Decembarski

Rutinski. Bez da se oznojimo.

Dobijamo ovo 8,9 razlike. Recimo 80:71.

Uvek sam se pitao,ko su ljudi koji gledaju taj cirkus. Evo nasao sam jednog. 😁

Koja mantra drzi vise Ilica sto u Zvezdi sto u reprezentaciji? 🤔

Da,samo jedna stvar je problem. Drugi su dosli a ovi jos nisu otisli. Jos ih placamo. A ne igraju. Jel to normalno? Da li nas najmanji budzet u EL moze da izdrzi da placamo toliko igraca koji ne igraju?

Aludira se na to da nikad javnost nije obavestena o tezini povrede,i kad god su rekli da je laksa,pauziraju po par meseci...ne samo Stratos nego pricam o celokupnom nasem igrackom kadru.

Ko je znao i ko je to obavestio koga da nece pre januara konkurisati za sastav? Iz kluba se javljaju samo kad se pisu saopstenja...

Kad kazu nije nista ozbiljno,racunaj 3,4 meseca minimum.

Ma cuti...lako je nama da se sprdamo s tim stvarima,ti ljudi prezivljavaju agonije svaki dan,svako na svoj nacin...Čitao sam i o Garbahozi slican tekst Edina Avdica,ja ne znam dal' njemu treba podsetnik da popamti sta sve treba da uradi pre i u toku meca... Pola čovjek - pola ritual prije utakmice, Jorge Garbahoza„jedan od najpoštovanijih igrača u istoriji španske košarke, srce tima i čovjek koji je uvijek bio poznat kao profesionalac koji posjeduje sjajnu sposobnost koncetrancije pred mečeve. Svi su znali da je rutiner, da ima neke svoje rituale kao dio pripreme za utakmicu. Kako sam Jorge kaže nakon penzionisanja „Mislio sam ako ne uradim stvari nekim svojim redoslijedom, da će se nešto loše desiti na terenu...“ Pa tražili ste, sad se i pripremite, pošto sam siguran da ćete sebi reći „Da li je ovo moguće..?!“ Kada dodje u svlačionicu Garbajosa se skine potpuno go i rutina može da počne. Počinje da oblači dres u kompletu sledećim redoslijedom. Uvijek prvo šorc, zatim gornji dio dresa, lijeva čarapa, pa lijeva patika, a onda i desna čarapa i desna patika. Izlazi na košarkaški teren bez gaženja ijedne linije na parketu. Šutira dok ne pogodi 50 trojki, po deset sa svake pozicije na perimetru. Kada „odradi“ taj dio posla, slijedi 10 uzastopnih pogodjenih slobodnih bacanja. Ako bi se slučajno niz prekinuo u nekom momentu, krenuo bi ispočetka dok ne veže 10 pogodaka. Nakon toga se vraća u svlačionicu, takođe bez gaženja ijedne linije na parketu, gdje pri dolasku skida gornji dio dresa i izuva patike, prvo lijevu, pa onda desnu i počinje da čita. Ako je pod glatka površina onda se ne ništa ne dešava, ali ako su u svlačionici pločice, Garbajosa sjedi na takav način da prsti budu unutar linije, a petom stoji na samom uglu dve pločice dodirujući takozvane „fuge“. U takvom položaju čita, sve dok ne dodju trener i njegov pomoćnik. Nakon njihove pojave obuje prvo lijevu, pa desnu patiku, a zatim zaveže i odveže pertle SEDAM puta, na isti način. Sluša trenere sjedeći u istom položaju kao što je i čitao, a nakon što oni završe svoj dio posla, rutina se nastavlja... Svlačionicu napušta poslednji, čekajući da svi izadju bez ikakve žurbe, zatim izlazi u hodnik gdje se sudari prsima sa svakim od saigrača i opet stane poslednji u formaciji za istrčavanje na parket. Pri istrčavanju svi stanu na centar gdje se ohrabre zajedničkim uzvikom, a onda počinje zagrijavanje. Pri polaganju na koš, poslednji staje u kolonu, zatim uputi tačno šest šuteva. Prvo ide na polaganje bez odvajanja od zemlje, drugo polaganje je u skoku, treći šut je od tablu sa nekih 2-3 metra razdaljine, četvrti malo udaljeniji, a zatim duga dvojka i na kraju šut za tri poena. Kada završe taj dio zagrijavanja i na red dodje istezanje, Jose Garbajosa ponavlja vježbe koje je naučio u Italiji igrajući tamo, uvijek one iste, i to tačno šest minuta, nakon čega igrači odlaze na klupu, a on ostaje poslednji na terenu kako bi uzeo loptu i pogodio trojku. Dok trener drži govor za meč, Garbajosa stavlja peškir na lijevo rame, uzima malu flašicu vode, malo popije, a zatim je zatvori i baci s ciljem da ona ostane na zemlji u položaju kako bi i trebala, što se skoro pa nikada ne dogodi. Cijeli govor ono malo vode što je popio, ne guta, već drži u ustima dok trener ne završi, a tek onda je proguta. Kada čuje iz trenerovih usta BROJ 15, ustaje sa klupe, skoči tačno tri puta sebi u stomak i potrči do reda gdje su njegovi saigrači. Tada kreće i poslednji dio zagrijavanja, a tu prvo nabaci svako igraču sa lijevom rukom, dok u sledećem krugu ide „high five“ s obe ruke. Na minut i po prije početka meča, dok mu trener daje konačna uputstva, još jednom odveže i zaveže pertle, ovaj put SAMO JEDNOM. Uzima još malo vode, obriše ruke peškirom, ohrabruje sebe uzvikom i ulazi na teren tek kada prethodno četiri njegova saigrača već čekaju. Slijedi podbacivanje lopte i meč konačno počinje. Ako ste mislili da je to sve, nije! Jose Garbajosa nosi iste čarape u kojima noć prije meča spava i na samoj utakmici. Uvijek jede istu hranu na dan utakmica, a ono što ste možda nekada gledajući njegove utakmice i primjetili, ako se ekipa nalazi u nizu pobjeda, tada se ne brije i ne šiša. Tek kada izgube utakmicu koja bi prekinula taj niz, onda bi se obrijao i ošišao, do nekog novog pobjedničkog niza. Još nešto što ste mogli vidjeti na njegovim mečevima jesu specifična slobodna bacanja, gdje prije svakog izvodjenja promrmlja sebi nešto u bradu. On nikada tačno nije otkrio šta govori, uz izgovor da je to veoma lična stvar, ali neki čitači sa usana su „pročitali“ da izgovori „Vamos pa dentro“ što bi na našem jeziku značilo „IDEMO UNUTRA!“ Šta reći osim „Tanka je linija izmedju ludaka i genijalca...“ Ko razumije, shvatiće.

Boluje od OKP(opsesisivno kompulzivnog poremecaja).Strasne stvari se tu odigravaju u glavi,a samo kad igra basket,slobodan je i izolovan od bolesti. Kao i Rej Alen,Garbahoza... Procitaj tekst da bi shvatio sa cime se bori ovaj momak svaki dan... I unapred se izvinjavam,ako neko smatra da nije za ovde,nek prebaci na EL. Preuzeto sa Eurostep.hr [mentalni kutak] Osmogodišnji Shane Larkin otvara oči, pridiže se iz kreveta i pokreće novu epizodu svoje životne igrice. Uzima daljinski upravljač od TV-a, stavlja program na SportsCenter i skače na noge kako bi dočekao “svoj broj”. Svako jutro predstavlja novi skup nepredvidivih parametara koji su potpuno slučajni. Počinje se odijevati za školu u ritualu koji može potrajati nekoliko minuta ili ponekad par sati, ovisno o broju tog dana - no usputno primjećuje sliku Raya Allena na televizijskom ekranu. Allen je, čini se, pogodio osam trica u utakmici prošle noći. Odjednom, senzorna poruka šalje signal za Shaneov mozak i informira ga o njegovom broju dana: osam. "U tom trenutku znam da moram oprati ruke osam puta." Nakon što je oprezno uredio kosu, Larkin pažljivo uzima svoju odjeću. Ako njegove gaćice greškom dotaknu tepih, pored toga što ih treba baciti u kantu s prljavom odjećom i zamijeniti novima, mora se povući u kupaonicu kako bi oprao ruke. Osam prokletih puta. U idućoj ‘misiji’, Larkin pokušava doručkovati u kuhinji koja je potencijalno grotlo bakterija. Ulazi u imaginarnu stazu punu prepreka te susreće nespretna prosipanja hrane, vlažnu spužvu i prljavo suđe. Dok se približava kućnim vratima, sekundama udaljen da još jednom propusti školski autobus, primiče mu se pas, mašući repom te mu kreće lizati ruku. Shane nema izbora: vraća se nazad u kupaonicu i pere ruke još osam puta. Na kraju dana, ruke su mu toliko suhe od opsesivnog pranja da pada u krevet s otvorenim, krvavim ranama. Larkinovo stanje, opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP), jedan je od najmisterioznijih psihičkih poremećaja. Pogađa svega 2.3 posto populacije te jedno od 100 djece. Međutim, tendencije osjećaju mnogi. Jedna stručnjakinja će reći: “OKP je izuzetno repetitivan. Nema početak, sredinu i kraj. Ima početak, sredinu, sredinu, sredinu i nastavlja se bez kraja na vidiku.” Za malog dječaka od osam godina kojemu nije bilo jasno zašto je zatočen u svojim ritualima, život s ovim mentalnim demonom bio je isrpljujuć, frustrirajuć - i nevjerojatno zastrašujuć. “Nemaš pojma što se događa”, izjavit će odrasli Larkin, “Vidiš da tvoji prijatelji peru ruke jednom, ili ih ne peru uopće, i zapitaš se: Što nije u redu sa mnom?” U danima kad Allenove trojke ne bi oblikovale Larkinov dan, okidač bi bilo nešto bezazleno poput tri ptice na grani pored njegovog prozora. Shane bi duboko udahnuo u znaku olakšanja jer bi njegovo opsesivno ponašanje bilo pod nešto većom kontrolom znajući da iduća 24 sata svoje kompulzije treba izvoditi samo tri puta. Neobjašnjivo, njegov OKP se povukao čim bi izašao na parket. Igrajući košarku, bio je slobodan i neometan s brigama o mikrobima ili bakterijama. “To je bio najluđi dio. Nisam mogao dotaknuti tipku od dizala ili otvoriti vodu na slavini jer bih pomislio da su tako prljavi, no mogao sam izaći na košarkaški teren gdje su momci dirali svoje pazuhe, kopali nos te potom dirali loptu, i sve bi bilo u redu. Igrao bih košarku satima, potom bih otišao pojesti hamburger bez da uopće operem ruke. Nije imalo nikakvog smisla.” Bivši playmaker Celticsa skrivao je svoje stanje od prijatelja i suigrača. Jedino je njegova obitelj bila potpuno upućena u agoniju pokušaja da Shane izgura dan. “Nisam htio da ljudi misle da sam neki čudak.” Simptomi su nastavili biti prisutni kako je odrastao. Ako bi mu pas doživio nezgodu ili napravio nered po kući, Shane bi bio zatočen u samici svoje sobe, bez sposobnosti da se spusti niz hodnik do blagovaonice. Put do kade zahtijevao je koridor ručnika po tlu kako bi izbjegao prljavštinu. Njegova majka Lisa prala je i po 20 posteljina dnevno. I dok je sinu pristupila s razumijevanjem i toplinom, otac Barry mu je zadao ‘tough love’ pristup. “Tata bi me testirao. Otišao bi u kupaonicu i namjerno ne bi oprao ruke, zatim bi dodirnuo moje ruke. Rekao bi mi: Dobar si, možeš ti ovo. To je bilo njegovo rješenje. Bilo je teško i stvorilo je probleme u našem odnosu.” Danas Barry priznaje da je, kada se prvi put susreo sa sinovim opsesivnim pranjem ruku, pomislio kako je riječ o izlici za izbjegavanje obaveza. Nešto se moralo promijeniti. U srednjoj školi, Larkinovi simptomi su se pogoršali, stoga mu je majka našla psihoterapeuta koji je preporučio terapiju, odnosno konzumaciju antidepresiva. Zbunjujuća situacija. “Nisam depresivan”, obratio se Shane majci, “Jesam li?” Probao je tablete. Uspjele su ublažiti neke od simptoma njegovog OKP-a, ali kaže da su mu odnijele žar i energiju u košarci. “Tablete su me izravnale. Postao sam preopušten, samo sam chillao, što nisam htio s obzirom da sam natjecatelj. Na terapiji sam cijeli bio u ‘meh’ raspoloženju. Rekao sam majci da nećemo nastaviti s ovim.” Terapija, ili izostanak terapije? To je pitanje koje je sve prisutnije u današnjem NBA svijetu, pogotovo nakon ublažavanja stigme oko mentalnog zdravlja sportaša povodom javnih istupa o svojim borbama od strane igrača poput Kevina Lovea i DeMara DeRozana. Tema za neki drugi tekst, ali uz stereotipe poput onog da su sportaši neuništive macho muškarčine, ova dilema nije niti malo laka. Mentalno zdravlje nije šala, a košarkaši koje izdaleka percipiramo kao superjunake su također ljudi od krvi i mesa, sa sličnim ili možda težim problemima u privatnom svijetu vlastitog uma. Shane Larkin je nakon relativno uspješnih dionica u Mavericksima, Netsima, Knicksima te Celticsima sreću odlučio potražiti u Europi, gdje se etablirao kao jedan od kvalitetnijih igrača Starog kontinenta. Prošle sezone je u Efesu bio MVP finala turskog prvenstva, a nakon što je s Turcima produljio ugovor ove sezone će sasvim sigurno nastaviti dominirati Euroligom. Iako boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, vlastitim otvaranjem uspješno je skrenuo pozornost na to da se sa mentalnim bolestima može i mora izaći na kraj. Psihičko zdravlje nije i ne smije biti tabu tema, a iskrenost Larkina i ostalih sportaša oko problema može poslužiti kao motiv da se i obični smrtnici suoče sa svojim demonima i otvore bližnjima. I konačno, započnu proces oporavka.

Sto se mene tiče,kad vec mi ne mozemo do tog nivoa za osvajanje EL da dobacimo,mislim da bi Božja pravda bila da je uzme Larkin ove sezone. Taj dečko je fenomen,šta on trpi i kako se bori sa svojim poremecajem od malena i uspeva da ostane pre svega "čist" u glavi a onda i vrhunski sportista. Iako organski ne podnosim Atamana,zbog Larkina,pa ajde i zbog Vase ,cu sa simpatijama ispratiti Efes ove sezone do samog kraja.

Borisa.

Pricao je Žoc o tome one sezone kad je Fener osvojio EL,da je i predsednika kluba i njega bilo sramota da kažu igračima posle takve sezone i osvojene titule da nema love i da duguju svima. Nagrade su stvarno mizerne za ovaj nivo takmicenja. Dosad daj Boze da smo skupili za Fickov ugovor.

Mogli bi da vratimo i Lipovija. Greota da ga neko uzme pre nas.

Televisa presenta...

Nek ih kazne 20:0 i bod manje ako nece da igraju. Pravila su jasna. 😂😂😂 Bravo Sikma👏👏👏

Imace napad za pobedu...mada pravice se i faulovi...ko zna

Alba vodi 9 razlike 6 minuta pre kraja u Atini protiv Olija. Bilo bi dobro da dobiju dole.

Ne troluj temu. Prebaci ove mačiće na Razno ili na Kulinarstvo ako Kinezi čitaju. 😏

Jel radi ponovo bioskop?

Odnos skokova 30:29 za nas na kraju. 😎😎😎

Sta reci,koju posluku porati?😂😂😂

Sta reci,koju posluku porati?

Zenit vodi 10 razlike u gostima protiv Himkija u trecoj cetvrtini. Bilo bi dobro da sacuvaju ovo.

Vratio se Fener...jos jedan kandidat viseza top 8 od danas.