Jump to content

Kakvi smo to roditelji? Vaspitanje kroz generacije...


Kronostime

Recommended Posts

Primer. Koleginica ima sedmoro dece i sada, od pre par meseci i petnaesto unuče...tri godine starija od mene...ne pitaj me kako to izgleda. Ona kaže da je kod njih u familiji uvek neka drama ili veselje. Lepo zvuči, ali pretpostavljam i da je jako zahtevno. Prošle godine je izgubila dva bratanca, obojica u ranim tridesetim, oduzeli sebi život u roku od par meseci, stariji, pa mladji. Samo toliko znam, ne pitam nikada ništa privatno, samo ako se neko sam otvori. Strašno je to bilo, ali svi su bili tu za brata i snahu i dalje su. Tu mislim da broj vrši ulogu u smislu veće podrške. Takodje je izgubila očuha ove godine, te se sad menjaju sa sestrama da pomažu mami koja je blizu 90. Zamisli kad dodje vreme za rodjendane svih ovih unučadi, a tek popamtiti svima imena  i to ona je i sama jedna od šestoro dece, pa sad gledaj i množi koliko je to za njenu majku da pamti 😬.

 

 

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

40 minutes ago, Milica said:

 

Jedna moja drugarica kaze: Jedno prodje, a drugo jos gore dodje :classic_blink:

Necu ni da razmisljam o tome "jos gorem" hocu da verujem da ce doci bolje :thumbup:

 

 

 

Mala deca, mali problem, velika deca, veliki problem. I na kraju ipak sve to prodje. Pa mi smo svi preziveli, zdravi, pravi i normalni (valjda 😄 )... tako ce i oni naci svoje mesto pod suncem.

 

Edited by Baby
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, ControlFreak said:

Tu mislim da broj vrši ulogu u smislu veće podrške

 

Slažem se. Moja baba- mamina majka rodila je četvoro dece i imala je nas šestoro unučića.

 

Svi smo bili podrška kada je bila bolesna i kada je umrla. Isto tako je bilo i sa drugom babom -očevom majkom..imala je troje dece i petoro unučića.

 

Pošto moja rodbina sa tatine  strane živi u Kanadi, dolazili su dva puta godišnje kada su baba i deda bili bolesni. 

 

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

On 5/28/2021 at 5:13 PM, Milica said:

 

Nas sin, kad je imao nekih 4-5 godina, jedan dan je izjavio da hoce da ima 11 dece :classic_biggrin:

 nemam pojma otkud mu je dosla ta zelja i bas taj broj :lol_2: i on je to svima okolo pricao, onako starmali, kako ce imati zenu i 11 dece.

 

 

nemoj sad kao nemas pojma,

sigurno je cuo od roditelja kad su saputali u potaji pa jadnicak hoce i on toliko :lol_2:

 

`sve ide iz kuce` :lol_2:

 

 

  • Like 1
  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

  • 3 weeks later...
On 5/27/2021 at 8:15 PM, koca popovic said:

Sve se slazem s tobom. Imam i taj primjer u mojoj okolini sa usvajanjem djece. Medjutim kad dodju pozne godine pojavljuju se drugi problemi. Ovdje skoro svake godine se u  stampi pise o usamljenosti starih ljudi. Narocito u vrijeme Bozica. Ljudi stari, nemaju nikoga sa kim bi podjelili te neke trenutke radosti. A zasto nemaju nikoga? Pa bas zbog toga sto nisu zeljeli obaveze prema nekome dok su bili nezavisni ( sto bi se kod nas reklo u snazi). I da dodam jos nesto. Mozemo da filozofiramo koliko hocemo ali kad dodju pozne godine mozemo ocekivati da nas  obidje samo neko od najblizih(citaj djeca). Ja imam obicaj da kazem supruzi da zelim osmoro unucadi(od njih dvojice sinova). Ona mi na tokaze da sam lud kud cemo sa toliko njih. A mij odgovor je , unaprijed racunam da nas  neko od njih nece voliti ili mozda viditi ali isto tako racunam da ce nas neko i voliti da ne docekamo starost usamljeni ( nadam se da cemo ostariti).

To je kalkulacija budućnosti.

Imati decu jer želimo da osiguramo svoju starost.

Meni je to sebičnost i mislim da je imanje dece iz takvih razloga pogrešno, jer ne zna niko od nas hoće li dočekati starost i kako ako je dočeka.

Ljudi prave planove, a život ih ruši.

Link to comment
Share on other sites

10 hours ago, JohnnyDragon said:

To je kalkulacija budućnosti.

Imati decu jer želimo da osiguramo svoju starost.

Meni je to sebičnost i mislim da je imanje dece iz takvih razloga pogrešno, jer ne zna niko od nas hoće li dočekati starost i kako ako je dočeka.

Ljudi prave planove, a život ih ruši.

Skroz pgresno shvaceno. Imam djecu zato sto smo to zeljeli supruga i ja a ne kao kalkulacija. A to sto sam rekao mojoj djeci moje zelje kao neka sala uopste nije bila kalkulacija vec vise kao zajebancija. Mora da sam se pogresno izrazio jer je jos neko od forumasa nesto slicno shvatio. 

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Generalno, ako pogleam moje roditelje i kako smo mi odrastali, "mi" smo ocajni roditelji. Ono tipa, niste bili gladni , a odrasli smo na ulici i po komsiluku.Ovi moji klinci su imali razne aktivnosti kod kojih su roditelji morali da bud prisutni svake nedelje, a ne kao u moje vreme, roditeljski sastanci na koje moj otac nikada nije isao, onako, iz principa.

Skidam kapu mom tastu, bez obzira na to koliko god moja zena ne ceni njegovu ulogu u njenom zivotu. On je moje klince osacovao kao naslednike porodicne tradicije i od vremena kada su imali 10 godina, vukao ih je po kancelariji preko leta. U doba kada vecina dece sanja da budu piloti i policajci ovi moji su hteli da budu advokati.:smiley2:

Doduse, deda je bio i velikodusan, pa su se tog raspusta vracali kao da su dobili na sportskoj prognozi. Kako bilo, ostvario je svoj cilj, a mi kao roditelji mozemo samo da pratimo...

Kada pogledam kako je odrastala moja zena i kako sam odrastao ja, mogu da uvidim do koje mere su nasi roditelji bili okrenuti sebi  a ne deci, koja su tu bila nuspojava. Cast izuzetcima...

 

Edited by DJORDJE
  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

52 minutes ago, DJORDJE said:

Generalno, ako pogleam moje roditelje i kako smo mi odrastali, "mi" smo ocajni roditelji. Ono tipa, niste bili gladni , a odrasli smo na ulici i po komsiluku.Ovi moji klinci su imali razne aktivnosti kod kojih su roditelji morali da bud prisutni svake nedelje, a ne kao u moje vreme, roditeljski sastanci na koje moj otac nikada nije isao, onako, iz principa.

Skidam kapu mom tastu, bez obzira na to koliko god moja zena ne ceni njegovu ulogu u njenom zivotu. On je moje klince osacovao kao naslednike porodicne tradicije i od vremena kada su imali 10 godina, vukao ih je po kancelariji preko leta. U doba kada vecina dece sanja da budu piloti i policajci ovi moji su hteli da budu advokati.:smiley2:

Doduse, deda je bio i velikodusan, pa su se tog raspusta vracali kao da su dobili na sportskoj prognozi. Kako bilo, ostvario je svoj cilj, a mi kao roditelji mozemo samo da pratimo...

Kada pogledam kako je odrastala moja zena i kako sam odrastao ja, mogu da uvidim do koje mere su nasi roditelji bili okrenuti sebi  a ne deci, koja su tu bila nuspojava. Cast izuzetcima...

 

Jbg, moj tast je oruzar - morao sam pancir da navucem za razgovor oko veridbe. :classic_wacko:

  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

9 hours ago, DJORDJE said:

Generalno, ako pogleam moje roditelje i kako smo mi odrastali, "mi" smo ocajni roditelji. Ono tipa, niste bili gladni , a odrasli smo na ulici i po komsiluku.Ovi moji klinci su imali razne aktivnosti kod kojih su roditelji morali da bud prisutni svake nedelje, a ne kao u moje vreme, roditeljski sastanci na koje moj otac nikada nije isao, onako, iz principa.

 

Moji roditelji nisu bili visoko obrazovani, majka ni osnovnu jer bože moj, žena nije za školu. Upisala je baka krišom u radeničku, pa je barem to znanje kasnije iskoristila da kroji, šije. Zahvalna sam joj što je naučila i mene. Kad je ćera bila mala, obe smo uživale u tim slatkim kreacijama njenih haljinica. Upravo zato što sam bila svesna neobrazovanja/nepotpunog obrazovanja u familiji, motivisalo me je da budem aktivna po pitanju svoje dece. Sticajem okolnosti došli ovde i ta činjenica da živim u zemlji u kojoj su mnogo vrata otvorena mi je dala mogućnost da svojo deci pružim ono što meni nije htela i moglo biti pruženo. Sve aktivnosti koje su poželeli, baseball, tae kwan do, košarka, fudbal, tenis. Najteže mi je bilo na bejsbolu jer nikako nisam mogla da shvatim pravila, ali sedim s drugim roditeljima i pokušavam, nije mi to bilo teško. Bilo mi je uživanje da budem tu, prisutna, da im pružim ono što je mojoj majci, baki, meni bilo zabranjeno. I ne samo sport, tu su bile i druge aktivnosti, koncerti, balet, muzeji, letnja škola, putovanja, sve što sam mogla da priuštim i da budu voljni i zainteresovani. Mama je samo sa strane govorila o značaju visokog obrazovanja. Ima već dugo vremena kako shvatam da ni to nije potrebno za uspeh, već da mladi mogu to postati i na drugi način ako koriste i svesni su svojih talenata i mogućnosti. Ako ste primetili u mom postu govorim o sebi, majci, to je zato što otac nije bio prisutan većini ovih aktivnosti, niti roditeljskih sastanaka, tip koji je uvek našao nešto drugo prioritetno, to nešto često nazivano poslom. Iz ove perspektive i dok ovo pišem obuzima me tuga za tu osobu koja propusti te važne trenutke u odgoju svoje dece, radosti, suza, uspeha, borbi i svega što ide uz to. Živela sam u zabludi da roditeljstvo mora biti partnerstvo da bi bilo uspešno. Iz ovog ugla vidim da to može biti zasluga jednog, oba roditelja, baka ili deka, ili osobe koja pruža vreme, inspiriše, podstiče i iskreno voli.

  • Like 3
  • Thanks 2
Link to comment
Share on other sites

Na kraju se tema ppretvorila u ja se hvalim, kao roditelj. Eto ja dok sam odrastao nisam hteo da idem u kucu, ali ne samo da trcim i igram se vec, samo da ne udjem, kad su oni tamo, iako su bili dobri i radili najbolje sto su znali. Ovi moji nece da izadju iz kuce. Pricaju i traze savete, moji nikada nisu bili spremni da daju neki zivotan savet, verovatno sto nisu znali, ili hteli da preuzmu odgovornost.

@ControlFreak Da li si primetila da si devojcice jos uvek i ovde vaspitavaju da se udaju, sede kuci i paze decu. 🙂 Tragicno je pogledati statistiku, gde devojcice do 5-6 razreda postizu bolje rezultate od decaka iz matematike i prirodnih nauka, a onda u gimnaziji to jednostavno stane. 🙂 

Link to comment
Share on other sites

Nisam mislila da bi se moj post shvatio kao hvaljenje, više sam htela da naglasim koliko mi je značilo da mogu da im pružim široko polje mogućnosti u okviru svojih i bez obzira na moje obrazovanje i iskustva. Dopalo mi se Djordjev post o dedi i njegovom uticaju. Takodje sam htela da podsetim da nismo svi kao većina forumaša potekli iz urbanih i visoko obrazovanih ili dobrih profesija familija, te da uprkos tome možda neki od nas su ipak pogurali iduću generaciju brže unapred. Izvinjavam se ako se nisam dobro izrazila.

  • Like 1
  • Love 4
Link to comment
Share on other sites

@mrdda, u ovoj zemlji iako ima puno mogućnosti, moje skromno mišljenje da je i dalje prisutan uticaj religije i  ima nazadnih shvatanja i to može da ometa devojčice i mlade žene u njihovim izborima. Ali, bar u današnje vreme postoje izbori i ne bi trebalo da ima izgovora, samo hrabrosti i upornosti. U nekim drugim državama možda takvih izbora i nema. 

Link to comment
Share on other sites

35 minutes ago, mrd said:

@ControlFreak Da li si primetila da si devojcice jos uvek i ovde vaspitavaju da se udaju, sede kuci i paze decu. 🙂 Tragicno je pogledati statistiku, gde devojcice do 5-6 razreda postizu bolje rezultate od decaka iz matematike i prirodnih nauka, a onda u gimnaziji to jednostavno stane. 🙂 

Pošto mi je bliski rod, inžinjerka, imala sam priliku da upoznam njene koleginice po struci, radile u Intelu. Od njih sam čula koliko im je bilo teško kao malom procentu i da su mnoge njihove prijateljice bez obzira na talenat u matematici i naukama kretale putem književnosti i drugih profesija jer je društvo guralo ka takvim. To je boomer generacija u pitanju. Moja seka je i dalje redak primer žena prisutna na svetskim ili regionalnim konferencijama i retko da ima studentkinju u programu. To je danas, tako da se nismo mnogo odmakli na tom polju, primećujem. Možda si u pravu, možda idemo unazad…

Link to comment
Share on other sites

39 minutes ago, ControlFreak said:

Nisam mislila da bi se moj post shvatio kao hvaljenje, više sam htela da naglasim koliko mi je značilo da mogu da im pružim široko polje mogućnosti u okviru svojih i bez obzira na moje obrazovanje i iskustva. Dopalo mi se Djordjev post o dedi i njegovom uticaju. Takodje sam htela da podsetim da nismo svi kao većina forumaša potekli iz urbanih i visoko obrazovanih ili dobrih profesija familija, te da uprkos tome možda neki od nas su ipak pogurali iduću generaciju brže unapred. Izvinjavam se ako se nisam dobro izrazila.

Nisam ja samo tvoj post napomenuo, :lol_2: Vidis da sam napisao da meni nije bilo drago da udjem u kucu, a moji klinci ne beze napolje, bar ja to nisam primetio. 🙂 Oni imaju svoj zivot, na koji mi ne uticemo bas mnogo, bar se meni cini. 🙂 Naravno da popricamo kad primetimo da se neke bazicne stvari ne odradjuju, ali uopsteno imaju slobodu. 😛 Poceli su da nas uce kako se stvari rade. 🙂 

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

@mrd pa zar nije to divno? Da sada oni imaju neko znanje, a da mi saslušamo i naučimo. Meni bude tako drago kad to shvatim. Baš pre neki dan mladji zamolio da ga vozim do aerodroma, raspričali se oboje, stigli, on me već ljubi u obraz, volim te. Vozim nazad i žao mi što vožnja nije trajala duže, prisećam kad je bio klince, igrao sa autićima…eh…baš sam pekmez k’o što me tata nazivao (ali samo ponekad) 🙂

  • Like 3
  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

9 hours ago, ControlFreak said:

Nisam mislila da bi se moj post shvatio kao hvaljenje, više sam htela da naglasim koliko mi je značilo da mogu da im pružim široko polje mogućnosti u okviru svojih i bez obzira na moje obrazovanje i iskustva. Dopalo mi se Djordjev post o dedi i njegovom uticaju. Takodje sam htela da podsetim da nismo svi kao većina forumaša potekli iz urbanih i visoko obrazovanih ili dobrih profesija familija, te da uprkos tome možda neki od nas su ipak pogurali iduću generaciju brže unapred. Izvinjavam se ako se nisam dobro izrazila.

Iz ove danasnje perspektive, ja mislim da obrazovanje ili urbana sredina nisu bili presudan faktor. Deda po majci, je bio seljak covek iz okoline Beograda, ali je iskreno voleo decu. Znao je sa 60 godina da se sa komsijskom decom uvalja u blato, da ne govorim kakve je sve vratolomije izvodio samnom i sa bratom. Mi smo ga obozavali. Sa druge strane, deda po ocu je bio tezak namcor, nikada ga nismo voleli, a ja sam se drao kao magarac kada mi neko spomene Valjevo.

Moji su bili ubedjeni da su sjajni roditelji, ali kada to uporedim sa time kako su odrastala deca po Kanadi ili u Americi , to je vrlo daleko od realnosti. Mene recimo nikada nisu pitali da li imam neke probleme u skoli, da ne spominjem recimo neke mladalacke ljubavi ili takve stvari. Bilo im je vazno da imamo dobre ocene, da se ne drogiramo , a ostatak ih realno nije zanimao. Secam se cuvenih reci moga oca " ucis za sebe a ne za mene". I tu se realno zavrsavao njegov interes za nas. Kasnije, kada brat nedeljama nije dolazio kuci, slao bi patrolu da ga trazi i to kada mu majka kaze " jel' znas da onaj vec dve nedelje usao u kucu". Kada dodje sa posla novine, beogradska hronika, dnevnik, neka knjiga, i da ga ne gnjavimo previse jer je umoran.

Isli smo jednom godisnje zajedno na more, dok brat nije dogurao do nekih 15 godina. Onda je on isao sa drustvom, mene su slali preko skole, jer je majka mrzela da spava po tudjim krevetima i da se cvari na suncu. Vikendima posete prijateljima, rodjacima, kada su zasli u cetrdesete vikendica u Grockoj. 

Jednostavno, imali su decu jer se to od njih ocekivalo, ali sumnjam da su iskreno to zeleli, a tako su se ponasali i prema unucima. Ove moje su totalno iskljucili , jer ne govore srpski i znao sam da pricam sa njima telefonom da mesecima ne pitaju za njih. Kod brata su cesce odlazili, jer je snaja iz Jagodine, ali i tamo im unuci nisu bili po meri. Od svega sto su videli moju majku je najvise jelo to sto deca nose pelene do 3 godine i sto se kerovi valjaju po krevetu , a ona je njenu naucila da ni sa dve sede na nosi.:ajme:

Znam da je brat posle toga eksplodirao, pa godinama nisu govorili, jer im je rekao svoje vidjenje njihove uloge kao roditelja.

Sa druge strane, moja zena ne moze da oprosti ocu sto je poslao u boarding school sa nekih 16 godina i danas vuce traume zbog toga. Ona je htela da studira medicinu, a on da bi joj obezbedio mogucnost da upise koledz koji zeli, posalje je u privatnu skolu zadnje dve godine .

Kada pricam kako smo mi odrastali ona uvek to opravdava time da su nam roditelji davali pravo izbora.:lol_2:

Sto bi se reklo, preko ograde trava je uvek zelenija.

  • Like 4
  • Love 1
  • Thanks 2
Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, DJORDJE said:

Iz ove danasnje perspektive, ja mislim da obrazovanje ili urbana sredina nisu bili presudan faktor. Deda po majci, je bio seljak covek iz okoline Beograda, ali je iskreno voleo decu. Znao je sa 60 godina da se sa komsijskom decom uvalja u blato, da ne govorim kakve je sve vratolomije izvodio samnom i sa bratom. Mi smo ga obozavali. Sa druge strane, deda po ocu je bio tezak namcor, nikada ga nismo voleli, a ja sam se drao kao magarac kada mi neko spomene Valjevo.

Moji su bili ubedjeni da su sjajni roditelji, ali kada to uporedim sa time kako su odrastala deca po Kanadi ili u Americi , to je vrlo daleko od realnosti. Mene recimo nikada nisu pitali da li imam neke probleme u skoli, da ne spominjem recimo neke mladalacke ljubavi ili takve stvari. Bilo im je vazno da imamo dobre ocene, da se ne drogiramo , a ostatak ih realno nije zanimao. Secam se cuvenih reci moga oca " ucis za sebe a ne za mene". I tu se realno zavrsavao njegov interes za nas. Kasnije, kada brat nedeljama nije dolazio kuci, slao bi patrolu da ga trazi i to kada mu majka kaze " jel' znas da onaj vec dve nedelje usao u kucu". Kada dodje sa posla novine, beogradska hronika, dnevnik, neka knjiga, i da ga ne gnjavimo previse jer je umoran.

Isli smo jednom godisnje zajedno na more, dok brat nije dogurao do nekih 15 godina. Onda je on isao sa drustvom, mene su slali preko skole, jer je majka mrzela da spava po tudjim krevetima i da se cvari na suncu. Vikendima posete prijateljima, rodjacima, kada su zasli u cetrdesete vikendica u Grockoj. 

Jednostavno, imali su decu jer se to od njih ocekivalo, ali sumnjam da su iskreno to zeleli, a tako su se ponasali i prema unucima. Ove moje su totalno iskljucili , jer ne govore srpski i znao sam da pricam sa njima telefonom da mesecima ne pitaju za njih. Kod brata su cesce odlazili, jer je snaja iz Jagodine, ali i tamo im unuci nisu bili po meri. Od svega sto su videli moju majku je najvise jelo to sto deca nose pelene do 3 godine i sto se kerovi valjaju po krevetu , a ona je njenu naucila da ni sa dve sede na nosi.:ajme:

Znam da je brat posle toga eksplodirao, pa godinama nisu govorili, jer im je rekao svoje vidjenje njihove uloge kao roditelja.

Sa druge strane, moja zena ne moze da oprosti ocu sto je poslao u boarding school sa nekih 16 godina i danas vuce traume zbog toga. Ona je htela da studira medicinu, a on da bi joj obezbedio mogucnost da upise koledz koji zeli, posalje je u privatnu skolu zadnje dve godine .

Kada pricam kako smo mi odrastali ona uvek to opravdava time da su nam roditelji davali pravo izbora.:lol_2:

Sto bi se reklo, preko ograde trava je uvek zelenija.

 

Upada mi u oči deo tvoje priče o dedi po majci, čovek je obožavao decu, a tvoja majka, kako ti vidiš, ima sasvim drugačiji odnos, često viđan, deca moraju biti nahranjena i oprana, drugo nije važno. Ne usuđujem se da dajem bilo kakvu ocenu, viđao sam svakakve odnose unutar porodica, pa i u svojoj, uvek tu postoji nekakav lanac uzroka i posledica, nije uvek očigledan, nismo ga uvek svesni, nekad se pokaže tek u poznijim godinama. Moj polušaljivi stav je da je sreća što deca ne slušaju roditelje, u protivnom bi se zaustavio razvoj, ostali bismo kao društvo na jednom dostignutom nivou i dalje samo reprodukovali jedno te isto. Neposlušnost ume da bude kreativna, nekad deca uče i na lošim primerima koje vide kod roditelja, nekad roditeljska ljubav čini dete prezaštićenim, opterećenim očekivanjima, na kraju nedovoljno pripremljenim za život i roditeljstvo.

Moji su bili zaista posvećeni deci, sestri i meni, u, za njih, teškim vremenima, dovijali su se, mogu reći i mučili da nam obezbede normalan život i školovanje, ali batina i kazna su uvek bile prisutne, po njim se ne može dete vaspitavati bez pruta i šamara. Tako je bilo sve dok nisu dobili unučiće, onda su, posebno deda, bili spremni da zaplaču ako im neko strogo pogleda unuče. 

Imam puno razumevanje za njih, vreme u kom su rasli, uslovi, vreme u koje su nas odgajali, pedesete, tek izašli iz ratnog perioda i još uvek uz trumanova jaja i UNRA pakete.

 

  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

14 hours ago, ControlFreak said:

Moji roditelji nisu bili visoko obrazovani, majka ni osnovnu jer bože moj, žena nije za školu. 

Nismo svi dosli iz visokoobrazovanih porodica, moji su bili obicni radnici. Aj sad obicni, tata je bio gastarbajter...ali ne onako kako to danas vidimo, davno je on zavrsio tu pricu, nije bitno uticalo na moj zivot jer je bilo pre mog rodjenja, osim da sam mozda naucila engleski pre mojih vrsnjaka. Najveci uticaj je bila baba, koja je sa 4 razreda osnovne skole pre rata, nakon WW2 - zavrsila skolu za medicinsku sestru. Moji su podrzavali moje skolovanje, iako mozda zato sto su smatrali da za nista drugo nisam :classic_biggrin: stalno mi nos bio u knjizi. I ja smatram - u uslovima koji su bili, odlicni roditelji. Danas zale - menjali bi svu moju karijeru za jedno 3-4 unucadi :lol_2:

Ali mi je jasno o cemu pricas, ja sam bila srecna da mom prestolonasledniku omogucim sve sto ja nisam imala.

 

Ni moji nisu islu na roditeljske, svaki roditeljski na koji su otisli secam se detalja, zato sto je to bilo retko. I onda dodjem ovde i stalno u skolu za klinca, u jednom trenutku sam bila u fazonu, pa ovo nije normalno...generalno mislim da su moji roditelji uradili dobar posao u mojim ranim godinama, i cesto se pitam, sa svim razlikama da li ja isto postizem.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                        

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

4 hours ago, DJORDJE said:

Iz ove danasnje perspektive, ja mislim da obrazovanje ili urbana sredina nisu bili presudan faktor. Deda po majci, je bio seljak covek iz okoline Beograda, ali je iskreno voleo decu. Znao je sa 60 godina da se sa komsijskom decom uvalja u blato, da ne govorim kakve je sve vratolomije izvodio samnom i sa bratom. Mi smo ga obozavali. Sa druge strane, deda po ocu je bio tezak namcor, nikada ga nismo voleli, a ja sam se drao kao magarac kada mi neko spomene Valjevo.

Moji su bili ubedjeni da su sjajni roditelji, ali kada to uporedim sa time kako su odrastala deca po Kanadi ili u Americi , to je vrlo daleko od realnosti. Mene recimo nikada nisu pitali da li imam neke probleme u skoli, da ne spominjem recimo neke mladalacke ljubavi ili takve stvari. Bilo im je vazno da imamo dobre ocene, da se ne drogiramo , a ostatak ih realno nije zanimao. Secam se cuvenih reci moga oca " ucis za sebe a ne za mene". I tu se realno zavrsavao njegov interes za nas. Kasnije, kada brat nedeljama nije dolazio kuci, slao bi patrolu da ga trazi i to kada mu majka kaze " jel' znas da onaj vec dve nedelje usao u kucu". Kada dodje sa posla novine, beogradska hronika, dnevnik, neka knjiga, i da ga ne gnjavimo previse jer je umoran.

Isli smo jednom godisnje zajedno na more, dok brat nije dogurao do nekih 15 godina. Onda je on isao sa drustvom, mene su slali preko skole, jer je majka mrzela da spava po tudjim krevetima i da se cvari na suncu. Vikendima posete prijateljima, rodjacima, kada su zasli u cetrdesete vikendica u Grockoj. 

Jednostavno, imali su decu jer se to od njih ocekivalo, ali sumnjam da su iskreno to zeleli, a tako su se ponasali i prema unucima. Ove moje su totalno iskljucili , jer ne govore srpski i znao sam da pricam sa njima telefonom da mesecima ne pitaju za njih. Kod brata su cesce odlazili, jer je snaja iz Jagodine, ali i tamo im unuci nisu bili po meri. Od svega sto su videli moju majku je najvise jelo to sto deca nose pelene do 3 godine i sto se kerovi valjaju po krevetu , a ona je njenu naucila da ni sa dve sede na nosi.:ajme:

Znam da je brat posle toga eksplodirao, pa godinama nisu govorili, jer im je rekao svoje vidjenje njihove uloge kao roditelja.

Sa druge strane, moja zena ne moze da oprosti ocu sto je poslao u boarding school sa nekih 16 godina i danas vuce traume zbog toga. Ona je htela da studira medicinu, a on da bi joj obezbedio mogucnost da upise koledz koji zeli, posalje je u privatnu skolu zadnje dve godine .

Kada pricam kako smo mi odrastali ona uvek to opravdava time da su nam roditelji davali pravo izbora.:lol_2:

Sto bi se reklo, preko ograde trava je uvek zelenija.

 

Prepoznajem se u skoro svakoj reci ovog i prethodnog tvog posta. I ja sam odrasla pitajuci se od kuda je bas mene zadesila takva sreca da imam savrsene roditelje. Danas vidim da su bili daleko od toga, preokupirani sobom, ponekad cak i samozivi. Donekle ih razumem, jer su im zivotni uslovi bili bitno drugaciji od icega sto su oni u svom odrastanju mogli da vide, pa nisu ni imali neki obrazac kako bi u toj situaciji trebalo ili ne bi trebalo ziveti i vaspitavati decu. Pre svega mislim na to sto smo ziveli vrlo daleko od mesta gde su oni rodjeni i odrasli, pa fokus nije bio na rodbini i poznatom okruzenju, vec na novim prijateljima i uopste drustvenom zivotu. Tu za decu jednostavno nije bilo mesta. Valjda je njihovo ocekivanje bilo da ce i bratu i meni za uspeh u zivotu biti dovoljno isto sto i njima, dakle zavrsen fakultet i nista vise. Tj bez valjda, jer je ta poruka bila vrlo jasno isporucena.

 

U porodici u kojoj sam odrasla roditelji su dolazili s posla u dva, rucalo se, pa se spavalo do 5. Mukla tisina u stanu se za to vreme podrazumevala. Onda se pila kafa, pa se islo kod prijatelja, ili su oni dolazili. Vikendom se islo u restoran, bioskop i sl, a sve to samo u izuzetnim slucajevima s decom, iako su ih i prijatelji imali. Deca su isla na spavanje u 8 sve tamo negde do srednje skole. Odlican uspeh u skoli se podrazumevao, ali slobodne aktivnosti samo u okviru redovne skole. Vrlo rano sam saznala da se od baleta dobijaju noge kao u fudbalera, da su muzicka skola i skole stranih jezika snobovske stvari na koje decu primoravaju samo preambiciozni roditelji, da su radne akcije i logorovanje s izvidjacima vrlo opasna mesta na kojima svasta moze da se desi… Ustvari, nisu zeleli da ih boli glava, to danas znam.

Takodjer su bili uvereni da deci ne treba neka posebna odeca. Njima je trebala zbog drustvenog zivota; i danas pamtim mamine duge vecernje haljine. Proucavajici njih, naucila sam da sijem s 12 godina, sama, na predratnoj singerici. Moja mama nije umela ni dugme da usije. Kada sam naucila da strikam, to i ne pamtim, mislim da sam oduvek znala. Bili smo relativno dobrostojeca porodica, udoban stan, auto, porodicna letovanja… Ali dok su moji drugari iz ”radnickih” porodica nosili farmerke iz Trsta, ja sam svoje prve sama sasila. Danas znam da nije moralo tako, ali kad si dete verujes da bas tako treba i mora, nikako drugacije.

 

Kao baba i deda, moji roditelji su znatno omeksali, mada im je i tada bilo tesko da shvate da deca, u ovom slucaju njihovi unuci, mozda imaju drugacije zelje i potrebe od njihovih sopstvenih.

Ne mogu danas reci da im zameram, samo vise ne mislim da su bili savrseni. Ljubavi sam svakako dobila, bar od mame, ali ne i podrsku za talente koje sam izvesno imala (svako ih ima), ili razumevanje za moje licne probleme, zelje ili potrebe. Gledala sam da kao roditelj ne ponavljam iste greske, ali i da ne preteram preslikavajuci sopstvene frustracije i propustene sanse na njih. Koliko sam u tome uspela, ne znam. Moj sin i cerka kazu da jesam, sve pet, ali ruku na srce, nisam ni ja svojim roditeljima nikad rekla da im ista zameram 😉.

  • Like 4
  • Love 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Gledam ovo moje mag...., ovaj sinka, i prisecam se da sam mu uvek ostavljao slobodu izbora: imas sve pod uslovom da u skoli sve bude OK.

Nisam mu isao na roditeljske niti ista - to je bio nas dogovor i ispostovasmo ga obojica.

Imao sam srecu da nisam pozivan u skolu da platim neku pizdariju koju je moj nalednik napravio - za razliku mog rahmetli oca, koji se str, koji se stresao na zvono telefona i pitao: Sta si sada napravio?

Kakvi smo mi bili (da se ne lazemo) - deca su odlicno ispala!

Edited by Kronostime
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Opet cu da placem. 

Opet cu da se pitam gde sam pogresila.

Zasto nemam prisan odnos sa sinom i cerkom, zasto tokom tih max. 40 minuta koliko nedeljom odvoje da se sve troje vidimo i cujemo na Discordu, cujem samo "imali smo sastanak u utorak, selimo se u novo krilo katedre u ponedeljak, ovde je 33 C ali je jako vlazno..." ili od sina: "U ponedeljak nam se 800 litara vrele vode srucilo na laboratoriju, pukla cev, srecom, u 19 h pa je samo jedan laborant bio prisutan i nije povredjen....Maki (unuk) je od petka sa O..(porodica moje snahe) na Zlatiboru, sutra se vracaju pa da znas da nece sutra biti kod tebe*, ugradio sam klimu u ovom firminom stanu, necu dolaziti pre kraja Jula, bez obzira na havariju, imam puno posla..." ne pita kako sam ja provela nedelju, krenem da pricam kako me je klima u kopirnici osinula onako znojavu i da me levo rame otkida od bola, vidim kako mu oci lutaju po ekranu i da verovatno cita poruke i prestanem....mahnem i kazem, vidimo se....cerka se izvinila, imaju gosta....nazvace me uvece...

Moj pok. brat je za moju decu odavno rekao da su hladna i uobrazena, htela sam oci da mu iskopam zbog toga.

Moje 2 prijateljice sa kojima se poznajem vise od 50 godina me zovu majka hrabrost i obozavaju moju decu, nesmem da zucnem nesto na njihov racun, kazu, deca znaju da si ti jaka, da svaki problem umes da resis, zato te ne pitaju kako si, ti ces za njih uvek biti dobro...

A ja nisam dobro. 

Zivela sam da niima bude dobro, da postignu to sto su postigli i ponosna sam na njih ali u svemu tome sto je trajalo dugo, izgubila sam sebe, kad njih nema da o njima brinem, da ih gledam, slusam, osecam....ja ne znam zasto sam jos uvek tu.

To nase umrezavanje mi sve teze pada jer ih sve manje osecam, predaleko su, ne mogu vise po pogledu, glasu da znam kako su, oni ne govore o problemima, sve je fajn....a ne moze da bude fajn....zivot je nesto drugo a nasi razgovori sve prazniji i prazniji....i sve besmisleniji.

Nikad nisam zabadala nos u njihove licne stvari, nikad nisam insistirala na ispovedanju, jos kao tinedzeri su mi saopstili da oni imaju prijatelje i da im treba majka...pa sam ja bila majka. Nikad nisam insistirala da su mi deca idealna, nikad od njih nisam trazila da budu nadljudi, nikad od njih nisam krila svoje muke, zablude, greske.....sto  je njima  davalo za pravo da i sami grese i da o tome ne cute. Zasto cute sad, kada ih zivot melje kao i ostatak od nekoliko milijardi na planeti? Kad pitam zasto je to tako dobijem ovo "Mama, nema potrebe da brines, odmori se, zivi svoj zivot"

Kako, kad moj zivor nije tu? 

*A ja sam vec spremila rucak, 2 uzine i tuseve u boji da Maki i ja lepo provedemo dan zajedno....nisu me ni obevestili da mi je unuk na putu....

 

 

Edited by Pletilja
  • Love 4
  • Tuzno 1
Link to comment
Share on other sites

6 minutes ago, Pletilja said:

Opet cu da placem. 

Opet cu da se pitam gde sam pogresila.

Zasto nemam prisan odnos sa sinom i cerkom, zasto tokom tih max. 40 minuta koliko nedeljom odvoje da se sve troje vidimo i cujemo na Discordu, cujem samo "imali smo sastanak u utorak, selimo se u novo krilo katedre u ponedeljak, ovde je 33 C ali je jako vlazno..." ili od sina: "U ponedeljak nam se 800 litara vrele vode srucilo na laboratoriju, pukla cev, srecom, u 19 h pa je samo jedan laborant bio prisutan i nije povredjen....Maki (unuk) je od petka sa O..(porodica moje snahe) na Zlatiboru, sutra se vracaju pa da znas da nece sutra biti kod tebe, ugradio sam klimu u ovom firminom stanu, necu dolaziti pre kraja Jula, bez obzira na havariju, imam puno posla..." ne pita kako sam ja provela nedelju, krenem da pricam kako me je klima u kopirnici osinula onako znojavu i da me levo rame otkida od bola, vidim kako mu oci lutaju po ekranu i da verovatno cita poruke i prestanem....mahnem i kazem, vidimo se....cerka se izvinila, imaju gosta....nazvace me uvece...

Moj pok. brat je za moju decu odavno rekao da su hladna i uobrazena, htela sam oci da mu iskopam zbog toga.

Moje 2 prijateljice sa kojima se poznajem vise od 50 godina me zovu majka hrabrost i obozavaju moju decu, nesmem da zucnem nesto na njihov racun, kazu, deca znaju da si ti jaka, da svaki problem umes da resis, zato te ne pitaju kako si, ti ces za njih uvek biti dobro...

A ja nisam dobro. 

Zivela sam da niima bude dobro, da postignu to sto su postigli i ponosna sam na njih ali u svemu tome sto je trajalo dugo, izgubila sam sebe, kad njih nema da o njima brinem, da ih gledam, slusam, osecam....ja ne znam zasto sam jos uvek tu.

To nase umrezavanje mi sve teze pada jer ih sve manje osecam, predaleko su, ne mogu vise po pogledu, glasu da znam kako su, oni ne govore o problemima, sve je fajn....a ne moze da bude fajn....zivot je nesto drugo a nasi razgovori sve prazniji i prazniji....i sve besmisleniji.

Nikad nisam zabadala nos u njihove licne stvari, nikad nisam insistirala na ispovedanju, jos kao tinedzeri su mi saopstili da oni imaju prijatelje i da im treba majka...pa sam ja bila majka. Nikad nisam insistirala da su mi deca idealna, nikad od njih nisam trazila da budu nadljudi, nikad od njih nisam krila svoje muke, zablude, greske.....sto  je njima  davalo za pravo da i sami grese i da o tome ne cute. Zasto cute sad, kada ih zivot melje kao i ostatak od nekoliko milijardi na planeti? Kad pitam zasto je to tako dobijem ovo "Mama, nema potrebe da brines, odmori se, zivi svoj zivot"

Kako, kad moj zivor nije tu? 

 

 

Nemoj da places i ne pitah se gde si pogresila - deca i unuci su na svom putu!

Tebi ostaje da to prihvatis i ispostujes, kao sto su generacije  pre tebe radile u tvom slucaju.

Unuci, kad dodju, imaju fenomenalnu baku koja je spremna da im skine zvezde sa neba.

Malo ii je?

U medjuvremenu, zivi zivot i pripremaj se za te trenutke - nece valjda deca pored Babe Banacanke da jedu supu iz kesice i hranu iz dostave?

Not in Your life! :classic_biggrin:

  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, Kronostime said:

 

Imao sam srecu da nisam pozivan u skolu da platim neku pizdariju koju je moj naslednik napravio - za razliku mog rahmetli oca, koji se str, koji se stresao na zvono telefona i pitao: Sta si sada napravio?

Kakvi smo mi bili (da se ne lazemo) - deca su odlicno ispala!

na bold samo da izjavim da smo obojica uspeli da izbegnemo greške naših roditelja 🙂 Ono što je važno da živimo svoje živote a ne živote naših roditelja, kao što i deca valja da žive svoje a ne naše živote

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...