Ko ne voli Pionir i sve "nedistatke" koje on nosi, taj ne voli ni košarku. Potpuno je deplasirano da se o tome i piše. Ja znam da vreme leti i da je od vremena epskih trenutaka i utakmica protiv Fenera, Bayerna, Reala, Himkija i drugih, prošlo više od deceniju i da su neki koji su danas odrasli i idu u Arenu, tada jeli sline i radili domaći za 5. - 6. razred. Jedina prednost Arene jeste da možemo da kažemo da je naša utakmica bila najposećenija. Ceo taj sterilni ambijent, raspored sedenja, cene karata, nekada može da podseti na stare dane ali da se ne lažemo, izgubio se onaj stari vajb. Čak i kada se vratimo povremeno i Pionir, prevaspitani smo i nije više to to. Momenat gde se pakuješ u Pionir kao sardina, gde nemaš garantovano mesto već gde nađeš krajak da možeš da stojiš bar na jednoj nozi, gde se boriš za dah i znojiš bar podjednako koliko i igrači, gde tako znojav i promukao izađeš napolje na -5°C pa zaradiš upalu pluća dok se ne očeličiš da ti to bude kao dobar dan. To su neprocenjive stvari. To nije romantizovanje bede, to je iskrena emocija i nadao sam se da joj neće doći kraj, bar ne za mog života. Nažalost došao je, tako da danas možemo samo da se sećamo mi koji smo je doživeli, a noviji naraštaji da se zavaravaju da je ovo sada vrhunac. Čak i u jednom Vršcu protiv Efesa je bila bolja atmosfera od ovoga danas.