Jump to content

Aimez-vous B?


Mama_mia

Recommended Posts

...


>> ... Svetislav Basara: Atlas pseudomitologije (Službeni glasnik, Beograd, 2018)
Piše: Đorđe Krajišnik

 

     Neprestano zaglibljena u prošlost, Srbija, prema Basari, neprestano lebdi u sferi iracionalnog i neprestano se vraća na početak, čime se uzrokuju diskontinuiteti koji temeljno potresaju srpsko društvo i kulturu. Nakon svakog razdoblja koje je prošlo, srpske elite se bore protiv tog razdoblja, iako su ga uglavnom same proizvele i izabrale.

     Takođe, govoreći o ideologiji svetosavlja, posebno činjenici da je Nikolaj Velimirović Svetog Savu upoređivao sa Hitlerom, označavajući ga kao preteču nacizma, Basara će prikazati u kojoj mjeri je srpsko društvo ogrezlo u mračnjačku pseudomitološku neurasteniju koja još traje. Sljedstveno tome, autor Atlasa pseudomitologije će zaključiti da je svetosavskom ideologijom srpsko društvo dehristijanizirano, da je od Jevanđelja vraćeno u kotao paganskih mitova i mraka.

     Njegovim riječima iz knjige: "Ta strast za istorijom i kada za istorijom nema potrebe, ta potreba za snažnim doživljajima, za izlivima istorijskih emocija, ta privezanost za krv i tlo, u Srbiji je s vremenom toliko ojačala, da se pretvorila u idolopoklonički kult koji je - samo naoko paradoksalno, kako ćemo videti - izgubio svaku vezu i sa tlom i sa krvlju i pretvorio se u apstrakciju, u bodrijarovsku simulaciju koja je potpuno istisnula stvarnost."

     Konačno, kao krunsko odbijanje prihvatanja realnosti svijeta u kojem se nalazi i kao propuštenu priliku Srbije da, kako-tako, pobijedi svoje nacional-mitološke narative i suoči se sa stvarnošću kakvom jeste, Basara navodi ubistvo Zorana Đinđića. Taj događaj je označio simbolični završetak srpske istorije.

     "Život u Srbiji je, istina, i posle tog datuma nastavio da teče, ali čisto biološki, na način na koji nokti i kosa rastu posle smrti, u obliku matematičkog skupa individua koje svoj smisao pronalaze isključivo u recikliranju prošlosti i koje na okupu održavaju opskurni kultovi tenisera i lošeg piva", zaključuje Svetislav Basara.

     Atlas pseudomitologije će, dakako, u nacionalističkim krugovima, zarobljenim u mitotvoračke fantazme biti knjiga koja je izdajnička, jer čim nacionalizmu prikažete njegovo krivo lice u ogledalu, on zapišti kako je to izdaja. Autor je svjestan da nema logičke i racionalne rasprave sa tim narativima, zato im i suprotstavlja moćnu satiru. No, bez obzira na to, Basarina knjiga iznimno je važan dokument koji svjedoči o krateru koji je ostao poslije decenija nakaradne srpske politike, a koji se, kako vidimo iz ove knjige, i dalje širi. ... <<

 

...

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

Sinekurcenje praznog Sebastijana

 

23. novembra 2019

Ne znam da li je izvesni Zoran Radovanović, autor najnovijeg raskrinkavanja moje saradnje sa nenarodnim Vučićevim režimom, epidemiolog inače po zanimanju, načuo da osim epidemija zaraznih, postoje i epidemije duševnih bolesti.

Znao ne znao, podlegao je jednoj takvoj, nažalost neizlečivoj, čija (malo poduža) dijagnoza glasi – sindrom podnaredničkog seljačkog pokvarenjaštva koji počinje povišenom temperaturom seljačkog lukavstva i džiberskog makijavelizma, a završava u seljačkom bezumlju koje je, opet, nužno moralo završiti u košmaru psihodelične Vučićeve vladavine, protiv koje se epidemiologovi favoriti „bore“ seljačkim konceptualizmom i čekanjem da ih Rusi i Kinezi instaliraju na vlast.

Višekratno sam ovde objašnjavao kako funkcionišu pokušaji difamacije i ućutkivanja (svih boja), ali nije zgoreg da obnovimo gradivo. Plasira se, dakle, izmišljotina – u mom slučaju saradnja sa Vučićevim režimom – a onda se čeka da se kao fiktivni izdajnik/saradnik userem od straha šta će oni za čije me mišljenje savršeno boli sinekurac misliti o meni, pa da zaćutim ili – bolja varijanta – da počnem govoriti/pisati kako bubanj izmišljača kaže.

Epidemiolog je otišao i korak dalje pa je moju izdaju/prodaju/saradnju retroaktivno preneo i u prošlost. Ustvrdio je da sam i za Miloševićevog vakta mudro ne napadao Miloševićev režim (da bih, je li, učinio tastu), a ja se zapitah ko li se onda lažno potpisao kao Svetislav Basara napisavši posle onog bednog kontramitinga u listu Telegraf da je „Milošević vođa bande privrednih i političkih kriminalaca“.

Stotine sličnih napisa i stotine sličnih (i oštrijih) intervjua čame u prašnjavim novinskim arhivama, ali epidemiologa za to boli misaoni organ – u datom slučaju dupe. Ali, viđi vraga, Milošević nikada nije pokušavao da me ućutka – kakav god bio, bilo je nečeg gospodskog u njemu – niti je to pokušavao Vučić, za razliku od epidemiologovih favorita koji to udarnički pokušavaju, ali na način seoskih džukaca (opisanih u jednom Famoznom) koji nasrću i laju, da bi – čim vide motku – podvili rep i dali se u beg.

Budući da se ja ne dam ućutkati i da sam vičan hendlovanju seoskih džukaca, o epidemiologovim ću favoritima napisati isto što sam napisao o Miloševiću: da su banda političkih i privrednih kriminalaca (minus Boškić i Lutovac), koji izigravanjem opozicije ne nanose nikakvu štetu Vučiću, nego sprečavaju formiranje stvarne opozicije, mada im ni to neće uspeti, jer se takva opozicija već polako formira.

Reći ću epidemiologu, rizikujući da Bećkovićka padne u fras i ovo – da, vaši favoriti su isti kao Vučić – i to u opozicionoj fazi – u fazi vlasti bi mogli biti triput gori. Ali neću reći da epidemiolog „radi“ za Đida i Guzijana. Daleko od toga. Vidi se da je to čovek od integriteta.

Glupost :heart: neduhovitost :heart: podnaredničko pokvarenjaštvo i lažljivost :heart: su lično njegovi – mada ih deli sa favoritima :lol_2:

– nisu, dakle, napisani po naređenju, nego iz ličnog ubeđenja. 

 

 

...ne dozvolite da vas ovi ukrasi pored par reci u onoj recenici oneraspoloze i navedu na `izbacaj iz koloseka`

  ukrasi su samo podrska svemu suprotnom od navedenog i ukrasenog srcem... tako i za samog basaru...

 

 

 

 

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

...

 

'Doktor' je obican budalas - takvih pajaca na politickoj sceni ima koliko hoces.

Gde je tu 'doktorsko dostojanstvo, smirenost'?

Obican isledjivac koji jedino zna da 'druka' i bistri tudju biografiju.

Ima sta i da bistri, posto je ocigledno kafanska luzercina.

 

Lepo je rekao Basara:

 

>> ... „Ako si duhovno bedan, ostaćeš duhovno bedan, bez obzira u kom režimu živeo“, poručio je Basara i rekao da će doći vreme kada će Vučić reći da je lep dan, a da će pitanje pristojnosti biti da se kaže da je napolju užasna mećava i ocenio da je to „kolektivni mentalni poremećaj“. ... <<

 

Smo nmeoliko akcenata iz teksta:

 

>> ... To je problem ove zemlje, što razlika između SNS i Đilasovih botova nije nikakva, to je takmičenje u prostakluku i gluposti“, prokomentarisao je naš kolumnista.

...

Takva opozicija, ocenio je, idealna je za Vučićev ostanak na vlasti, te on zato i toleriše proteste, jer, kako je rekao, navode vodu na njegovu vodenicu.

...

Da sam na Vučićevom mestu, ja bih finansijski pomagao ovu opoziciju, otvorio bih im sve medije, jer taman da se ne skidaju sa televizija, ne bi mogli namaći više od pet odsto na postojeći rejting koji je 8.5 odsto“, rekao je dodavši: „eto efekta bojkota“.

...

Vučićev dolazak i opstanak na vlasti ne vidi samo u tome što je „obećao Zapadu da će priznati Kosovo“. „To je pre svega zbog gluposti Borisa Tadića, a potom zbog toga što ima veoma organizovanu stranku“.

...

SNS je, kako je rekao, bio vrlo organizovan i pre izbora, ali to danas nije moguće javno reći a da ti se odmah ne prebaci da ih podržavaš.

...

Vlasti se, ukazao je Basara, danas prebacuju mnoge stvari, i one koje nemaju veze sa njima, pa se i mnogi se psihićki poremećaji pripisuju uticaju Vučićeve propagande, ali su oni autohtoni. ... <<

 

...

Edited by Kinik
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

...

 

>> ... Izliv mene u mozak
Nezgodno je kad epidemiolog postane epidemija, a eto i to se događa.
Piše: Svetislav Basara, 26. novembra 2019.


     LJutit što sam na njegovu prošlonedeljnu nebulozu odgovorio u dlaku istim rečima koje je on „pozajmio“ iz mojih kolumni da bi ih – začinjene palanačkim, neduhovitim, prekoplotpaškim insinuacijama – upotrebio kao dokazni materijal za halucinaciju po narudžbini da sam ja „za Vučića“ i da za njega „radim“, epidemiolog je opet presavio tastaturu i napisao utuk u kome je ispao još tupoumniji, pokvareniji i halucinantniji nego prethodni put.

     Opet me epidemiolog tereti za „nekrofilno sadistističke“ napade na Vuka (Karadžića, ne Jeremića) iako i vrapci, pa čak i u Vukovi dani u Tršiću (na kojima sam pretprošle godine bio jedan od učesnika) znaju da ja Vuka nisam napadao kao osobu, nego sam književnim sredstvima nastojao (donekle i uspeo) da dekonstruišem njegovu lingvističko-parapolitičku rabotu koja je – nekritički prihvaćena, potom beatifikovana – zacementirala čemerno stanje duha koje – hoćeš nećeš – proizvodi Vučiće (nije ovaj ni prvi, ni jedini, a ni poslednji), ali bogme i tipove poput epidemiologa.

     Iako „rođen na Vračaru“, tako kaže, epidemiolog zdravo voli selo i seljake, za razliku od mene koji (što mu je sumnjivo) stalno nešto pišem protiv seljaka i seljaštva.

    Nema toga ko ne zna, osim ako neće da zna – desetinama puta sam to ponavljao – da ja pod „seljaci“ i „seljački“ ne podrazumevam zanimanje i mesto boravka, nego jedan čemerni mentalitet i karakter koji se može „roditi“ i na Monmartru, kamoli na Vračaru.

    Kao primer takvog karaktera (dominantnog u Srbiji svih boja) višekratno sam navodio slučaj žandarmerijskog podnarednika koji je nekog veselnika nasred pijace nabedio da je psovao kralja, potom ga strpao u aps, pa mu posle naguzio ženu.

    Isto to radi i epidemiolog (iako pretpostavljam da kao rezervi oficir ima viši čin) s tom razlikom što me (iz niskih pobuda kao i podnarednik, nadam se ne seksualnih) optužuje da umesto da kralja psujem, vičem „živeo kralj“ (Vučić) i da očekujem da me se kralj „seti“…

    Sad vi meni recite kakva je (mentalna) razlika između drevnog podnarednika i drevnog epidemiologa? Aleksandar Vučić je decenijama bio (i ostao) moj politički protivnik.

    NJegova politika je bila (i ostala) na suprotnom polu politike za koju sam se zalagao (i zalažem) i protiv koje sam se, dok DS nije izdala samu sebe, i aktivno borio, perom i političkim aktivizmom, ne budžačkim proseravanjima, karikaturama i seruckanjima.

     To sam, štaviše, Aleksandru Vučiću i lično rekao u razgovoru koji je prethodio intervjuu za Novi Magazin. Vučić je to primio kao nešto samorazumljivo i dodao „pa eto, ipak razgovaramo“.

     Epidemiolog je svoj utuk započeo rečima da su ga (valjda na konsultacijama) upozoravali da „ne ugazi u mene“, džaba su krečili, ono u što je ugazio insinuirajući da sam to ja, njemu se izlilo u mozak. Zovite Nadu Macuru. ... <<

 

...

Link to comment
Share on other sites

@basara

Quote

Sad vi meni recite kakva je (mentalna) razlika između drevnog podnarednika i drevnog epidemiologa? Aleksandar Vučić je decenijama bio (i ostao) moj politički protivnik.

Što ne reče, čoveče, ranije da si protivnik AVa, nikad ne bismo pogodili.

 

Još se i hrabro borio protiv politike AVa, sve dok se nije DS raspala, sad je lakše boriti se protiv DS, raspale, što bi protiv Vučića, s njim je prijatno ćaskati.

Edited by Div
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Pitanja za danas i juče

27. novembra 2019. 16.00

 

Danas je koncipiran, osnovan i – uprkos bezbrojnim teškoćama – punih dvadeset godina istrajao bivajući ono što jedan nezavisni dnevni list mora biti, jer u suprotnom to nije.

A to će reći – agora, mesto na kome se mogu čuti sva mišljenje koja nisu u sukobu sa Zakonom o štampi, mesto bez cenzure i autocenzure, mesto stvaranja koliko toliko objektivne slike stvarnosti kroz sučeljavanje subjektvnih pogleda na stvari, mesto nespremno da podilazi interesima, a pogotovo ne nalozima bilo koje političke organizacije udruženog nerada.

Boja nebitna.

Nakon jučerašnjih priloga posvećenih „izdajničkom“ intervjuu Jelene Anasonović – koja je sada, pretpostavljam, korisnija Vučiću od mene i Laze Ristovskog – dođoh u napast da pomislim da se Danas polako ali sigurno pretvara u bilten Saveza za Srbiju i da podleže epidemiji kolektivne histerije.

Smehotresno jesete, ali gospođica Anasonović u intervjuu Blicu nije rekla ništa što ne znaju i vrapci, sve što je rekla, ja sam, recimo, gledajući u kristalnu kuglu video i ovde rekao pre sedam-osam meseci. Pritom nije rekla ništa što nije manje-više istinito. Svejedno što je Anasonovićeva u to vreme govorila sasvim druge stvari, imam pitanje za redakciju Danasa:

Da li bi Danas bio spreman da objavi intervju koji je objavio Blic? Ako nije bio – a podozrevam da nije – zašto je bio ko zapeta puška spreman da svoje stranice otvori ibrećenjima, zgražavanjima itd. nad činjenicom što je Anasonovićeva rekla istinu. Da li je Anasonovićkina istina lažna zato što je objavljena u tabloidu, ili bi možda bila istinitija da je objavljena u Danasu.

Imam još pitanja za Danas. Da li je kolumna Famozno postala pretežak balast za Danas?

Da li neko Danasu zamera što pišem onako kako pišem – a Danas dobro zna da to radim ni po babu ni po stričevima – i da li zato Danasov sistem administrator „pušta“ sve više komentara koji Danas dobronamerno „savetuju“ da prekine saradnju sa mnom.

Danasovi novinari i saradnici (pa i čitaoci) imaju, kao i svi ostali, neotuđivo pravo da vole (i glasaju za) Kurtu, a da mrze (i ne glasaju za) Murtu, al sebe radi i svog ugleda Danas se nipošto ne sme svrstati ni na Kurtinu ni na Murtinu stranu, nego mora – kao što je oduvek bilo – biti na strani subjektivnih tumačenja objektivnosti, bez obzira na boju.

Ova gore i ovo dole nisu takozvana retorička pitanja nego pitanja na koja zahtevam brz i nedvosmislen odgovor redakcije. Da li redakcija Danas, koja nije ni u kakvoj obavezi da deli moje stavove, stopostotno stoji iza „Famoznog“, koje je kroz polovinu Danasovog životnog veka postalo deo njegove tradicije, ili ima pak ima neke nedoumice? Vita jela zelen bor čekam brzi odgovor.

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

18 hours ago, Beonegro said:

Ogledalo je okrutno?

:classic_huh:

 

 u ogledalu vidis samo sebe kada se ogledas, osoba u ogledalu ne moze da vidi pandemiju

 

pandemiju mozes da vidis oko sebe kada se sklonis od ogledala

i tada bezis sto dalje jer pandemija je neko oboljenje koje je jako zarazno.

 

Ako si mislio da sam ja Pandemija - lose si mislio.

 

Inace veoma duhovito :lol_2:

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Dvadesetogodišnjica

28. novembra 2019.

 

Elem izađe pre neki u Danasu, u rubrici „Arhiva Danasa“ (ako sam dobro naveo ime), intervju koji sam pre dvadeset godina dao Zokiju Panoviću i na moje iskreno čuđenje (davno beše, pa se zaboravilo) ustanovih da sam pre dvadeset godina govorio (i pisao) maltene u dlaku isto što i sada.

I eto neoborivog argumenta za onu Zoru Čučkušu od epidemiologa (i druge neprejebivce) da ustvrde da sam i pre dvadeset godina „radio“ za Vučića.

Za razliku od danas kada „nikada nije ovako bilo“, te devedeset devete beše divota Božja. Zoran Đinđić je, recimo, na vrat nanos spasavao glavu (privremeno, nažalost) bežeći u Crnu Goru ispred Miloševićevih eskadrona smrti; sastavljane su dugačke liste za odstrel, a sastavljači spiska su ozbiljno mislili; hapšenja, maltretiranja i umlaćivanja opozicionih aktivista i takozvanih otporaša behu svakodnevna; Politikina, RTS-ova i Pinkova tehnologija i terminologija iste, ako ne i gore nego danas…itd, itd.

Ali tadašnja opozicija – već je to bio DOS (i moja malenkost u njemu, a gde beše Zora(n) Čučkuša?) – nije bila ni zastrašena ni uspaničena ni uzibrećena. Naprotiv.

Budući da (bar tada) nije bila folirantsko-lopovska, bila je vrlo odlučna. Kad je dogorelo do nokata, nabavljeno je i oružje, zlu ne trebalo. Na sreću – a zahvaljujući spretnosti Đinđića i još nekolicine – nije zatrebalo. Da je zatrebalo – bilo bi upotrebljeno. To su znale i Miloševićeve čibukčije, mnogo jebeniji igrači od Vučićevih klovnova, pa su ubrzo podvili repove.

Zato mi danas, kad čujem raznorazne „moralne gromade“ i ugledne plačipičke – koje su u to vreme bile u apsolutnom „ni mukajetu“ – kako iza glasa leleču i zapomažu od neba – dođe da se ispovraćam, što reko naš narod – „preko novina“.

Ali da to ne bi učinio, dok čekam konduktera da mi donese kesu, evo šta sam rekao u tom davnom intervjuu: „Bojim se da (Miloševićev režim) zbog dominantnog modela orijentalne despotije u modusima vladavine neće mnogo prevazići ni režim koji će ga naslediti.

Šta ono posle bi? Bi peti oktobar, strmopizdi se Milošević, ukaza se lepa šansa. Sada ja vas pitam – da li je tu šansu proćerdao Vučić ( u to doba u low profile-u mišje rupe) ili je Srbiju u stanje ušminkanog orijentalnog despotizma najpre na mala, potom na velika vrata vratila postđinđićevska Demokratska stranka, namerno ne personalizujem i ne pišem JexS Tadić, jer je on u toj đavoljoj raboti bio nevoljni (i neplaćeni) vrh ledenog brega neopisivih marifetluka i basnoslovnog lopovluka.

Fikcionalno-dokumentarne detalje o tom žalosnom procesu moći ćete pročitati u knjizi koju onomad najavih, koja će skorih dana izaći, a u kojoj je JexS-u posvećeno jedno rablezijansko poglavlje, koje mu se uopšte neće dopasti, ali, znate šta, nisam ja ni Stanija ni Tijana Ajfon da bih se dopadao političarima, bili oni u stanju strmopizda ili pak u stanju apsolutne svemoći.

Evo i saveta lekara i farmaceuta: valja lečiti uzroke, a ne posledice boleština, uključujući i društvene.

Mislite o tome dok još možete.

 

(Moramo da shvatimo da smo mali narod, malih potencijala, male kulture, male pismenosti-

Kada bi se s tim pomirili možda bi krenulo nešto na bolje, rekao je književnik Svetislav Basara u intervjuu za list Danas 1999. godine)

 

 

...nisam citala ovaj intervju ali sam malo zapanjena jer sinisa mali tada jos nije postojao...

Da nisam videla kako Basara izgleda i koliko ima godina,

mislila bih da smo identicni blizanci. Ovo postaje Pandemija :lol_2:

 

 

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

On 11/28/2019 at 4:50 PM, Mama_mia said:

Dvadesetogodišnjica

...

Moramo da shvatimo da smo mali narod, malih potencijala, male kulture, male pismenosti-

Kada bi se s tim pomirili možda bi krenulo nešto na bolje, rekao je književnik Svetislav Basara u intervjuu za list Danas 1999. godine

...

 


Da.

Oni što g.B nudi ovom društvu je upravo to pomenuto ogledalo. Nije jedini, ali je u žestokoj manjini - bio i ostao. 
 

Da se ovo gore razumelo:

- nacionalne pretenzije svele bi se u razumne okvire (1989.)

- državna administracija potražila bi saveznike (1999.)

- društvena svest prihvatila bi političku realnost (2009.)

- opozicija bi ubrzanim koracima stremila ka EU (2019.) 

 

No, najbolje je ga ućutkamo. Kvari nam projektovano/umišljini odraz sopstvene veličine i nemilosrdno dekonstruiše pathos naš nasušni.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Preneozbiljnost

06. decembra 2019.

 

Onomad najavi odustajanje od jalovog i folirantskog građansko-profesorskog otpora i obznani osnivanje političke stranke (boja nebitna), pa se u intervjuu jučerašnjem NIN-u presaldumi i ponovo se vrati u mutnu Maricu revolucije koja teče.

Bakić je, očigledno, vrlo samouveren čovek, a novindžije – koji su po definiciji provokatori, mada ne nužno Udbini – takve najbolje vole. Ko bi, recimo, osim Jova, na nevino pitanje kako vidi budućnost političkog žvota u Srbiji kao iz puške odgovorio „jurićemo ih po ulicama, nema dileme“ – a na još nevinije pitanje kako vidi svoju političku budućnost rekao – „očekujem da budem na vlasti.“

Može li se nemati političku partiju ( i vrlo verovatno zauvek je nemati) a sebe videti na vlasti? O, da. U Srbiji se to može. Naročito u mašti i novinčinama. I Đilas je sebe video na vlasti bez stranke, pa je – nakon što je (laskam sebi pod mojim pritiskom) uvideo besmisao tog nauma – legao na rudu i sklepao partaju erdoganovskog imena.

Zanemarimo li ideološke, kakva je onda razlika između Bakića i Đilasa. Ogromna. Đilas, pre svega, ima para da ako mu se navije osnuje još trideset stranaka, Jovo nema ni 50 000 evra koliko je potrebno za registraciju. Bakić to smatra skandaloznim. Ja ne. Da se ja pitam, što reko onaj Andrićev junak, tu bih sumu podigao na 500 000 evra.

Razlog sam višekratno obrazložio. Ako nemaš para, nema šta da tražiš u politici. Tačka. Ali Bakić – kome je voda jeftine popularnosti izgleda prodrla do srednjeg uha – i dalje nešto traži u politici. Kao uostalom i Đilas. Samo sa obrnutim predznakom.

Kaže Jovo na jednom mestu, sa podosta patetike, da „nam je Vučić oteo republiku“, što je za jednog profesora političke sociologije nedopustiva, ne omaška, nego halucinacija, jer ovde nikakve republike nikada nije bilo, niti će je – imajući u vidu ko se sve pača u politiku – ikada biti.

Vučić je od Tadića oteo (mada sam ja skloniji pomisli da ju je dobio na tacni) kontrolu nad paketom kosovskih akcija, distribucijom iluzija, unosnim muljavinama i tradicionalnim marifetlucima. Republika bi tek trebalo da bude stvorena. I to iz ničega.

Đilas zna da je to (99,8%) nemoguća misija, pa gleda kako da se vrati na vlast i nastavi po starom, ali sa ljudskijim likom – što mu sve manje zameram – Bakić pak snatri da će kad se on deus ex machina uspnetra na vlast njegova rešenost i komična namrgođenost prekonoć rešiti stvar, popasiti, konfiskovati, oporezovati, itd, itd.

Izgleda da ne greše mnogo oni koji su Bakića uporedili sa Belim Preletačevićem, s tim što Beli sebe nije uzimao preozbiljno i što je bio svestan da tera šegu, za razliku od Bakića koji svoju preneozbiljnost uzima preozbiljno.

Link to comment
Share on other sites

  • 4 weeks later...

Aneksiona kriza

Mic po mic, pičvajz po pičvajz, glupost po glupost, prođe 364 dana, sutra nas čeka 365, tj. „najluđa noć“ u kojoj ćemo po ko zna koji put dočekati novu 1903, pardon 1908, pardon – 2020. godinu.

0Piše: Svetislav Basara30. decembra 2019. 16.00
 
   
 

Dve (namerno) pogrešno navedene nove godine u jednom dubljem smislu su „tačnije“ od one koja se poklapa sa (polovično) važećim kalendarom. Jedna je, naime, stvar tzv. astronomsko vreme, sasvim je druga stvar „zaustavljeno“ vreme društava zapalih u stagnaciju, među kojima je, treba li uopšte reći, Srbija lider u regionu. „A i šire“.

Što će reći – ma koliko Srbija (često i protiv svoje volje) išla u korak sa astronomskim vremenom, u pomenutom zaustavljenom vremenu nije se pomakla iz doba Majskog prevrata i Aneksione krize. Stari srpski zanat, Majski prevrat, za sada je u stagnaciji – dok se se pojavi neki Apis ili dok Vulin ne vrati originalnog u Aleju velikana – ali je zato aneksiona kriza u jeku.

Šta je anektirano? Srpske svetinje, eto šta! Skupština Crne Gore izglasala nekakav zakon o verskim zajednicama (ili tako nešto) po mom skromnom mišljenju i još skromnijem poznavanju materije, smišljen ne zato da bi se „otimala“ sveta imovina SPC, nego da bi se mitropolit crnogorski i skenderijski, Amfilohije, onemogućio u naumu da Crnu Goru vrati u okrilje matuške Serbije – maksimalistički cilj – ili je bar – minimalistički cilj – pretvori u teokratiju iz XVIII veka u kome bi sve bilo vladičino i svaka ka vladičina.

Ipak ima nekih ustupaka gregorijanskom kalendaru. Ovoga puta ulogu princa Đorđa je odigrao Boškić Obradović, što je srećna okolnost, jer da je in charge bio princ, bratski MIG-ovi 29 bi već lećeli nad Podgoricom, a da je počem na vlasti bio Referendumski Lopov, Beograd bi do sada bio sravnjen sa zemljom.

Ovako, sve je prošlo bez žrtava u ljudstvu i materijalu, ako ne računamo par bubotaka koje je „popio“ „Gremlin“ Martinović, po meni zasluženo, jer je Boškić, ma koliki inače bio tupson, kao poslanik imao sva prava da „sazivu“ skreše u brk sve što mu je na umu, a Martinović je pokušao da ga u tome nasilno spreči.

Predvidivo, ujedinjeni opozicioni tupsonluk nije propustio priliku da Vučića optuži za izdaju kosovskog zaveta, nacionalnih interesa i „srpskog naroda u Crnoj Gori“, ne precizirajući pritom šta bi učinio da je on na mestu Vučića – da li bi zaratio sa Crnom Gorom (dakle sa NATO paktom) ili bi freskoslikani voz Visokog Unuka Đurića sa pruge Beograd-Slankamen premestio na prugu Beograd-Bar.

Sve se to inače odigrava (bolja reč – izigrava) u nazovidržavi koja već deveti dan nije u stanju da savata tzv. malčanskog berberina, seoskog đilkoša i seksualnog manijaka koji već decenijama otima devojčice, pa ih šiša „na kratko“ i potom siluje. Toliko za danas. Sutra sledi novogodišnja poslanica.

Link to comment
Share on other sites

 

 da vidimo sta je posle bilo...a i da se obavestimo o toj P-88 koju niko ne bi da komentarise...

 

Duh razdora

03. januara 2020

 

Elem, Peticija 88 raznobojnih i multinacionalnih ličnosti, među kojima se našla i moja malenkost, izazvala je poveliku furtutmu u ovdašnjoj javnosti, koja je i sama po sebi jedna velika furtutma Iz nekih razloga, prozvanim se osetio i Vrhovni Vučić, pa je pojurio na RTS, iako u peticiji nije „prozvan“, niti je bilo razloga da bude jer u inkriminisano zamešateljstvo – osim možda emocionalno – vaistinu nije umešan.

Može o Vrhovnom misliti ko šta hoće, ali držim da mu je (za razliku od povelikog dela opozicije) došlo iz dupeta u glavu da se velikosrpski hegemonizam i avanturizam najviše olupa o glavu upravo Srbiji.

OVO što „nikad ovako nije bilo“ – ovaj raspad svih vrednosti, svih sistema, ova nemogućnost da Srbi žive u kakvom takvom miru sa samima sobom, kamo li sa drugima – posledica je niza pokušaja (poslednji još dobro pamtimo, hm, da li pamtimo) da se Srbija, koja nije u stanju da kontroliše Marakanu, proširi do granice Karlobag, Ogulin, itd.

Evo, polako ističe prva četvrtina XXI veka a Srbi nikako većinski da utuve neke bitne stvari: 1. da prisustvo Srba na nekoj teritoriji ne znači da je ta teritorija „srpska“, 2. da vlasništvo SPC nad „verskim objektima“ – iliti svetinjama – još manje znači da zemljište na kojoj se objekat nalazi treba da pripadne glavnom SPC-ovom sponzoru (i uništitelju) Republici Srbiji.

Osim u čemernoj mašti srpskih istorioklepaca i sprovodilaca njihovih sklepotina u delo, nacionalno vlasništvo ne postoji, a „istorijsko pravo“ – rođeni brat prava na zapošljavanje – postoji samo ako iza njega stoji potreban (poveliki) broj tenkovskih divizija.

Sva prava ovog sveta – uključujući (na papiru) i Srpsko – poznaju samo tri vrste vlasništva – državno vlasništvo, vlasništvo tzv. pravnih i vlasništvo tzv. fizičkih lica.

Ima, međutim, u Beogradu (a i šire) poprilično dilbera koji se ne mire sa činjenicom da je Crna Gora obnovila svoju državnost i istovremeno tim činom prisilila Srbiju da posle gotovo 100 godina ponovo i sama postane suverena, međunarodno priznata država.

Gorepomenuti dilberi zabludno misle, kao što su oduvek mislili, da se unošenjem duha razdora i stvaranjem meteža može stvoriti ambijent za stvaranje njihovog vlažnog sna – Velike Srbije – što je bilo apsurdno i kad je bilo savremeno, jer se države, makar bila i male, stvaraju jačanjem duha zakona.

Sledstveno bi Srbi i Crnogorci, Srbija, Crna Gora i SPC sve nedoumice i sva razmimoilaženja, a ima ih poprilično, trebalo da rešavaju za pregovaračkim stolom i pred sudom, a ne na Žutim Gredama jer je više nego očigledno da su u aktuelni metež upleteni prsti jedne sile, mnogo moćnije od kitajgorodskih prdonja, kojoj crnogorska nezavisnost još manje odgovara nego Kitaj građanima.

Čini mi se da je to jasno i Amfilohiju, pa je savladao ambivalenciju i ogradio se od meteža. A vi sad zamislite kako bi „ovo nikad ovako nije bilo“ bilo da se ponovi ono što je pre tridesetak godina bilo. Ne ponovilo se.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Istraga posrbica
 

 

Ivica Dačić, ministar ćoravih spoljnih poslova Srbije, baš ima „osećaj za momenat“. Kad treba da se – puca, kad treba da se peva – peva. Osetivši sedmim čulom – koje samo on ima – da je Vučić zbog crnogorskog zakona o verskim zajednicama, pao u nadsaharski amok, a rešen da se što dublje uvuče u […]

 

 

19Piše: Svetislav Basara08. januara 2020. 16.00

    

 

Ivica Dačić, ministar ćoravih spoljnih poslova Srbije, baš ima „osećaj za momenat“. Kad treba da se – puca, kad treba da se peva – peva. Osetivši sedmim čulom – koje samo on ima – da je Vučić zbog crnogorskog zakona o verskim zajednicama, pao u nadsaharski amok, a rešen da se što dublje uvuče u Visoko Dupe (bliže se izbori), Dačić je izašao u javnost sa predlogom za istragu Posrbica, imbecilni projekat verovatno nadahnut u vlaidikinom epu opevanom istragom Poturica, s tom razlikom što Dačić ne bi da se istraže Srbi/Crnogorci koji su primili u islam (hm, da li baš ne bi) nego građani „poreklom iz Crne Gore, koji su se iz njima znanih razloga opredelili za državljanstvo Srbije.
 

Saglasno Dačiću, ti i takvi sumnjivci treba da se „izjasne“ da li su protivni Milovom antisrpskom i anticrkvenom zakonu, pa ih onda, ukoliko se „izjasne“ da nisu, promptno kazniti, ako baš ne odsecanjem glava, a ono oduzimanjem državljanstva Srbije, što je kaznena mera koja meni više liči na nagradu.

 

Ostalo je nedorečeno da li će oni koji se izjasne „protiv“, biti nagradivani titulom Počasni Srbin ili, možda, Zaslužni državljanin Srbije s pravom na nacionalnu penziju. Da, da, tako to ide, osim (čisto deklarativnog) članstva u SPC, šajkače, opanka i ajvara, državljanstvo Srbije je bitan deo srpskog identiteta, a kome je Mile Dodik, sve se češući po guzičetini, izgovorio mnoga trogatelna dubokukomislija.

 

I vaistinu, Srbi rasuti po „srpskim zemljama“, koje se igrom nepravednih istorijskih okolnosti, nalaze u stranim zemljama, bez srpskog državljanstva se osećaju nekompletnim Srbima, što je stvar koja bi se lako mogla kompletirati preseljenjem u atar Republike Srbije, ali – viđi Vraga – rečeni Srbi očekuju da Republika Srbija dođe u te strane zemlje, da ih pretvori u Srbiju i lično im uruči državljanstvo.

Treba li uopšte reći da ih Republika Srbija u svim njenim alotropskim modifikacijama (sa izuzetkom komunističke), ohrabruje u tom očekivanju.

Ali viđi i tu vraga. Kad je 1918. – nakon što jE prepolovila mušku populaciju Srbije – Srbija zakoračila na prag ostvarenja vekovnog sna da svi Srbi imaju srpsko državljanstvo, nekim hokus pokusom je izgubila državu i u toj izgubljenosti pregurala devedesetak godina, sve dok je crnogorski referendum na silu nije naterao da ponovo postane suverena država, koja doduše nema suverenitet nad Marakanom i još nekim lokacijama, ali ipak ima – državljanstvo.

Naravoučenije: nacionalni identitet koji se gradi spajanjem stvari koji treba da stoje odvojeno – vera, nacionalnost. državljansvo, na primer – ne donosi nikakvo nacionalno jedinstvo, nego za posledicu ima gubitak ličnih identiteta, pretvaranje ljudi u beslovesnu biomasu, koja se čudi zašto stalno „nikada ovako nije bilo

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...