovakav majstor potvrdio još jednom svoju klasu, i što je to ovjereno titulom. Toliko njegovih bitnih šuteva i dobrih partija je palo u zaborav iz onih ili ovih razloga. Mnogo puta osporavan, ali Željko je ipak znao bolje. 🙂 Svi bi da malo bude KD, a onda malo CP3, samo što to ne ide tako. Momak je ubica na košarkaškom terenu, to je njegova igra i kada mu se da povjerenje, on će to prije ili kasnije i uzvratiti. Uvijek maksimalno profesionalan i fokusiran. Neće taj šut uvijek ući, ali bih ga svakako uvijek njemu povjerio. Bilo je zadovoljstvo uživati u njegovim majstorijama, onaj šut u G1 (Madrid) ostaje za sva vremena.
Sve pohvale i za stručni štab i ostale ljude oko tima. I sam Željko je više puta naglašavao da nikad u karijeri nije imao bolji tim ljudi oko sebe, i zaista je djelovalo da funkcionišu kao jedna vrlo dobro podmazana ekipa. Možda najbolje o toj pripremi utakmica svjedoče velika većina naših ulazaka u mečeve, gdje smo protivnike mljeli i gdje nas apsolutno ničim nisu mogli iznenaditi. Takođe, na polju fizičke pripreme i zdravlja igrača je definitivno odrađen brutalan posao. Sa ovom količinom utakmica, skraćenom rotacijom i intezitetom u kojem se igralo, završiti sezonu isključivo sa par povreda mehaničkog tipa (ili kao kod Balše, bolesti, na koje se ne može uticati) je ozbiljan poduhvat i dostignuće. Nadam se da u tom dijelu nećemo ništa mijenjati u sljedećoj sezoni.
O narednim koracima i svemu što nosi ljeto, biće vremena da se pišemo, sada je vrijeme da uživa u momentu, a bogami i odmori od svega 🙂
I samo Partizaaaaaaan... ❤️
