Pa šta da kađem posle ovog izliva žuči podvučenog žutim, sem da sam replicirala na kapitalizam, a posle sam dobila nekakav paprikaš od rata, partizana, kapitalizma etc
Kol'ko sam mogla u životu da budem praktična i pragmatična, toliko sam i bila, preživela ko i svi drugi i Srbiji i sito i rešeto, i baš zbog toga znam o čemu ja (da ne bojim u žuto JA), mislim kad pišem o SFRJ i socijalizmu.
Ljudi su mogli mirno da legnu da ne misle da li će imati sutra da jedu, znali su da će deca moći u školu i znali su da će moći kod lekara.To je bila ta lepota življenja, jer ja (opet ne pidvlačim) nisam nikad besnela po pitanju imanja.
Ta bezbrižnost da će sutrašnji dan biti jednako lep kao i predhodno-zaoravo, miran, ajde.
Nisam pratila politiku, nisam pokrenula ratove, ali ni ja ih neću zaboraviti.
No, od onda je prošlo 30 godina, Nemačka i Japan su se digli bukvalno iz ruševina u prave gigante, 1974. recimo, 30 godina nakon rata.
I da ne zaboravim, u SFRJ nije bilo popova, što je bilo apsolutno divno.