Jump to content
Vox92.net Forum

Laki Decembarski

Redovni članovi foruma
  • Content Count

    298
  • Joined

  • Last visited

Community Reputation

365 Excellent

Recent Profile Visitors

273 profile views
  1. Boluje od OKP(opsesisivno kompulzivnog poremecaja).Strasne stvari se tu odigravaju u glavi,a samo kad igra basket,slobodan je i izolovan od bolesti. Kao i Rej Alen,Garbahoza... Procitaj tekst da bi shvatio sa cime se bori ovaj momak svaki dan... I unapred se izvinjavam,ako neko smatra da nije za ovde,nek prebaci na EL. Preuzeto sa Eurostep.hr [mentalni kutak] Osmogodišnji Shane Larkin otvara oči, pridiže se iz kreveta i pokreće novu epizodu svoje životne igrice. Uzima daljinski upravljač od TV-a, stavlja program na SportsCenter i skače na noge kako bi dočekao “svoj broj”. Svako jutro predstavlja novi skup nepredvidivih parametara koji su potpuno slučajni. Počinje se odijevati za školu u ritualu koji može potrajati nekoliko minuta ili ponekad par sati, ovisno o broju tog dana - no usputno primjećuje sliku Raya Allena na televizijskom ekranu. Allen je, čini se, pogodio osam trica u utakmici prošle noći. Odjednom, senzorna poruka šalje signal za Shaneov mozak i informira ga o njegovom broju dana: osam. "U tom trenutku znam da moram oprati ruke osam puta." Nakon što je oprezno uredio kosu, Larkin pažljivo uzima svoju odjeću. Ako njegove gaćice greškom dotaknu tepih, pored toga što ih treba baciti u kantu s prljavom odjećom i zamijeniti novima, mora se povući u kupaonicu kako bi oprao ruke. Osam prokletih puta. U idućoj ‘misiji’, Larkin pokušava doručkovati u kuhinji koja je potencijalno grotlo bakterija. Ulazi u imaginarnu stazu punu prepreka te susreće nespretna prosipanja hrane, vlažnu spužvu i prljavo suđe. Dok se približava kućnim vratima, sekundama udaljen da još jednom propusti školski autobus, primiče mu se pas, mašući repom te mu kreće lizati ruku. Shane nema izbora: vraća se nazad u kupaonicu i pere ruke još osam puta. Na kraju dana, ruke su mu toliko suhe od opsesivnog pranja da pada u krevet s otvorenim, krvavim ranama. Larkinovo stanje, opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP), jedan je od najmisterioznijih psihičkih poremećaja. Pogađa svega 2.3 posto populacije te jedno od 100 djece. Međutim, tendencije osjećaju mnogi. Jedna stručnjakinja će reći: “OKP je izuzetno repetitivan. Nema početak, sredinu i kraj. Ima početak, sredinu, sredinu, sredinu i nastavlja se bez kraja na vidiku.” Za malog dječaka od osam godina kojemu nije bilo jasno zašto je zatočen u svojim ritualima, život s ovim mentalnim demonom bio je isrpljujuć, frustrirajuć - i nevjerojatno zastrašujuć. “Nemaš pojma što se događa”, izjavit će odrasli Larkin, “Vidiš da tvoji prijatelji peru ruke jednom, ili ih ne peru uopće, i zapitaš se: Što nije u redu sa mnom?” U danima kad Allenove trojke ne bi oblikovale Larkinov dan, okidač bi bilo nešto bezazleno poput tri ptice na grani pored njegovog prozora. Shane bi duboko udahnuo u znaku olakšanja jer bi njegovo opsesivno ponašanje bilo pod nešto većom kontrolom znajući da iduća 24 sata svoje kompulzije treba izvoditi samo tri puta. Neobjašnjivo, njegov OKP se povukao čim bi izašao na parket. Igrajući košarku, bio je slobodan i neometan s brigama o mikrobima ili bakterijama. “To je bio najluđi dio. Nisam mogao dotaknuti tipku od dizala ili otvoriti vodu na slavini jer bih pomislio da su tako prljavi, no mogao sam izaći na košarkaški teren gdje su momci dirali svoje pazuhe, kopali nos te potom dirali loptu, i sve bi bilo u redu. Igrao bih košarku satima, potom bih otišao pojesti hamburger bez da uopće operem ruke. Nije imalo nikakvog smisla.” Bivši playmaker Celticsa skrivao je svoje stanje od prijatelja i suigrača. Jedino je njegova obitelj bila potpuno upućena u agoniju pokušaja da Shane izgura dan. “Nisam htio da ljudi misle da sam neki čudak.” Simptomi su nastavili biti prisutni kako je odrastao. Ako bi mu pas doživio nezgodu ili napravio nered po kući, Shane bi bio zatočen u samici svoje sobe, bez sposobnosti da se spusti niz hodnik do blagovaonice. Put do kade zahtijevao je koridor ručnika po tlu kako bi izbjegao prljavštinu. Njegova majka Lisa prala je i po 20 posteljina dnevno. I dok je sinu pristupila s razumijevanjem i toplinom, otac Barry mu je zadao ‘tough love’ pristup. “Tata bi me testirao. Otišao bi u kupaonicu i namjerno ne bi oprao ruke, zatim bi dodirnuo moje ruke. Rekao bi mi: Dobar si, možeš ti ovo. To je bilo njegovo rješenje. Bilo je teško i stvorilo je probleme u našem odnosu.” Danas Barry priznaje da je, kada se prvi put susreo sa sinovim opsesivnim pranjem ruku, pomislio kako je riječ o izlici za izbjegavanje obaveza. Nešto se moralo promijeniti. U srednjoj školi, Larkinovi simptomi su se pogoršali, stoga mu je majka našla psihoterapeuta koji je preporučio terapiju, odnosno konzumaciju antidepresiva. Zbunjujuća situacija. “Nisam depresivan”, obratio se Shane majci, “Jesam li?” Probao je tablete. Uspjele su ublažiti neke od simptoma njegovog OKP-a, ali kaže da su mu odnijele žar i energiju u košarci. “Tablete su me izravnale. Postao sam preopušten, samo sam chillao, što nisam htio s obzirom da sam natjecatelj. Na terapiji sam cijeli bio u ‘meh’ raspoloženju. Rekao sam majci da nećemo nastaviti s ovim.” Terapija, ili izostanak terapije? To je pitanje koje je sve prisutnije u današnjem NBA svijetu, pogotovo nakon ublažavanja stigme oko mentalnog zdravlja sportaša povodom javnih istupa o svojim borbama od strane igrača poput Kevina Lovea i DeMara DeRozana. Tema za neki drugi tekst, ali uz stereotipe poput onog da su sportaši neuništive macho muškarčine, ova dilema nije niti malo laka. Mentalno zdravlje nije šala, a košarkaši koje izdaleka percipiramo kao superjunake su također ljudi od krvi i mesa, sa sličnim ili možda težim problemima u privatnom svijetu vlastitog uma. Shane Larkin je nakon relativno uspješnih dionica u Mavericksima, Netsima, Knicksima te Celticsima sreću odlučio potražiti u Europi, gdje se etablirao kao jedan od kvalitetnijih igrača Starog kontinenta. Prošle sezone je u Efesu bio MVP finala turskog prvenstva, a nakon što je s Turcima produljio ugovor ove sezone će sasvim sigurno nastaviti dominirati Euroligom. Iako boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, vlastitim otvaranjem uspješno je skrenuo pozornost na to da se sa mentalnim bolestima može i mora izaći na kraj. Psihičko zdravlje nije i ne smije biti tabu tema, a iskrenost Larkina i ostalih sportaša oko problema može poslužiti kao motiv da se i obični smrtnici suoče sa svojim demonima i otvore bližnjima. I konačno, započnu proces oporavka.
  2. Sto se mene tiče,kad vec mi ne mozemo do tog nivoa za osvajanje EL da dobacimo,mislim da bi Božja pravda bila da je uzme Larkin ove sezone. Taj dečko je fenomen,šta on trpi i kako se bori sa svojim poremecajem od malena i uspeva da ostane pre svega "čist" u glavi a onda i vrhunski sportista. Iako organski ne podnosim Atamana,zbog Larkina,pa ajde i zbog Vase ,cu sa simpatijama ispratiti Efes ove sezone do samog kraja.
  3. Pricao je Žoc o tome one sezone kad je Fener osvojio EL,da je i predsednika kluba i njega bilo sramota da kažu igračima posle takve sezone i osvojene titule da nema love i da duguju svima. Nagrade su stvarno mizerne za ovaj nivo takmicenja. Dosad daj Boze da smo skupili za Fickov ugovor.
  4. Mogli bi da vratimo i Lipovija. Greota da ga neko uzme pre nas.
  5. Nek ih kazne 20:0 i bod manje ako nece da igraju. Pravila su jasna. 😂😂😂 Bravo Sikma👏👏👏
  6. Imace napad za pobedu...mada pravice se i faulovi...ko zna
  7. Alba vodi 9 razlike 6 minuta pre kraja u Atini protiv Olija. Bilo bi dobro da dobiju dole.
  8. Ne troluj temu. Prebaci ove mačiće na Razno ili na Kulinarstvo ako Kinezi čitaju. 😏
  9. Odnos skokova 30:29 za nas na kraju. 😎😎😎
  10. Sta reci,koju posluku porati?😂😂😂
  11. Zenit vodi 10 razlike u gostima protiv Himkija u trecoj cetvrtini. Bilo bi dobro da sacuvaju ovo.
×
×
  • Create New...