Iz nekog razloga nasim igracima je tesko da ne idu u krajnosti. 25 minuta izuzetne borbe i zelje, na nivou one protiv Milana i Efesa...a onda gasenje kao na dugme, da ni ruku vise nece da podignu pri sutu Hapoela za 3 u 4/4, niti da prate prodore necim jacim od pogleda.
Ja razumem da zestoki nerezonski useri Blejknija preko ruku ili bacanje za loptu koja nekako ipak dodje do njih pa nam naravno zviznu trojku... mogu da poljuljaju veru u sebe i da moze da deluje kao da se kreci uzalud...ali pitam se, zbog cega smo mi izgleda jedini od 20 timova koji u svakom pogledu dignu ruke cim ide lose duze od par minuta, cim rival ode na +9 ili kao da imamo self-limit koliko puta mozemo da se dignemo iz knock-downa?
Upravo tim odustajanjima ce tim sebi napraviti mnogo veci psiholoski problem i kontra uslugu, nego li neprestanom borbom i opet porazom, ovog puta sa -1, 2 ili 3 razlike.
Mozda misle ok, ne ide nam uprkos trudu koji smo ulozili, a nismo ni kompletni, jbg. Tek je pocela sezona. And before you know it, ode voz, a njima se usadi taj stav.
Čak je i prosle godine na 2-8 ekipa opet skuplje prodavala kožu, gubila mnogo tesnijim rezultatima i u neizvesnijim zavrsnicama. A bila manje kvalitetna.