quentin

Filip kao da viljuškarom podiže loptu na šut.

Dobrić iz nekog razloga čitavu sezonu igra punih gaća. Tačno se vidi da ne vjeruje da će pogoditi još prije nego što mu lopta izađe iz ruku. Valjda se uplašio nekih očekivanja, pojma nemam. U svakom slučaju, ako ima gdje da ide, neka ide. Mada sumnjam da će ga Čović pustiti.

Koliko od tih šuteva je bilo contested?

Ali odmiču se Mađaru da lakše šutira. Ovi 8 od 11 za tri imaju. Neka je sramota Duška. Da stolice stoje na liniji za tri više bi obranile.

To me i brine.

Baš sramotno izdanje.

Proradio i Anđuša...

Previše smo loši da iskoristimo foul trouble Partizana.

Mi kako branimo perimeter neće njima nikad šut da stane.

Jbg, Exum Nedoviću na ruci kad sa centra šutira, a mi njima otvorene trojke ostavljamo.

Odbrana, napad, skok, šut... Baš sve je problem.

E moj Dobriću...

Možda se nešto skandira?

Referisao sam se samo na Danilovićevu izjavu, odnosno na poređenje sa EX-YU igračima. Naravno da je teže poređenje sa igračima koji su ostvarili sličan rezultat. Mada mislim da za Jokića radi vrijeme.

Glede izjave Danilovića - naravno da je nemoguće i besmisleno porediti igrače iz različitih perioda u smislu igračkog kvaliteta, jer se sport mijenjao, razvijao, ali ono što je itekako moguće je poređenje dostignuća igrača u svojim epohama. Ovo što je Jokić uradio - ključna uloga u NBA šampionskom timu, FMVP nagrada uz neviđenu statističku dominaciju - je daleeeeko iznad bilo kog EX-YU igrača, bez obzire na lične preference, nostalgiju i žal za mlados.

To se zove sulke, baj d vej.

Kakvo razvlačenje mozga između Zvezde i Partizana... Bizarno je koliko ova mržnja potpuno zasjenjuje činjenicu da ova dva kluba nikad nisu imala skuplje i atraktivnije timove. Katastrofa. Postoji nešto što se zove međunarodno ratno pravo. Znači, i države u oružanom sukoba treba da se drže nekih pravila. Samo kod ovih naših pravila nema...

Priznaj da si ovo sam izmislio. A trebalo je da prodaš uredniku informera. Dvaes evra minimum.

Jeste, ali mogli su baš da naprave od metala jelu/bor. Ovo izgleda kao u obdaništu da se neka nagrada daje.

Ispašće na kraju da dr Čović nema svoju privatnu ligu. Kud ide ovaj svijet...

Ja mislim da je taj milion nevažan. U državnoj kasi je već odvojen, sasvim je nebitno da li će ga dobiti Zvezda ili Partizan.

Pročitao sam ja možda četiri ili pet njegovih knjiga, ali ne znam da ih nabrojim, jer su mi sve bile vrlo slične. Uvijek se sve vrti oko nekog sjećanja, neprecizno zapamćenih uspomena i lica iz prošlosti i sve imaju istu atmosferu nostalgije, lagane rezigniranosti prolaznošću koja nenametljivo emocionalno angažuje čitaoca. Sve u svemu, nije mi bio loš. Romani su kratki, uvijek znaš šta možeš da očekuješ, pa mu se povremeno vratim kad mi se nešto tako čita. Vjerovatno najvažnija knjiga mu je autobiografska Rodoslov, koja takođe zrači istom atmosferom, a i njegovo porodično porijeklo je dosta zanimljivo, pomalo kontroverzno.

Mislim da je mnogo vjerovatnije da se porodica Čović u nekom trenutku pojavi kao jedan od povjerilaca, te da Nebojša i Filip dođu da nam plijene koševe itd.

Njujorška trilogija kad sam je pročitao, negdje 99, bila mi je baš čitalački milestone. Svi su tada padali na Osterovu pitku mješavinu detektivskih zapleta i postmodernih tema. Pominjalo se njegovo ime čak i u kontekstu Nobelove nagrade, ali u nekom trenutku je izašao iz mode. Možda ga je hiperprodukcija došla glave (ne bi bio jedini). Stoji da jedno pola njegovih knjiga nije baš vrištalo da bude napisano. Danas, osim Trilogije, rado se sjećam The Book of Illusions, Timbuktu, a i ova Invisible mi je bila OK, uglavnom zbog fino dočarane atmosfere Pariza i Njujorka šezdesetih. OK je za čitanje i 4321, samo što je izrazito autobiografska, pa ko je čitao Osterovu dosta obimnu memoarsku prozu može malo da se smori jer neke stvari čita ko zna koji put.