Ja razumem i kako Keni razmislja, dozivljava opcije. I njegov strah od toga u sta ce se pretvoriti klub (uticajima spolja i/ili iznutra) nakon sto Zeljko ode nisu bez rezona.
Ali za razliku od toga sto Keni procenjuje Zeljkovu poziciju u sredini, izmedju dve krajnosti (okretanja glave sa jedne i apsolutne, nepromisljene odgovornosti u vidu momentalne ostavke sa druge strane), ja imam velikih poteskoca da nadjem sredinu izmedju toga da klub (sa jedne strane) nastavi da bude zasticen njegovim renomeom i "konkurentan" u okvirima EL i da (sa druge strane) klub bude zapravo konkurentan, sa smislenom i pozrtvovanom kosarkom. A ne da vec 3 godine najrazlicitije petorke Partizana izgledaju bezvoljno-do-imbecilno.
Gde je ta sredina i koje je resenje? Polu-ostvarena "stabilnost" ili kosarka koja zapravo zove navijace da tribine i pravi hemiju?