Analiza Ivana Pepića: Ukinuti “bonske ovlasti” kako bi se (ponovno) spasila Bosna i Hercegovina
30.05.2025 - 15:53 | Autor: RTV HB
Image
Pred vama je sveobuhvatna i argumentirana analiza politologa Ivana Pepića, objavljena u uglednom časopisu "New Eastern Europe", koja bi trebala biti nezaobilazno štivo za politologe, novinare, izabrane dužnosnike te sve aktere koji se bave političkim poretkom i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine. Autor kroz pravnu, političku i institucionalnu prizmu temeljito propituje ulogu i ovlasti visokog predstavnika u BiH, ukazujući na duboke kontroverze koje prate tzv. "bonske ovlasti".
Ključne teze iz analize ukazuju na to da:
- "bonske ovlasti" nemaju pravni temelj u Daytonskom mirovnom sporazumu, već se oslanjaju na političke deklaracije tijela (PIC) koja sama po sebi nemaju ovlasti da ih dodijele;
- niti Vijeće sigurnosti UN-a nikada nije formalno dodijelilo ovlasti visokom predstavniku da donosi obvezujuće odluke;
- praksa korištenja tih ovlasti, posebno u vrijeme Christiana Schmidta, dovela je do pravne nesigurnosti i političke polarizacije unutar BiH;
- domaće institucije, uključujući Ustavni sud BiH, u više navrata su izbjegavale ozbiljnu pravnu ocjenu djelovanja OHR-a, što dodatno produbljuje institucionalnu krizu i gubitak povjerenja u mehanizme unutarnjeg odlučivanja.
Pepić detaljno razlaže genezu "bonskih ovlasti", njihovo sporno tumačenje kroz razne političke forume te pravne manjkavosti koje, prema njegovim navodima, ne mogu proći ozbiljnu međunarodno-pravnu provjeru. Ova analiza otvara prostor za kritičko promišljanje uloge međunarodne zajednice u BiH tri desetljeća nakon rata – i poziva na ozbiljnu institucionalnu reviziju postojećeg sustava nadzora.
U nastavku donosimo cjeloviti prijevod analize:
Čini se da kompleksna pravna struktura koja regulira Bosnu i Hercegovinu sada zahtijeva ažuriranje. Iako je taj sustav donio stabilnost zemlji koja se i dalje nosi s nasljeđem rata, on sada stvara više problema nego što ih uspijeva riješiti.
Piše, Ivan Pepić, New Eastern Europe (klikom na izvornik možete pogledati i reference koje je autor koristio u analizi)
Po prvi put od završetka rata u Bosni i Hercegovini prije trideset godina, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nije pozdravilo imenovanje visokog predstavnika. To se dogodilo nakon što je 2021. godine za visokog predstavnika imenovan bivši njemački političar Christian Schmidt. Funkcija visokog predstavnika uspostavljena je Daytonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine. Unatoč nesuglasicama oko njegove pozicije, Schmidt je iskoristio takozvane „bonske ovlasti“ kako bi donio zakon kojim se kriminalizira nepoštivanje njegovih odluka. Jedna od njegovih odluka uključivala je i pokušaj uklanjanja Milorada Dodika, izabranog predsjednika Republike Srpske s dužnosti. To je navelo Narodnu skupštinu RS-a da ospori institucije na državnoj razini i donese zakone na razini entiteta koji su u suprotnosti s državnim ustavom.
Međutim, središnji problem ostaje funkcija visokog predstavnika. Nijedan drugi međunarodni dužnosnik ne posjeduje tako široke zakonodavne i izvršne ovlasti bez jasnog pravnog mandata iz obvezujućeg međunarodnog sporazuma ili iz Vijeća sigurnosti UN-a. Ova neodgovorna struktura moći stvorila je neviđene napetosti, uključujući Schmidtove nedavne nametnute odluke koje utječu na odnose među trima glavnim etnonacionalnim skupinama u BiH – Bošnjacima, Hrvatima i Srbima.
Neobična alkemija: pretvaranje Aneksa 10 u „bonske ovlasti“
Funkcija visokog predstavnika uspostavljena je Aneksom 10 Daytonskog mirovnog sporazuma, potpisanog u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Članak II. tog dokumenta najbolje objašnjava razloge za uspostavu funkcije visokog predstavnika. Definira njegove odgovornosti koje uključuju: „nadzor“ provedbe mirovnog sporazuma; „održavanje“ kontakta sa Stranama; „promicanje“ poštivanja sporazuma; „koordinaciju“ civilnih napora; „olakšavanje“ rješavanja pitanja; „sudjelovanje“ na donatorskim konferencijama; „izvještavanje“ o napretku; i „davanje“ smjernica. Članak V. također navodi da je „visoki predstavnik krajnji autoritet na terenu u vezi s tumačenjem ovog Sporazuma u civilnoj provedbi mirovnog sporazuma“.
Manje od tjedan dana prije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, održana je Konferencija o provedbi mira u Londonu od 8. do 9. prosinca 1995. godine. Svrha konferencije bila je „mobilizirati međunarodnu zajednicu iza novog početka za narod Bosne i Hercegovine“. Na toj konferenciji formirano je Vijeće za provedbu mira (Peace Implementation Council – PIC), koje čini 55 država i agencija, uz Upravni odbor PIC-a s 12 članova. Međutim, PIC se ne spominje u DMS-u.
Mehanizmi međunarodnog nadzora smatrani su nužnima za zaštitu provedbe civilnih aspekata mirovnog sporazuma u neposrednom postkonfliktnom razdoblju. Dvije godine kasnije, na godišnjoj konferenciji PIC-a, održanoj 9. i 10. prosinca 1997. u Bonnu, PIC je pozdravio „namjeru visokog predstavnika da koristi svoj krajnji autoritet“ za rješavanje poteškoća „donošenjem obvezujućih odluka“ u vezi sa sastancima; privremenim mjerama kad strane nisu suglasne; i mjerama protiv dužnosnika. Ovi mehanizmi danas su poznati kao „bonske ovlasti“.
Ipak, iznenađujuće je što zaključci iz Bonna od strane PIC-a „pozdravljaju“ namjeru visokog predstavnika da „donosi obvezujuće odluke“. U praksi, PIC jednostrano tumači „krajnji autoritet“ visokog predstavnika u vezi s tumačenjem Daytonskog mirovnog sporazuma kao ovlast za donošenje obvezujućih odluka. PIC se ponovno sastao 15. i 16. prosinca 1998. u Madridu, gdje je priznao da bonske ovlasti nisu proizašle iz Daytonskog mirovnog sporazuma, već su dodijeljene naknadno na sastanku u Bonnu. U svojoj Madridskoj deklaraciji, PIC je izričito naveo: „u potpunosti podupiremo široke i značajne ovlasti dane visokom predstavniku na sastanku PIC-a u Bonnu“, čime se potvrđuje da te ovlasti nemaju temelje u Daytonskom mirovnom sporazumu.
Možda to objašnjava zašto Carlos Westendorp, prvi visoki predstavnik koji je koristio bonske ovlasti, tvrdi da one „nisu baš legalne“. Važno je istaknuti da su Londonski zaključci PIC-a imenovali VP-a predsjedateljem Upravnog odbora PIC-a. Kao rezultat toga, predsjedatelj Upravnog odbora PIC-a Westendorp de facto je prenio gotovo neograničenu ovlast na visokog predstavnika. Ovakav aranžman predstavlja neviđeni sukob interesa. Adis Merdžanović ovaj sustav naziva „demokracijom dekretom“. Vijeće Europe jasno navodi da „opravdanost ovih ovlasti u budućnosti zaslužuje ne samo političko, već i pravno razmatranje.“ Gro Nystuen, pravna savjetnica EU specijalnog izaslanika za bivšu Jugoslaviju i autorica aneksa Daytonskog mirovnog sporazuma vezanih uz ljudska prava, kaže da „bonske ovlasti nisu imale pravnu osnovu u Daytonu.“ Charles Crawford, britanski veleposlanik u BiH od 1996. do 1998., piše da „bonske ovlasti zapravo nisu imale nikakvu pravnu osnovu. One su predstavljale međunarodni politički blef... Prije ili kasnije, pokrenut će se pravni izazov tim ‘ovlastima’.“
Vijeće sigurnosti UN-a i „bonske ovlasti“
Ove tvrdnje pokazuju da ni sam PIC nije imao pravni autoritet da dodijeli tako široke ovlasti visokom predstavniku. PIC nije mogao delegirati ovlasti koje nisu specificirane u Aneksu 10, niti je sam posjedovao takve ovlasti.
Ovo pitanje ulazi u domenu tumačenja ugovora i načela sadržanih u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora (VCLT). Članak 31(1) VCLT-a propisuje da se ugovor tumači „u dobroj vjeri, u skladu s uobičajenim značenjem izraza ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu njegova cilja i svrhe“. Ova odredba VCLT-a nespojiva je s bonskim ovlastima. Pojam „obvezujuće odluke“ mora se jasno razlikovati od statusa VP-a kao „krajnjeg autoriteta na terenu“ za tumačenje civilne provedbe Mirovnog sporazuma. Kako Tim Banning ističe, „krajnji autoritet za tumačenje doista je ovlast za tumačenje“, a ne ovlast za donošenje „obvezujućih odluka“. To je posebno istinito jer je provedba Daytonskog mirovnog sporazuma rezervirana za same Strane.
Ni Vijeće sigurnosti UN-a nije povjerio PIC-u tzv. bonske ovlasti, niti su PIC ili visoki predstavnik pomoćna tijela Vijeća sigurnosti UN-a. Osnivanje PIC-a politički je „pozdravljeno“ u uvodnom paragrafu Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1031 (1995). Međutim, PIC nikada nije dobio mandat od Vijeća sigurnosti UN-a temeljem Poglavlja VII Povelje UN-a. To vrijedi i za Rezoluciju 1031 i za sve kasnije godišnje rezolucije donesene na temelju nje.
Kasnije rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, usvojene između 1999. i 2014. godine — iako u četvrtom operativnom paragrafu „potvrđuju“ bonske zaključke PIC-a — to čine na politički, a ne pravni način. One izražavaju političku potporu ulozi visokog predstavnika, ali ne predstavljaju pravno delegiranje ovlasti. Za razliku od mandata jasno dodijeljenih od strane Vijeća sigurnosti UN-a (npr. UNMIK), Rezolucija 1031 i njene nasljednice nisu ovlastile ni PIC ni visokog predstavnika da donose obvezujuće odluke.
Banning napominje da „Vijeće sigurnosti UN-a ne odlučuje da Ured visokog predstavnika (OHR) ima ovlasti za donošenje obvezujućih odluka, već samo potvrđuje ono što je zaključio PIC“. To uopće ne legalizira bonske ovlasti, stvarajući situaciju „pravne fikcije“. Daniel H. Joyner analizira jezik kojim se koristi Vijeće sigurnosti UN-a u operativnim paragrafima svojih rezolucija kako bi izrazio namjeru stvaranja pravnih obveza. Joyner tvrdi da riječ „affirm“ (potvrditi) označava iznošenje činjenice ili načela, ali ne stvara novu pravnu obvezu pod okriljem Vijeća sigurnosti UN-a, kao što to čine riječi „decide“ (odlučuje) ili „demand“ (zahtijeva). Također napominje da bi se riječ „reaffirms“ (ponovno potvrđuje) trebala shvatiti na isti nenametan način kao i izrazi „affirm“ i „calls upon“ (poziva).
To podržava stav da samo „ponovno potvrđivanje“ bonskih zaključaka PIC-a u rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a ne predstavlja pravno ovlaštenje PIC-u da tumači mandat visokog predstavnika na način suprotan Aneksu 10.
U kasnijim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a od 2015. do 2020., spominjanje visokog predstavnika, bonskih ovlasti i PIC-a izostavljeno je iz operativnih paragrafa. U tim rezolucijama Vijeće sigurnosti UN-a tek „ponovno potvrđuje krajnji autoritet visokog predstavnika na terenu za tumačenje civilne provedbe Sporazuma“. To se nalazi u uvodnom, neoperativnom paragrafu, prije pozivanja na Poglavlje VII Povelje UN-a. Ponovno, pozivanje na „krajnji autoritet“ iz Aneksa 10 bez jasne odluke ili ovlaštenja VSUN-a u vezi s bonskim ovlastima nikada nije značilo da VP ima ovlast za donošenje „obvezujućih odluka“.
Od 2021. godine, ni visoki predstavnik ni PIC se uopće ne spominju u rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a — što je vjerojatno posljedica nerazriješenog spora oko zakonitosti imenovanja VP-a Christiana Schmidta.
Nedosljedan pristup Vijeća sigurnosti UN-a tijekom posljednja tri desetljeća stvorio je značajnu pravnu nejasnoću. Kako je primijetio Michael Wood, rezolucije Vijeće sigurnosti UN-a „često su dio niza i mogu se razumjeti samo kao takve“. Ovo je posebno relevantno u kontekstu Rezolucije 1031 i njenih nasljednika. Nepodudarnosti među tim rezolucijama tijekom trideset godina dodatno su produbile pravnu nesigurnost u vezi s bonskim ovlastima i PIC-om. Da je Vijeće sigurnosti UN-a želio formalno legalizirati te ovlasti, to bi učinio eksplicitno — jasnim ovlaštenjem u operativnim paragrafima svih rezolucija nakon 1031. Izostanak takvih referenci naglašava trajni nedostatak formalnog pravnog priznanja od strane Vijeća.
„Bonske ovlasti“ i domaći sudovi
Domaći akteri pokušali su osporiti obvezujuće odluke visokog predstavnika pred domaćim sudovima. Odluka Ustavnog suda BiH U 9/00, kojom je potvrđena nametnuta Odluka visokog predstavnika o Zakonu o graničnoj službi 13. siječnja 2000., oslanja se na manjkavu analogiju s intervencijama prije osnutka Vijeća sigurnosti UN-a. Sud je usporedio ovlasti visokog predstavnika s „mandatima u okviru sustava Lige naroda i, u nekim aspektima, s poslijeratnom Njemačkom i Austrijom“ kao kratko obrazloženje bonskih ovlasti. Sud je uveo koncept „funkcionalne dvojnosti“, prema kojem visoki predstavnik djeluje i kao tijelo BiH i kao predstavnik međunarodne zajednice — pravni okvir racionaliziran u odluci U 9/00. Ova je odluka stvorila presedan prema kojem Sud odbija preispitivati odluke visokog predstavnika, čime je domaćim institucijama onemogućeno pravno osporavanje.
Usporedba koju je dao Sud je neodrživa. Mandati Lige naroda iz članka 22. Povelje stvoreni su izričito za „kolonije i teritorije... koje nastanjuju narodi još nesposobni da samostalno funkcioniraju u suvremenom svijetu“. Nasuprot tome, Daytonski mirovni sporazum definira BiH kao suverenu državu, a Aneks 4 poziva Ustavni sud da rješava sporove, „uključujući i one koji se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet“. Nadalje, poslijeratne Njemačka i Austrija bile su okupirane. Saveznici su u Njemačkoj nametali svoje dekrete, dok je OHR zamišljen ne kao okupacijska sila, već kao posrednik u provedbi mira.
Kako tri od devet sudaca Ustavnog suda dolaze iz inozemstva, pristranost nije iznenađujuća. Alex Schwartz primjećuje da odluke tog suda često „odražavaju nesuglasice između sudaca koji podržavaju centralizaciju pod vodstvom OHR-a i onih koji zagovaraju autonomiju entiteta“. Schwartz bilježi da strani suci ne djeluju kao neutralni moderatori, već „vjerojatnije nego ne prevagnu u korist bošnjačkog krila Suda“, često suprotstavljajući se Hrvatima i Srbima s „decentralističkog krila“. Bivši strani sudac Joseph Marko — koji je imao ključnu ulogu u odlukama između 1997. i 2002. — identificiran je kao sudac s „najcentralističkijim stavom“.
Odluke visokog predstavnika nadilaze mandat "bonskih ovlasti"
Ne samo da „obvezujuće odluke“ visokog predstavnika nadilaze predviđeni opseg njegove ovlasti prema Daytonskom mirovnom sporazumu i Vijeću sigurnosti UN-a, nego također premašuju i mandat uspostavljen na Bonskoj konferenciji Vijeća za provedbu mira (PIC) 1997. godine.
Članak XI.2(b) Zaključaka s Bonske konferencije PIC-a navodi da PIC „pozdravlja namjeru visokog predstavnika“ da donosi „obvezujuće odluke“ u sljedećem kontekstu:
„Prijelazne mjere koje stupaju na snagu kada strane ne mogu postići dogovor, i koje će ostati na snazi sve dok Predsjedništvo ili Vijeće ministara ne donesu odluku usklađenu s Mirovnim sporazumom o predmetnom pitanju.“
Tri primjera ističu pravno prekoračenje ovlasti visokog predstavnika izvan okvira bonskih ovlasti. Prvo, visoki predstavnik je 2011. suspendirao odluke Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP), navodeći da će njegova odluka ostati na snazi „dok visoki predstavnik ne odluči drugačije“. Kao rezultat toga, hrvatski predstavnici, unatoč velikoj izbornoj podršci u hrvatskim područjima BiH, isključeni su iz vlasti koja se dijeli među narodima. Ova odluka odstupa od članka XI.2(b) Zaključaka s Bonske konferencije, koji dopušta samo „privremene mjere... dok Predsjedništvo ili Vijeće ministara BiH ne donesu odluku sukladnu Mirovnom sporazumu“. Ova suspenzija visokog predstavnika zaobilazi taj uvjet i onemogućuje domaćim institucijama da reagiraju, što je protivno bonskom okviru.
Drugo, visoki predstavnik je jednostrano izmijenio ustave oba entiteta — RS i Federacije BiH — čineći ih neprepoznatljivima u odnosu na verzije iz 1995. godine. U 2023. godini, visoki predstavnik je uklonio bošnjački veto u Federaciji kako bi razriješio političku blokadu. Ta mjera nije bila prijelazna niti podložna institucionalnom osporavanju, što je u suprotnosti s bonskim zahtjevom da Predsjedništvo ili Vijeće ministara moraju zadržati mogućnost donošenja odluke u skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom.
Treće, 2023. godine visoki predstavnik je nametnuo izmjene Kaznenog zakona BiH. Propisao je da će osobe koje ometaju provedbu odluka visokog predstavnika biti „kažnjene zatvorskom kaznom od šest mjeseci do pet godina“. Ova odluka je ključni izvor aktualnog pravnog i političkog spora između visokog predstavnika i rukovodstva RS-a. Visoki predstavnik je zaobišao Predsjedništvo BiH i Vijeće ministara — institucije koje Zaključci s Bonske konferencije navode kao ključne izvršne organe s kojima visoki predstavnik treba surađivati kako bi riješio blokade. Nigdje se ne navodi da visoki predstavnik ima ovlasti nad parlamentom, ni u Zaključcima s Bonske konferencije ni u Daytonskom mirovnom sporazumu, jer je namjera bila da visoki predstavnik ne donosi odluke u ime parlamenta.
Visoki predstavnik je propisao usvajanje izmjena Kaznenog zakona „na privremenoj osnovi sve dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji ovaj zakon u propisanom obliku, bez izmjena i bez ikakvih uvjeta“. Ova kvazikolonijalna formulacija pojavljuje se u brojnim odlukama visokog predstavnika i nespojiva je sa Zaključcima s Bonske konferencije, posebice jer isključuje domaće institucije iz mogućnosti donošenja „odluke sukladne Mirovnom sporazumu“. Visoki predstavnik tretira privremenu odluku kao konačnu i obvezuje parlament da je usvoji bez mogućnosti izmjena. U ovom slučaju teško je povjerovati da bi bilo koje domaće tijelo dobrovoljno ugradilo ulogu visokog predstavnika u Kazneni zakon BiH. To bitno premašuje izvornu svrhu Aneksa 10, a primjena izmjena Kaznenog zakona OHR-a na domaće političke vođe mogla bi potencijalno kršiti članak 7. Europske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP), koji „zabranjuje retroaktivnu primjenu kaznenog zakona na štetu optuženog“.
Svaki od ovih primjera dodatno je pogoršao međuetničke napetosti, a istodobno ostao zapleten u djelovanja i reakcije domaćih političkih lidera, dodatno učvršćujući etnonacionalne podjele. Ovaj obrazac traje gotovo tri desetljeća.
Imenovanje visokih predstavnika
Aneks 10 pojašnjava da „strane traže imenovanje visokog predstavnika, koji će biti imenovan sukladno relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda“. Christian Schmidt, bivši njemački ministar poljoprivrede, nominiran je od strane PIC-a 27. svibnja 2021. Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko 3. lipnja iste godine uputio je službeno pismo kojim je o toj odluci obavijestio Vijeće sigurnosti UN-a. Međutim, za razliku od svih prethodnih slučajeva, Vijeće sigurnosti UN-a nije reagiralo. OHR u svojoj izjavi navodi da „izražavanje podrške u rezolucijama nije obvezno“. No, od 1995. do 2021. Vijeće sigurnosti UN-a je u tekstovima svojih rezolucija dosljedno potvrđivao nominaciju visokog predstavnika. Jedina iznimka bila je nominacija Christiana Schwarz-Schillinga 2006. godine, ali i tada je Vijeće sigurnosti UN-a „pozdravilo odluku Vijeća za provedbu mira“ u pismu upućenom glavnom tajniku UN-a 30. siječnja 2006., nakon što je njegova nominacija „dovedena do znanja članicama Vijeća sigurnosti“. Kao rezultat toga, Schmidt ostaje jedini visoki predstavnik čija nominacija nije potvrđena od strane Vijeća sigurnosti UN-a.
OHR navodi pismo glavnog tajnika UN-a Guterresa od 14. srpnja 2023. upućeno srpskoj članici Predsjedništva BiH Željki Cvijanović, u kojem se potvrđuje primat PIC-a nad Vijećem sigurnosti UN-a. Guterres tvrdi da je Upravni odbor PIC-a „relevantno tijelo“. Međutim, ovaj argument je slab jer je glavni tajnik UN-a izostavljen iz postupka imenovanja u Aneksu 10, koji ga ograničava na izvještavanje (članak III.2(c)). Istovremeno, administrativna uloga glavnog tajnika UN-a (Poglavlje XV Povelje UN-a) ne može nadjačati autoritet Vijeća sigurnosti UN-a u postupku nominacije predviđenom Aneksom 10.
Aneks 10 jasno povezuje imenovanje visokog predstavnika s autoritetom Vijeća sigurnosti UN-a, odražavajući namjeru Daytonskog mirovnog sporazuma da se civilni nadzor uključi u okvir Vijeća sigurnosti UN-a. Jednostrano imenovanje Schmidta od strane PIC-a nema verifikaciju Vijeća sigurnosti UN-a kao u prethodnim slučajevima, te krši mandat Aneksa 10. Tvrdnja OHR-a o autonomiji PIC-a time pravno pada u vodu. Ukratko, PIC nije spomenut u tekstu Aneksa 10 i nema mandat VSUN-a za nominaciju VP-a.
Uloga Vijeća sigurnosti UN-a u imenovanju visokog predstavnika nije „formalnost“ već imperativ prema Aneksu 10 i Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 1031. Jednostrana odluka PIC-a u ovom slučaju nema ključnu pravnu osnovu.
Preispitivanje „bonskih ovlasti“
Rana upozorenja britanskog veleposlanika Crawforda o nezakonitosti bonskih ovlasti sada se čine proročanskima. Došlo je vrijeme za kritičko preispitivanje njihove pravne osnove. Dok se to ne dogodi, politički lideri u BiH će vjerojatno nastaviti osporavati autoritet visokog predstavnika, posebno u svjetlu pravno upitne nominacije Christiana Schmidta.
Vijeće sigurnosti UN-a sada ima tri mogućnosti. Prvo, može formalizirati trenutačnu strukturu moći. To bi rezultiralo de facto okupacijom BiH od strane Upravnog odbora PIC-a, što je u suprotnosti s potvrdom lokalnog suvereniteta iz Daytonskog sporazuma. Drugo, može legalizirati bonske ovlasti. Međutim, u tom slučaju trebalo bi uspostaviti transparentne međunarodne mehanizme revizije svake odluke, uključujući sudjelovanje svih potpisnika Daytonskog mirovnog sporazuma u tom procesu. Treće, može zabraniti bonske ovlasti, u skladu sa zahtjevima EU-a i Vijeća Europe, koji ističu da „zasigurno nije normalna situacija da neizabrani stranac ima takve ovlasti“.
Kako globalni konsenzus o legitimitetu OHR-a slabi trideset godina nakon Daytonskog sporazuma, došlo je vrijeme da se okonča strano upravljanje putem bonskih ovlasti i sazove nova međunarodna konferencija — Dayton II — kako bi se osuvremenio politički sustav BiH, obnovila pravna jasnoća i spriječilo klizanje prema etnonacionalnom, ciparskom „zamrznutom sukobu“.
*Ivan Pepić je znanstveni suradnik na Odsjeku za politologiju i međunarodne odnose Sveučilišta u Ženevi, Švicarska. Doktorirao je politologiju (Sveučilište u Ženevi), specijaliziran za političke sustave povezane s etnonacionalizmom i duboko podijeljenim postkonfliktnim društvima.
.jpg.bcba865cd9f227b9b638a1e86d44b986.jpg)
.thumb.jpg.e8042453a01215d416c010a67d2df8bf.jpg)
akholic changed their profile photo