Da probamo sa premisama i zaključcima. Onda bar možemo da vidimo koju premisu da kritikujemo i da li zaključak sledi.
Dakle, premisa 1: vlast ne može izgubiti legitimitet osim na izborima koje će izgubiti.
Premisa 2: vlast će sve učiniti da izbore ne izgubi, tako da će ih pokrasti.
Premisa 3: svaki gnev ljudi koji do sada nije bio kanalisan dobiće usmerenje i podlogu posle pokradenih izbora.
Zajedno premise 1-3 nisu nužne, ali mislim da ovde važe. Vlast naravno može izgubiti legitimitet na mnoge druge načine, može izgubiti izbore regularno, narod može postati toliko gnevan da mimo svih izbora 'uzme stvar u svoje ruke', ali to nije realan scenario. Ako vam treba najšira moguća koalicija, ona mora uključiti i razne ideologije, i razne senzibilitete. Uostalom, mislim i da ne želimo promenu vlasti mimo izbora.
Premise 1-3 zajedno dovode do sledeće, premise 4.
Premisa 4: Ako želite promenu vlasti, to mora biti na izborima.
Premisa 5: Da bi izbori bili dobijeni, prvo moraju biti raspisani.
Premise 1-5 vas dovode do zaključka:
Raspisivanje izbora je jedini način da se dođe do cilja protesta.
Ako je tako, onda imamo dva pitanja:
1) Da li izbori mogu biti raspisani prevremeno?
2)Ako izbori ne mogu biti raspisani prevremeno, kako se pripremiti za redovne?
Odgovor na 1 zahteva razmišljanje o tome šta studenti i građani mogu da učine da bi naveli vlast na raspisivanje prevremenih izbora.
Izbori se raspisuju zbog unutrašnjeg ili spoljašnjeg pritiska. Ako vlast ne želi da raspiše izbore koje zna da gubi, onda svako jačanje društvenog pokreta učvršćuje zaključak da će izbori biti tek za godinu ipo dve. To znači da unutrašnji pritisak u ovom slučaju odaljava izbore. Šta bi bio efektan unutrašnji pritisak? Štrajkovi, blokade vitalnih instituticija, opšta neposlušnost, sve to vidimo da nije uspelo da se materijalizuje.
Šta je sa spoljašnjim pritiskom? Probalo se sa maratonom i biciklima, ali nema podrške. Juče smo čuli nešto o belosvetskom ološu, to svakako neće približiti spoljni pritisak. Čini se, dakle, da idemo ka prevremenim izborima samo ako ovaj pokret toliko oslabi da sada interna istraživanja pokažu vlasti da mogu da dobiju izbore bez neke epohalne krađe koja bi izazvala gnev.
Koje operativne strategije ostaju kao iole otvorene, ma kako malo verovatne? Vidim ih kao odgovore na tri pitanja.
1) Da li je moguće motivisati ljude da se vrati ideja štrajka, neposlušnosti, itd? Čini mi se da ne, a i rizično je na više načina.
2) Da li je moguće motivisati strane političare da naprave prikladan pritisak? Takođe mi se čini da ne, jer ne postoji alternativni, kompetnetni pro-EU partner (što je posledica i pokušaja da se napravi široka unutrašnja koalicija koja je mahom anti-EU, kao i većina građana, nažalost)
3) Da li je moguće obezbediti maksimalnu izlaznost, kontrolu i pokrivenost na predstojećim redovnim izborima, i kako? Ovo je jedini vid borbe koji vidim da je preostao, i koji vodi cilju.