Ljudi možemo da racionalizujemo koliko hoćemo, ali sport nije stvar racija nego emocije. Bar kod nas u Evropi, NBA je nešto drugo.
Efes na jednu loptu, u produžetku, gde promašiš šut za pobedu nije problem. Imali su centra kog nismo mogli da čuvamo i koga su oni pametno koristili, kako za akcije, tako i za odbranu reketa, a u produžetku se Francuz direktno izborio za par poena pa i za onu trojku Larkina posle njegovog ofanzivnog skoka. Protiv Olya smo parirali, ovde nismo uspeli, da se Bobua nije povredio ne bi došlo ni do produžetka realno.
Zna se koje su utakmice bile set-meč lopte za nas. I nijednu nismo zakucali.
Znam da boli kad vidiš da Real ili Efes prave serije, da su cele sezone bili negde dole i onda te dobiju kući kad su u plej of modu.
Po parama smo tu negde gde bi trebalo, možda poziciju ili dve dole, ali nije još ni gotovo. Znam na šta smo svi računali. Na halu, navijanje i želju igrača da dokažu da mogu iako nisu u Realu ili Panati.. Nisu isporučili do kraja. Ima veze sa povredama sigurno, ima veze i sa trenerom ali prosto tako je. Realno smo prvo nadmašili sebe a onda debelo podbacili. I sad nema toga šta bi prihvatili na početku sezone, niko više ne može da se vrati na to.
Ono što je dobro je da smo nepredvidljivi (u ovom trenutku to je dobro), što znači ako nam je dan možemo dobiti u gostima bilo koga. Isto i izgubiti od skoro bilo koga kući.
Nadam se naravno više Parizu nego bilo kome drugom, pošto bez centara sa njima su nam najveće šanse.
Iz ove sezone neću prežaliti poraze od Žalgirisa, zbog totalne antipatije i načina na koji smo izgubili obe tekme.
Kodi, super, hvala ti za poslednje dve tekme, ali nije on plej koji nam treba. Tu vrstu straha kod igrača nisam odavno video. On prevede loptu doda je i ide u ćošak iz koga nikad nije pogodio. Posle svih njegovih hero trojki mi smo gubili utakmice na kraju.