Kad smo kod veronauke u školi, da podelim jedno lično iskustvo sa istom u srednjoj školi. Iako sam išao na građansko, dešavalo se često da nas spoje i da zapravo imamo čas veronauke, hteli mi to ili ne. Na jednom od tih časova se pričalo o tome kako nikome ne treba suditi jer samo Bog može da sudi. U sklopu te teme se pričala jedna "poučna" priča o dvojici prijatelja koji su krenuli na daleki put.
Jedan od prijatelja se zakleo da će ćutati sve vreme dok ne stignu na odredište. I tokom tog puta prijatelj koji nije ćutao je radio sve i svašta, krao, uništavao tuđu imovinu, i najbolesnije od svega, zapalio krevetac sa bebom. Kada su stigli na odredište tada je ovaj drugi prijatelj dobio pravo da progovori i pitao ga je zašto si uradio ovo, zašto si uradio ono. I za svako nedelo je njegov saputnik imao nekakvo "opravdanje". Za slučaj sa bebom je rekao da, znajući koliko je beba stara, da je jasno da je začeta na neki verski praznik kada se to ne sme raditi i da je zapravo opravdano ubiti je.
Poenta priče je bila kako nikome ne treba suditi jer nikada ne znaš iz kojih razloga neko čini određene stvari. Razlog da beba bude ubijena zato što je začeta na verski praznik je prikazan kao potpuno opravdan. Čuo sam i da se na tim časovima govorilo i kako je abortus greh a ako je žena silovana treba da rodi dete jer je to dar od Boga. Tako da gore je nego što mislite.