Svi su mi isti. Eventualno bih izdvojio Bongu, Lakića, i Nakića. Sve se videlo prvu utakmicu nakon odlaska Obradovića. Beskičmenjaka Marinkovića ne mogu očima da gledam, kad se povredio totalna ravnodušnost. Nisam mu je želeo, elem, ali me zanima ko prošlogodišnji sneg.
O Vošingtonu, Braunu ne mogu da razglabam, Parkeru još manje. Ovi ostali, pridošli, su mi nebitni, gledam ih isključivo kroz prizmu brukanja kluba i brdo utakmica - 20,30+ razlike, pristupu i ponašanju na terenu. Neki igrači stanu iza svog trenera, javno, a neki ne znaju o čemu se tu radi. Možeš misliti. Limara i onog nesrećnog Ćacpalja je izlišno i komentarisati.
Za kraj, nisi ni u poziciji da razumeš. Nisu razjebali i nisu brukali tvoj klub, nisu izbušili tvoju legendu i nemaš emociju prema Obradoviću.
To je svakako moje viđenje, a kao što vidiš, ima dobrih momaka i partizanovaca ovde koji ne misle kao ja i to je njihova stvar, njihovo pravo, ne bih ulazio u to - jer ne razumem, a i ne želim da razumem.