Dakle, da bi rat imao uticaja na nekoga, taj je morao da izgubi pola familije ili neki deo tela na ratistu?
Pa onda upalis vesti ovde, pogledas, opet slicna situacija. Neko je nekog izgubio, zato sto je neko drugi nesto uradio. Cudno zvuci ova recenica gore malo. Ne bez razloga, bas sam sinoc imao prilike da nacujem o nekim desavanjima dole od strane prorezimskih medija. Desavanja su tu, ali razloga nema. Nema nikakve pouke, empatije, samo upotreba zrtvi u propagandne svrhe za stvaranje jos vise zrtvi i sirenje vise mrznje.
I eto, nista licno, niti usmereno na tvoj post. Samo mi je posluzio za blagi rant. Patnja je i kad ocekujes da te pozovu na gotovo sigurnu smrt u ratu, patnja je kad te neko motivise da mrzis ljude koji su ti do juce bili prijatelji, patnja je kad gledas kako se nesto urusava pred tvojim ocima, a ti nisi u stanju da promenis to.
A da li bi sta pomoglo da izgubis zivot? Tako da je, godinama kasnije, taj pojam "rat" i dalje kriv, a nikako ljudi koji su ga izazvali. Ljudi i dalje nisu svesni vinovnika, neki ih slave, drugi ih prizeljkuju i sve to u ime zrtvi ili jer su bili prisutni i videli nesto. A videli su samo jednu stranu.
Sve dok mi nesvesno negiramo tudje zrtve, upiremo prstom samo u svoje, prebrojavamo ih - nikada necemo odmaci dalje od toga. Svaka statistika je prst u oko ljudima koji su nestali ili umrli, jer ispada da su se zrtvovali samo da bi posluzili necijem papiru, kojim ce da mlati i toboz brani svoju zemlju. A niko nista od toga nema. Takvi ponovo dolaze na vlast. Vracaju se. I vratice se ponovo, sve dok ne pocnemo od sebe i svojih gresaka. Sve dok njih ne osudimo, speremo ljagu i pokazemo da smo civilizovaniji.
Greske su tu da se priznaju, prihvate i nauci na njima. Nije kasno za to.