tele_kineza

bio je post "ako ne možemo sigurno u top8, onda daj omladinu", parafraziram. delim misljenje sa @Chaos Is Me oko radanova, ostali mladi kontam uglavnom dobijaju svoje minute po zasluzi. možda i ja tripujem kada mislim da radanov treba da dobije više, moja projekcija njegove odbrane i napade je u malih xy minuta koje vidim na tvu edit što se tvog bolda mog teksta tiče, luka mitrović je po meni bio nakon prve ozbiljne povrede nevažan u bilo kom smislu, ostali osim gudure su bili nevažni u svakom smislu. poštujem dejov pokušaj ali ništa od toga nije ispalo ni za zvezdu ni za repku.

ovde na videu kažu i da mu je zglob bio tarme sjeban. sad kad to kažu sećam se nekog takvog problema ali je definitivno imao i višak kilograma

delgado, to što si ćelav samo znači da ti i lebron imate više testosterona od maxe!

jedna od najlegendarnijih scena iz fudbalskog žitija dijegovog je svetsko prvenstvo u italiji 1990. daklem, maradona ima oko 30 godina ali ima kondicije kao oni veterani od 50-70 što se okupe da igraju u dobrotvorne svrhe: jedva se kreće a tata & ja smo generalno navijali na svakoj tekmi da ne dobije srčani udar pa i protiv nas. ekipa argentine ona klasična kada nemaju šta da ponude osim prevejanih likova u odbrani i destrukcija-igre-squad u sredini terena + dobar golman + klaudio kaniđa i dijego. jebo ga pas ludi, u svoj toj taštini praznine koju argentina emituje u napadu iz tekme u tekmu, dijego namesti dve šanse kaniđi koji obično zabije jedan gol. čak i u finalu mislim da bi dobili makar na penale ubedljivo najaču ekipu na tom prvenstvu da sudije nisu sudile švabama najsmešniji penal u istoriji smešnih penala.

evo pregledao sam samo šut za tri u 11 euroleague utakmica: u 5 od 11 tekmi smo imali između 40% i 50% šuta za tri, češće 50% to je praktično svaka druga tekma, iako nisu tako naizmenično raspoređene. jesmo laki za skauting ali eto - dodaj milionče (mislim da ne preterujem) za pangosa, pa oduzmi xy igrača u vrednosti tog miliončeta i vidi kako ti izgleda onda ekipa i šta su opcije za igrati pošto dobijaš solidnu kreaciju druga opcija je neki kreativan plej koji košta 300k zato što pod A ne može da igra odbranu pa ga satiru, pod B ne može da šutira pa mu idu ispod bloka, pod C pije i/ili se drogira pa ga izbegavaju najbolje je kada imaš balans spolja - iznutra ali je izvodljivo i bez toga. svakako izvodljivije nego bez dobrog šuta ovih dana

opet kažem, ja ne mogu da se pravim kako sam upoznat sa radom u klubu, niti pratim mlade igrače pre nego što krenu da igraju seniorsku košarku, tako da - pojma nemam ko je bolji na treningu, talentovaniji i slično. sve što čujem i pročitam o domaćoj košarci, činim upravo ovde na forumu. ne mogu da se složim sa perkosovom logikom ukoliko su očekivanja i dalje da budemo prvi favoriti za jadransku titulu i taj duel na tri dobijene u srbiji sa partizanom. ako je očekivanje onda da budemo pri vrhu, nekada iznenadimo nekada razočaramo ali jednom u 4 godine izbacimo opasnog talenta (koji za dve onda ode negde za milion), onda okej, nije moja šolja čaja ali razumem logiku. u poslednjih 4-5-6 godina je i partizanu i zvezdi daleko teže da se dokopaju najvećih talenata. ne znam da li ste primetili ali miško r. je pametno pronašao tu nišu u basketu siromašnog regiona "ja sam ti ionako moćni menadžer, kod mene ćeš dobiti 30+ minuta i sva prava na greške i zabošćeš stravinsky ugovor, dal' u nba, dal' kojekude" partizan i zvezda ne mogu to da ponude a na neki načim mi je i drago što je takav razvoj situacije: preko 50 godina su oni muzli celu srbiju i pola regiona da bi uzimali titule i pare. ako umeš da razvije š svoje, super. ako ne umeš, kupuj te dostupne u džaku pa kako ti bude. ili razvijaj mlade al onda ne treba navijači da te pitaju gde su titule i evrolige.

cak i vasa micic koji je bio projekat od reprezentativnog znacaja mnogo pre dolaska u zvezdu nije uspeo da se snadje u backup ulozi u tom trenutku.

poredis reprezentativno iskustvo radanova i borise u kvala prozorima po minut dva tri & jović - kalinic - bobi ili sam prespojio? može i tako, ako nisi za top 8, daj domaće mlade, ko god da su ali onda nema ni titula, niti bi radonja onomad skinuo partizan da je takva logika bila potpuno legit ali ne može i jare i pare

mogu da se složim sa ovim delom. međutim, tog mladog igrača razvijas godinama unazad da bi mogao da igra danas ovo što danas rochestie može samo sa fizikalijama 20ogodisnjaka zvezda je pokušavala sa razvojem mladih i pre radonjica i za vreme radonjica (rebic, gudura. gudura postao igrač, za malo u mzt da ode a bio glavni igrač omladinske repke) a i posle radonjica. da li ne umemo, da li 90% igrača nije dovoljno dobro ili su obe stvari zajedno problem - ja nemam pojma. tek, tako je kako je. efesov djordje gagic bi bio naš klaudio kanidja ( : jebo nam je kevaru djole sinoć

i ovo se često pominje u raznim iteracijama - a istina je da su njih dvojica već bili reprezentativci kada su došli u zvezdu, kalinić i jedan od nosioca, što je zajebana stavka u cv-u. na to idu dangubić i bobi kao povremeni reprezentativci i lazić u prajmu sa svojom smrtonosnom odbranom. ta odbrana kombinovana sa jovićevom, kalinićevom i dangubićevom + bobi bar zaštita reketa i trpanje po 20 pts = se ne viđa svaki dan u jadranskoj košarci čim budemo imali priliku da ponovimo nešto slično, ubeđen sam da ćemo okupiti te domaće igrače dakle, nije ig zvezda "izmislila" i razvila, to su već dokazani igrači bili.

pošto se i ovo ponavlja, samo da primetim: kada je trener smiren i tih - onda je flegma, ne ume da razdrma ekipu, nije za više od pomoćnog, ne može tako da se vodi. kada je neko izrazito ekspresivan, onda znanje zamenjuje za buku, ne valja kako god okreneš. sale obradović nije sjajan trener - to smo valjda znali i mi koji nismo gledali previše utakmica. jednostavno, čovek vodi sa već solidnim iskustvom uglavnom ekipe srednjeg do nižeg kvaliteta, kada je tema sam evropski vrh. i znate šta, nema ničeg lošeg niti neuobičajenog u tome, zvezda i nije klub koji može sebi da priušti majstora u regularnim situacijama. nije to bio ni dejan radonjić, samo što je njegov stil igre više prijao većinskom navijačkom oku a usput se potrefilo i da se našao u dobrom momentumu, gde su jović, kalinić, bobi i drugi domaći skoro-reprezentativci, potpomognuti ozbiljnim game changerima marcus williamsom ili kasnije quincey millerom, doneli neophodnu sinergiju ali tek u drugoj i trećoj sezoni. slažem se da sale ne vodi uvek sjajno tekme. možda će i on napredovati a možda mu je ovo plafon, videćemo. ipak, setite se prethodnih nekoliko trenera (čitaj: svi između radonjića i obradovića) = pa ćete videti da sale ima redovne trening-akcije i specijale koji se ponavljaju sa nekim varijacijama iz meča u meč. čovek radi očigledno na treninzima sve vreme, više ne mogu očekivati od solidnog trenera. ali nadam se da će biti bolji. ključno je razumeti da, uprkos superiornom sastavu za aba, zvezda nema unlimited budžet, naprotiv. jedini sjajan igrač kojeg je zvezda pazarila kada i ostali klubovi pazare svoje sjajne igrače je jordan loyd. sledeći vrlo dobar igrač koji trenutno igra verovatno utakmice karijere je cory walden. bio je tu i nnoko iz ovog segmenta dok nije stigao zdravstveni izveštaj. zatim sledi set igrača koje 80% euroleague timova ne želi da gleda poređane ni u word dokumentu a kamo u sastavu. iza njih dolazi jhonny o'brayant, tu negde bliže waldenu nego loydu koji je došao naknadno, verovatno iz dovoljno dobrih razloga da ga drugi el timovi ne pokupe. -> kada imamo razumevanje šta je realnost, valjda je lakše razumeti šta je plan: plan je da odbrana bude najbolja moguća i da ne pada previše sve do ulaska 8. igrača u rosteru, npr dobrića. čak je i davidovac u ovom sistemu najbolje izgledao defanzivno od kada je u zvezdi. mislim da se to dovoljno ne ceni, jer je zvezda osim ove sinoćne protiv efesa, uglanom igrala iznadprosečnu do izvrsnu odbranu, često i bolju od većine radonjićevih, koji je btw imao ipak u kvalitativnom a ne novčanom smislu - bolje igrače za to. drugi deo plana je da šut bude egal sa boljim evropskim ekipama. u najvećem delu utakmica koje smo odigrali, šut je bio savršen --- daklem, pošto ne možeš imati sve, obradović se odlučio za širok roster koji drži intenzitet igre u oba smera 40 minuta, odličnu odbranu i odličan šut. žrtvovao je plejmejkersku kreaciju i igru na postu - jer u našoj situaciji ne možeš imati sve. longstoryshort: imamo jako dobru odbranu i jako dobar šut - to su neki čvrsti preduslovi za savremenu košarku. voleo bih i ja da imamo kreacije sa pleja ili krila, da imamo i unutrašnju igru ali ako bih birao neke dve stavke od četiri (šut, odbrana, kreacija, poeni iz reketa) = birao bih pve prve dve stavke koje već imamo.

šta da ti kažem osim da nisi baš najbolje protumačio moj post. nisam tebi pripisivao ništa, govorim kakva je generalna klima na topiku. evo prevrti dve aktuelne strane i u par (dva) upisa ćeš naći sve igrače koje sam nabrojao

i na dobre i na loše partije se piše "sramno" i na pobede i na poraze "nedopustivo" realno je teško biti u krivu osim ako ne uzmemo sve trofeje i uđemo u 5 tekmu 1/4 finala a i upaljena lampica na topiku znači promeni trenera, ročestija, lazića, simonovića, halla, reetha, terryja, o'brayanta, kuzmića, dobrića a sa davidovcem i loydom ozbiljno da se porazgovara mislim, skupio sam ih sve na gomilu, samo da prebrojim = 9 igrača --- pregazili su nas, nema šta bez šuta i bez odbrane je ovo realni rezultat walden jako dobar dok je imalo smisla, donekle i kuzma i terry. ostali debelo nadigrani, uključujući i trenera

ja bih rekao, pošto generalno slabo kontaš basket (:

zaustavite gagica!

svaki put kad pogodi djordje gagic, uvenem

wood? na SF teorije nema, na C može ako je povoljan po njega matchup

ako ostaju navedeni, super e da, pojma nemam, hvala kristovo drvo je po meni pf, može na c 10ak minuta

wbrook gordon / green harden / sterling brown wood .. /wooten boogie ... /wooten -> treba ovde bar još 2-3 igrača, pošto green i boogie ne mogu celu noć ali može biti vrlo zanimljivo za protivnike

to ako gledaš statse. kad gledaš tekmu, vidiš da ima isti uticaj na igru kao i u juti

nije da je važno ali joe ingles je vazda nešto bio potcenjen od publike u evropi. neki pristupi igri u nekim timovima su mu više prijali, neki manje, negde je imao veću ulogu i tako .. ali je u suštini donosio uvek iste stavke na sličnom nivou

imao je on i u kulturološko-društvenom smislu relativno bitan značaj ali naravno, suština je da je bio magičan igrač jutros sam gledao jedno 50 komada isključivo štopovanja/primanja lopte

znam da barkley često pominje kako partizanovci vole ružnu košarku ali trae je baš puno ružan

1. Almost No Visible Chain Saws God had knee surgery on July 24, and He was still limping six weeks later, on September 8, when He walked out of the giant inflatable wolf’s head onto the soccer pitch at the Estadio Juan Carmelo Zerillo, in the Argentine city of La Plata. God wore a navy Le Coq Sportif hoodie with His initials (D.M.) on the chest, a white snapback cap, two glittering earrings, and track pants. God had not shaved, though He was not exactly sporting a full beard, either—it was more of a divine scruff situation—and He looked tiny, plush, and fragile. At 58, God was technically only three years older than Brad Pitt, but he did not call to mind Brad Pitt’s older brother so much as a small gnome in Brad Pitt’s older brother’s garden. With His billowing neck, heavy features, and dramatic mouth, God looked like a toad that was about to make a scene in a nice restaurant. God was being unveiled as the new manager of El Lobo, the Club de Gimnasia y Esgrima La Plata, also known as Gimnasia, or GELP. Many thousands of people had come to see Him unveiled. The people sang and shrieked His name. God gazed up at the people, in the manner foretold in 2 Chronicles: “For the eyes of the LORD run to and fro throughout the whole earth, to shew himself strong in the behalf of them whose heart is perfect toward him.” The people shrieked even louder. For their hearts were perfect toward Him, and they wished dearly to shew Him this, and they shewed him using all the means at their disposal, mostly by shaking blue balloons, and by jumping. The frenzy of their greeting brought a tear to God’s eye. He blew kisses to the people. Then some men came out and put Him in a golf cart. “Diego!” the crowd thundered. “Maradoooo!” Diego Maradona—for such was God’s name—rode out toward the middle of the pitch. His body language was uncharacteristically restrained, even timid. He seemed overwhelmed by the magnitude of the moment. Maradona’s arrival at Gimnasia marked his return to working in his home country. As a player, of course, Maradona had been, well, God—winner of the ’86 World Cup, scorer of legendary goals, on any short list of the biggest stars ever. As a coach—well, he had been a really incredible player. When he managed Argentina’s national team during the 2010 World Cup, he was perhaps most famous for telling a journalist to “suck it and go on sucking it” after the team narrowly squeaked into the tournament. Since then, he had stints coaching in the United Arab Emirates. Most recently, he had been the manager of the Mexican club Dorados de Sinaloa, a fact that many people on the internet had remarked upon with mischief, for verily is Sinaloa a stronghold of drug cartels, and well had Maradona been known to sample the odd cartel product every now and then, in moderation. He left that job in June, however, before the knee surgery. Now he was here. He got out of the golf cart. Smoke from several fiery explosions that had coincided with his arrival drifted over the flags that were waving and the banners that were being held aloft. His managerial record might have been mediocre—he’d never spent longer with a club than his 22-game stretch with the Cheetahs of Al-Wasl in 2011 and 2012—but the Gimnasia fans saw him as their savior. El Lobo had taken only one point from five matches and were flirting with relegation, but it was all right. Diego was here. In the stands, a man with freshly shaved hair was showing photographers the new Maradona tattoo he had gotten on his scalp. Outside the stadium, where fans were celebrating in the streets, a man commemorated God’s arrival by waving a chain saw over his head. This was not apparent from inside the stadium, where there were few to no visible chain saws. He began to address the crowd, still moving timidly. As he spoke, people kept leaping onto the pitch to try to get close to him. One man sprinted toward him with a giant umbrella that had Maradona’s face on it, seemingly wanting nothing more—from the moment, possibly from life—than to stand near Maradona and hold the Maradona’s-head umbrella over Maradona’s head. Watching the pitch invaders, listening to the roar of the singing, Maradona finally seemed to thaw. He started dancing a little. He got sassy with the crowd. It was as if a certain threshold of chaos had to be reached, and then the City of Misrule that builds itself around him everywhere he goes could begin flying together, brick by haphazard brick. When the City of Misrule appears, normal rules are suspended. Jesters become kings. The order of things turns on its head. In the City of Misrule, he knows how to carry himself. He shouted. He sobbed. He marched around the pitch with members of his new team in a formation that was partly “impromptu military phalanx” and partly “floor-level camera panning backward in a smoky ’90s music video while a boy band struts forward to get you back, girl.” He led the crowd in the classic Argentine soccer chant, “If you don’t jump, you’re an Englishman.” He was the smallest living creature in the stadium—in his tousled younger days, perhaps the uppermost curl of his pouf brushed 5 feet, 5—yet his aura towered. He seemed healed, renewed by mayhem. Every so often he’d look up with his eyes brimming, soaking it all in, as if the past and the future were catching up to him at the same time. https://www.theringer.com/2019/10/1/20891805/diego-maradona-hand-of-god-argentina-world-cup