Mislim da je razlika izmedju ove opozicije i one pre, zapravo u marketingu. Zasto i dalje verujemo u 100k 91. ili 100k 96-7, ili milion ili koliko vec 5. oktobra? Zato sto je postojala konstantna presija i prisustvo opozicije. Čak i kad se Danas lepio u obliku postera na zidovima (zahvaljujuci tadasnjem ministru informisanja, sadasnjem parizeru), nekako smo svi uvek znali gde je opozicija, sta radi, sta zeli, sta veruje, sta nam je ciniti. Secamo se 'gotov je', 'stisni nos i glasaj za dos', i tolikih upecatljivih slogana, kampanja i momenata.
Nije tu bitan broj, nego tenzija, prisustvo necega u svesti ljudi, makar i malog zrna neke ideje. Tek ove godine sam video da se iskristalisalo nesto iole slicno, i gle cuda, tek od ovih izbora imamo naznake sukoba izmedju vlasti i opozicije koji moze dovesti do pomeranja desetogodisnjeg statusa quo. Slobi je trebalo od 90 do 96. da dodje dotle, parizeru od 2012 do 2023., ali tu smo. Ideja 'nema povlacenja pred sukobom' mozda i nije mogla da zazivi ranije, ali vec i sama poruka 'Srbija protiv nasilja' nosi u sebi nesto realno i upecatljivo, mnogo vise nego ista sto je opozicija proizvela posle 2012. (pa i vlast pre toga, jer je strategija DS 2006, 7, 8 bila - glasajte za nas samo da ne dodju radikali). Sada znamo sta hocemo, za sta smo, protiv cega smo...bice potrebno jos vremena da se to dalje kristalise. Ali, sto bi rekao Čerčil, možda ovo nije kraj, niti čak početak kraja, ali je kraj početka.