Vidim da se hvalilo posetama festivalima pa i ja konja festivale za trku imam.
Početkom juna sam bio nedelju dana u Parizu, i to sam tempirao dolazak pred vikend u kojem su bila 2 festivala u okolini Pariza. Oba sa istočne strane. Prvi, Marvelous Island je bio u predgrađu Pariza, u mestu koje se zove Torsi (Torcy), a drugi, We Love Green u sumi Vansen (Vincennes).
Marvelous Island je festival na plaži na nekom jezeru odmah pored reke Marne i isključivo je festival elektronske muzike. Podeljen je na 3 stejdža - beach stage na otvorenom koji "radi" samo do 11 pošto je naseljeno mesto jako blizu, i kako sam ih ja nazvao tvrđi i mekši stejdž koji su u dva šatora na suprotnim krajevima festivalskog prostora. Na festival se iz centra Pariza dolazi vozom(koji ne saobraća između 1 i 5 ujutru) za 30ak minuta, a zatim shuttle autobusom koji se dodatno plaćao ili biciklom (peške je otprlike 45 minuta, pa ne verujem da se mnogo ljudi odlučilo za tu opciju). Headlineri su bili podeljeni u jako čudno vreme, Stephan Bodzin je nastupao oko 6, i njega sam propustili jer je baš negde u to vreme u centru Pariza bila provala oblaka, a ceo festivalski dan na drugom festivalu (We Love Green) je otkazan jer se na putu kroz šumu bukvalno stvorila reka. Pošto je Torcy istočnije, zadesila ga je samo manja kiša i festival se koliko toliko normalno održao. Mi smo došli oko pola 9, taman na početak Kevina de Vriesa, zatim smo ostali na tom stejdžu da odslušamo French 79 (iako je u tvrđem šatoru bila Tijana T). Nakon zatvaranja beach stejdža koja jako podseća na Lovefest ambijent zbog konfiguracije terene smo naizmenično slušali muziku u šatorima. U mekšem smo bili na Sebastienu Legeru, a potom u tvrđem na 999999999 (tu sam ispao malo glup jer sam ih zvao nine nines umesto Nine times nine kako ih svi ostali u Evropi očigledno zovu). Nakon njih smo ponovo malo miksali između dve bine da bismo završili sa Ben Klokom.
Nekoliko utisaka, cene su papreno skupe, čak i za Francusku, najjeftinije pivo je bilo 10 evra. Hrana čini mi se da nije bila ispod 14 evra, barem je voda bila besplatna i bilo je dosta česama. Na otvorenom su ljudi stvarno vodili računa o prirodi i nije mogla da se vidi nijedna bačena čaša na plaži ili na travi pored, a čak su bili zaposleni i redari koji su gomile naslaganih čaša odnosili i reciklirali, u šatorima je bilo čaša po podu, ali daleko manje nego na nekim festivalima na kojima sam bio ranije. Još jedna zamerka je i to što dan na festivalu stvarno predugo traje, čak i mi koji smo došli relativno kasno smo bili tamo 8 i po sati. A neki ljudi koje smo upoznali su bili i po 13, 14. To je previše i za ljude na dopingu, mada ih je bilo jako jako puno.
Obzirom da se kraj festivalskog dana (gle čuda) poklapao sa prvim polascima voza ka Parizu, stvorila se ogromna gužva za shuttle autobuse, ali srećom kiša koja je tokom noći padala tu i tamo je prestala pa nije bio veliki problem sačekati prvo autobus, pa voz. Obzirom da smo smešteni na severo zapadu Pariza, došli smo u stan negde oko 7 ujutru, a sutradan nas je čekao festival sa poprilično drugačijim rasporedom.
Bukvalno smo se probudili, jeli, spremili i krenuli na We Love Green istim onim vozom, ali mnogo manje se putovalo. Ovaj festival je imao dve jako zanimljive, za mene, "novotarije". Prva je bila narukvica za plaćanje sa QR kodom na koji može da se upload-uje novac (sve što se ne potroši se refundira 7 dana nakon festivala). Sva plaćanja su išla neuporedivo brže nego sa karticama, nema onog gde mi je kartica, nisi dovoljno dugo držao, koja je moja kartica itd... A druga je stvar je da se kod prve kupovine piva (ovde je pivo bilo od 7 evra naviše, ali je izbor bio mnogo veći i piva su bila bolja) sa računa skida 1 euro za malo tvrđu plastičnu čašu koji služi kao depozit, na kraju si naravno imao opciju da čašu poneseš kući ili da dobiješ evro nazad. Na ovom festivalu nisam video nijednu jedinu čašu/flašu na podu i stvarno sam bio impresioniran.
E sad malo o festivalu. Sećate se da sam rekao da je prethodni dan ovog festivala otkazan zbog reke u sred šume? E pa sada je ta reka postala ogromna količina blata kroz koju je trebalo da se probije da bi se stiglo na festival koji se održava bukvalno u sred šume na jednoj velikoj bini koja je na otvorenom, još dve ili tri manje bine takođe na otvorenom i dva šatora sa elektronkom muzikom, jedan LIVE i drugi klasični. Nakon što smo se probili kroz blato, uplatili novac itd... uspeli smo da stignemo na kraj engleskog indie pop/rock dua Wet Leg koji su bili na glavnoj bini. Nakon nekih pola sata posle njih je na istu binu izašla i najveća zvezda frankofonog popa Angele (Anžel), ja nisam znao mnogo o njoj, ali ljudi sa kojima sam bio su Francuzi i svi su hteli da je slušaju, pa sam ostao sa njima. Sa njom je došla i jedna od najjačih kiša koje sam osetio u životu, srećom smo poneli kišobran, pa smo se donekle sačuvali, ali prvu polovinu njenog nastupa je stvarno užasno pljuštalo. Druga polovina je bila mnogo prijatnija, pa čak mi se i nekoliko pesama svidelo... Posle Anžel su na toj bini nastupali neki francuski Jala i Buba (rep duo PNL), a to zaista nisam mogao da slušam. Sledeće što sam slušao je bilo u live šatoru, tamo su nastupali Bicep LIVE (malo sam zažalio što nisam ranije shvatio da je ta bina pokrivena, otišao bih tamo i pre kiše) i to je definitivno bio najbolji nastup na kojem sam bio za oba dana, momci su stvarno savršeni i magični. Pošto je između njih i Disclosure bila pauza od sat vremena, otišli smo do drugog šatora gde je puštao Maceo Plex, čini mi se da je bio neki njegov standardan set, ali ni blizu onima sa Exita i za kraj su tu bili Tale of Us koje smo slušali samo pola sata, jer su Francuzi hteli da idu na glavnu binu da slušaju izvesnog C Tanganu (neki španski reper/pevač) čiji performans i nije bio loš, bilo je par klasičnih latino pesmica, plus jedna sa Gypsy Kingsima...