Kao što napisah juče - za ovu našu ekipu, u ovakvom stanju, prolaz među četiri najboljih je više nego uspeh. Osim situacije sa Micićem i njegovom porodicom, meni kao posmatraču sa strane deluje da se ovde izdešavalo još nešto iza zatvorenih vrata, u okvirima tima, o čemu mi ne znamo, jer ne umem drugačije da objasnim urušavanje sportske i ljudske psihologije za samo desetak sati.
Ono što je najjači utisak da se ne sećam da sam ikada video jednu košarkašku ekipu da u dva dana doživi ovakav kolaps kakav smo mi doživeli. Protivno svakoj statistici, kladionicama, očekivanjima i, na kraju krajeva, zdravom razumu. Možda smo se mi takmičili protiv Angole, Filipina, Portorika na početku, ali ni druge ekipe nisu imale mnogo jače protivnike. Uz to, mi smo te ekipe pobeđivali s 30+ razlike, a to ne može da učini loša ekipa, čak ni njima.