Jump to content

Kulinarstvo


Kronostime

Recommended Posts

21 minutes ago, koca popovic said:

.....  Najbitnija stvar je da je sunka sjecena veoma,veoma tanko. To se ne moze postici rucno.  .....

 

Mislim da moze, a bitan je ostar noz i spretna ruka.

Ja ne mogu.

Ali moja baka je sekla sunku tako da je tanja od lista papira, mogao si da maltene gledas kroz nju. I onda skoro da ni ne treba da zvaces, samo se topi u ustima.

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

57 minutes ago, zoran59 said:

 

Mislim da moze, a bitan je ostar noz i spretna ruka.

Ja ne mogu.

Ali moja baka je sekla sunku tako da je tanja od lista papira, mogao si da maltene gledas kroz nju. I onda skoro da ni ne treba da zvaces, samo se topi u ustima.

Upravo tako Zorane. Ja sam o tome citao i to je bilo tako. Medjutim kad sam probao to sto je tanko sjeceno , to je prica za sebe . Cak i panceta malo masnija , topi se u ustima. Tesko je opisati. Prvi put sam kupio komad sunke, i nije bilo onako kako sam probao na mjestu gdje sam kupio. Sljedeci put sam kupio pakovanje sjecene sunke . To je bilo sasvim druga prica. Inace imam odlicne nozeve ( u koje se solidno razumijem) ali nisam uspio da narezem sunku kako traba.

Link to comment
Share on other sites

Sunka mora bit dovoljno zrela (suva) da bi se mogla tako tanko seci. Noz mora biti sa dugim secivom, i tanak.

Pricao mi prijatelj, bio na moru u Hrvatskoj kod jednog prijatelja, i domacin kaze majci da donese prsutu pa da iseku i meze uz vino.

kad je ovaj odsekao parce da bi mogao posle lepo da secka, video da prsuta nije "stara" i kaze da to nece jesti, i odnese je kaze ova ce zavrsiti u pasulju. Kaze da oni ne nacimaju sunku a da se nije susila 2 godine. Imaju neke dzakove i kaze u nove dzakove stavljaju nove sunke a stare u stare i tako znaju koja je koja ( nisu to dzakovi vec neke vrece da zastite valjda od muva) .

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

10 hours ago, A sad said:

 

Sveta Petka? Bogami nije lako. Meni par dana kasnije, ali necu da redukujem. 

Boga mi - redukovacete, kad omatorite pa vam od familije i prijatelja ostane koliko za dobru cajanku a deca i unucici nemaju kad da vam dodju jer su daleko i slave neke druge praznike, sedecete sami sa slavskim kolacem i casom vina. Nekako mi se cini da ste takvi, sami, i Bogu miliji...

 

Link to comment
Share on other sites

20110315_104226_ecct0316pancetta_full.jp

 

pancia... trbuh

pancetta... trbušič

 

 

On 10/17/2020 at 9:52 AM, djole said:

Ko je pravio pancetu ovde? 😄

 

Nešto gledam klipove na yt, uglavnom ih prave Amerikanci, a oni ovako kao dosta brinu o food safety (kažem kao jer imaju neki nenormalan broj trovanja hranom godišnje, nešto potpuno neuporedivo sa Evropom), pa svi govore kako se panceta mora termički obraditi pre jela ili se mora koristi neki specijalna so za salamurenje (Prague Powder #2) i da taj proces traje i po nekoliko meseci i slično. E sad ima recimo i ovaj Italijan koji koristi samo običnu so i jede lepo pancetu bez ikakvog prženja, kao sav normalan svet 😄

 

 

 

Koliko je ovo bezbedno? Koja su generalno pravila, da li se može bez nitrita/nitrata, a da opet panceta može da se jede bez termičke obrade?

 

Loše je ovo. Prvo prsten na ruci... je rizik.

 

 

Link to comment
Share on other sites

Postoje alternative i nitratima i sličnom.

 

Poenta je uvek da substrat (u ovom primeru meso) pripremiš tako, da rasteju samo oni mikrobi koji osiguraju da dobiješ produkt koji ti želiš (znači organoleptika, nekvarljivost i bezbednost za ljude za neko razdoblje).

 

 

Edited by Helenia9
Link to comment
Share on other sites

Ironside. Vidim da si prisutan na forumu.Jest da nije mjesto za pitanje ,ali usvakom slucaju kako si sa zdravljem? I malo pitanje kako ti pravis ragu .Racunam na tvoje poznavanje evropske kuhinje. Uzgred Kronostime me nije udostojio odgovora na isto pitanje. Inace volim iz hobija da kuvam. Bilo bi mi izuzetno drago da cujem kako to ti radis. Inace imam jos pitanja oko divljaci.😊

Link to comment
Share on other sites

Na, gladne duše.:lol_2:

 

Ragu Bolonjeze

 

Sastojci:

    4 kašike maslinovog ulja
    1 srednji crni luk
    2 srednje  šargarepe
    Parče celera 5×5 cm
    2 čena belog luka
    700g junetine dva puta mlevene
    Muskatni orah
    1 konzerva pelata
    1 kašika paste od paradajza iz tegle (ili 1 kašičia onog iz tube)
    Par stabljika svežeg peršuna
    2,3 peperonćino papričice (ili prstohvat tucane ljute papričice)
    Morska so
    Sveže mleveni biber
    Parmezan, u komadu (nemojte onaj iz kesice)

Postupak:

    Narendati crni luk, šargarepu, i celer i sitno iseckati beli luk
    Na maslinovom ulju dobro izdinstati luk, 10ak minuta na srednje visokoj temperaturi, a zatim ubaciti i šargarepu i celer
    Nakon 5 minuta dinstanja dodati i beli luk a ubrzo zatim i kašiku paste od paradajza
    Pojačati ringlu na maksimum i ubaciti meso, stalno mešajući kako se ne bi stvorile grudvice
    Nakon nekoliko minuta, kad meso dobije braonkastu boju dodati muskatni orah, peperonćino, sitno naseckane stabljike peršuna i posoliti i pobiberiti
    Ubaciti sadržaj konzerve pelata, promašati, poklopiti i smanjiti vatru na nisku
    Kuvati 2 do 3 sata na tihoj vatri poklopljeno

 

Poslužiti sa bilo kojom vrstom paste, najbolje taljatelama, špagetama No.5....

 

Što se tiče riblje čorbe - o tome bi se tek dalo diskutovati.....:s_d:

Edited by Kronostime
  • Like 3
  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

On 11/7/2020 at 3:12 AM, koca popovic said:

Hvala na primjedbi. Ja pomislio da me ignorise. Sad mi je lakse kad znam da je na neki nacin stipsa. Zato ja njemu necu reci kako pravim riblju corbu. Imam dvije na reportoaru .😋

 

Ne znam da li se ova kritika odnosila na mene (stipsa koja neće da dijeli recepte, a zmije mu u džepovima), ali zaista u ovoj situaciji sve rjedje svraćam na forum.

U pravilu, nikad ne interveniram (sačuvaj bože da kritiziram) recepte i preporuke kolega forumaša.

 

No, evo klasični ragù alla bolognese, kako sam ga naučio spremati u samoj Bologni; samo sastojci, vrijeme kuhanja min 2 sata.

 

3 žlice dobrog maslinovog ulja (Emilia-Romagna graniči s Toscanom odakle dolazi najbolje maslinovo ulje)

2 lijepa crna luka, sitno nasjeckana

2 stapke celera, sitno nasjeckane

2 kriške pancette, fino nasjeckane

2 velike mrkve, nasjeckane na male kockice

30 dag mljevene govedine

30 dag mljevene teletine

1/2 l govedjeg temeljca za podlijevanje

1 čaša dobrog crnog vina (ja sam koristio toskanski Chianti)

3 velike žlice koncentrata od paradajza (konšerve)

šalica mlijeka

lovorov list

sol i papar, po ukusu

 

Mlijeko se dodaje na samom kraju i ima funkciju emulgatora. U starim receptima su se u ragù dodavale pileće iznutrice (srca i džigerice) te pijetlove kreste.

Uz ovaj ragù uvijek se tradicionalno služe tagliatelle ili fettucine (obe paste moraju biti zamišane s jajima). Nikad uz ovo veliko jelo ne idu nekakvi spaghetti bolognese, što je samo po sebi oksimoron. Špageti su se sa Sicilije provukli u južnu Italiju (Calabrija i Napoli), a onda su ih, s adventom turizma, počeli servirati posvuda, čak i u Veneciji i Trstu (O tempora, o mores!).

Treba napomenuti da je Emilia-Romagna majka svih najboljih talijanskih kuhinja; tu je Bologna sa svim svojim čudima, zatim Modena (aceto balsamico), Ravenna s najboljim pastama (najfinije njoke i raviole sam jeo u Ravenni) te, naravno Parma, o kojoj ne treba trošiti riječi (namjerno pišem imena tih bogovskih proizvoda velikim početnim slovom): Mortadella (svojata ju i Bologna), Prosciutto di Parma i, dakako Parmigiano Reggiano.

 

Dodao bih esej Pellegrina Artusija, čovjeka koji je prvi kodificirao bezbrojne talijanske kuhinje i precizno zabilježio recepturu (preživjevši pritom i koleru). On i danas, nakon gotovo 150 godina u Italiji ima polubožanski status.

 

....................................................................................................................

 

PELLEGRINO ARTUSI: La scienza in cucina e l'arte di mangiar bene

 

TORTELLINI ALLA BOLOGNESE

 

Kad čujete nekog da govori o bolonješkoj kuhinji, odajte počast, jer ta kuhinja to zaslužuje. Može se učiniti pomalo teška, možda jer to zatijeva tamošnja klima, no istovremeno je sočna, ukusna i zdrava. Možda baš to objašnjava zašto u Bolonji ima više 80 i 90 godišnjaka nego drugdje.

Ovaj recept se može činiti jednostavniji i jeftiniji od sličnih, no to ga ne čini manje ukusnim – u što ćete se uvjeriti kada ga kušate.

 

30 grama neorezanog prosciutta

20 grama bolonjske mortadele

60 grama bikovske moždine

60 grama naribanog Parmezana

1 jaje

navrh noža muškatnog oraščića

ni soli, ni papra

 

Mezzalunom fino isjeckajte pršut i mortadelu. Jednako tako nasjeckajte moždinu, ali ne bacajte ju na vatru. Sve sastojke zamiješajte s jajetom u srednje gustu masu.

Od tri jaja i brašna umijesite tijesto za torteline, razvaljajte, pa izrežite u mnogo krugova. Ti krugovi će biti upola manji nego oni za cappellette, a mogu se držati danima, pa čak i tjednima. Ako želite da dobiju lijepu žutu boju, prosušite ih vrlo kratko u pećnici. Na svaki krug tijesta stavite žličicu nadjeva, pa će vam s ovom količinom izaći oko 300 tortelina.

 

'Bologna je veliki stari grad gdje gozba nikad ne prestaje', rekao je jednom lik koji bi povremeno odlazio tamo da ruča s prijateljima. Hiperbola u toj rečenici se temelji na istini i mogao bi ju (u svoju korist) upotrijebiti filantrop koji želi da mu ime povezuju s javnim radom koji bi obavio u slavu Italije. Govorim o potrebi kulinarskog instituta, ili kuharske škole, a za što bi Bologna poslužila bolje od ijednog drugog grada, imajući u vidu tamošnju izvanrednu kuhinju, kao i strast njenih građana za dobrim jelom.

 

Očito, međutim, nitko ne želi posvetiti previše pažnje jelu, a razlog nije teško shvatiti. Pa ipak, da ne budemo licemjerni, svatko se odmah žali zbog loše pripravljenog obroka ili zbog loše probave uzrokovane nepravilno pripremljenom hranom. Kako je prehrana glavna životna potreba, sasvim je razumljivo paziti na tu potrebu i zadovoljavati ju na najbolji mogući način.

 

Jedan strani pisac kaže 'Zdravlje, moral i radost u obitelji ovise o kuhinji. Stoga, bilo bi divno kad bi svaka žena, bila ona visokoga ili niskog roda, poznavala tu umjetnost koja pridonosi obiteljskom blagostanju, imućnosti i miru. I naš Lorenzo Stecchetti (Orlando Guerrini) je na konferenciji održanoj na Torinskoj izložbi 21. juna 1884. izjavio: 'Moramo se osloboditi predrasude da je kuhanje nešto vulgarno, jer nešto inteligentno i elegantno zadovoljstvo, ne može biti vulgarno. Vinara koji manipulira sortama grožđa, a nerijetko i samim tlom kako bi proizveo fino piće tetoše, zavide mu i odaju počasti. Kuhar, koji također manipulira sirovinama kako kako bi dobio ukusnu hranu, nikad nije čašćen ni cijenjen – čak ga ne pripuštaju u čekaonicu. A mudrac zbori: 'Kaži mi što jedeš, pa ću ti reći što si'. Čak i razni narodi u svijetu vuku svoje karaktere, jake ili slabe, velike ili bijedne, dobrim dijelom od hrane koju jedu. Dakle, nema jednake raspodijele pohvala. Kulinarstvo se mora rehabilitirati'.13

 

Zato kažem da moj institut treba služiti kako bi se mlade žene obučilE za kuharsku umjetnost, jer su prirodno učinkovitije i štedljivije od muških. Te žene bi tako mogle lako naći posao, a poznavale bi umijeće koje bi, jednom kad budu služile u domaćinstvima srednje klase, moglo poslužiti kao lijek protiv čestih svađa koje se događaju u obiteljima kao rezultat loše ishrane. Štoviše, čuo sam priče o mudroj ženi iz Toskane koja je, kako bi stala na kraj takvim svađama, dala proširiti svoju premalu kuhinju, kako bi ju pretvorila u udobnije mjesto, u kojem bi mogla uživati u receptima iz moje knjige.

Spominjem ovu ideju, koja je još u zametku, kao prijedlog koji bi i drugi mogli prihvatiti, razviti i koristiti na vlastitu dobrobit ukoliko nađu da ima neku vrijednost. Mišljenja sam da se dobro vođene institucije te vrste – koje prihvaćaju privatne narudžbe i prodaju već pripremljena jela – mogu pokrenuti, rasti i napredovati uz relativno mali početni kapital i troškove.

 

Ukoliko želite još finije torteline, možete poboljšati ovaj recept tako da u smjesu dodate pola kopunovih prsa prženih na maslacu, kao i još jedno žumance

13. Lorenzo Stecchetti, La tavola e la cucina nei secoli XV and XVI, Florence, Barbera, p. 4.

 

..........................................................................................................................................................

 

P.S. Ne znam što bih radio sa 300 tortelina, osim da hranim vojsku ili organiziram svadbe/karmine - (isti qratz, drugo pakovanje).

 

Edit: tipfeleri i linkovi.

Edited by ironside
  • Like 3
  • Thanks 4
Link to comment
Share on other sites

Ceo dan se premisljam na koji topik da okacim sledeci tekst - na ovaj ili na Intereg na PDF Drustvo. Vrlo je tesko reci gde vise pripada,jer ima itekako osnova da se nadje na oba. Nek' ide ovde jer je ipak u pitanju jedna gastronomska delicija i autenticni specijalitet Gornjeg Podunavlja odakle upravo ja poticem i gde zivim. 
Autor teksta je Milan Stepanovic,a uredno cu ostaviti i link ka izvornom tekstu.

18.jpg

 

GASTRONOMIJA,  RAVNIČARSKI DIVANI

RIBLJI PAPRIKAŠ – KULTNO JELO GORNJEG PODUNAVLJA

Riblji paprikaš, danas kultno jelo Gornjeg Podunavlja, nekada je predstavljalo specijalitet siromašnih dunavskih alasa, koji je, vremenom, postao omiljen i među gradskim ili imućnijim svetom ovog podneblja. Smatra se da se prâvi riblji paprikaš priprema na relativno uskom prostoru Podunavlja, od grada Baje u Mađarskoj, do Bogojeva u Srbiji (Bačvani još, sa srokom, kažu: „Od Mohača pa do Bača“), odnosno na dužini od svega stotinjak kilometara, i to sa obe strane reke (ređaju se tu, od Baje, brojna naselja „zone ribljeg paprikaša“ – Batmonoštor, Nađbaračka, Davod, Santovo, Bački Breg, Bezdan, Batina, Zmajevac, Suza, Bački Monoštor, Sombor, Kupusina, Apatin, Sonta, Bogojevo i Bač, ali odnedavno i Osijek, Dalj i Vukovar). Severno i južno od ovih predela kuva se, zapravo, riblja čorba, koja se značajno razlikuje od paprikaša.

Domovina-ribljeg-paprika%C5%A1a-Podunavl
(Domovina ribljeg paprikaša (Podunavlje od Baje do Bača) na mapi iz 1766. god.)

Tri-naj%C4%8De%C5%A1%C4%87a-sastojka-za-
Tri najčešća sastojka za riblji paprikaš – šaran, som i štuka, na crtežu iz četvrte knjige L. F. Marsiljija “Danubius Pannonico-Mysicus” (1726)

Riblji paprikaš ili halászlé na mađarskom, svoje gastronomske korene vuče iz mađarske kuhinje. Recept za njegovu pripremu je krajnje jednostavan. Pravi se od razne vrste ribe, ali šaran je najčešći i nezamenjiv sastojak, a uz šarana se, po želji, dodaju i komadi štuke, soma ili kečige. Kada se priprema riblji paprikaš za četiri osobe (što je standardna i najbolja mera njegove količine) potrebno je pripremiti dva kilograma svežeg očišćenog šarana, uz eventualno nekoliko parčadi druge ribe, 200 grama iseckanog crnog luka, jednu ili dve kašike ljute i četiri kašike slatke mlevene paprike (obično je u okolini Sombora to bezdanska ili kupusinska paprika), jednu kašiku soli i pola decilitra kuvanog paradajza. Sve se to stavi u kotlić, koji stoji na tronošcu (nekada su to bili bakarni kotlići, iznutra kalajisani) i prelije se sa dva litra hladne vode, a zatim se kotlić stavi na vatru. I sama vatra je veoma značajna jer od njenog intenziteta zavisi uspeh celog posla. Za riblji paprikaš je najbolja vatra od suvog, a mekanog dunavskog drveta, poput crvene vrbe ili topole. Ispod kotlića se sadene „piramida“ od cepanica ovog drveta, a paprikaš je gotov kada ona izgori u jakom plamenu. Kotlić se nikad ne meša, ali se povremeno zaljulja kako bi njegova sadržina bila ravnomernije kuvana. Kuvanje ribljeg paprikaša ne traje duže od 45 minuta (i danas se prepričava anegdota kako je jedan stari staparski „mešter“ za kuvanje svih vrsta paprikaša objašnjavao koliko dugo treba da se kuvaju, pa je za čobanac od ovčijeg mesa, ili za junaći paprikaš – a oni se kuvaju oko dva časa – rekao da ih kuva dok ne popije litar vina, a kada su ga upitali koliko dugo kuva riblji paprikaš, odgovorio je da ga kuva isto dok ne popije litar vina, ali da u tom slučaju pije znatno brže). Pred kraj kuvanja paprikaš se zgusne, a poslednjih desetak minuta ključa i „šapuće“. Na sto se iznosi u kotliću i služi se uz domaće „žute“ rezance, koji se mese od belog brašna i desetak jaja. Mada se osnovna ljutina paprikaša postiže mlevenom paprikom, za ljubitelje još ljućeg u paprikaš se, obično, stavi i nekoliko suvih ljutih crvenih papričica koje se skuvaju i mogu da se zasebno iscede u porciju paprikaša u tanjiru. Uz riblji paprikaš obično se pio špricer (mađarski hosszúlépés ili dugi korak) od baranjskog belog vina i sode.

DSCN1639-768x509.jpg
R5K_1050.jpg
Kotlići sa ribljim paprikašem na čardama “Pikec” kraj Dunava kod Bezdana i “Andrić” na Velikom bačkom kanalu kraj Sombora (foto: M. Stepanović i Rajko R. Karišić)

Bajski-riblji-paprika%C5%A1-768x512.jpg
Bajski riblji paprikaš

mohacsi_ponty_halaszle-768x512.jpg
Mohački riblji paprikaš

IMG_6365-768x543.jpg
Riblji paprikaš i Somborka koja se naslađuje ovim specijalitetom na dunavskoj čardi “Pikec” kod Bezdana

R5K_1103-768x510.jpg
Zaliha suvih ljutih papričica na čardi “Andrić” kraj Sombora (foto: Rajko R. Karišić)

 

Riblji paprikaš se, obično, kuva u prirodi, a kao dobri kuvari poznati su Bezdanci, Monoštorci, Somborci, Kupusinci, Apatinci i Sonćani. U ovim mestima umeće kuvanja ribljeg paprikaša postalo je delo kultnog rituala, i to je, tradicionalno, muški posao, a svaki kuvar ima i poneku malu kulinarsku tajnu i uveren je da je upravo zbog toga njegov paprikaš najbolji. Danas se paprikaš kuva tokom cele godine, a ranije se smatralo da ga ne bi trebalo jesti u mesecima koji u svom nazivu nemaju slovo R (od maja do avgusta).

Posebnu zaslugu za popularisanje kulta ovog jela imaju dunavske čarde, gde se i jede najbolji paprikaš. Na potezu od ulaska Dunava u Srbiju, pa do Bogojeva, odličan riblji paprikaš kuva se na desetak destinacija (čarde „Pikec“ i „Kod carine“ na Dunavu kod Bezdana, čarda „Šebešfok“ na Velikom bačkom kanalu kraj Bezdana, čarda „Andrić“ na Velikom bačkom kanalu kraj Sombora, čarde „Štuka“ i „Brunai“ na starom toku Dunava kraj Kupusine, te čarde „Vagoni“, „Harčaš“, „Zlatna kruna“ i „Stari šaran“ na Dunavu kraj Apatina), ali jednako dobar riblji paprikaš može da se pojede i na Kovač čardi, u Suzi, nedaleko od Batine u Baranji).

Apatinski-alas-kuva-riblji-paprika%C5%A1

 

Važno je ne mešati pojmove u vezi sa izvornim ribljim paprikašem, i imati na umu da se pod imenom fiš paprikaš u Slavoniji ili riblja čorba na preostalom toku Dunava u Srbiji, krije sasvim drugačije jelo, u koje se, za razliku od ribljeg paprikaša, stavlja i povrće, te taj specijalitet nema gustinu pravog paprikaša, intenzitet njegovog snažnog ukusa i, naravno, njegovu prepoznatljivu ljutinu.

Najveće manifestacije u slavu ribljeg paprikaša kod nas se priređuju u Somboru i Apatinu. U Somboru se od 1997. godine, po ugledu na bratski grad Baju u Mađarskoj, organizuje manifestacija „Somborski kotlić“, obično tokom poslednje ili pretposlednje subote u mesecu junu ili julu. Na velikom gradskom trgu, koji Somborci zovu „Ćelavi trg“, ispred zdanja Gradske kuće, skupi se i preko dvesta ekipa koje kuvaju riblji paprikaš, pa se oko trga zapali više od dve stotine vatri (zamiriše tada ceo grad na paprikaš, od kraja do kraja ove prostrane ravničarske varoši). Na samom trgu postave se veliki stolovi, pa tako i po tri-četiri hiljade Somboraca i njihovih gostiju učestvuje na ovoj manifestaciji, za koju je Raša Popov jednom prilikom rekao da je to najveća zajednička trpeza u Evropi. Svaka ekipa uredi sto na poseban način (najlepše aranžirani sto se nagrađuje), a mada cela manifestacija ima prevashodno revijalni karakter, nekoliko desetina ekipa (obično pedesetak) učestvuje i u takmičarskom delu, gde se takmiče za najbolje skuvani paprikaš po oceni žirija. Nagrađuje se i najveselije društvo, pa Somborci, posle dobrog paprikaša, uz vino i tambure, posede na gradskom trgu često i do kasnih noćnih ili ranih jutarnjih časova. Organizator ove manifestacije danas je Turistička organizacija grada Sombora. Druga velika manifestacija odvija se u Apatinu, gde se u okviru „Apatinskih ribarskih večeri“, koje traju u kontinuitetu već više od pola veka, organizuje takmičenje u kuvanju ribljeg paprikaša „Zlatni kotlić“.

Manifestacija-ribljeg-paprika%C5%A1a-u-B
Kuvanje-ribljeg-paprika%C5%A1a-na-trgu-u
Manifestacija kuvanja ribljeg paprikaša u Baji

DSC7913-768x510.jpg

DSC8044-768x510.jpg
DSC8045-768x510.jpg
Manifestacija “Somborski kotlić” (fotografije: prof. dr Laza Lazić)

Sve u ovom sjajnom tekstu potpisujem od reci do reci,osim sto je autor malo prevideo sam nacin pripreme tj.nije ga dovoljno precizirao. Naime,pobrojani sastojci se ne stavljaju istovremeno u kotlic. Riba,luk,voda i sok od paradajza se stavljaju odmah,a so i mlevena paprika kada voda provri. I to bukvalno odmah nakon sto baci prvi veliki "kljuc" (pocne jako da kljuca). Tada treba biti posebno oprezan,obazriv i paziti da ne prekipi,jer voda pocinje gotovo nekontrolisano da kljuca..tad je potrebno u kontinuitetu okreteti kotlic i "njihati" lanac na koji je kotlic nakacen par minuta dok se ne smiri i nastavi ravnomerno da kuva,ali sve vreme na jakoj vatri,do poslednjih 10-ak minuta,kao sto je i opisano.

Ovog proleca,u vreme tzv.policijskog casa ovde kod nas,negde u aprilu,biciklom sam obisao cetirii od pobrojanih cardi. Bile su zatvorene,ali to mi je dalo priliku da nesmetano uradim seriju fotografija sa "Pikeca","Velike carde","Carde kod carine" i "Carde kod tri magarca". Zeleo sam da ih podelim na temi Intereg sa propratnim tekstovima,ali forumski softver ne dozvoljava mi direktan upload sa telefona pa sam izgubio entizijazam i odustao.

Takodje,imao sam ideju i nameru da izazovem Vjekoslava na jedan gastronomsko-kuvarski duel;da "ukrstimo kotlice" i saznamo ko bolje od nas dvojice sprema ovaj specijalitet - da li Slavonac ili Bacvanin? Nazalost,realizaciju te ideje najpre je sprecila epidemija,a potom i ban koji je dobio pracen (verovatno) njegovim napustanjem ovog foruma,te nikada necemo saznati pobednika.

Popularni "ribljic" kako mu ovde tepamo,je svakako moje omiljeno jelo i jedino koje mi je istinski falilo i ciji izostanak nikako nisam mogao da prebolim u godinama koje sam proveo u inostranstvu.

 

Link
 

Quote

 

  • Like 3
  • Thanks 3
Link to comment
Share on other sites

I jos da dopunim pricu sa dve bitne informacije.

Mi,koji zivimo u ovom podneblju,cak dodatno suzavamo prostor na kome se ova delicija priprema na taj osobeni i opisani nacin - to je pravac od Baje do Apatina. Bac je vec malo dalje i tamo se vec srecu vise razne riblje corbe..druga (i mnogo bitnija) stvar je da je ubedljivo najbolja mlevena paprika iz Bezdana,koju je vojvodjanski slikar,i sam ljubitelj ribljeg paprikasa, Janos Mesaros nazvao jednom prilikom "bezdanskim crvenim zlatom". 
U samom Bezdanu ima dosta gazdinastava koja papriku uzgajaju i obradjuju na tradicionalan nacin,a medjusobno se takmice u kvalitetu pri cemu uspostavljaju i neku vrstu sportskog rivaliteta. 

Edited by Crni Bombarder
  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

Čitao sam ovaj post na poslu i osetio neizmernu potrebu da skrčkam neki riblji čorbuljak pošto kotlić nije opcija na minus 15 i metar snega koliko smo popili ovaj vikend...samo moram da improvizujem sa ribom pošto ne znam koju da pazarim jer šaran ili som nisu ovde opcija u ovo doba godine... srećom imam dobre zalihe kvalitetne mlevene paprike, koja može koliko toliko da izvadi stvar

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...