Jump to content

Kakvi smo to roditelji? Vaspitanje kroz generacije...


Kronostime

Recommended Posts

33 minutes ago, DJ_Vasa said:

 

 

8 hours ago, DJ_Vasa said:

 

Nije ona kriva što radi sa stokom umesto sa učenicima. Deluje kao neka tiha, mirna i nekonfliktna osoba, što može da bude problem u bilo kom poslu sa ljudima, ali ne znam šta je do sada mogla da uradi jer ne postoje nikakvi mehanizmi koji bi je zaštitili. Stoka koja se razmnožavala i napravila nakot već pokušava da opravda ovaj događaj kojekakvim psihijatrijskim uverenjima, prete sudovima i kojekakvim vezama. Očigledno je da profesroka nema veze u stranci, policiji ili pravosuđu, a do sada je sve radila koristeći mehanizme koji su joj dostupni, a koji joj neće mnogo pmoći. I da, u pravu je da je nakotu mesto u popravnom domu, pošto je očigledno da tzv. roditelji ne samo da su odbili da se izvine, već i štite nakot lažnim lekarskim nalazima. Dobro je što je nakot udaljen iz te škole kako ne bi maltretirao ni nju ni ostale, a bilo bi još bolje da bere krompir u Padinjaku.

 

Ne znam šta je žena do sada doživela zbog nakota, ali je evidentno da je u šoku. Moguće je da je upravo zato tek kasnije shvatila šta se desilo. Nije ona kriva ukoliko je mirna i tiha, već je kriva dvonožna stoka koja nije vaspitala svoj nakot. Do sada se nisu pojavile vesti da je maltretirala učenike, da im je zakidala ocene, da je namćor i slično, pa ne verujem da je išta skrivila.

 

 

 

Evo mozda na trenutak ovo pomislis, a posle shvatis da nije to ono sto si hteo i bude ti zao:

"Sheriff John Brown always hated me
For what, I don't know
Every time I plant a seed
He said "...

Link to comment
Share on other sites

On 11/25/2022 at 7:21 PM, Angelia said:

To je jedan od problema koji se cesto navodi ovde, prevelika "zastita" i deljenje "medalja za ucestvovanje" pa imamo Gen Z (a i Millennials) koji su totalno ne povezani sa realnoscu, i zahtevaju na poslu "safe space" i takve gluposti. Ali opet, to smo sami krivi.

Iz prvog reda posmatram nove vaspitne metode sadasnje generacije roditelja i krstim se levom i desnom. 

Cudim se da moj unuk uopste ume da hoda: rodjen je sa beby sedistem, vozen i odvozen od jedne babe do druge, do obdanista, zabavista a sada i do skole i od skole, dete jedva da predje 1 kilometar dnevno na svojim nozicama. Ako ne moze mama da ga taksira (tata je u inostranstvu, zaradjuje pare) tu je snahin otac, uvek na raspolaganju unuku. Nekako sam uspela da ubedim snahu da bar 1 odvedem peske dete u skolu i pokajala sam se: dete ima svakog dana bar 2 preteska ranca koje nosi u skolu, otpale mi ruke i na pola puta sam pozelela da zaustavim taksi. Dakle, svakodnevica i razni sistemi javnog zivota namecu tu pasivizaciju dece, vozeni i dovozeni, ubacivani u kuce, skole, kao koferi i preuzimani iz istih kao paketi. Roditeljstvo se danas svodi na servisiranje obaveza deteta. I dok se sve to obavi u toku dana, roditelji smoreni, deci dosadno, slobodno vreme se svodi na utvrdjivanje sutrasnih obaveza, na razapinjanje izmedju satnica roditelja i dece. 

Ne zive svi tako: moja mala komsinica ima 7 godina, posla je u prvi razred, gledala sam sa terase kako je majka ispraca u skolu i nisam verovala sta vidim, devojcica ide sama u skolu koja je na 300 m od nase zgrade, dete ne prelazi ni jednu raskrsnicu, samo nosi svoj ranac. Prvom prilikom napravila sam kompliment majci o dobila objasnjenje: pratili su dete prvih nekoliko nedelje, uverili se da zna osnovna pravila kretanja ulicom, snimili eventualna opasna mesta, zakljucili da ih nema i pustili dete da se samo krece. Ono sto mama ne zna je da se deca iz kraja nakon skole okupe kod nase zgrade, pobacaju ranceve i provedu i citav sat u igri, druzenju, milina ih je gledati. Moj unuk to nema, odgajan u staklenom kavezu, vozen i odvozen, zasticen od buke, guzve, postaje mali uplaseni decak koji se sklanja od svega sto remeti mir, tisinu, kupljenu udobnost proglasenu za elitizam, po mom uverenju, bez pokrica, za sada.

 

 

Edited by Pletilja
  • Like 10
Link to comment
Share on other sites

9 hours ago, Pletilja said:

Iz prvog reda posmatram nove vaspitne metode sadasnje generacije roditelja i krstim se levom i desnom. 

.....

Moj unuk to nema, odgajan u staklenom kavezu, vozen i odvozen, zasticen od buke, guzve, postaje mali uplaseni decak koji se sklanja od svega sto remeti mir, tisinu, kupljenu udobnost proglasenu za elitizam, po mom uverenju, bez pokrica, za sada.

 

 

Mislim da si u ovome pogodila deo problema oko podizanja mladje generacije, tu ukljucujem I mog klinca, da odrastaju u zlatnom kavezu. Moj je dugo godina isao leti kod babe I dede na selo, pa je tamo imao barem malo iskustva free range odrastanja.

Dodatni problem, barem ovde ako ne u SR, je neki trend koji je valjda poceo 90tih kako mi pricaju, u umotavanju dece u pamuk, ukljucujuci program koji su zvali "no child left behind". Ideja programa je bila "lepa". Da svako dete ima iste mogucnosti, medjutim pretvorila se u stvaranje mediokriteta. To sto pricam o davanju medalja za ucestvovanje, da se deca ne osecaju lose sto nisu postigli isto sto I neki sposobniji. Tako da sad imamo klince koji ocekuju pohvale I nagrade, za ispod prosecne uspehe. Ili "bezbedno" okruzenje gde ih nista nece uznemiravati.

I oni dolaze u radnu snagu, I tu ocekuju da budu isto tretirani, vazno je ucestvovati.

Ocekuju da im sve bude dato kao da imaju 6 godina. Oni imaju prava! 

Oni su iznenadjeni I ljuti sto zivot ne funkcionise tako, a roditelji zbunjeni gde su pogresili. 

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

11 hours ago, Angelia said:

Mislim da si u ovome pogodila deo problema oko podizanja mladje generacije, tu ukljucujem I mog klinca, da odrastaju u zlatnom kavezu. Moj je dugo godina isao leti kod babe I dede na selo, pa je tamo imao barem malo iskustva free range odrastanja.

Dodatni problem, barem ovde ako ne u SR, je neki trend koji je valjda poceo 90tih kako mi pricaju, u umotavanju dece u pamuk, ukljucujuci program koji su zvali "no child left behind". Ideja programa je bila "lepa". Da svako dete ima iste mogucnosti, medjutim pretvorila se u stvaranje mediokriteta. To sto pricam o davanju medalja za ucestvovanje, da se deca ne osecaju lose sto nisu postigli isto sto I neki sposobniji. Tako da sad imamo klince koji ocekuju pohvale I nagrade, za ispod prosecne uspehe. Ili "bezbedno" okruzenje gde ih nista nece uznemiravati.

I oni dolaze u radnu snagu, I tu ocekuju da budu isto tretirani, vazno je ucestvovati.

Ocekuju da im sve bude dato kao da imaju 6 godina. Oni imaju prava! 

Oni su iznenadjeni I ljuti sto zivot ne funkcionise tako, a roditelji zbunjeni gde su pogresili. 

 

Kao što se ne može svaki kamen klesati na isti način ne može se ni svako dete vaspitavati na isti način, kamen ima svoju strukturu, sastav, tvrdoću, dete karakter, temperament, fizičke i mentalne predispozicije, dobar klesar poznaje strukturu kamena, zna gde treba da udari, kojom snagom i kojim alatom da bi dobio željeni oblik, roditelj ima manje iskustva od klesara, nema mogućnost neograničenog broja pokušaja, mora da uspe iz prve, zato je jako bitno da prvo pravilno odredi cilj, ne može da stvori novog Nikolu Jokića ako dete dostigne 175 cm visine, ne može svako da peva kao Pavaroti bez obzira koliko vežba, da li dobija pohvale ili batine, kazne. 

Čitav proces, višegodišnji, zasniva se, ili bar treba da se zasniva, na mogućnostima i motivima, roditelj je taj koji treba da prati dete, da pomogne, ne da ga gura u jednom pravcu po svaku cenu ni da pusti da sve ide samo pa šta ispadne.

Moja generacija, ili bolje da kažem ja, sam delimično imao podršku, drugim delom stroge zabrane, redovnu porciju batina, stalno takmičenje, zašto je onaj bolji od tebe. Zadovoljan sam što sam imao sasvim drugačiji pristup kao roditelj, dete može, pomozi mu, ohrabri ga, pohvali ga ali mu reci da može i bolje, ako može, ne opterećuj ga previsokim ciljevima, neka sam odredi ciljeve: Pusti ga da što više odlučuje, da vidi posledice svojih odluka i postupaka, ne može, naravno, bukvalno da se pusti da radi šta hoće, ali mi je vrlo pogrešan pristup, ja znam šta je najbolje za moje dete, jer tu nije u prvom planu dete već ja i moje.

Prevelike ambicije roditelja dovode obično do istog rezultata kao i prevelike ambicije pojedinca koji gradi karijeru, svakom je cilj da napreduje, na kraju svako završi na poziciji za koju nije sposoban, karikirano malo, ali...

Nedostatak ciljeva i ambicije dovodi da se i počne sa pozicije za koju nije sposoban.

 

 

  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

Roditelstvo je dvosmeran proces, koliko sam ja uticala na svoju decu, toliko su i ona uticala na menjanje mene same, zajeno smo bili u toj avanturi odrastanja, svako u svojoj zivotnoj fazi po prvi i jedini put. I to traje i danas, oni u petoj, ja u osmoj deceniji zivota,  razmenjujemo iskustva, predlazemo resenja, trasiramo puteve, svako u svojoj sferi ali povezani dobrim namerama, poverenjem, nista se tu bitno nije promenilo osim okolnosti. A okolnosti mi ne idu na ruku, godine prolaze, oboje su daleko od mene, ponekad me uhvati panika jer ih ne osecam onako intenzivno kao pre kada sam znala da li su dobro ili ih nesto muci. Kada mi cerka kaze " Trebas mi mama...." ja znam da joj ne trebam bas ja, vec ona sama iz vremena kada smo zivele zajedno, ona njena licnost koja se razvijala uz mene, ona zeli to da sacuva u svetu u kojem sada zivi i koji je pritiska da se menja po drugim obrascima. Izbor je i danas njen, moje je da budem tu, njeno - da dodje i uzme ono sto joj od mene ovakve  treba. I zato ja moram i zelim da strogo motrim na sebe, da sebe vaspitavam i prevaspitavam jer, mozda ce vec sutra da kaze "Mama, trebas mi.." 

 

  • Like 7
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

15 hours ago, Div said:

 

Kao što se ne može svaki kamen klesati na isti način ne može se ni svako dete vaspitavati na isti način, kamen ima svoju strukturu, sastav, tvrdoću, dete karakter, temperament, fizičke i mentalne predispozicije, dobar klesar poznaje strukturu kamena, zna gde treba da udari, kojom snagom i kojim alatom da bi dobio željeni oblik, roditelj ima manje iskustva od klesara, nema mogućnost neograničenog broja pokušaja, mora da uspe iz prve, zato je jako bitno da prvo pravilno odredi cilj, ne može da stvori novog Nikolu Jokića ako dete dostigne 175 cm visine, ne može svako da peva kao Pavaroti bez obzira koliko vežba, da li dobija pohvale ili batine, kazne. 

Čitav proces, višegodišnji, zasniva se, ili bar treba da se zasniva, na mogućnostima i motivima, roditelj je taj koji treba da prati dete, da pomogne, ne da ga gura u jednom pravcu po svaku cenu ni da pusti da sve ide samo pa šta ispadne.

Moja generacija, ili bolje da kažem ja, sam delimično imao podršku, drugim delom stroge zabrane, redovnu porciju batina, stalno takmičenje, zašto je onaj bolji od tebe. Zadovoljan sam što sam imao sasvim drugačiji pristup kao roditelj, dete može, pomozi mu, ohrabri ga, pohvali ga ali mu reci da može i bolje, ako može, ne opterećuj ga previsokim ciljevima, neka sam odredi ciljeve: Pusti ga da što više odlučuje, da vidi posledice svojih odluka i postupaka, ne može, naravno, bukvalno da se pusti da radi šta hoće, ali mi je vrlo pogrešan pristup, ja znam šta je najbolje za moje dete, jer tu nije u prvom planu dete već ja i moje.

Prevelike ambicije roditelja dovode obično do istog rezultata kao i prevelike ambicije pojedinca koji gradi karijeru, svakom je cilj da napreduje, na kraju svako završi na poziciji za koju nije sposoban, karikirano malo, ali...

Nedostatak ciljeva i ambicije dovodi da se i počne sa pozicije za koju nije sposoban.

 

 

Treba naci balans.

Ja sam negde prve godine ovde videla da se moj koncept roditeljstva ne poklapa sa drugima. Moj klinac to danas zove "balkanski koncept" a da ne razume da sa balkanom nema veze.

Imali su zadatak da nacrtaju nesto, I on kaze "mama pomozi mi", ja mu pomazem savetima, a on kaze drugi roditelji pomazu deci tako sto crtaju. Objasnila sam mu da to nije onda njegov rad. Ukratko, bila sam ponosna na njegov rad, ali on dobio 3. Nakon par dana kazu u skoli prave izlozbu radova. Odem I pogledam, skoro svi radovi - crtali roditelji, znaci ocigledno da nisu 7godisnjaci. Dobili bolju ocenu, sto nije bitno, ali signalizira nesto.

 

Sta iz toga treba deca da nauce?

 

Helikopter roditelji su ovde normalna stvar. I kazem, moj je odrastao u relativno zlatnom kavezu, takav je sistem. Ali je kao mali naucio da bude samostalan dosta.  

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...

Oprostite ako vas smaram sa ovim starim forumom, meni je interesantno da opet pogledam sta sam tada pisao i sta su pisali drugi.

Decko je sada porastao, ima 28 godina i slozni smo da je sve prilicno dobro proslo.

Najveca pohvala koju sam mogao dobiti je bila - tata kada jednom budem imao decu, pokusacu da ih vaspitam onako kako si ti mene vaspitavao.

 

Vaspitanje

 

Pre nego sto nesto napisem o mojim iskustvima sa vaspitavanjem sina koji sada ima ~ 11 godina par ograda.
][Ovo nije potpuna slika][
][Pisem samo iz svog ugla jer bi opis kako ga mama (i mi zajedno) vaspitava bio jos opsirniji – za sada “vucemo” 99% u istom smeru][
][Ne pretendujem da je ovakav nacin vaspitavanja dobar za svako dete, niti da je bolji od drugih nacina][

Vaspitanje, kako ga ja shvatam, ima za cilj da uskladi dve stvari.
Sa jedne strane detetove potencijale koji se modernim terminima mogu nazvati genetsko nasledje i sa druge strane konkretne zahteve drustva u kome se radja.
Iako ne predstavljaju istu ravan meni su blizi izrazi svest i karakter.
Svest je ono sto dete donosi sa sobom rodjenjem - prosla iskustva, predispozicije i teznje.
Na ovaj deo je gotovo nemoguce direktno uticati ali je veoma bitan kao osnova komunikacije.
Karakter je "omotac", fizicko-emotivno-mentalno-voljne osobine stecene tokom odrastanja.
U uzem smislu moglo bi se reci da je vaspitavanje formiranje karaktera.

Mislim da je iluzorno govoriti o bilo kakvoj slobodi u okolnostima kada vecina ljudi sledi slucajno ili nesvesno zacrtani program koji su dobili u svom ranom detinjstvu.

Vaspitavanje nuzno zavisi od vrednosnih merila i vrednosnog sistema koje ima onaj koji vaspitava.
Kao i od toga koliko je spreman da ulozi vremena i energije u vaspitavanje.

Osnovna podloga mog nacina v. je svakako ljubav koju osecam prema njemu i ona mi pomaze da u novim situacijama reagujem spontano i ispravno. Ova ljubav me nagoni na neprestani trud za boljom komunikacijom, razmenom. Pored toga postoji i osnovni kostur sistema vaspitanja koji pokusavam dosledno da sprovodim i koji se bazira na svim mojim zivotnim i teorijskim iskustvima.
Ma kako drustvena i ekonomska situacija ovde bila puno bolja nego u Srbiji nalazim za shodno da se veoma potrudim oko vaspitavanja svog deteta.
Uticaj roditelja, kao najblizih osoba, na formiranje karaktera je ogroman.
Pokusacu u nekoliko postova da opisem koje sve ciljeve imam u vaspitavanju i koje metode koristim. Sve ove stvari se desavaju paralelno – nekada je naglasak vise na jednoj a nekada na drugoj ali su sve pokrenute teme na neki nacin "u vazduhu". Zapocete sa nekim pitanjem na koje sledi najjednostavniji odgovor, vremenom se sa sirenjem njegovih vidika i odgovori produbljuju.

 

- moja i njegova svest (zivot) su iste prirode, iste vaznosti.
Iz ovoga proizilazi veliko postovanje koje od samog pocetka imam za njega i njegove potrebe. Ista pravila vaze i za njega i za mene. U isto vreme primecujem istu vrstu postovanja njega prema meni a i prema drugima bilo da su stariji ili mladji od njega (sa druge strane nikada ga nisam terao da pokazuje posebnu ugladjenost u smislu da uvek mora da kaze molim, hvala i sl.)
To da imamo istu vaznost ne znaci da ja neke stvari ne znam bolje od njega i da na pocetku nemam pravo vise u odnosu na njega!

- njegove potrebe su bitne ali bitne su i potrebe drugih
Iako cinim sve da bih zadovoljio neke njegove potrebe to ne znaci da ima pravo na zadovoljenje svih potreba (od strane drugih) a posebno ne na racun drugih. I pored vaznosti koje ima za moj (i svoj) zivot, zelim da postane svestan cinjenice da se ovaj svet ne vrti oko njega tj. u najmanju ruku ne oko njegove licnosti. Iako na razne nacine pokusavam da mu pomognem da izgradi jaku licnost istovremeno radimo i na tome da moze da se opusti i da bude slobodan od sebe i svoje vaznosti. Da moze da vidi potrebe drugih i odgovori na njih.
Obecanja se daju retko ali kada se daju moraju se ispuniti.

- moci ostati sam, moci biti sa drugima
Posete prijateljima, spavanje kod njih + jednom nedeljno ruca kod skolskog druga (a drugi put ovaj kod njega) – dobra prilika da upozna razlicitosti familija (razlicite kulture i pravila) i da moze da uporedi.
Jedna od vezbi je da moze da bude sam odredjeno vreme i da mu i dalje bude ugodno. Ili da moze biti u grupi sa 100 ljudi a da i dalje bude opusten. Da ne povlada svome nagonu da obavezno nesto kaze kada se o necemu prica. Da nauci da saslusa druge.
Podvrsta iste stvari – podjednako dobro osecanje i snalazenje u sumi i u gradu.
Neposredni dodir sa prirodom (basta) ali i sa tehnikom (kompjuteri).

- orjentacija u vremenu, prostoru i vrednosnim sistemima
Iako je jasno da je on jedinka za sebe ipak sam smatrao za znacajno da ga svesno informisem o njegovoj licnoj istoriji (godine kojih se ne seca), istoriji mame i mene, sire porodice, zemlje iz koje poticemo, covecanstva. Isto tako stalo mi je da zna geografski da se orjentise – vec je i sam bio 2x u Indiji (u stomaku i sa 4 g.), Francuskoj, Nemackoj, Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji, SiCG, Austriji.
Ovo su tacke koje naravno spontano postoje u svim porodicama a i deo su skolskog programa, ipak mozda je lepse kada se cuju zivotno ispricane (kad se setim samo nasih casova istorije. 😞

- ne postoji razlog za strah od mene
Trudio sam se i cini mi se da mi je uspelo da se odnos bazira na otvorenosti i poverenju. To znaci da nije bilo kazne ako bi nesto (po nekim klasicnim kriterijumima) pogresno uradio niti je bilo pretnji. Vrlo retko se desilo da nesto slomi i to bi bilo propraceno recima da to nije tako strasno sa eventualnim objasnjenjem kako bi se pazljivoscu tako nesto moglo ubuduce izbeci. Posledica takvog stava je da nema prekida komunikacije, da ne mora nista da krije od nas i da iako puno slobodniji i zivlji, pravi manje “gresaka”. Osim toga moze potpuno da bude iskren i posten.

- on ima pravo na moju potpunu paznju i neznost
Prvih nekoliko godina nije bilo prakticno vise od jednog sata a da zena ili ja nismo bili pored njega. Cak je i spavao izmedju nas (upravo sam citao neku naucnu studiju u kojoj opovrgavaju uvrezeno misljenje da to moze biti stetno za dete). Za to je bilo vise razloga: prakticni – mogli smo mirno da spavamo nakon sto bi ga podojila a osim toga mogao je da se oseca potpuno sigurnim da mama i tata nece otici (deca misle kada roditelji odu iz sobe da su nestali). Nakon sto je stekao tu pocetnu sigurnost mogao je sve vise i vise da se upusta u istrazivanje okoline tako da je nakon nekog vremena bio “neustrasiviji” od svojih vrsnjaka – mogli smo sa punim poverenjem kasnije da ga ostavimo bilo samog ili sa nekim rodjakom/prijateljem a da za njega to bude ok.
Mnoge gluposti, pa i opasne stvari koje deca rade cesto proizilaze i iz toga sto im treba paznja, roditelji im ne daju a oni ne znaju kako da je traze. Kada sam to prvi put primetio kod njega objasnio sam mu to i dogovorili smo se da kad to primeti kod sebe dodje i kaze da mu je potrebna puna paznja (sto opet ne znaci da moze da me prekida u pola razgovora sa nekim).

- on je najodgovorniji za to kako ce kreirati svoj zivot
Kad god je moguce pokusavam da podstaknem njegovu samostalnost bilo da se radi o fizickoj ili misaonoj aktivnosti. Kad mu nesto pokazujem onda obicno kazem “ja to radim ovako jer sam nasao da je to najbolji nacin, ti probaj isto ili pronadji za sebe bolji nacin”. Od malih nogu on ima potpuno pravo glasa sto znaci da ako mi da dovoljno ubedljivih argumenata za svoj naum moze i da ga sprovede. Veoma mi je bilo vazno da nema bespogovornog slusanja i slamanja volje. Ovo pak ne znaci da ne postoje granice – one su mu od situacije do situacije jasno predocene sa mojom preporukom i objasnjenjem mogucih posledica. Par puta je morao i da udari “glavom u zid” i oseti valjanost mojih argumenata, ponekad je uspeo da sprovede svoju zamisao. U svakom slucaju uvek mu kazem – na tebi je izbor ali i tvoje su posledice (ali ne preteci).
Ovaj isti princip je primenjen na nas odnos – ako se ja svojski trudim da njemu bude dobro, minimum koji se da ocekivati je da poslusa u nekim stvarima u kojima ja imam vise iskustva. Samo par puta na pocetku je bilo pokusaja zloupotrebe sa njegove strane u stilu “mogu da radim sta hocu jer ce se tata i tako i tako brinuti za mene”, dok mu nisam stavio do znanja da i ja imam svoje potrebe i da mogu da prihvatim taj stav “bas me briga” kao osnov naseg odnosa ako mu to vise odgovara. Veoma brzo je promenio ponasanje.

- dosada je unutrasnje stanje duha
U jednoj kratkoj fazi sve mu je odjednom bilo dosadno osim akcionih filmova na tv, video igrica. Paznja koju je zahtevao od mene i drugih odraslih prevazilazila je razmere uobicajenog. Onda smo imali vise razgovora u kojima sam mu jasno stavio do znanja da 1.ovaj svet nije dosadan vec je ona stanje njegovog uma 2.niko nije zaduzen da njega zabavlja 3. smo pokusali da nadjemo nacine na koje bi mogao da promeni taj unutrasnji stav. Nakon kratkog vremena situacija se bitno izmenila tako da to vise uopste nije tema – « odjednom » je pocelo da mu se desava mnostvo interesantnih stvari. 🙂

 

- laz i kradja ne donose srecu i komplikuju zivot
Na osnovu brojnih primera iz nase okoline (ali i uz pomoc prica i filmova*) pokusao sam da mu objasnim uzroke i posledice laganja. I cini mi se da sam u tome uspeo (ukljucivo precutivanje istine i preuvelicavanje). Na pr. kada kaze da je dao tri gola na utakmici, a onda se za trenutak udubi i kaze ne, dao sam dva. Ovo ga je istovremeno osposobilo da skoro nepogresivo moze da proceni kada ga neki od njegovih kolega zavlaci a kada je iskren (postavio sam mu skoro zadatak da opise +/- osobine svojih drugara iz skole, mame, mene i sebe i da opise kakav ima odnos sa svakim – dogodine sledi ista stvar i poredjenje).
Osim toga cini i se da su postavljeni temelji za daljnji pozitivan i plodonosan emotivni zivot. Posto nije imao potrebe da potiskuje svoje emocije i posto im je obracena duzna paznja onda moze i sasvim jasno da ih dozivi, sagleda i zivi. Cak i kada se javi nesto negativno.

* jedan od razloga zbog kojih skupljam filmove je i da bih ih mogao gledati zajedno sa njim – za svaku temu u odgovarajucem trenutku odgovarajuci film

- nasa telesnost i seks su bitni delovi naseg zivota
Mislim da smo tu temu poceli vec sa 4-5 godina i da su mu stvari prilicno jasne.
Objasnio sam mu vremensku i drustvenu uslovljenost odnosa ljudi prema telesnom. Vaspitan je tako da se ne stidi svoga tela, pa ni genitalnih organa. Kod kuce i na plazi mogao je i uzivo da dozivi nasu opustenost po tom pitanju. Uz pomoc knjiga i video kaseta naucio je kako nastaju deca. Pri svemu tome nastojao sam da mu ukazem na to da je seks nije samo bioloska pojava i dobar kao izvor zadovoljstva vec da on nuzno dotice i dusu te da mora biti "oprezan" sa tim. Seks sa ljubavlju je ispunjujuce iskustvo.

- tamo gde pocinje bol prestaje igra – ne povredjuj sebe, ni druge
Ovaj princip sam pokusao da mu objasnim jos u sanducetu sa peskom kada je nekoliko puta lupio saigraca na sta je automatski dobio cusku od mene (svesno, bez ljutnje i odmereno). Nakon malog soka dobio je objasnjenje da i tog drugog boli isto kao sto i njega boli i da to nije ok – kao i potvrdu da cu ga braniti ako ga neko drugi bude dirao ali da to ne ocekuje ako on bude prvi koji napada. Do sada sam samo jednom verbalno morao da intervenisem u skoli, inace izgleda da se odlicno snalazi sa ovim principom. Istovremeno sam ga ucio da bude hrabar i da ne dozvoli da ga neko kinji a i da se zalozi ako neko neopravdano napada njegovog druga.
Nadam se da ce to moci da primeni i u svom ljubavnom zivotu kasnije (ne lagati, ne povredjivati drugoga) sto znaci da ce moci da zivi svoje emocije bez zakulisnih lazljivih igara koje povredjuju.

- kako ziveti sa nekim drugim ?
Posto nas zivi vise u istoj kuci svakoga dana moze da gleda i uci.
Istovremeno na primeru mame i mene moze da sazna dosta o tome kako jedna veza moze da (ne)funkcionise. Mislim da i u vezi toga vec ima odredjenu zrelost.

- i zene i muskarci, kao i sve nacije i rase su podjednako vredne
U tom smislu nadam se da se nece ni postavljati pitanje macho vs. papucar, sto je i prilicno podrzano od strane jednog sloja roditelja, drustva a samim tim i dece (novije generacije). Zbog toga je ucen da je svaki posao u kuci podjednako vazan i da nema muskih i zenskih poslova. Za sada pomaze neke sitnije stvari po kuci (ipak mu je glavni zadatak sada skola i ucenje) ali uskoro ce da dobije jedan kurs – kuvanje za prezivljavanje i pocetnike.

- covek je slozeno bice i vazno je da svaki deo dobije ono sto mu treba
Ovo znaci da pokusavam da u njemu stvorim naviku uravnotezene razmene aktivnosti – sport, boravak u prirodi, igranje, zabava, ucenje, mirovanje.
Iako je zadovoljstvu u aktivnosti pridat prioritet pokusavam da mu priblizim da se zadovoljstvo moze dobiti na puno nacina a ne samo prepustanjem osecajima. Tako sam mogao da prisustvujem odusevljenju nakon resavanja neke teske mozgalice, dobro odigrane sahovske partije, odsvirane melodije, nekog uspesnog crteza ali i samim voljnim istrajavanjem u nekoj delatnosti kao i u radosti ciste igre zbog igre same.

- igra je smisao a ne samo pobeda – biti slobodan od sebe i rezultata
Ucio sam ga da nesto igra (u najsirem smislu) tako sto sam mu dobro objasnio pravila igre. Onda bi malo vezbali i zatim bih ga pustio pobedjuje svoje vrsnjake koji mozda nisu bili tako dobri u toj igri, poneki put i mene. Na taj nacin dobio bi osecaj samopouzdanja i uspesnosti. Zatim bih ga nekoliko puta pobedjivao – na pocetku je to izazivalo ljutnju i zelju za pobedom po svaku cenu (a imao je zaista dosta srece u igrama sa kockama 🙂 ). Kada je video da to ne ide na silu onda bih mu objasnio da izgubiti i nije tako strasna stvar i da i taj deo pripada igrama (i zivotu). Nakon nekog vremena se opustio tako da je svaka nova igra isla sve lakse. Istovremeno radili bi na tome da se njegove sposobnosti u toj oblasti pojacaju tako da je stalno dobijao poruku - radom i kvalitetom moguce je napredovati. I onda dolazi veliki trenutak kada pobedjuje tatu (bez pustanja) i jos kasnije zaboravljanje na pobediti/izgubiti – cista radost igranja.
U video igricama odnos ucitelj ucenik je naravno obrnut. 🙂

 

- video igrice i tv ne smeju da postanu pasivnost, bezanje od zivota i svrha samima sebi
Vec prilikom kupovanja obavezao se da ce se igranje na kompjuteru kretati u odredjenim vremenskim periodima koje smo zajednicki dogovorili i uglavnom se drzi toga.
Par puta sam mu namerno kupio igrice koje su u reklamama na tv prikazane kao sjajne, dinamicne… samo da bi nakon kratkog vremena mogao sam da utvrdi da ni izdaleka nisu tako uzbudljive kao sto su ih prikazali. Sa druge strane nekada smo imali sjajnu zabavu sa obicnim kamencicima i stapovima koje smo nasli negde uz put !
Odlicna igra i vezba smelosti i procenjivanja: hodanje i borba na stablu nekog posecenog drveta ; prelazenje preko debelog drveta iznad potoka (malo rastojanje, mala visina); prelazenje preko tanjeg stabla vece duzine na nesto vecoj visini (mogucnost ozbiljne povrede mala ali ipak zahteva odvaznost i spretnost)…; Tanko dugacko, deblo na ozbiljnoj visini (opasanost od povrede, prepustiti da opreznost donese ispravnu odluku, prelazenje moguce samo uz specijalni trening). Ovo je i predvezba za razne probe hrabrosti koje inace decaci znaju da smisle cesto ne znajuci dobro da procene svoje mogucnosti.
-Opreznost u saobracaju (pravila) – stati na crveno na pesackom prelazu cak i kada nema automobila kao primer manjem detetu koje ceka sa druge strane (ali i sigurno prelazenje izvan pesackog kada je situacija cista).

- mediji kao sto su tv, film ne prikazuju stvarnost vec samo njen odraz (u najboljem slucaju istiniti delic stvarnosti)
Roditelji u svakom slucaju mogu da odluce u kojoj meri ce njihova deca (prvih desetak godina) biti izlozena uticaju medija. Poznajem porodice koje jednostavno nemaju ni tv, ni video igrice. Sa druge strane poznata je uloga tv kao “umirivaca i pazitelja” dece. Po ovom pitanju izabrao sam srednji put sto znaci umerenost. Gledao sam skoro svaki film koji je on do sada gledao zajedno sa njim (pocev od Bambija pa nadalje 🙂 ) objasnjavajuci mu delove koje mozda nije razumeo a kasnije i kako se filmovi prave. Prosavsi skoro sve crtace bacili smo se na prave filmove. Sada se desava da je njegovom drustvu neki dobar film neinteresantan (jer ne razumeju o cemu se radi) pa on mora da im “prevodi”.
Puno voli naucno popularne emisije.

- o uticaju drustva
U odredjenom periodu postoji jaka tendencija imitiranja drugih i pridruzivanja nekoj grupi. Na osnovu brojnih primera dosli smo do toga da je bolje da ima par dobrih prijatelja nego da sledi vecu grupu koja ide u smeru koji mu se ne svidja, da je sposoban da povuce neodlucne na onu stranu za koju misli da je bolja, da ima pravo da kaze ne, da je lepse nesto zajedno izgraditi nego srusiti…da u svakom slucaju ne mora da sledi diktat onih koji prave trendove bilo u malim bilo u velikim okvirima. Uvek iznova je dobijao igracke koje su odgovarale njegovom uzrastu – nekada manje od drugara, nekada vise (u svakom slucaju puno manje od onoga sto bih materijalno mogao da mu priustim). Igracke nisu smele da postanu kupovanje ljubavi ili objekat prestiza. Umesto da konkurisu jedni drugima i kupuju iste igrice, njih desetak se udruzilo tako da je svako kupio po nekoliko razlicitih video igrica a zatim bi ih razmenjivali. Tema “nike patike” nije jos nigde na vidiku a mislim da je nece ni biti. Nikada nisam morao da ga vucem za ruku iz prodavnice a da on vristi “kupi mi ovo” kao sto se cesto desava (tema reklame, novac). Sa druge strane uvek je imao dovoljno slatkisa i mogao je skoro u potpunosti da sam odredjuje koliko ce jesti (sto se ustalilo samo po sebi tako da nikakva kontrola nije vise potrebna).
Iako nije pod “staklenim zvonom” ipak sam se trudio da ga zastitim od realnih opasnosti najcesce mu uz to i objasnjavajuci njihovu prirodu. Ipak mislim da prvih godina roditelji moraju da obrate posebnu paznju na nezeljene uticaje iz okoline i da zastite dete od njih (ali ne neuroticno) – nasilje na tv, u filmovima, na ulici… da za njega odluce sa kim moze da se druzi…dok samo ne nauci da procenjuje i dok nije spremno da shvati odredjene sadrzaje. Sada vec ima sirok krug prijatelja koji mu odgovaraju.

- narkotici (fizicki i psihicki)
Nikada ga nisam terao da jede ili pije ono sto nije hteo tako da je mogao u potpunosti da se osloni na svoja cula. Samo je jednom pozeleo da proba nesto gazirano i od tada nikada vise nije pio. Prvu cigaretu probao je sa mnom – cini mi se da ce mu to biti i poslednja (neki u njegovom razredu vec puse!). Kad dodje vreme ponovicemo eksperiment i sa alkoholom. Sto se tice droga imam vec spremljeno par filmova, prica a i primera uzivo.
U svakom slucaju znam da je sposoban da kaze ne i da istraje u tome.

- ne postoji niko ko sve zna
Ovo je sasvim jednostavna konstatacija za nas odrasle, medjutim deca cesto dolaze u pocetnu poziciju da svoje roditelje smatraju sveznajucim. Ako roditelji ustraju i podrze ovu njihovu iluziju (jer je naizgled korist za njih ocigledna – porast autoriteta i bespogovorno slusanje) onda ta deca imaju kasnije problem, bilo da ne mogu da se odupru autoritetu raznih sveznalica (politickih, religioznih…) bilo da kasnije razocarana otkricem da njihovi roditelji ipak ne znaju sve izgube poverenje i u prirodni autoritet i postanu buntovnici bez razloga.
Zbog toga sam se posebno trudio da kada ne znam odgovor jasno i glasno kazem “ne znam” kao i da mu skrenem paznju da postoji mnogo pitanja na koja po mom misljenju jos niko ne zna odgovor (mada mozda ima dosta onih koji misle da znaju). Ovo oslobadja od pritiska ne samo dete vec i roditelje.
Kada kazem prirodni autoritet onda mislim na onu vrstu odnosa kada neko ima vece specificno znanje u nekoj oblasti a neko hoce da uci u toj oblasti. Za razliku od toga postoji i statusni autoritet koji se bazira na samoj poziciji u nekoj hijerarhiji.
Na isti nacin kada napravim gresku u odnosu na njega (ili negog drugog pred njim) onda to jasno kazem i izvinim se.

 

- jezik je veoma bitno sredstvo komunikacije
Psovanje je dozvoljeno (ponekad cak pozeljno) samo u posebnim situacijama. U svakodnevnom govoru ne (ovde mnogi, posebno deca, u svaku drugu recenicu ubace rec “Scheise”- sranje). Ne zato sto su to ruzne reci vec zato sto je besmisleno stalno ih upotrebljavati jer je to postalo navika. Kada je poceo sa “cool”, “geil”, “mega-giga” pitao sam ga sta znaci to zapravo. Ostao je naravno bez reci (kao i 7g. komsija na njegovo pitanje zbog cega je Eminem tako super). Onda sam mu objasnio vaznost pravilnog i lepog izrazavanja. Trudim se da koristimo reci (srpske i nemacke) koje se redje upotrebljavaju, da istu stvar kazemo na razne nacine. Trenutno radimo na stilu pri pisanju sastava.
Vaznost sposobnosti da se izraze vlastita osecanja i kroz reci.
I naravno – decaci smeju da placu.

- humor je bitan deo naseg zivota
Za ovo ne znam koliko sam zasluzan a koliko je urodjeno tek uspeva mu uvek iznova da inteligentno zasmeje i grupu odraslih (ne samo kroz viceve vec duhovitoscu koja nastaje iz situacije). Doduse i tu sam se potrudio svojevremeno nekim osnovama komike – pricanjem „za malo istinitih“ izmisljenih prica, pravljenjem protivrecnosti, pevanjem smesnih pesmica i sl.

- ne moze se sve kupiti novcem – i neke stvari koje se mogu kupiti uopste nam nisu ni potrebne
Mislim da sam mu pomogao da prozre igru “konzumiranje” koja je svuda, a ovde posebno, veoma rasprostranjena. Jos dok je bio sasvim mali poceli smo pricu o novcu – kako je nastao, kako se upotrebljava… tako da mi je nakon nekoliko “lekcija” samoinicijativno objasnio u sustini sta znaci inflacija i koje su moguce posledice (zasto se svima ne bi mogle podeliti vece plate 🙂 ). Ovo lekcija pod znacima navoda znaci da su to spontani razgovori koji obicno pocinju na njegovu inicijativu (ili ponekad na moju kada nam se “usput” ukaze neki zgodan prakticni primer za objasnjavanje neke oblasti) a ne neko strogo skolsko bubanje gde sam ja predavac a on ucenik.
Vec od samog pocetka veoma sam se trudio da njegove potrebe budu ozbiljno shvacene i zadovoljene (ovo izgleda logicno i jednostavno ali sam ubedjen da dosta roditelja ne uspeva u tome – pri tome ne mislim samo na hranu i sl.). Kada su ove potrebe zadovoljene onda je mnogo lakse razgovarati o pseudopotrebama koje nastaju u savremenom drustvu pri cemu bitnu ulogu imaju mediji.
Osim toga zelim da nauci da ce za zadovoljenje nekih svojih potreba morati i sam da se potrudi. Tako je biciklo “osnovna potreba” – za motor ili auto morace sam da se pobrine.
Objasnjenje velikog znacaja “nevidljivih i neopipljivih stvari” – prijateljstva, ljubavi, ideala…

- covek je odgovoran za ekolosku (ne)ravnotezu na Zemlji
Bacanje smeca na ulicu ili u prirodi, recikliranje… nije vise tema.

Ovde je naravno puno lakse jer svuda ima korpi, dostupne su mnoge knjige i naucne emisije, u skoli uce u tome i imaju dosta pozitivnih primera u drustvu.

Ostaje naravno problem globalnog industrijskog zagadjenja – za sada je dovoljno da je svestan da problemi postoje.

- neke (osnovne) specificnosti “joginskog vaspitanja”
· za nasu ishranu nije neophodno ubijati zivotinje
· kratka sabranost pre jela
· osnovne vezbe disanja (pomaze da smanji bol kod zubara, odlicna prevencija protiv prehlada)
· osnovne asane i vezbe opustanja (odrzava gipkost tela, oslobadja od stresa, lakse zaspivanje)
· vezbe ambidekstrije (sutiranje lopte i sa slabijom nogom, bacanje lopte ili igranje st.ten. slabijom rukom…)

Kod svih nabrojanih tema vidim jasan rezultat nastojanja u vaspitavanju. Neke teme su vec sasvim legle, neke su tek u razvitku ili do pola obradjene, neke nisam nabrojao a neke nove ce se jos pojaviti. U svakom slucaju imam utisak da ako nastavimo ovim tempom za nekih 7-8 godina mogu mirno da konstatujem da sam savesno “odradio” svoj deo “posla” i da se trud isplatio.
Na samom pocetku ulozio sam veliki napor kada god bih imao vremena i bio odmoran da se dogovorimo oko nekih pravila komunikacije, da raspravimo sve nejasnoce tako da sam se uvek mogao u nekim drugim stresnim ili problematicnim situacijama, kada nije bilo mogucnosti za velike rasprave, jednostavno mogao pozvati na vec dogovorene stvari i to je bila velika pomoc i za njega i za mene.

PS
Sto se tice Gibranovog prelepog teksta o deci, ja ga shvatam vise kao deo koji se odnosi na “svest”.

U onom drugom delu “karakter”, deca svakako jesu “nasa deca”.


 

Edited by Dragan
  • Like 2
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Kada bih se upustio u sistematizovanje nekih postavki, principa, postupaka koje sam koristio, kojih sam se pridržavao, bilo bi mnogo sličnosti iako su moji rasli u drugo vreme i drugim okolnostima, osamdesetih i devedesetih, u vreme raspada države, društva, vrednosnih sistema, ekonomije, školstva, jednostavnije je reći u vreme Miloševića, ali takvo sistematizovanje je rezultat, nije postojalo tako razrađeno u glavi pa primenjenou praksi, bilo je nekoliko osnovnih principa, ostalo improvizacija.

 

Uprkos naporu, obavezama, odgovornosti, ni tada, dok su rasli, sada pogotovo, za odgajanje dece ne govorim da je napor već da je neizmerno zadovoljstvo.

Znam da to nije u potpunosti tačno ali mi je uvek osećaj zadovoljstva preovlađivao, ostajaou pamćenju, problemi su trenutni, reševaju se i potiskuju iz sećanja.

  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...