Kolumne
Andrej Nikolaidis
Dodik ne pobjeđuje. On trijumfuje. Šta je iz toga naučila Crna Gora? Ništa
11:48 11:48
Izvor: CdM
Milorad Dodik, Andrija Mandić i Aleksandar Vučić, 10.maj 2019. (Foto: Instagram)
Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista
Ne samo da Milorad Dodik neće biti uhapšen, nego on Sarajevu drži predavanje o politici.
Razlog tome nije Dodikova veličina – koja ne postoji – nego mizerija njegovih oponenata. Ako uopšte postoji bjednija politička “elita” od crnogorske, onda je to ona bošnjačka. Dodik ih na svakom koraku razvaljuje.
Doslovce mi se plače dok gledam kako se politička elita naroda koji je preživio genocid – naroda prema kojem su počinjene tolike nepravde, naroda koji je izložen tolikim lažima i predrasudama, naroda koji volim i držim praktično za svoj – uvija kao glista u blatu, pokušavajući da pobjegne od istorijskih okolnosti koje su ih zadesile.
Ta gomila bijednika ponavlja “mi ćemo uhapsiti Dodika” samo zato što znaju da ga uhapsiti neće. Oni naglas najavljuju njegov kraj samo zato što znaju da taj kraj, kada jednom nastupi, neće biti njihova zasluga. Oni pokušavaju ismijati Dodika dok ih ovaj osiono gleda sa visine – jer u odnosu na glistu u blatu sve je visoko.
Prije svega: svakim danom koji Milorad Dodik dočeka na slobodi, države Bosne i Hercegovine je sve manje, a Republike Srpske više.
Kao što sam već najavio, evo šta će se desiti.
Dodik će uraditi sve što je naumio. Sarajevo neće uraditi ništa. I sve će se samo nastaviti. Bosna i Hercegovina će i dalje, do daljnjega, biti nezavisna, suverena, nedjeljiva i međunarodno priznata država, iako neće imati suverenitet na čitavoj svojoj teritoriji i biće praktično podijeljena nešto manje no što je poslije Drugog svjetskog rata bila podijeljena Njemačka.
Republika Srpska neće biti međunarodno priznata država, iako će praktično biti država. Bosna će imati državnu vlast koja će za vladanje primati plate i sastajati se sa ̧ brojnim “međunarodnim prijateljima” koji će svi pružati jasnu podršu nastojanjima sarajevskih vlasti da sačuvaju mir. SIPA (državna policija) će i dalje postojati, samo što neće djelovati u RS-u. Postojaće državno tužilaštvo i državni sudovi, samo to što oni mlate neće zanimati nikoga u pola države.
Mislim da je slika jasna. Dodik je završio posao a na Sarajevu je da to prihvati kao novu realnost. Baš kao što je srpski svet poručio nama u Crnoj Gori: ovo je nova realnost na koju ćete se morati navići.
Jednom – prije u bližoj nego u daljoj budućnosti – kada Beograd procijeni da je čas za to, vlasti Republike Srpske zauzeće entitetske granice i proglasiti ih za državne. Ako tada bude bilo reakcije Sarajeva, ona će biti okašnjela i time uzaludna. Međunarodne snage koje imaju mandat da čuvaju mir u Bosni učinile bi tada ono što su uradile na Kipru: staće na granicu da odvoje strane i time zamrznuti stanje na terenu – podjelu, dakle.
Jeste. Bude li tako, pobjediće srpski svet. Jeste. Pobijediće Dodik, Stevandić, Vučić, Mandić i Knežević. Jeste. Pobijediće oni koji su snajperom u Sarajevu ubijali djecu koju su majke nosile u naručju. Jeste. Pobijediće politika i ideologija koja je počinila genocid.
A gdje ste, osim u crtanim filmovima, vidjeli da pobjeđuje pravda? Gdje je to i kad žrtva dočekala pravdu?
Uvijek će pobijediti jača volja. Onaj koji je odvažan pobijediće kukavicu. Onaj koji je spreman da izgubi sve pomešće onoga koji je posvećen tome da ne izgubi ništa.
Da zatvorimo krug. Znate li šta Dodik predaje sarajevskim Dritanima? Političku teologiju Carla Schmitta i njegov koncept decizionizma. Je li to Dodik čitao? Dakako da nije. Ali razumije o čemu je riječ. Kada je rekao kako će pobijediti onaj ko ima snagu da sprovede svoje odluke, a to je RS, Dodik je sažeo Schmittovu političku teoriju.
Državni organi Bosne i Hercegovine donijeli su odluke. Te odluke nisu u stanju sprovesti, jer imaju samo lažni, no ne i stvarni suverenitet na čitavoj teritoriji BiH, niti na čitavoj formalno svojoj teritoriji imaju monopol na upotrebu sile, koji je osnovni prerogativ države. Dodik i organi RS-a takođe su donijeli odluke. Ali oni imaju snagu da ih sprovedu – i to čine.
U “Političkoj teologiji” Schmitt uvodi termin “decizionizam”. Schmitt se protivio ideji koja je vodila ondašnju vajmarsku Njemačku i današnje sarajevske vlasti – ideji da svaka pravna stvar može biti riješena pozitivnim pravnim normama. Schmitt je tvrdio da pravne norme same po sebi ne znače ništa, ne utiču na stvarnost. Da bi pravo doista djelovalo, nužna je ekstra-normativna pravna – ako hoćete, politička – odluka. Bez te arbitrarne odluke pravo nema dejstvo. Zakoni i pravne odluke ne znače ništa ako nema volje i snage da ih se sprovede.
Bosna i Hercegovina ima svoje zakone. Dodik je donio svoje. Pobijediće oni zakoni iza kojih stoji snaga da budu sprovedeni. Dodikova, zapravo procjena Beograda, jeste da srpska strana ima tu snagu. Identična je i procjena Sarajeva – zato ih ono i ne pokušava sprovesti.
Kada je Sarajevo donijelo pravne odluke za koje nema ni volje ni snage da ih sprovede, pravne odluke za koje je zapravo odlučilo da ih ne sprovede, objavilo je da je car go. Ono što nije u stanju sprovesti vlastite odluke i vlastito pravo nije država. Nesretna Bosna sada krvari iz rane koju joj nije nanio Dodik, nego od strane međunarodne zajednice na vlast instalirana bošnjačka politička elita.
Šta iz rečenoga može naučiti crnogorska politička elita? Sve. Ali neće naučiti ništa. Kao što je ničemu nije naučio ni Belveder.
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)
