Jump to content

Proizvodnja u SFRJ


Amigo

Recommended Posts

On 8/15/2019 at 7:22 PM, mrd said:

telefon-sa-brojcanikom-5425634744442-717

Ja sam imao slican telefon , samo je bio EI Pupin. Siguran sam da je i danas negde u podrumu, posto moj otac spada u generaciju koja nista ne baca , a kvalitet se meri tezinom. Ovaj je bio kao da je u njemu cigla, znaci kvalitetan.:classic_biggrin:

U to vreme je su bila 2-3 telefona u zgradi, tako da je obicaj bio da komsije navrate da telefoniraju , ili trcis do njih, posto ih zove rodjak iz unutrasnjosti na tvoj broj.:roflmao:

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, mrd said:

Poenta teme je žal za mlados'! Meni nije jasno, za čime da žalim, kad ova deca, gde sad živim, imaju svu zezanciju koju sam ja imao, ali 10 puta više!
Kompanije o kojima se ovde piše bi bile uspešne da je banda koja ih jepljačkala mogla da dobije pedalu. Pošto nisu, kompanije su otišle u peršun!

Sent from my LM-G710VM using Tapatalk
 

 

Pa ispada da im mi sada kvarimo concept?!

Link to comment
Share on other sites

8 hours ago, DJORDJE said:

Ja sam imao slican telefon , samo je bio EI Pupin. Siguran sam da je i danas negde u podrumu, posto moj otac spada u generaciju koja nista ne baca , a kvalitet se meri tezinom. Ovaj je bio kao da je u njemu cigla, znaci kvalitetan.:classic_biggrin:

U to vreme je su bila 2-3 telefona u zgradi, tako da je obicaj bio da komsije navrate da telefoniraju , ili trcis do njih, posto ih zove rodjak iz unutrasnjosti na tvoj broj.:roflmao:

O kojim godinama se radi, sezdesete?

Link to comment
Share on other sites

4 minutes ago, Amigo said:

O kojim godinama se radi, sezdesete?

Sedamdesete, do duse ja sam ziveo u selu zvanom Vracar, moguce je da ti imas drugacija iskustva. Verovatno i Djordje govori sa slicne pozicije. 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Just now, mrd said:

Sedamdesete, do duse ja sam ziveo u selu zvanom Vracar, moguce je da ti imas drugacija iskustva. Verovatno i Djordje govori sa slicne pozicije. 

 

Tako je to u pricama barona Minhauzena🤪

Nego od kud sad, novine :smiley33:

Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, Amigo said:

O kojim godinama se radi, sezdesete?

Sedamdesete i sezdesete. U mom "ulazu" je od 16 stanova bilo 3-4 telefona i svi su imali dvojnika. Masovno uvodjenje telefona je pocelo negde 80tih.

Edited by DJORDJE
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

15 hours ago, Darth Bane said:

Pa u cemu je onda poanta teme? 

Evo, 6 celicana u zemlji od 22 miliona stanovnika, srednje razvijenoj, bez vecih lezista gvozddene rude, 

na rubu Evrope i sveta - dakle nije ni tranzitna zemlja?!?!? kako to moze biti profitabilno? Gde je tu ekonomika?

Dalje, produktivnost rada je bila negde na zacelju Evrope - cak uzimajuci u obzir I zemlje tadasnjeg socijalistickog

lagera. Cak u predjenju sa bivsim socijalistickim zemljama, SFRJ se borila za zacelje po mnogim kriterijumima!

Recimo u industrijskoj proizvodnji, cak ni tada mi nismo mogli prici jednoj Ceskoj!

Daj ne lupetaj! 6 celicana u jednom proizvodnom sistemu nikako nisu bila ni bez lezista rude niti su bila neproduktivna ili neprofitabilna.  Takav proizvodni zamajac nisu mogle da stvore ni neke druge zemlje nesocijalisticke. Celicane su predstavljali tesku industriju koja je u tom periodu razvoja pruzala odlican materijalni osnovu za razvoj ostalih sektora privrede.

 

Toga danas u ovom regionu nikad biti vise nece. Danas su teskoindustrijske supersile poput Kine, Koreje, Rusije pojam za ovaj balkanski i evropski prostor.

 

Politicki neoromantizam koristi eho te price kada govori o znacaju industrije celika u Srbiji, koja je po svim kriterijumima na zacelju.

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

12 hours ago, Darth Bane said:

 

Pa ispada da im mi sada kvarimo concept?!

Kako kome je sta poenta price.

 

Meni konkretno nije ni jugonostalgija ni zal za mladost, neko jasna rekonstrukcija i poredjenja bazne i ostalih proizvodnih grana sa vremenom u kome danas plivaju patrljci u regionu.

 

Duboko postujem ono sto je SFRJ znacila i bila u vremenu svog postojanja. Himnu pre svega....ali nisam jugonostalgican, ono sto je nekad bilo vise se nece vratiti i nije ni potrebno. Narodi i obicni ljudi zive u jednom drugom vremenu na istom prostoru i treba da budu postedjeni novih ratova. Stanje u njihovim zemljama je posledica globalizacije, plima i oseka na evropskom i svetskom trzistu robe, rada i kapitala.

Edited by Janne240
  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

20 hours ago, Kinik said:

...

 

A sto ti pises o meni?

 

Zasto ne piskaras o scojim  'proizvodnim' fantazijama?

:wink2:

 

Vidis li, i L. Djukic, i N. Novak i S. Sijan i D. Kovacevic, i gomila ostalih su pisali komedije o pojavama u sociumu.

 

Imas ti i stranih autora koji su pisali sjajne komedije, i stranih zabavljaca. Sve super.

Pa onda oni iskljuce TV i vrate se normalnom zivotu.

 

A ovi nasi siromasi iskljuce TV, pogledaju kroz prozor - a tamo se komeNdija odigrava uzivo, pred njihovim ocima!

:classic_blink:

 

...

haha ja ne pisem o tebi, nego o tvojim postovima, skrabarijama. 😄

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

41 minutes ago, Janne240 said:

Daj ne lupetaj! 6 celicana u jednom proizvodnom sistemu nikako nisu bila ni bez lezista rude niti su bila neproduktivna ili neprofitabilna.  Takav proizvodni zamajac nisu mogle da stvore ni neke druge zemlje nesocijalisticke. Celicane su predstavljali tesku industriju koja je u tom periodu razvoja pruzala odlican materijalni osnovu za razvoj ostalih sektora privrede.

 

Toga danas u ovom regionu nikad biti vise nece. Danas su teskoindustrijske supersile poput Kine, Koreje, Rusije pojam za ovaj balkanski i evropski prostor.

 

Politicki neoromantizam koristi eho te price kada govori o znacaju industrije celika u Srbiji, koja je po svim kriterijumima na zacelju.

Koja su to bila lezista rude gvozdja u bivsoj SFRJ? 

Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, Janne240 said:

... takav proizvodni zamajac nisu mogle da stvore ni neke druge zemlje nesocijalisticke ...

... celicane su predstavljali tesku industriju koja je u tom periodu razvoja pruzala odlican materijalni osnovu za razvoj ostalih sektora privrede.

... toga danas u ovom regionu nikad biti vise nece ..

... teskoindustrijske supersile poput ........ Rusije pojam za ovaj balkanski i evropski prostor ...

 

1 hour ago, Janne240 said:

... jasna rekonstrukcija i poredjenja bazne i ostalih proizvodnih grana ...

... duboko postujem ono sto je SFRJ znacila i bila u vremenu svog postojanja ... himnu pre svega...

... ono sto je nekad bilo vise se nece vratiti i nije ni potrebno ...

... posledica globalizacije, plima i oseka na evropskom i svetskom trzistu robe, rada i kapitala ...

 

1 hour ago, Janne240 said:

...

 

Sa kog posleratnog komunjarskog kongresa si izmileo sa staljinistickom 'politickom ekonomijom' i tzv. 'industrijalizacijom'? Kakav bRe, 'zamajac', 'baza za razvoj', cuvena 'grupa A' i 'grupa B'! - 'teska industrija - 95%' i 'industrija potrosnih dobara - 5%'.

:ajme:

 

Za divno cudo, uprkos 'gigantima industrijske misli' (samo nelecenim psihoticarima) obican covek je hteo potrosna dobra, i hebalo mu se za 'tesku industriju'. Koliko se i meni hebe za propalu fufu od drzave, zastavu, i himnu - onu 'panslovensku'!

:roflmao:

Jos na proslom 4umu sam napisao - ima nekoliko pacenika koji nikako da prezale stara vremena: takvima bih za NG urucio po 'drzavnu zastavu, himnu na CD disku i stari ustav' da imaju cime da se zabave i ne smaraju okolinu.

 

Moz' misliti 'teskoindustrijska sila', ruska pomijara - dzanki koji nije u stanju da se skine sa naftne i gasne igle. Gangstersko-lopinski raj i trecerazredna drzava sa atomskim, naostrenim srafcigerom!

 

Ono djubre sto je ovde smrdelo i ne treba nikada vise da se vrati.

Srecom, o 'trzistu roba, rada i kapitala' se u ovoj vukojebini ne odlucuje. Jer da se odlucuje i to bi shebali.

 

I onda tvoje jadno piskaranje nije ideoloska skrabarija?

 

Ako si mator - proziveo si zivot uzalud, nista nisi naucio.

Ako si mlad - na opasnoj si drozi.

 

Po pisaniju mi delujes kao osnovoskolski uca OTO-a, ili nekadasnji uca ONO i DSZ.

KomeNdija.

:smiley5:

 

...

Edited by Kinik
Link to comment
Share on other sites

...

 

Nesto zezao browser, pa da ne kacim preveliki tekst

 

Spoiler

 

>> ... Od krize do krize: Životni standard u Jugoslaviji 1955–1965**

Ivana Dobrivojević*

Cobiss tip: 1.01

UDK: 330.59(497.1)"1955/65"

 

ABSTRAKT

1Autor razmatra životni standard i uslove života Jugoslovena od zaokreta u ekonomskoj politici (1955) do privredne reforme (1965). Posebna pažnja je posvećena naporima Partije da vodi racionalniju investicionu politiku, smanjivanju uravnilovke u platama, pokušajima povećavanja standarda, liberalizaciji, ekonomskim poteškoćama i stalom deficitu, kao i relativnom siromaštvu najvećeg broja žitelja Jugoslavije. Korišćeni su izvori iz Arhiva Jugoslavije, kao i relevantna periodika i literatura.

 

Ključne reči: životni standard, ekonomska politika, inflacija, SKJ, Jugoslavija

 

1 „Imamo pogoršanje politčkog stanja i ozbiljne političke posledice zbog privrednih prilika u zemlji“, konstatovao je Josip Broz Tito, predsednik vlade FNRJ, a kasnije i predsednik Republike, na Politbirou novembra 1954. godine.1 Razlozi ovako duboke privredne krize bili su brojni. Prelazak na plansku privredu, zanemarivanje tržišnih principa i administrativno rukovođenje ekonomijom, zapostavljanje lake industrije i tercijarnog sektora, prelivanje svih raspoloživih sredstava iz poljoprivrede, mala iskorišćenost fabričkih kapaciteta ali i ogromni izadci za vojsku predstavljali su samo neke od osnovnih faktora odgovornih za privredni sunovrat 1954–1955 godine. O nerealnosti jugoslovenske investicione politike neumoljivo je svedočila zvanična statistika. Iako se za samo pet godina u državni budžet, što iz ekonomske pomoći zapadnih zemalja (pre svega Sjedinjenih Američkih Država) što iz kredita, slilo čak milijardu i trista miliona dolara, i dalje je manjkalo novca za završetak ključnih objekata. Politika lakomislenog zaduživanja u inostranstvu (počev od 1949. godine) skupo je plaćena, obzirom da je 1953. godine čak trećina jugoslovenskog izvoza iskorišćena za izmirivanje kreditnih obaveza.

 

2 Investiciona potrošnja je rasla brže od nacionalnog dohotka zemlje, a porast proizvodnje je uglavnom bio rezultat porasta zaposlenosti, a ne i porasta produktivnosti. Ostvareni privredni rast bio je ekstenzivan – proizvodnja je bila skupa, a većina preduzeća je rashode pokrivala neprestanim povećanjem cena, što je dovelo do opadanja ionako skromne kupovne moći građana. Na teško premostive ekonomske teškoće i finansijske nevolje, nadovezala se i suša koja je teško pogodila zemlju 1954. godine. U takvim okolnostima, bilo je izvesno da se ekonomska politika mora u potpunosti modifikovati. Ipak, partijski privredni čelnici, ali i lokalni funkcioneri, teško su se mirili sa odustajanjem od dosadašnje investicione politike. U nerazvijenim delovima zemlje verovalo se da industrijalizacija rešava sve probleme, pa je gotovo svaki narodni odbor razmišljao o podizanju „svoje“ fabrike, nevodeći mnogo računa o potencijalnoj isplativosti takvog ekonomskog poduhvata.

 

3 Medjutim, do polovine 1955. godine, partijski vrh je prelomio da se dotadašnja neodrživa investiciona politika jednom za svagda napusti. Ekonomski zaokret je sproveden pod Titovim sloganom da je „sadašnja generacija uložila mnogo truda u izgradnju zemlje, da sada zaslužuje da živi bolje i da neki zadaci moraju da se ostave i budućim generacijama“. „Socijalizam ne znači“, govorio je Tito u Zvorniku, „samo imati velike i moderne fabrike“, već je neophodno „našim radnim ljudima“ obezbediti „bolje uslove života“. U sličnom tonu, u drugoj polovini 1955. godine, govorili su i ostali visoki rukovodioci – Svetozar Vukmanović Tempo i Edvard Kardelj, potpredsednici Saveznog izvršnog veća, i Aleksandar Ranković, ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije, a kasnije i potpredsednik Saveznog izvršnog veća, obećavajući manja ulaganja u tešku industriju, povećanje proizvodnje robe široke potrošnje, veću stanogradnju, ali i manja socijalna davanja.2

 

4 Razlozi privrednog zaokreta bili su ne samo ekonomske već i političke prirode. Optimistični tonovi u govorima partijskih rukovodilaca i izveštavanje jugoslovenske štampe o privrednim uspesima, nisu imali mnogo veze sa socijalističkom stvarnošću. Obećavano blagostanje je izmicalo, a kupovna moć građana bila je u neprestanom opadanju. U zvaničnim izveštajima je otvoreno „priznavano“ da posleratna potrošnja i standard života stanovništva imaju nepovoljnu tendenciju razvoja. „Umesto da postepeno rastu“, konstatovano je u jednom izveštaju, „oni su u poslednjim godinama u opadanju, s tim što su u celini na nižem nivou nego pre rata“. O siromaštvu je svedočila i zvanična statistika. Jugosloveni su najveći deo svojih prihoda trošili na hranu, a ishrana je, u većini porodica, bila jednolična. Živelo se na žitaricama, krompiru i ostalom povrću, dok je potrošnja mesa, jaja, šećera i masnoća bila mala.3 O razmerama siromaštva svedoči i podatak da su domaćinstva sa najmanjim prihodima čak četvrtinu raspoloživog novca trošila na hleb.4 Kvalitet i ponuda industrijskih proizvoda – pre svega tekstila, pokućstva i nameštaja bila je loša, a cene visoke, pa je ova roba kupovana sporadično. Začini, kafa i južno voće, artikli koji su minimalno trošeni i u međuratnom periodu, postali su sinonim za luksuz. Uvoz kafe je bio simboličan – 375 tona u prvom polugodištu 1954, naspram prosečnih 6 850 tona (1935–1938). Mala ponuda je uticala na cenu, pa je ovaj artikal bio čak pedeset puta skuplji nego pre rata.

 

5 Obzirom da su redovne zrade bile „premalene za pokriće najnužnijih troškova života porodice“, izlaz je tražen u dopunskom radu5 i potrošačkim kreditima. 6 Inžinjeri i tehničari su honorarno radili po projektanskim biroima, kvalifikovani majstori su dodatno zaposlenje pronalazili kod zanatlija, nekvalifikovani i polukvalifikovani radnici su ostvarivali dopunske prihode radeći na seči drva ili istovaru uglja, dok su žene posle posla prale rublje ne bi li preživele.7 Politika ujednačenih plata, a time i životnog standarda, različitih kategorija stanovništva izazivala je nezadovoljstvo, demotivisala radnike i otežavala porast produktivnost.8 Stalni porast cena stvarao je atmosferu egzistencijalne nesigurnosti u kojoj se većina građana osećala „prevarenim“ budući da znatnijeg povećanja standarda, uprkos višegodišnjim obećanjima nije bilo.9

 

6 Krajem 1955. i početkom 1956. godine, u skladu sa odlukama donetim na proširenoj sednici Izvršnog komiteta CK SKJ (septembar 1955) i IV plenumu Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije (oktobar 1955), preduzete su mere u pravcu ograničavanja investicionih ulaganja, povećanja proizvodnje, uvoza potrošne robe i stabilizacije tržišta, kojima je, u skladu sa smernicama društvenog plana, trebalo uticati i na porast standard građana. Međutim, ove mere su morale ostati bez direktnih rezultata obzirom da nisu bile vezane niti su uslovljave povećanje plata, odnosno sniženje cena.10 Trend pada standarda se tako nastavio i u 1956. godini, pre svega usled povećanja cena poljoprivrednih proizvoda, komunalnih i zanatskih usluga.11 Procenjivano je da „realne plate radnika i službenika od 1954. godine pokazuju tendenciju opadanja“. Konstatovano je ipak, da je u poređenju sa predratnim periodom, prosečna realna plata u privredi „prilično“ porasla. Ipak, ovakav zaključak je donesen na osnovu manjkavih procena, budući da je kao osnov za upoređenje uzeta prosečna realna plata radnika odnosno službenika u sklopu četvoročlane porodice, odnosno da je nominalna plata uvećana za dva dečija dodatka. Prilike kod zaposlenih samaca su bile drastično drugačije, obzirom da su, prema zvaničnim podacima, njihove zarade i dalje bile znatno manje nego 1938. godine. Štaviše, prema zvaničnoj teoretskoj listi troškova života Saveznog zavoda za statistiku prosečna realna plata kvalifikovanog radnika (u sklopu četvoročlane porodice) u 1956 godini je pokrivala oko 71, 1 % ukupnih troškova života. Zarada nekvalifikovanog radnika – samca podmirivala je tek 57, 1 % izdataka.12 Rezultati nedovoljno reprezentativne, ali svakako indikativne ankete sprvedene u trinaest niških preduzeća bili su porazni. Ispostavilo se da i radnici I kategorije, odnosno oni sa najvećim platama, mogli sebi i članovima porodice da kupe po jedno odelo i 1 – 2 para cipela godišnje, da se voze tramvajem jednom u deset dana i odu, zajedno sa članovima porodice, dva puta mesečno u bioskop i jednom u pozorište.13 Selektivno povećavanje plata u pojedinim sektorima tokom 1955. godine dovelo je do apsurdnih situacija – rudarski inžinjeri su bili manje plaćeni od elektroinžinjera, a pravnici u Vrhovnom republičkom sudu su zarađivali manje od onih zaposlenih u unutrašnjim poslovima. U posebno teškim prilikama su živeli učitelji obzirom da je život sa 7 – 8 000 dinara bio „mučan“.14

 

7 Do kraja 1956. godine pokazalo se pokušaj ekonomskog zaokreta i smanjenje investicione politike nije davao željene rezultate. Proizvodnja je stagnirala, nacionalni dohodak se smanjio, potrošnja je opadala, a na fabričkim skladištima se gomilala roba za koju nije bilo kupaca.15 O mogućim političkim implikacijama ovakvog stanja govorilo se na proširenoj sednici Izvršnog komiteta CK SKJ održanoj novembra 1956. godine u Ljubljani. Tito nije okolišao. „Treba imati u vidu“, naglasio je, „da je osnovnu ulogu u Mađarskoj i Poljskoj odigrao standard. Rusi su tu samo forma. Ne treba se sa tim šaliti i nemojte misliti da to ne može imati odjeka i u našoj zemlji“. U sličnom tonu govorio je i Miha Marinko, predsednik Izvršnog veća i Narodne skupštine Slovenije, ističući da su, podstaknuti revolucijom u Mađarskoj, građani sve češće govorili da bi i u Jugoslaviji „trebalo malo zarezati“ jer bi se tako lakše rešili nagomilani problemi. Kako bi se izbeglo širenje nezadovoljstva i zaoštravanje političkih prilika u zemlji, Josip Broz se založio da se zaposlenima povećaju zarade, ali i da im se objasni da je porast životnog standarda moguć jedino uz povećanje produktivnosti i smanjenje radne snage, u preduzećima u kojima je to neophodno.16

 

8 Drugi petogodišnji plan, pripremljen tokom 1956. godine, predvideo je nešto sporiji rast insvesticija. Ovim planom su promenjeni prioriteti ekonomskog razvitka, budući da je trebalo ispraviti anomalije stvorene Prvim petogodišnjim planom. Ulaganja u industriju stoga su smanjena, a u cilju obezbeđivanja sopstvenih izvora prehrambenih proizvoda duplirane su investicije u oblasti poljoprivrede. Obzirom da je rast životnog standarda proglašen trećim od ukupno pet najvažnijih ciljeva plana, predviđeno je povećanje proizvodnje robe široke potrošnje, ali i veće investicije u infrastrukturu, transport i trgovinu.17 Privreda se orijentisala na veću proizvodnju robe široke potronje, omogućen je veći uvoz sirovina i repromaterijala ne bi li se povećala iskorišćenost industrijskih kapaciteta, a simirivanje poltičkih tenzija dovelo je i do otvaranja tržišta socijalističkih zemalja za jugoslovensku robu, koja je, zbog kvaliteta i cene proizvodnje, teško bila konkurentna na razvijenim zapadnoevropskim tržištima. Zamajac privrednoj konjukturi i porastu životnog standarda dali su, pored kredita, 100 miliona dolara dobijenih od Savezne Republike Nemačke na ime obeštećenja prinudnih radnika, ali i 30 miliona dolara u zlatu dobijenih od Sovjetskog Saveza.18 U nekoliko izuzedno uspešnih godina, pre svega u periodu 1957–1959, nacionalni dohodak je rastao po godišnjoj stopi od 13, 3 %, a 1959. godine industrijska proizvodnja je u ukupnom obimu bila veća 2, 4 puta u odnosu na 1952. godinu.19 Metod garantovanih investicija trebalo je da obezbedi koliko – toliko ujednačeni razvoj, obzirom da je njime, u skladu sa shvatanjem o neophodnosti razvitka nerazvijenih područja, obezbeđen određeni obim investicija koji trebalo da osigura da ulaganja u Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu i Metohiji idu u korak sa opštim razvojem jugoslovenske privrede.20 Partijski čelnici nisu skrivali optimizam. Isticano je da je razvoj „tri – četiri puta brži“ od razvitka zapadnoevropskih zemalja,21 kao i da je Jugoslavija izmenila svoju fizionomiju i da se od nekad nerazvijene zemlje sve više pretvara u privredno razvijenu zemlju.22 Povećan je ne samo obim industrijske proizvodnje, smatrao je Tito, nego i kvalitet, kvantitet i asortiman robe. „Kad danas na velesajmovima gledamo našu raznovrsnu robu ili tehnička sredstva i upoređujemo ih sa inostranim“, ponosno je isticao Josip Broz na VII kongresu, „mi zaista možemo biti zadovoljni kvalitetom naših proizvoda“.23

 

9 Uprkos impozantnom rastu i prevremenom ostvarivanju osnovnih ciljeva petogodišnjeg plana (1960), jugoslovensku privredu su i dalje opterećivali stari problemi. Povećan obim izvoza nije bio dovoljan da uravnoteži platni bilans sa inostranstvom, pa je deficit, iako manji nego u prethodnom periodu, i dalje predstavljao opterećenje za državnu blagajnu.24 Stare navike su teško odumirale, a republički i lokalni funkcioneri nisu lako odustajali od preambicioznih projekta, pa je čak i u zvaničnim izeštajima konstatovano da se „tu i tamo“ počeo „gubiti osećaj za realnost“.25 Suočen sa narastajućim republičkim partikularizima i investicionim apetitima, Broz je upozoravao da se pri pravljenju razvojih planova mora voditi računa o „stvarnim materijalnim mogućnostima“ i da je zadatak članova Centralnog komiteta da na terenu objasne komunistima da se moraju držati takvog pravca razvoja, a ne „svoje stare linije“. Okrenut više spoljnoj, nego li unutrašnjoj politici, Tito se pribojavao da bi se šteta od jednog „megalomanskog zahuhtavanja“ osetila ne samo u zemlji, nego i u inostranstvu.26

 

10 Uprkos deklarativnom zalaganju za liberalizaciju ekonomije i tržišta, i donošenju Zakona o radnim odnosima kojim su preduzeća dobila pravo da odlučuju o visini ličnih dohodaka i raspodeli profita, država se nije odricala upliva u privredna kretanja.27 Verovalo se, naime, da sistem „društvene kontrole i društvenog uticaja mora biti neophodna protivteža nezdravim tendencijama koje mogu doći do izražaja kod korišćenja prava samoupravljanja i raspodele dohotka“.28 Štaviše, ni Zakon o radnim odnosima nije mnogo promenio sistem raspodele obzirom da su neka preduzeća raspodeljivala „dohodak koji nijesu zaradila“ dok druga nisu dobijala ni ono što su zaradila.29 Iako je poljoprivreda, do početka 60-tih postigla značajan napredak, a uvoz žita bio obustavljen 1959. godine,30 bila je dovoljna samo jedna sušna godina da izazove nestabilnost i pravu pometnju na tržištu (1958).31 Štaviše, Drugi petogodišnji plan je takođe doveo do izvesnog disbalansa u privredi, obzirom da je ekonomski razvoj karakterisalo umnožavanje prerađivačkih i zaostajanje sirovinskih kapaciteta. Verujući da će se konjuktura sa lakoćom nastaviti i u narednim godinama, državni vrh je doneo novi petogodišnji plan koji je trebalo da obezbedi nastavak ubrzanog privrednog rasta i proporcionalni razvitak svih sektora. Prenapregnuta jugoslovenska privreda zakoračila je u novu krizu. Do svojevrsnog otrežnjenja došlo je već 1961–1962. kada su prepolovljene stope rasta industrijske proizvodnje (7, 1 i 6,7 %) i društvenog proizvoda (5,6 i 4, 3 %). Plan je stoga napušten. Iako se radilo na izradi sedmogodišnjeg plana za period 1964–1970, usled recesije došlo je do privredne reforme (1965), da bi, polovinom 1966. godine, bio donet i novi petogodišnji plan.32

 

11 Veliki privredni rast, pre svega zahvaljući novcu iz inostranih izvora, doveo je i do dugo najavljivanog povećanja standarda. Plate su rasle brže od porasta produktivnosti, a potrošnja stanovništva je u 1959. godini bila za 40 % veća nego u 1956.33 U istom periodu, prema zvaničnim podacima, nominalne plate radnika su porasle za 52 %, a realne za 39,3 %.34 Povećanje ličnih dohodaka pratilo i povećanje raspona plata između kvalifikovanih i nekvalifikovanih radnika. Kupovnu moć je dodatno podizana kreditima, a Jugosloveni su se, krajem 1950 – tih godina, zahvaljujući većem uvozu i domaćoj proizvodnji, sve više okretali potrošnji. Kupovana je konfekcija, nameštaj, bela tehnika – pre svega frižideri, šporeti, šivaće mašine, i sporadično televizori. Fabrika automobila Crvena Zastava iz Kragujevca počela je da proizvodi fiću, a rastao je i uvoz automobila.35 Iako je povećanje kupovne moći postalo jedan od prioriteta režima, orijentacija na potrošnju je kod pojednih partijskih kadrova izazivala negodovanje.36 „Vi znate“ govorio je Bakarić na V plenumu CK NO Hrvatske, „da je ljude odjedanput uhvatila manija, ustvari neke uže slojeve vrtoglavica, prvo neka manija, moda frižidera, pa automobila, pa građenja kućica. To nisu neki veliki slojevi, to nije širok krug ljudi, ali je to postalo jedna moda koja je uhvatila ljude (...) Na auto se više ne gleda kao na prevozno sredstvo, nego kao na sredstvo za vođenje nekih orgija i sredstvo za jurnjavu“.37 Ipak, prema nekim pokazateljima, navodi Patric Hyder Patterson, Jugoslavija je bila i dalje relativno nerazvijena. Naime, iako se u periodu 1950–1960. godine broj radio aparata utrostručio, a broj automobila u vlasništvu povećao sedam puta, ukupan broj radio uredjaja odnosno automobila na 1 000 stanovnika je bio simboličan (78 odnosno 2, 9).38

 

12 Međutim, uprkos primetnom napretku, životni standard je i dalje bio ispod željenog. U strukturi potrošnje ishrana je, zbog stalnog porasta cena, i dalje učestvovala se oko 50 %.39 Najveći rast su, usled osiromašenog stočnog fonda, ali i rascepkanosti unutrašnjeg tržišta, beležile cena mesa, što je prouzrokovalo pad već ionako skromne potrošnje ovog artikla. U strahu da će inflacija kompromitovati napore na unapređenju životnog standarda, režim je početkom 1958. godine posegnuo za kontrolom cena.40 I dok se primenom administrativnih mera inflacija mogla zauzdati, na očekivanja ljudi je bilo teško uticati. Delovalo je da je bolja budućnost iz govora partijskih funkcionera velikom delu (nekvalifikovanih) Jugoslovena neprestano izmiče. Uvećanje raspona u zaradama i prvi znaci raslojavanja do tada gotovo monolitnog društva, u uslovima sve veće orijentacije na potrošnju, izazivali su, naročito kod slabije plaćenih radnika, veliko nezadovoljstvo. Ulje na vatru dolivale su i novine u kojima se, gotovo svakodnevno, moglo čitati o proneverama, ogromnim troškovima putovanja i prikrivanju stvarne dobiti preduzeća.41 Partijski vrh, opijen privrednom konjukturom 1957. godine, nije obraćao mnogo pažnje na potencijalne izlive nezadovoljsta, sve dok ih iz te uspavanosti nije prenuo štrajk rudara u Trbovlju koji je pretio da zahvati ostale rudnike i preduzeća u Sloveniji.42 Svestan da je, zbog još uvek niske kupovne moći, štrajk u Trbovlju, „jedan od mnogih koji nam se mogu dogoditi“, Tito se, na proširenoj sednici Izvršnog biroa CK SKJ održanoj februara 1962, na posredan način, zauzeo za usporavanje ekonomske liberalizacije. Kritikovao je „rasipanje“, „odlaske u inostranstvo bez potreba“, „nepotrebno kupovanje automobila“ i njihovo korišćenje u lične svrhe, ali i „vrlo brzi tok u povećanju raspona plata“ koji je davao povoda radnicima „da govore da se kod nas opet stvara buržoazija“.43 Pokazalo se tako da se neracionalna privredna politika, vođena godinama, vraćala kao bumerang, i to ne samo na ekonomskom, već i na političkom planu. Olako davana obećanja o socijalnoj jednakosti i besklasnom društvu, ali i ubrzanom inudstrijskom razvoju nerazvijenih regiona, predstavljala su jedan od osnovnih uzročnika izneverenih očekivanja ne samo najsiromašnijih slojeva građana, već i lokalnih funkcionera.

 

13 Medjutim, nije samo inflacija „kvarila“ uslove života Jugoslovena, već i nezadovoljavajući stambeni standard. Iako je krajem 1955. godine uveden doprinos od 10 % za stambenu izgradnju, a planom veće investiranje u stanogradnju i podizanje čak 200 000 stanova (1957–1961), uvećana ulaganja u stambenu izgradnju nisu se srazmerno odražavala u povećanom broju novoizgrađenih stanova.44 Tako je u periodu 1955–1958 vrednost uloženih sredstava porasla za 47 % posto, a broj novoizgrađenih stanova tek za 25 %. Porast cena građevinskog materijala, zaostajanje u modernizaciji građevniskog sektora i individualno projektovanje stambenih zgrada bili su samo neki od faktora koji su uticali na poskupljenje prosečne cene izgrađenog stana. Na inicijativu Sindikata, Savezno izvršno veće je donelo niz propisa sa ciljem da spreči „pojavu luksuznog i rasipničkog građenja“, uvede čvršću kontrolu i izgradnjom skromnijih stanova ubrza rešavanje akutne stambene krize.45 Pa ipak, Jugoslavija je, i polovinom 60 – tih godina, bila na samom dnu evropske lestvice po broju izgrađenih stanova na 1000 stanovnika.46 O ozbiljnosti stambene bede svedočilo je i Kardeljevo „obećanje“ dato na VIII kogresu po kome bi, do 1970. godine, stambena površina po stanovniku mogla povećati sa 9, 4 kvadratnih metara (1963) na oko 11, 5.47 Manjak stanova samo je produbljavao narastajuće društvene podele, obzirom da su preduzeća pre svega trudila da putem raspodele stanova reše goruća kadrovska pitanja i obezbede službenike.48 U naročito nezavidnim prilikama živeli su radnici – samci za koje stanovi (ne računajući nekoliko samačkih hotela) gotovo po pravilu nisu građeni. Oni su bili prinuđeni da stanuju „u nehigijenskim i nepodesnim prostorijama“ i plaćaju visoku stanarinu, što je uticalo ne samo na njihovu relanu zaradu, već i na „zdravlje i radnu sposobnost“.49 Izlaz iz stambene bede „nadjen“ je u „zajedničkom stanu“ i divljoj gradnji, čiji su glavni nosioci bili radnici.50

 

14 O relativno skromnim životnim prilikama jednog dela Jugoslovena svedočili su i rezultati ankete o načinima zabave i razonode radnika i službenika, koju je izvršilo Centralno veće Saveza sindikata Jugoslavije na uzorku od 4 851 ispitanika (1960). Podaci su pokazali da anketirani najviše odlaze u bioskop, na sportske utakmice, dosta vremena troše na razgledanje izloga, posećuju radio večeri narodne muzike i odlaze u šetnju i na izlete. Zabrinjavajući je bio relativno veliki broj onih koji nikada ili gotovo nikada nisu izlazili iz kuće da bi se zabavili i razonodili. Anketa je pokazala da radnim danom nikuda ne izlazi 36,1 % , subotom 28,7 %, a nedeljom 25,7 % anketiranih. „Nedovoljne finansijske mogućnosti“ predstavljale su osnovni razlog zbog koga su ispitanici svoje slobodno vreme provodili u kućama. Rezultati jedne druge, mnogo reprezentativnije ankete, sprovedene 1958. godine, pokazali su da je od ispitanih 165 903 radnika i službenika zaposlenih u 200 preduzeća širom Jugoslavije, njih 70 000, odnosno 42 %, radilo prekovremeno po dva sata.51

 

15 Iako lagani rast standarda krajem 50 – tih godina i početkom 60 - tih nije u potpunosti ispunjavao očekivanja jednog dela Jugoslovena, preveliko investiranje u potrošnju skupo je stajalo državnu kasu. Politika ubrzanijeg rasta životnog standarda, ali i stalno povećavanje budžetske potrošnje u cilju ispravljanja privrednih disproporcija nastalih u periodu do 1955. godine, plaćena je preteranim zaduživanjem u inostranstvu i povećanjem deficita. Za razliku od prethodnih godina u kojima su ekonomski gubici nadoknađivani zanemarivanjem infrastrukturne izgradnje i stalnim opadanjem standarda, u godinama konjukture inostrani krediti su olako trošeni ne bi li se kamuflirali gubici zastarele, neefikansne i nekonkurentne jugoslovenske privrede. Početkom 1962. godine, visina inostranog duga je prelazila milijardu dolara. Potrošnja iznad materijalinhi mogućnosti izazivala je nestabilnost unutrašnjeg tržišta koju je koju je pratio stalni rast cena. Liberalizacija uvoza je takođe uzimala svoj danak – nedovoljno konkurentna jugoslovenska roba se gomilala na skladištima, fabrike su radile sa smanjenim kapacitetom, a deficit u spoljontrgovinskoj razmeni je bivao sve veći.52 Iako je početkom 1961. godine država još jednom intervenisala određivanjem plafoniranih cena u proizvodnji i uopšte proširenom kontrolom cena, došlo je velikog porasta troškova života, pa dosta „masovan“ deo najslabije plaćenih radnika nije bio u stanju da troši čak ni tekstil. Slaba kupovna moć jednog dela stanovništva je stoga takođe predstavljala jedan od uzroka male tražnje i otežanog plasmana pojedinih industrijskih proizvoda.53 Ipak, početkom 60 – tih godina struktura potrošnje je počela laganano da se menja. Iako je na prehranu i stan, sve do početka 70 – tih odlazilo u proseku preko polovina zarade, industrijska roba, ali i razne usluge su delu Jugoslovena postajale sve dostupnije.54 Ne bi li podigli kupovnu moć građana, ali i povećali potražnju za industrijskom robom, potrošački krediti su neštedimice davani. Prema podacima koje navodi Berislav Šefer, učešće potrošačkog kredita u prometi industrijskih proizvoda je poraslo sa 15 % (1960) na oko 35 % (1961).55 Na promenu u strukturi potrošnje i lagani rastu standarda, čak i u vremenu ekonomske krize, ukazivala je i sama struktura potrošačkih kredita. Građani su sve manje uzimali jednogodišnje kredite za kupovinu tekstila, a sve češće višegodišnje kredite kojima su finansirana trajna potrošna dobra.56 Kupovani su frižideri, šporeti, veš mašine, radio aparati, televizori i automobili. Želju za kupovinom podsticala je i štampa – list Savremna tehnika je, iz broja u broj, donosio tekstove o novim uređajima – električnim loncima, peglama, gramofonima, aparatima za brijanje i mnogim drugim, koji će u jugoslovenske domove masovnije ući tek 70 – tih godina.57

 

16 Mini privredna reforma iz 1961. godine dovela je do promene u raspodeli profita na relaciji preduzeća – država. Obzirom da propisi nisu definisali koliki deo profita treba investirati, a koliko deo je dozvoljeno potrošiti na povećanje plata, uprave i radnički saveti su postali ti koji odlučjuju o daljoj preraspodeli. Svesni da će dalja liberalizacija ekonomije dovesti do propadanja neuspešnih preduzeća i do daljeg raslojavanja društva, uveden je doprinos na vanredni prihod, koji je, po oceni Dušana Bilandžića, ugrožavao „principe novog sistema sekundarne raspodele 1961. godine“.58 Međutim, u izmenjenoj političkoj i ekonomskoj klimi koja je nastupila posle 1955, napuštanje uravnilovke i povećavanje ekonomskih nejednakosti predstavljalo je neminovnost. Plate visokokvalifikovanog kadra, kao i službenika, brže su rasle nego plate radnika. Štaviše, visina primanja je sve više zavisila i od industrijskog sektora u kome je pojedinac radio, pa su 1961. godine radnicima zaposlenim u industriji kože i obuće plate porasle za 7 %, dok su zarade zaposlenih u proizvodnji nafte uvećane za 41 %. I dok su do 1961. godine, kako navodi Branko Horvat, plate bile efikasno kontrolisane putem fiskalnih i nefiskalnih metoda, cene sve robe, osim cena poljoprivrednih proizvoda, bile su relativno stabilne. Međutim, ukidanje kontrole nad platama je, i pored sve veće administrativne kontrole cena, dovelo do inflacije. Da bi izbegli kontrolu cena, preduzeća su redizajnirala izgled pojedinih proizvoda pretvarajući ga tako u novi proizvod na koji se ne nisu mogle primenti ranije registrovane cene, inače najrasprostranjeniji vid administriranja cena. Tako se, samo tokom 1964. godine, na jugoslovenskom tržištu pojavilo gotovo 25 000 „novih“ proizvoda. Kako su niske i strogo kontrolisane cene sirovina učinile proizvodnju nerentabilnom, 1964. godine cene su administrativno povećane u prehrambenoj industriji, poljoprivredi, energetici i obojenoj metalurgiji. Diferencijalno oporezivanje, sistem premija i regresa, navodi dalje Branko Horvat, ali i administrativne intervencije u spoljnoj trgovini održavali su, ili čak povećavali, disparitet cena. Poslovna klima se razlikovala od sektora do sektora, a preduzeća su pokušavala da se izbore za povećanje cena. Kao ilustraciju navodimo podatak da je Savezni zavod za cene 1961. godine primio 12.800 molbi za povećanje cena, a 1961. čak 69 000.59

 

17 Statistički podaci o proseku plata u industriji za period januar – novembar 1963. pokazuju da je prosečan lični dohodak bio 28 000 dinara. U tu strukturu su ulazile plate i onih ispod 10 000 i onih preko 100 000. Oko 1 / 4 zaposlenih bilo je placeno ispod 20 000. Prosečni lični dohodci, posebno oni niži ispod 20 000 bili su u stalnom porastu. Plate od 25 – 30 000 su bile relativno stabilne, ali su stalan porast beležile one preko 30 000. Na prehrambene proizvode i stan odlazilo je, u proseku, 3 / 4 budžeta četvoročlane porodice, a porodica slabije plaćenog radnika je, kako bi pokrila ove izdatke, trošila 85 % - 90 % primanja. Povećanje plata nižih kategorija uglavnom je gutao rast cena prehrambenih proizvoda. Dok su platežno sposobniji delovi stanovništva mogle ublažavati skok cena menjanjem strukture potrošnje, siromašniji slojevi nisu imali prostora za manevar, pa je njih inflacija najviše pogađala, obzirom da se stana i hrane nisu mogli odreći. Ogorčeni situacijom, radnici, posebno oni sa primanjima ispod 20 000, su neprestano pisali sindikatima i partijskim čelnicima, ističući da cene i norme stalno rastu, a plate stoje ili zaostaju u upozoravali „da je sve teže izlaziti na kraj“. Najviše žalbi bilo je na plate, teške stambene prilike, nisku kupovnu moć i nedostupnost robe široke potrošnje koja se mogla naći u trgovinama. „Ako treba pritegnuti kajiš, nek bude i tako, al zašto ga samo radnik mora pritezati“; „Udarili u luksuz i revije mode, a mi nemamo ni najnužnije“; „Kad sam pre rata izlazio na Terazije i video kako živi buržoazija i uporedio sa tim kako živim ja, bilo mi je jasno – to je kapitalizam. Kad provirim na Terazije sad, a ono još veća razlika, a socijalizam. Ko to meni može objasniti?“ bili su samo neki od komentara radnika upućeni Vlajku Beogoviću.60 Prilike se nisu mnogo razlikovale od republike do republike pa su i u industrijski najrazvijenijoj Sloveniji rudari sve češće dolazili u sindikat da traže „pomoć i kredit jer od plate ne mogu da žive“ i pretili da će napustiti i sindikat i preduzeće ako traženu pomoć ne dobiju.61 Radnici u Bosni su, na poslu i van njega, pričali da „ne mogu raditi gladni, da im porodice nemaju hleba, da se o njima ne vodi računa“.62 Štaviše, vera u bolju budućnost je lagano nestajala, a pesimizam prevladavao. U anketama vršenim do početka 60 – tih, radnici su izražavali nadu „da će ubrzo bolje živeti, da će moći rešiti stambeno pitanje, nabaviti najpotrebnije u kući, kupiti bicikl, pa i neki motorcikl“. 1964. godine nadu je zamenilo razočarenje – radnici su sumnjali da mogu svoj materijalni položaj popraviti doškolovavanjem i produktivnošću na poslu, pa su se okretali zaradi van preduzeća i prekvalifikaciji u službenike. U odgovorima na pitanja postavljana u anketama osećala se „ironija i sarkazam“.63 Sa druge strane, raslojavanje društva je postajalo sve primetnije, a konzumerske potrebe srednje klase u formiranju sve izraženije. Putovanja u Trst postala su statusni simbol – Jugosloveni su u Italiju išli ne bi li kupili „čarape, najlonke, italijanske cipele, ali i lutke, džempere od mekane vune, tkanine, ćebad, veš mašine, vespe i moderno rublje“. Preko granice je u kupovinu išlo sve više ljudi – prema zvaničnoj statistici, 1959. godine je 1 597 792 vozila prešlo državnu granicu sa Italijom, 1963. broj prelazaka se više nego duplirao (3 678 814), da bi 1965. bilo zabeleženo više od 11 000 000 prelazaka.64

 

18 Iako je na VIII kongresu istaknuto da „u socijalizmu čovek radi da bi uživao plodove svog rada i doprinosio progresu sredine u kojoj živi“ i obećan „stabilan porast životnog standarda“, rast cena se nastavio i u 1965. godini.65 Prema statističkim podacima u okviru globalnog porasta troškova života od 19 %, od januara 1964. do januara 1965. godine, troškovi ishrane su porasli za 24 %, troškovi stanovanja za 24 %, usluga za 14 %, odeće i obuće za 11 %, a duvana i pića za 15 %. Preduzeća su standard zaposlenih (prividno) čuvala povećanjem plata koje je finansirano povećanjem cena, bez obzira na porast produktivnosti. U teškoćama su se i ovaj put našli zaposleni u onim preduzećima čije su cene bile plafonirane. Da bi sprečile pojavu nezadovoljstva i koliko – toliko kompenzirale porast troškova života, uprave su se dovijale kako su znale i umele, pa su plate rasle na račun smanjivanja fondova. Iako se iz porasta nominalnih ličnih dohodaka i prosečnog porasta plata koje je objavljivala statistika moglo zaključiti da standard Jugoslovena osetno raste, „priličan broj“ zaposlenih, naročito onih sa nižim primanjima, je ukazivao „da im standard nije porastao ili barem nije porastao u procentu kako to proizilazi iz statističkih podataka“.66 Da siromaštvo nije predstavljalo „ograničenu pojavu“ svedoče i brojni zvanični izveštaji u kojima je isticano da su „neka radnička domaćinstva direktno biološki ugrožena“, da mnogi „ručaju suv hleb eventualno sa šećerom, a poneko sa slaninom“, da se živi na „krompiru, pasulju, kupusu, svinjskim papcima i kostima“.67 Paradoksalno, standard Jugoslovena nije zavisio samo od stepena obrazovanja i uspešnosti preduzeća u kom su radili, već i od komune u kojoj su živeli. Rascepkanost unutrašnjeg tržišta i relativna nerazvijenost trgovačke mreže uticala je i na velike i posve nelogične oscilacije u cenama. Dešavalo se tako da cene prehrambenih proizvoda budu osetno više u poljoprivredno bogatijim reonima nego u onim siromašnijim. Tako je, početkom 1965. godine, teleće meso u Murskoj Soboti bilo za 52 % skuplje nego u Tuzli, mleko u Beogradu je bilo za trećinu skuplje nego u Gospiću, a krompir u Zrenjaninu se prodavao po 60 % višoj ceni nego u Prizrenu.68

 

19 Stalni porast cena izazivao je nemir, zabrinutost i osećaj egzistencijalne ugroženosti. Sve češće su kritikovane izjave u kojima je obećavano zauzdavanje inflacije, iako je roba poskupljivala iz dana u dan. U problemima su se našli sindikalni aktivisti budući da je „oštro reagovanje“ radnika, naročito onih sa nižim primanjima, onemogućavalo „objašanjavanje i tumačenje“ novih ekonomskih mera. „Cene namirnica skaču, ja smanjujem na odeći i obući, tek da ne idem pocepan“; „Za 100 grama kobasice treba da radim jedan sat“; „Radnika koji ima 20 000 dinara više ne interesuje cena mesa, njega interesuje pošto su kosti i papci“ bili su samo neki od komentara koji su se čuli po jugoslovenskim fabrikama.69 Pad standarda je izazivao sve glasnija negodovanja, građani su pravili zalihe robe70 i otvoreno pričali da je „dinar izgubio svaku vrednost“.71 Vlasti su nemoćno konstatovale da u ovakvoj atmosferi čak ni članovi Partije nisu znali kako da se postave – jedni su ćutali, drugi isticali kako su u pitanju alarmantne vesti, dok su treći pričali i komentarisali ekonomske nedaće na isti način kao i ostali građani.72 Marta 1965. godine cene su zamrznute i izvršena je poreska reforma. Razni regersi su umanjeni, dinar je devalviran u julu i određene su nove cene koje su zamrznute na tom nivou. Poskupele su sirovine, repromaterijali i saobraćajne usluge, a svetske cene su uzete kao osnova nove strukture cena. Inflacija je suzbijena, a cene su ostale stabilne sve do 1969. godine.73 Standard je ponovo početo da raste 1966. godine, postepeno se smanjivao udeo najnižih plata u ukupnoj masi zarada, izdaci za ishranu su opadali, a saldo štednje je, za razliku od 1964 / 1965, ponovo postao pozitivan.74

 

20 U periodu 1955–1965. ostvaren nesumnjiv privredni napredak, a zaostajanje za najrazvijenijim zemljama zapadne Evrope značajno smanjeno. Dok je društveni proizvod po glavi stanovnika SR Nemačkoj, Engleskoj i Francuskoj 1955. godine bio četiri do pet puta veći nego u Jugoslaviji, 1965. godine bio je tri puta veći, da bi se, do kraja 70 – tih, zaostajanje Jugoslavije bilo još više smanjeno.75 Međutim, iako je, privredni razvoj Jugoslavije u periodu 1950–1970. godine bio „jedan od najuspešnijih u Evropi“, o stvarnim dometima privrednog „sustizanja“ razvijenih zapadnoevropskih država svedoči i podatak da su se, Grčka i Bugarska, zemlje koje su 1950. godine imale manji domaći bruto proizvod po stanovniku od Jugoslavije, razvijale još brže od SFRJ, pa je nivo domaćeg bruto proizvoda Jugoslavije po stanovniku 1970. godine bio ispod nivoa ovih zemalja. Stoga je, navodi Aleksandar Vacić, smanjivanje privredne zaostalosti Jugoslavije u odnosu na razvijene evropske zemlje „bilo normalno“ imajući u vidu početni nizak start.76 Štaviše, statistički pokazatelji „jugoslovenskog privrednog čuda“ vešto su maskirali probleme koji su trajno opterećivali jugoslovensku privredu i izazivali ne samo ekonomske, nego i političke krize. Ubrzani privredni rast i porast standarda je pre svega bio zasnovan na inostranoj pomoći i stranim kreditima. Skupa prozivodnja na zastarelim mašinama, niska produktivnost i loša kvalifikaciona struktura radnika predstavljali su teško breme i uticali na slabu konkurentost jugoslovenske privrede. Stvarao se tako začarani krug načelnog zalaganja za život u okvirima mogućnosti i preširokog investiranja u projekte koji su ozbiljno opterećivali jugoslovenske finansije. Odlivanje nekvalifikovane radne snage u inostranstvo je uspelo da uspori, ali ne i da zaustavi stalni porast nezaposlenosti. Produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih delova zemlje, zaoštravalo je retoriku, pogodovalo pojavi nacionaliz(a)ma i uticalo na sve veća razimoilaženja u državnom vrhu. Oprobani recept „rešavanja“ strukurnih ekonomskih problema neprestanim zaduživanjem nastavio se i u 70 – tim godinama. Krediti su, međutim, predstavljali samo kupovinu vremena budući da je, uprkos velikom investiranju, u periodu 1960–1980 Jugoslavija ostvarila samo 70 % efikasnosti Turske, Grčke, Španije i Portugala.77

 

 

Bibliografija

Literatura:

Bilandžić, Dušan. Historija SFRJ: Glavni procesi 1918–85. Zagreb: Školska knjiga Zagreb, 1985.

Čalić, Mari Žanin. Istorija Jugoslavije u 20. veku. Beograd: Clio, 2013.

Dobrivojević, Ivana. Selo i grad: Transformacija agrarnog društva Srbije 1945–1955. Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2013.

Duda, Igor. „Tehnika narodu! Trajna dobra, potrošnja i slobodno vrijeme u socijalističkoj Hrvatskoj.“ Časopis za suvremenu povijest, br. 2, (2005): 371–92.

Đurović, Đuro. „Bespravna stambena izgradnja - jedna od karakteristika urbanog razvoja Beograda.“ Sociologija, br. 3–4, (1970): 499–507.

Horvat, Branko. Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije. Problemi, teorije, ostvarenja, propusti. Beograd: Insitut ekonomskih nauka, 1970.

Hyder, Patric. Bought and Sold: Living and Loosing the Good Life in Socialist Yugoslavia. Ithaca & London: Cornell University Press, 2011.

Luthar, Breda. „Remembering socialism: On desire, consumption and surveillance.” Journal of Consumer Culture, br. 6 (2006): 229–59.

Marković, J. Predrag. Beograd između Istoka i Zapada 1945–1965. Beograd: Službeni list SRJ, 1996.

Marsenić, Dragutin. Ekonomika Jugoslavije. Beograd: Ekonomika, 1990.

Šefer, Berislav. Životni standard i privredni razvoj Jugoslavije. Zagreb: Novinsko – izdavački, štamparski i birothenički zavod Zagreb, 1965.

Vacić, Aleksandar, Jugoslavija i Evropa: Uporedna analiza privrednog razvoja Jugoslavije 1971–1987. Beograd: Ekonomika, 1989.

Vujović, Sreten. Ljudi i gradovi. Budva: Mediteran, 1990.

Vujović, Sreten. „Stambena kriza i ljudske potrebe.“ Sociologija, br. 4, (1979): 441–65.

Vukmanović Tempo, Svetozar. Revolucija koja teče, tom IV. Zagreb: Globus, 1982.

Neobjavljeni izvori:

Arhiv Jugoslavije:

CK SKJ.

Kabinet predsednika Republike.

Savez sindikata Jugoslavije.

Savez socijalističke omladine.

Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije.

Objavljeni izvori:

Jugoslavija 1918–1988. Beograd: Statistički godišnjak, 1989.

Osmi kongres SKJ. Beograd: Kultura, 1964.

Robert Jarman. Yugolsavia: Political Diaries 1918–1965. London: Archive Editions, 1997.

Sedmi kongres SKJ. Beograd: Kultura, 1958.

Službeni list FNRJ, 1955.

Službeni list SRJ, 1996.

 

** Rad je deo projekta Srpsko društvo u jugoslovenskoj državi u 20. veku: između demokratije i diktature (br. 177 016) koji finansira Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.¶

* dr., naučni saradnik, Institut za savremenu istoriju, Trg Nikole Pašića 11, Beograd, [email protected]

1. AJ, A CK SKJ, III / 63 (3. 11. 1954).¶

2. Ivana Dobrivojević, Selo i grad: Transformacija agrarnog društva Srbije 1945–1955 (Beograd: Insitut za savremenu istoriju, 2013), 186–93.¶

3. AJ, 117 – 263 – 487. Kretanje standard života u FNRJ (1954). Prema statističkim podacima, potrošnja važnijih prehrambenih prozivoda po stanovniku (u kilogramima) 1955. izgledala je ovako: pšenica i raž 132 kg, kukuruz 48,6, povrće 108,1, voće 59,7, meso i riba 24,8, masnoće 9,6, sveže mleko 65, 2, jaja (kom) 52. Deset godina kasnije, slika je bila nešto drugačija. Prosečan Jugosloven je trošio 161,8 kg pšenice i raži, 32, 6 kg kukuruza, 123,5 kg povrća, 50,6 kg voća, 31,1 kg mesa, 13,4 kg masnoće, 68,9 litara svežeg mleka i 78 jaja godišnje. – Jugoslavija 1918–1988. Statistički godišnjak (Beograd: Savezni zavod za statistiku, 1989), 113.¶

4. AJ, KPR III – A – 1 – b; Pregled životnog standard u FNRJ – nacrt.¶

5. AJ, 117 – 263 – 487; Kretanje standard života u FNRJ (1954).¶

6. AJ, 117 – 263 – 487; Teze za referat o životnom standard radnika i službenika (23. 10. 1956).¶

7. Dobrivojević, Selo i grad, 450.¶

8. V. AJ, 117 – 263 – 487; Problemi životnog standard u FNRJ (1955).¶

9. Confidential od 20. 1. 1956, Robert Jarman, Yugolsavia: Political Diaries 1918–1965, t IV (London: Archive Editions, 1997), 630.¶

10. AJ, 117 – 263 – 487; Teze za referat o životnom standard radnika i službenika (23. 10. 1956). AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

11. Svetozar Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, t IV (Zagreb: Globus, 1982), 188.¶

12. AJ, 117 – 263 – 487; Teze za referat o životnom standard radnika i službenika (23. 10. 1956).¶

13. AJ, 117 - 263 – 488; Beleške anketiranih radnika i službenika sa ukunim prihodima i rashodima sa porodicom od 4 člana u toku meseca sa prosekom od devet meseci.¶

14. A CKSKJ, III 8/ 67; Stenografske beleške sa proširene sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane 6. 11. 1956 u Ljubljani. Izlaganje Mihe Marinka.¶

15. Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, 188.¶

16. A CKSKJ, III 8/ 67; Stenografske beleške sa proširene sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane 6. 11. 1956. u Ljubljani.¶

17. Branko Horvat, Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije: Problemi, teorije, ostvarenja, propusti (Beograd: Insitut ekonomskih nauka, 1970), 29.¶

18. Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, 189.¶

19. Dušan Bilandžić, Historija SFRJ: Glavni procesi 1918–85 (Zagreb: Školska knjiga Zagreb, 1985), 242.¶

20. AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

21. Bilandžić, Historija SFRJ, 198, 242.¶

22. AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

23. Sedmi kongres SKJ (Beograd: Kultura,1958), 52.¶

24. AJ, 117 – 263 – 487; Kretanje lične potrošnje 1958. godine. AJ, A CKSKJ III / 81; Zapisnik sa proširene sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane u Beogradu 23. 9. 1958.¶

25. AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

26. AJ, 837, KPR II - 3 – a – 1 / 20; II Plenum CK SKJ (18 – 19. 11. 1959)¶

27. Službeni list, 53/1957, Zakon o radnim odnosima.¶

28. AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

29. Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, 231.¶

30. Predrag J. Marković, Beograd između Istoka i Zapada 1945–1965 (Beograd: Službeni list SRJ, 1996), 294.¶

31. AJ, 117 – 263 – 487; Kretanje lične potrošnje 1958. godine.¶

32. Dragutin Marsenić, Ekonomika Jugoslavije (Beograd: Ekonomika,1990), 182 V. Horvat, Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije, 44.¶

33. Marsenić, Ekonomika Jugoslavije, 182.¶

34. AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

35. Marković, Beograd između Istoka i Zapada, 313–15.¶

36. V. i Sedmi kongres SKJ (Beograd: Kultura,1958), 50–51.¶

37. AJ, 114 - 347; Senografski zapisnik sa V plenuma CK NO Hrvatske održanog 16 – 17. 1. 1959. u Zagrebu.¶

38. Patric Hyder, Bought and Sold: Living and Loosing the Good Life in Socialist Yugoslavia (Ithaca & London: Cornell University Press, 2011), 34. Sa porastom standarda, rasli su i izdaci za nameštaj i opremu za domaćinstvo. 1952. godine Jugosloveni su trošili 4,8 % ukupnih prihoda na pokućstvo, 1955 5,7 %, 1950. 8,2 %, 1965 8 %, a 1970. 9,8 %. Prema podacima iz 1968, na 100 domaćinstava 36,9 je posedovalo električni štednjak, 25,1 frižider, 28,1 crno – beli televizor, 10,9 mašinu za pranje rublja i 7,9 putnički automobil. – Jugoslavija 1918–1988, 112–13.¶

39. V. AJ, 117 – 263 – 489; Informacija o indeksu troškova života.¶

40. AJ, 117 – 265 – 491; Analiza kretanja cena u 24 grada u FNRJ (1958).¶

41. AJ, 837 KPR II – 3 – a – 1 / 16; Proširena sednica Izvršnog biroa CK SKJ, Beograd 6. 2. 1958.¶

42. Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, 225–226. Povod za obustavu rada bilo je težak finansijski položaj rudnika izazvan poskupljenjem struje i velikim troškovima proizvodnje uglja čija je cena bila plafonirana saveznim propisima. Iako su rukovodstvo rudnika, sindikalna podružnica i fabrički komitet Saveza komunista danima tražili pomoć od lokalnih, republičkih i saveznih instanci, pokazalo se da se putem pregovora ne mogu rešiti nagomilani problemi. Stoga je, polovinom januara 1958. godine, izbio miran i nenasilan dvo i po dnevni štrajk, u kome je učestvovalo 3 800 radnika i 300 službenika. – Nebojša Popov, „Štrajkovi u savremenom jugoslovenskom društvu,“ Sociologija, br. 4, (1969). Objavljeno na http://zsf.rs/strajkovi-u-savremenom-jugoslovenskom-drustvu/#_ftn15. Međutim, motivi štrajka su bili i nacionalni iodražavali su nezadovoljstvo investicionom politikom centralnih vlasti prema Sloveniji.¶

43. AJ, 837 KPR II – 3 – a – 1 / 16; Proširena sednica Izvršnog biroa CK SKJ, Beograd 6. 2. 1958.¶

44. Službeni list FNRJ, 29. 12. 1955, Zakon o doprinosu za stambenu izgradnju.¶

45. AJ, 117 – 263 – 487; Životni i radni uslovi.¶

46. Sreten Vujović, Ljudi i gradovi (Budva: Meidteran, 1990), 50.¶

47. Osmi kongres SKJ (Beograd: Kultura, 1964), 66.¶

48. AJ, 117 – 263 – 487; Lična potrošnja (1958)¶

49. AJ, 117 – 263 – 487; Životni i radni uslovi.¶

50. Sreten Vujović, „Stambena kriza i ljudske potrebe,“ Sociologija, br. 4, (1979): 461. Đuro Đurović, „Bespravna stambena izgradnja - jedna od karakteristika urbanog razvoja Beograda,“ Sociologija, br. 3–4, (1970): 499–503.¶

51. AJ, 142 / 1 – 6 – 22; Izveštaj o razvitku i problemima kulturnog života (1960).¶

52. AJ, A CKSKJ, III / 88; Proširena sednica Izvršnog komiteta CK SKJ održana 14. 3. 1962.¶

53. AJ, A CKSKJ, III / 88; Pregled kretanja privrede (15. 2. 1962). AJ, A CKSKJ, III / 88; Proširena sednica Izvršnog komiteta CK SKJ održana 14. 3. 1962.¶

54. Jugoslavija 1918–1988, 111.¶

55. Berislav Šefer, Životni standard i privredni razvoj Jugoslavije (Zagreb: Novinsko – izdavači, štamparski i birothenički zavod Zagreb, 1965), 101.¶

56. AJ, A CKSKJ, III / 88; Pregled kretanja privrede (15. 2. 1962).¶

57. Igor Duda, „Tehnika narodu! Trajna dobra, potrošnja i slobodno vrijeme u socijalističkoj Hrvatskoj,“ Časopis za suvremenu povijest, br. 2, (2005): 375.¶

58. Dušan Bilandžić, Historija SFRJ. Glavni procesi 1918–85 (Zagreb: Školska knjiga Zagreb, 1985), 249–50.¶

59. Horvat, Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije, 57.¶

60. AJ, A CK SKJ, III / 100; O nekim problemima naše radničke klase (1964).¶

61. AJ, KPR II – 3 – a – 2 / 95; Informacija o aktivnosti opštinskih konferencija SK u Hrastniku, Trbovlju i Đakovu (29. 6. 1964).¶

62. AJ, KPR II – 3 – a – 2 / 52; Aktuelne političke informacije odeljenja za dokumentaciju i informacije CK SKJ i CO SSRNJ 3 – 29. 2. 1964.¶

63. AJ, A CK SKJ, III / 100; O nekim problemima naše radničke klase (1964).¶

64. Breda Luthar, „Remembering socialism: On desire, consumption and surveillance,” Journal of Consumer Culture, br. 6, (2006): 230–34.¶

65. Osmi kongres SKJ, 89, 260.¶

66. AJ, KPR II – 3 – c – 2 / 31; Elaborat “Aktuelni problem iz oblasti standard i samoupravljanja” o kome će se raspravljati na plenumu CV SSJ 26. 3. 1965.¶

67. AJ, KPR II – 3 – 1/ 36: Politička situacija među radnicima posle VIII kongresa SK Jugoslavije¶

68. AJ, KPR II – 3 – c – 2 / 31; Elaborat “Aktuelni problem iz oblasti standard i samoupravljanja” o kome će se raspravljati na plenumu CV SSJ 26. 3. 1965.¶

69. Ibid.¶

70. AJ, KPR II – 3 – a – 2/ 133; Informacije o reagovanjima građana u sarajevskom srezu na povećanje cena i stav komunista (13. 2. 1965). AJ, KPR II – 3 – a – 2 / 139; Informacije o reagovanjima građana u Vojvodini i novosadskom srezu na povećanje cena (8 – 17. 3. 1965).¶

71. AJ, KPR II – 3 – a – 2 / 139; Informacije o reagovanjima građana u Vojvodini i novosadskom srezu na povećanje cena (8 – 17. 3. 1965)¶

72. AJ, KPR II – 3 – a – 2/ 133; Informacije o reagovanjima građana u sarajevskom srezu na povećanje cena i stav komunista (13. 2. 1965).¶

73. Horvat, Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije, 57–58.¶

74. AJ, A CK SKJ, IV, k3 / 6; Neka pitanja razvoja životnog standard (1968).¶

75. Mari Žanin Čalić, Istrorija Jugoslavije u 20. veku (Beograd: Clio, 2013), 273.¶

76. Aleksandar M. Vacić, Jugoslavija i Evropa: Uporedna analiza privrednog razvoja Jugoslavije 1971–1987 (Beograd: Ekonomika, 1989), 213–15.¶

77. Marković, Beograd između Istoka i Zapada, 296.

 

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, mrd said:

Kako ne znas, kod zelezare Smederevo se proizvodi grozdje! Daj, nemoj sad.

:lol_2:

Bosna je imala najveca nalazista ruda gvozdja, olova i cinka, Srbija takodje ima obojene metale, a Hrvatska boksit, bakar i gvozdje, takodje boksita je bilo i u Crnoj Gori...govorimo o SFRJ.

 

Mrde pokrij se usima. :reading::smiley59:

Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, Kinik said:

 

 

 

Sa kog posleratnog komunjarskog kongresa si izmileo sa staljinistickom 'politickom ekonomijom' i tzv. 'industrijalizacijom'? Kakav bRe, 'zamajac', 'baza za razvoj', cuvena 'grupa A' i 'grupa B'! - 'teska industrija - 95%' i 'industrija potrosnih dobara - 5%'.

:ajme:

 

Za divno cudo, uprkos 'gigantima industrijske misli' (samo nelecenim psihoticarima) obican covek je hteo potrosna dobra, i hebalo mu se za 'tesku industriju'. Koliko se i meni hebe za propalu fufu od drzave, zastavu, i himnu - onu 'panslovensku'!

:roflmao:

Jos na proslom 4umu sam napisao - ima nekoliko pacenika koji nikako da prezale stara vremena: takvima bih za NG urucio po 'drzavnu zastavu, himnu na CD disku i stari ustav' da imaju cime da se zabave i ne smaraju okolinu.

 

Moz' misliti 'teskoindustrijska sila', ruska pomijara - dzanki koji nije u stanju da se skine sa naftne i gasne igle. Gangstersko-lopinski raj i trecerazredna drzava sa atomskim, naostrenim srafcigerom!

 

Ono djubre sto je ovde smrdelo i ne treba nikada vise da se vrati.

Srecom, o 'trzistu roba, rada i kapitala' se u ovoj vukojebini ne odlucuje. Jer da se odlucuje i to bi shebali.

 

I onda tvoje jadno piskaranje nije ideoloska skrabarija?

 

Ako si mator - proziveo si zivot uzalud, nista nisi naucio.

Ako si mlad - na opasnoj si drozi.

 

Po pisaniju mi delujes kao osnovoskolski uca OTO-a, ili nekadasnji uca ONO i DSZ.

KomeNdija.

:smiley5:

 

...

tra..bunja..s. Vrati se ti na ONO i DSZ pa nauci nesto kad ti prasnjave police nisu pociscene elementarnim znanjem.

Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, Kinik said:

...

 

Nesto zezao browser, pa da ne kacim preveliki tekst

 

  Reveal hidden contents

 

>> ... Od krize do krize: Životni standard u Jugoslaviji 1955–1965**

Ivana Dobrivojević*

Cobiss tip: 1.01

UDK: 330.59(497.1)"1955/65"

 

ABSTRAKT

1Autor razmatra životni standard i uslove života Jugoslovena od zaokreta u ekonomskoj politici (1955) do privredne reforme (1965). Posebna pažnja je posvećena naporima Partije da vodi racionalniju investicionu politiku, smanjivanju uravnilovke u platama, pokušajima povećavanja standarda, liberalizaciji, ekonomskim poteškoćama i stalom deficitu, kao i relativnom siromaštvu najvećeg broja žitelja Jugoslavije. Korišćeni su izvori iz Arhiva Jugoslavije, kao i relevantna periodika i literatura.

 

Ključne reči: životni standard, ekonomska politika, inflacija, SKJ, Jugoslavija

 

1 „Imamo pogoršanje politčkog stanja i ozbiljne političke posledice zbog privrednih prilika u zemlji“, konstatovao je Josip Broz Tito, predsednik vlade FNRJ, a kasnije i predsednik Republike, na Politbirou novembra 1954. godine.1 Razlozi ovako duboke privredne krize bili su brojni. Prelazak na plansku privredu, zanemarivanje tržišnih principa i administrativno rukovođenje ekonomijom, zapostavljanje lake industrije i tercijarnog sektora, prelivanje svih raspoloživih sredstava iz poljoprivrede, mala iskorišćenost fabričkih kapaciteta ali i ogromni izadci za vojsku predstavljali su samo neke od osnovnih faktora odgovornih za privredni sunovrat 1954–1955 godine. O nerealnosti jugoslovenske investicione politike neumoljivo je svedočila zvanična statistika. Iako se za samo pet godina u državni budžet, što iz ekonomske pomoći zapadnih zemalja (pre svega Sjedinjenih Američkih Država) što iz kredita, slilo čak milijardu i trista miliona dolara, i dalje je manjkalo novca za završetak ključnih objekata. Politika lakomislenog zaduživanja u inostranstvu (počev od 1949. godine) skupo je plaćena, obzirom da je 1953. godine čak trećina jugoslovenskog izvoza iskorišćena za izmirivanje kreditnih obaveza.

 

2 Investiciona potrošnja je rasla brže od nacionalnog dohotka zemlje, a porast proizvodnje je uglavnom bio rezultat porasta zaposlenosti, a ne i porasta produktivnosti. Ostvareni privredni rast bio je ekstenzivan – proizvodnja je bila skupa, a većina preduzeća je rashode pokrivala neprestanim povećanjem cena, što je dovelo do opadanja ionako skromne kupovne moći građana. Na teško premostive ekonomske teškoće i finansijske nevolje, nadovezala se i suša koja je teško pogodila zemlju 1954. godine. U takvim okolnostima, bilo je izvesno da se ekonomska politika mora u potpunosti modifikovati. Ipak, partijski privredni čelnici, ali i lokalni funkcioneri, teško su se mirili sa odustajanjem od dosadašnje investicione politike. U nerazvijenim delovima zemlje verovalo se da industrijalizacija rešava sve probleme, pa je gotovo svaki narodni odbor razmišljao o podizanju „svoje“ fabrike, nevodeći mnogo računa o potencijalnoj isplativosti takvog ekonomskog poduhvata.

 

3 Medjutim, do polovine 1955. godine, partijski vrh je prelomio da se dotadašnja neodrživa investiciona politika jednom za svagda napusti. Ekonomski zaokret je sproveden pod Titovim sloganom da je „sadašnja generacija uložila mnogo truda u izgradnju zemlje, da sada zaslužuje da živi bolje i da neki zadaci moraju da se ostave i budućim generacijama“. „Socijalizam ne znači“, govorio je Tito u Zvorniku, „samo imati velike i moderne fabrike“, već je neophodno „našim radnim ljudima“ obezbediti „bolje uslove života“. U sličnom tonu, u drugoj polovini 1955. godine, govorili su i ostali visoki rukovodioci – Svetozar Vukmanović Tempo i Edvard Kardelj, potpredsednici Saveznog izvršnog veća, i Aleksandar Ranković, ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije, a kasnije i potpredsednik Saveznog izvršnog veća, obećavajući manja ulaganja u tešku industriju, povećanje proizvodnje robe široke potrošnje, veću stanogradnju, ali i manja socijalna davanja.2

 

4 Razlozi privrednog zaokreta bili su ne samo ekonomske već i političke prirode. Optimistični tonovi u govorima partijskih rukovodilaca i izveštavanje jugoslovenske štampe o privrednim uspesima, nisu imali mnogo veze sa socijalističkom stvarnošću. Obećavano blagostanje je izmicalo, a kupovna moć građana bila je u neprestanom opadanju. U zvaničnim izveštajima je otvoreno „priznavano“ da posleratna potrošnja i standard života stanovništva imaju nepovoljnu tendenciju razvoja. „Umesto da postepeno rastu“, konstatovano je u jednom izveštaju, „oni su u poslednjim godinama u opadanju, s tim što su u celini na nižem nivou nego pre rata“. O siromaštvu je svedočila i zvanična statistika. Jugosloveni su najveći deo svojih prihoda trošili na hranu, a ishrana je, u većini porodica, bila jednolična. Živelo se na žitaricama, krompiru i ostalom povrću, dok je potrošnja mesa, jaja, šećera i masnoća bila mala.3 O razmerama siromaštva svedoči i podatak da su domaćinstva sa najmanjim prihodima čak četvrtinu raspoloživog novca trošila na hleb.4 Kvalitet i ponuda industrijskih proizvoda – pre svega tekstila, pokućstva i nameštaja bila je loša, a cene visoke, pa je ova roba kupovana sporadično. Začini, kafa i južno voće, artikli koji su minimalno trošeni i u međuratnom periodu, postali su sinonim za luksuz. Uvoz kafe je bio simboličan – 375 tona u prvom polugodištu 1954, naspram prosečnih 6 850 tona (1935–1938). Mala ponuda je uticala na cenu, pa je ovaj artikal bio čak pedeset puta skuplji nego pre rata.

 

5 Obzirom da su redovne zrade bile „premalene za pokriće najnužnijih troškova života porodice“, izlaz je tražen u dopunskom radu5 i potrošačkim kreditima. 6 Inžinjeri i tehničari su honorarno radili po projektanskim biroima, kvalifikovani majstori su dodatno zaposlenje pronalazili kod zanatlija, nekvalifikovani i polukvalifikovani radnici su ostvarivali dopunske prihode radeći na seči drva ili istovaru uglja, dok su žene posle posla prale rublje ne bi li preživele.7 Politika ujednačenih plata, a time i životnog standarda, različitih kategorija stanovništva izazivala je nezadovoljstvo, demotivisala radnike i otežavala porast produktivnost.8 Stalni porast cena stvarao je atmosferu egzistencijalne nesigurnosti u kojoj se većina građana osećala „prevarenim“ budući da znatnijeg povećanja standarda, uprkos višegodišnjim obećanjima nije bilo.9

 

6 Krajem 1955. i početkom 1956. godine, u skladu sa odlukama donetim na proširenoj sednici Izvršnog komiteta CK SKJ (septembar 1955) i IV plenumu Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije (oktobar 1955), preduzete su mere u pravcu ograničavanja investicionih ulaganja, povećanja proizvodnje, uvoza potrošne robe i stabilizacije tržišta, kojima je, u skladu sa smernicama društvenog plana, trebalo uticati i na porast standard građana. Međutim, ove mere su morale ostati bez direktnih rezultata obzirom da nisu bile vezane niti su uslovljave povećanje plata, odnosno sniženje cena.10 Trend pada standarda se tako nastavio i u 1956. godini, pre svega usled povećanja cena poljoprivrednih proizvoda, komunalnih i zanatskih usluga.11 Procenjivano je da „realne plate radnika i službenika od 1954. godine pokazuju tendenciju opadanja“. Konstatovano je ipak, da je u poređenju sa predratnim periodom, prosečna realna plata u privredi „prilično“ porasla. Ipak, ovakav zaključak je donesen na osnovu manjkavih procena, budući da je kao osnov za upoređenje uzeta prosečna realna plata radnika odnosno službenika u sklopu četvoročlane porodice, odnosno da je nominalna plata uvećana za dva dečija dodatka. Prilike kod zaposlenih samaca su bile drastično drugačije, obzirom da su, prema zvaničnim podacima, njihove zarade i dalje bile znatno manje nego 1938. godine. Štaviše, prema zvaničnoj teoretskoj listi troškova života Saveznog zavoda za statistiku prosečna realna plata kvalifikovanog radnika (u sklopu četvoročlane porodice) u 1956 godini je pokrivala oko 71, 1 % ukupnih troškova života. Zarada nekvalifikovanog radnika – samca podmirivala je tek 57, 1 % izdataka.12 Rezultati nedovoljno reprezentativne, ali svakako indikativne ankete sprvedene u trinaest niških preduzeća bili su porazni. Ispostavilo se da i radnici I kategorije, odnosno oni sa najvećim platama, mogli sebi i članovima porodice da kupe po jedno odelo i 1 – 2 para cipela godišnje, da se voze tramvajem jednom u deset dana i odu, zajedno sa članovima porodice, dva puta mesečno u bioskop i jednom u pozorište.13 Selektivno povećavanje plata u pojedinim sektorima tokom 1955. godine dovelo je do apsurdnih situacija – rudarski inžinjeri su bili manje plaćeni od elektroinžinjera, a pravnici u Vrhovnom republičkom sudu su zarađivali manje od onih zaposlenih u unutrašnjim poslovima. U posebno teškim prilikama su živeli učitelji obzirom da je život sa 7 – 8 000 dinara bio „mučan“.14

 

7 Do kraja 1956. godine pokazalo se pokušaj ekonomskog zaokreta i smanjenje investicione politike nije davao željene rezultate. Proizvodnja je stagnirala, nacionalni dohodak se smanjio, potrošnja je opadala, a na fabričkim skladištima se gomilala roba za koju nije bilo kupaca.15 O mogućim političkim implikacijama ovakvog stanja govorilo se na proširenoj sednici Izvršnog komiteta CK SKJ održanoj novembra 1956. godine u Ljubljani. Tito nije okolišao. „Treba imati u vidu“, naglasio je, „da je osnovnu ulogu u Mađarskoj i Poljskoj odigrao standard. Rusi su tu samo forma. Ne treba se sa tim šaliti i nemojte misliti da to ne može imati odjeka i u našoj zemlji“. U sličnom tonu govorio je i Miha Marinko, predsednik Izvršnog veća i Narodne skupštine Slovenije, ističući da su, podstaknuti revolucijom u Mađarskoj, građani sve češće govorili da bi i u Jugoslaviji „trebalo malo zarezati“ jer bi se tako lakše rešili nagomilani problemi. Kako bi se izbeglo širenje nezadovoljstva i zaoštravanje političkih prilika u zemlji, Josip Broz se založio da se zaposlenima povećaju zarade, ali i da im se objasni da je porast životnog standarda moguć jedino uz povećanje produktivnosti i smanjenje radne snage, u preduzećima u kojima je to neophodno.16

 

8 Drugi petogodišnji plan, pripremljen tokom 1956. godine, predvideo je nešto sporiji rast insvesticija. Ovim planom su promenjeni prioriteti ekonomskog razvitka, budući da je trebalo ispraviti anomalije stvorene Prvim petogodišnjim planom. Ulaganja u industriju stoga su smanjena, a u cilju obezbeđivanja sopstvenih izvora prehrambenih proizvoda duplirane su investicije u oblasti poljoprivrede. Obzirom da je rast životnog standarda proglašen trećim od ukupno pet najvažnijih ciljeva plana, predviđeno je povećanje proizvodnje robe široke potrošnje, ali i veće investicije u infrastrukturu, transport i trgovinu.17 Privreda se orijentisala na veću proizvodnju robe široke potronje, omogućen je veći uvoz sirovina i repromaterijala ne bi li se povećala iskorišćenost industrijskih kapaciteta, a simirivanje poltičkih tenzija dovelo je i do otvaranja tržišta socijalističkih zemalja za jugoslovensku robu, koja je, zbog kvaliteta i cene proizvodnje, teško bila konkurentna na razvijenim zapadnoevropskim tržištima. Zamajac privrednoj konjukturi i porastu životnog standarda dali su, pored kredita, 100 miliona dolara dobijenih od Savezne Republike Nemačke na ime obeštećenja prinudnih radnika, ali i 30 miliona dolara u zlatu dobijenih od Sovjetskog Saveza.18 U nekoliko izuzedno uspešnih godina, pre svega u periodu 1957–1959, nacionalni dohodak je rastao po godišnjoj stopi od 13, 3 %, a 1959. godine industrijska proizvodnja je u ukupnom obimu bila veća 2, 4 puta u odnosu na 1952. godinu.19 Metod garantovanih investicija trebalo je da obezbedi koliko – toliko ujednačeni razvoj, obzirom da je njime, u skladu sa shvatanjem o neophodnosti razvitka nerazvijenih područja, obezbeđen određeni obim investicija koji trebalo da osigura da ulaganja u Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu i Metohiji idu u korak sa opštim razvojem jugoslovenske privrede.20 Partijski čelnici nisu skrivali optimizam. Isticano je da je razvoj „tri – četiri puta brži“ od razvitka zapadnoevropskih zemalja,21 kao i da je Jugoslavija izmenila svoju fizionomiju i da se od nekad nerazvijene zemlje sve više pretvara u privredno razvijenu zemlju.22 Povećan je ne samo obim industrijske proizvodnje, smatrao je Tito, nego i kvalitet, kvantitet i asortiman robe. „Kad danas na velesajmovima gledamo našu raznovrsnu robu ili tehnička sredstva i upoređujemo ih sa inostranim“, ponosno je isticao Josip Broz na VII kongresu, „mi zaista možemo biti zadovoljni kvalitetom naših proizvoda“.23

 

9 Uprkos impozantnom rastu i prevremenom ostvarivanju osnovnih ciljeva petogodišnjeg plana (1960), jugoslovensku privredu su i dalje opterećivali stari problemi. Povećan obim izvoza nije bio dovoljan da uravnoteži platni bilans sa inostranstvom, pa je deficit, iako manji nego u prethodnom periodu, i dalje predstavljao opterećenje za državnu blagajnu.24 Stare navike su teško odumirale, a republički i lokalni funkcioneri nisu lako odustajali od preambicioznih projekta, pa je čak i u zvaničnim izeštajima konstatovano da se „tu i tamo“ počeo „gubiti osećaj za realnost“.25 Suočen sa narastajućim republičkim partikularizima i investicionim apetitima, Broz je upozoravao da se pri pravljenju razvojih planova mora voditi računa o „stvarnim materijalnim mogućnostima“ i da je zadatak članova Centralnog komiteta da na terenu objasne komunistima da se moraju držati takvog pravca razvoja, a ne „svoje stare linije“. Okrenut više spoljnoj, nego li unutrašnjoj politici, Tito se pribojavao da bi se šteta od jednog „megalomanskog zahuhtavanja“ osetila ne samo u zemlji, nego i u inostranstvu.26

 

10 Uprkos deklarativnom zalaganju za liberalizaciju ekonomije i tržišta, i donošenju Zakona o radnim odnosima kojim su preduzeća dobila pravo da odlučuju o visini ličnih dohodaka i raspodeli profita, država se nije odricala upliva u privredna kretanja.27 Verovalo se, naime, da sistem „društvene kontrole i društvenog uticaja mora biti neophodna protivteža nezdravim tendencijama koje mogu doći do izražaja kod korišćenja prava samoupravljanja i raspodele dohotka“.28 Štaviše, ni Zakon o radnim odnosima nije mnogo promenio sistem raspodele obzirom da su neka preduzeća raspodeljivala „dohodak koji nijesu zaradila“ dok druga nisu dobijala ni ono što su zaradila.29 Iako je poljoprivreda, do početka 60-tih postigla značajan napredak, a uvoz žita bio obustavljen 1959. godine,30 bila je dovoljna samo jedna sušna godina da izazove nestabilnost i pravu pometnju na tržištu (1958).31 Štaviše, Drugi petogodišnji plan je takođe doveo do izvesnog disbalansa u privredi, obzirom da je ekonomski razvoj karakterisalo umnožavanje prerađivačkih i zaostajanje sirovinskih kapaciteta. Verujući da će se konjuktura sa lakoćom nastaviti i u narednim godinama, državni vrh je doneo novi petogodišnji plan koji je trebalo da obezbedi nastavak ubrzanog privrednog rasta i proporcionalni razvitak svih sektora. Prenapregnuta jugoslovenska privreda zakoračila je u novu krizu. Do svojevrsnog otrežnjenja došlo je već 1961–1962. kada su prepolovljene stope rasta industrijske proizvodnje (7, 1 i 6,7 %) i društvenog proizvoda (5,6 i 4, 3 %). Plan je stoga napušten. Iako se radilo na izradi sedmogodišnjeg plana za period 1964–1970, usled recesije došlo je do privredne reforme (1965), da bi, polovinom 1966. godine, bio donet i novi petogodišnji plan.32

 

11 Veliki privredni rast, pre svega zahvaljući novcu iz inostranih izvora, doveo je i do dugo najavljivanog povećanja standarda. Plate su rasle brže od porasta produktivnosti, a potrošnja stanovništva je u 1959. godini bila za 40 % veća nego u 1956.33 U istom periodu, prema zvaničnim podacima, nominalne plate radnika su porasle za 52 %, a realne za 39,3 %.34 Povećanje ličnih dohodaka pratilo i povećanje raspona plata između kvalifikovanih i nekvalifikovanih radnika. Kupovnu moć je dodatno podizana kreditima, a Jugosloveni su se, krajem 1950 – tih godina, zahvaljujući većem uvozu i domaćoj proizvodnji, sve više okretali potrošnji. Kupovana je konfekcija, nameštaj, bela tehnika – pre svega frižideri, šporeti, šivaće mašine, i sporadično televizori. Fabrika automobila Crvena Zastava iz Kragujevca počela je da proizvodi fiću, a rastao je i uvoz automobila.35 Iako je povećanje kupovne moći postalo jedan od prioriteta režima, orijentacija na potrošnju je kod pojednih partijskih kadrova izazivala negodovanje.36 „Vi znate“ govorio je Bakarić na V plenumu CK NO Hrvatske, „da je ljude odjedanput uhvatila manija, ustvari neke uže slojeve vrtoglavica, prvo neka manija, moda frižidera, pa automobila, pa građenja kućica. To nisu neki veliki slojevi, to nije širok krug ljudi, ali je to postalo jedna moda koja je uhvatila ljude (...) Na auto se više ne gleda kao na prevozno sredstvo, nego kao na sredstvo za vođenje nekih orgija i sredstvo za jurnjavu“.37 Ipak, prema nekim pokazateljima, navodi Patric Hyder Patterson, Jugoslavija je bila i dalje relativno nerazvijena. Naime, iako se u periodu 1950–1960. godine broj radio aparata utrostručio, a broj automobila u vlasništvu povećao sedam puta, ukupan broj radio uredjaja odnosno automobila na 1 000 stanovnika je bio simboličan (78 odnosno 2, 9).38

 

12 Međutim, uprkos primetnom napretku, životni standard je i dalje bio ispod željenog. U strukturi potrošnje ishrana je, zbog stalnog porasta cena, i dalje učestvovala se oko 50 %.39 Najveći rast su, usled osiromašenog stočnog fonda, ali i rascepkanosti unutrašnjeg tržišta, beležile cena mesa, što je prouzrokovalo pad već ionako skromne potrošnje ovog artikla. U strahu da će inflacija kompromitovati napore na unapređenju životnog standarda, režim je početkom 1958. godine posegnuo za kontrolom cena.40 I dok se primenom administrativnih mera inflacija mogla zauzdati, na očekivanja ljudi je bilo teško uticati. Delovalo je da je bolja budućnost iz govora partijskih funkcionera velikom delu (nekvalifikovanih) Jugoslovena neprestano izmiče. Uvećanje raspona u zaradama i prvi znaci raslojavanja do tada gotovo monolitnog društva, u uslovima sve veće orijentacije na potrošnju, izazivali su, naročito kod slabije plaćenih radnika, veliko nezadovoljstvo. Ulje na vatru dolivale su i novine u kojima se, gotovo svakodnevno, moglo čitati o proneverama, ogromnim troškovima putovanja i prikrivanju stvarne dobiti preduzeća.41 Partijski vrh, opijen privrednom konjukturom 1957. godine, nije obraćao mnogo pažnje na potencijalne izlive nezadovoljsta, sve dok ih iz te uspavanosti nije prenuo štrajk rudara u Trbovlju koji je pretio da zahvati ostale rudnike i preduzeća u Sloveniji.42 Svestan da je, zbog još uvek niske kupovne moći, štrajk u Trbovlju, „jedan od mnogih koji nam se mogu dogoditi“, Tito se, na proširenoj sednici Izvršnog biroa CK SKJ održanoj februara 1962, na posredan način, zauzeo za usporavanje ekonomske liberalizacije. Kritikovao je „rasipanje“, „odlaske u inostranstvo bez potreba“, „nepotrebno kupovanje automobila“ i njihovo korišćenje u lične svrhe, ali i „vrlo brzi tok u povećanju raspona plata“ koji je davao povoda radnicima „da govore da se kod nas opet stvara buržoazija“.43 Pokazalo se tako da se neracionalna privredna politika, vođena godinama, vraćala kao bumerang, i to ne samo na ekonomskom, već i na političkom planu. Olako davana obećanja o socijalnoj jednakosti i besklasnom društvu, ali i ubrzanom inudstrijskom razvoju nerazvijenih regiona, predstavljala su jedan od osnovnih uzročnika izneverenih očekivanja ne samo najsiromašnijih slojeva građana, već i lokalnih funkcionera.

 

13 Medjutim, nije samo inflacija „kvarila“ uslove života Jugoslovena, već i nezadovoljavajući stambeni standard. Iako je krajem 1955. godine uveden doprinos od 10 % za stambenu izgradnju, a planom veće investiranje u stanogradnju i podizanje čak 200 000 stanova (1957–1961), uvećana ulaganja u stambenu izgradnju nisu se srazmerno odražavala u povećanom broju novoizgrađenih stanova.44 Tako je u periodu 1955–1958 vrednost uloženih sredstava porasla za 47 % posto, a broj novoizgrađenih stanova tek za 25 %. Porast cena građevinskog materijala, zaostajanje u modernizaciji građevniskog sektora i individualno projektovanje stambenih zgrada bili su samo neki od faktora koji su uticali na poskupljenje prosečne cene izgrađenog stana. Na inicijativu Sindikata, Savezno izvršno veće je donelo niz propisa sa ciljem da spreči „pojavu luksuznog i rasipničkog građenja“, uvede čvršću kontrolu i izgradnjom skromnijih stanova ubrza rešavanje akutne stambene krize.45 Pa ipak, Jugoslavija je, i polovinom 60 – tih godina, bila na samom dnu evropske lestvice po broju izgrađenih stanova na 1000 stanovnika.46 O ozbiljnosti stambene bede svedočilo je i Kardeljevo „obećanje“ dato na VIII kogresu po kome bi, do 1970. godine, stambena površina po stanovniku mogla povećati sa 9, 4 kvadratnih metara (1963) na oko 11, 5.47 Manjak stanova samo je produbljavao narastajuće društvene podele, obzirom da su preduzeća pre svega trudila da putem raspodele stanova reše goruća kadrovska pitanja i obezbede službenike.48 U naročito nezavidnim prilikama živeli su radnici – samci za koje stanovi (ne računajući nekoliko samačkih hotela) gotovo po pravilu nisu građeni. Oni su bili prinuđeni da stanuju „u nehigijenskim i nepodesnim prostorijama“ i plaćaju visoku stanarinu, što je uticalo ne samo na njihovu relanu zaradu, već i na „zdravlje i radnu sposobnost“.49 Izlaz iz stambene bede „nadjen“ je u „zajedničkom stanu“ i divljoj gradnji, čiji su glavni nosioci bili radnici.50

 

14 O relativno skromnim životnim prilikama jednog dela Jugoslovena svedočili su i rezultati ankete o načinima zabave i razonode radnika i službenika, koju je izvršilo Centralno veće Saveza sindikata Jugoslavije na uzorku od 4 851 ispitanika (1960). Podaci su pokazali da anketirani najviše odlaze u bioskop, na sportske utakmice, dosta vremena troše na razgledanje izloga, posećuju radio večeri narodne muzike i odlaze u šetnju i na izlete. Zabrinjavajući je bio relativno veliki broj onih koji nikada ili gotovo nikada nisu izlazili iz kuće da bi se zabavili i razonodili. Anketa je pokazala da radnim danom nikuda ne izlazi 36,1 % , subotom 28,7 %, a nedeljom 25,7 % anketiranih. „Nedovoljne finansijske mogućnosti“ predstavljale su osnovni razlog zbog koga su ispitanici svoje slobodno vreme provodili u kućama. Rezultati jedne druge, mnogo reprezentativnije ankete, sprovedene 1958. godine, pokazali su da je od ispitanih 165 903 radnika i službenika zaposlenih u 200 preduzeća širom Jugoslavije, njih 70 000, odnosno 42 %, radilo prekovremeno po dva sata.51

 

15 Iako lagani rast standarda krajem 50 – tih godina i početkom 60 - tih nije u potpunosti ispunjavao očekivanja jednog dela Jugoslovena, preveliko investiranje u potrošnju skupo je stajalo državnu kasu. Politika ubrzanijeg rasta životnog standarda, ali i stalno povećavanje budžetske potrošnje u cilju ispravljanja privrednih disproporcija nastalih u periodu do 1955. godine, plaćena je preteranim zaduživanjem u inostranstvu i povećanjem deficita. Za razliku od prethodnih godina u kojima su ekonomski gubici nadoknađivani zanemarivanjem infrastrukturne izgradnje i stalnim opadanjem standarda, u godinama konjukture inostrani krediti su olako trošeni ne bi li se kamuflirali gubici zastarele, neefikansne i nekonkurentne jugoslovenske privrede. Početkom 1962. godine, visina inostranog duga je prelazila milijardu dolara. Potrošnja iznad materijalinhi mogućnosti izazivala je nestabilnost unutrašnjeg tržišta koju je koju je pratio stalni rast cena. Liberalizacija uvoza je takođe uzimala svoj danak – nedovoljno konkurentna jugoslovenska roba se gomilala na skladištima, fabrike su radile sa smanjenim kapacitetom, a deficit u spoljontrgovinskoj razmeni je bivao sve veći.52 Iako je početkom 1961. godine država još jednom intervenisala određivanjem plafoniranih cena u proizvodnji i uopšte proširenom kontrolom cena, došlo je velikog porasta troškova života, pa dosta „masovan“ deo najslabije plaćenih radnika nije bio u stanju da troši čak ni tekstil. Slaba kupovna moć jednog dela stanovništva je stoga takođe predstavljala jedan od uzroka male tražnje i otežanog plasmana pojedinih industrijskih proizvoda.53 Ipak, početkom 60 – tih godina struktura potrošnje je počela laganano da se menja. Iako je na prehranu i stan, sve do početka 70 – tih odlazilo u proseku preko polovina zarade, industrijska roba, ali i razne usluge su delu Jugoslovena postajale sve dostupnije.54 Ne bi li podigli kupovnu moć građana, ali i povećali potražnju za industrijskom robom, potrošački krediti su neštedimice davani. Prema podacima koje navodi Berislav Šefer, učešće potrošačkog kredita u prometi industrijskih proizvoda je poraslo sa 15 % (1960) na oko 35 % (1961).55 Na promenu u strukturi potrošnje i lagani rastu standarda, čak i u vremenu ekonomske krize, ukazivala je i sama struktura potrošačkih kredita. Građani su sve manje uzimali jednogodišnje kredite za kupovinu tekstila, a sve češće višegodišnje kredite kojima su finansirana trajna potrošna dobra.56 Kupovani su frižideri, šporeti, veš mašine, radio aparati, televizori i automobili. Želju za kupovinom podsticala je i štampa – list Savremna tehnika je, iz broja u broj, donosio tekstove o novim uređajima – električnim loncima, peglama, gramofonima, aparatima za brijanje i mnogim drugim, koji će u jugoslovenske domove masovnije ući tek 70 – tih godina.57

 

16 Mini privredna reforma iz 1961. godine dovela je do promene u raspodeli profita na relaciji preduzeća – država. Obzirom da propisi nisu definisali koliki deo profita treba investirati, a koliko deo je dozvoljeno potrošiti na povećanje plata, uprave i radnički saveti su postali ti koji odlučjuju o daljoj preraspodeli. Svesni da će dalja liberalizacija ekonomije dovesti do propadanja neuspešnih preduzeća i do daljeg raslojavanja društva, uveden je doprinos na vanredni prihod, koji je, po oceni Dušana Bilandžića, ugrožavao „principe novog sistema sekundarne raspodele 1961. godine“.58 Međutim, u izmenjenoj političkoj i ekonomskoj klimi koja je nastupila posle 1955, napuštanje uravnilovke i povećavanje ekonomskih nejednakosti predstavljalo je neminovnost. Plate visokokvalifikovanog kadra, kao i službenika, brže su rasle nego plate radnika. Štaviše, visina primanja je sve više zavisila i od industrijskog sektora u kome je pojedinac radio, pa su 1961. godine radnicima zaposlenim u industriji kože i obuće plate porasle za 7 %, dok su zarade zaposlenih u proizvodnji nafte uvećane za 41 %. I dok su do 1961. godine, kako navodi Branko Horvat, plate bile efikasno kontrolisane putem fiskalnih i nefiskalnih metoda, cene sve robe, osim cena poljoprivrednih proizvoda, bile su relativno stabilne. Međutim, ukidanje kontrole nad platama je, i pored sve veće administrativne kontrole cena, dovelo do inflacije. Da bi izbegli kontrolu cena, preduzeća su redizajnirala izgled pojedinih proizvoda pretvarajući ga tako u novi proizvod na koji se ne nisu mogle primenti ranije registrovane cene, inače najrasprostranjeniji vid administriranja cena. Tako se, samo tokom 1964. godine, na jugoslovenskom tržištu pojavilo gotovo 25 000 „novih“ proizvoda. Kako su niske i strogo kontrolisane cene sirovina učinile proizvodnju nerentabilnom, 1964. godine cene su administrativno povećane u prehrambenoj industriji, poljoprivredi, energetici i obojenoj metalurgiji. Diferencijalno oporezivanje, sistem premija i regresa, navodi dalje Branko Horvat, ali i administrativne intervencije u spoljnoj trgovini održavali su, ili čak povećavali, disparitet cena. Poslovna klima se razlikovala od sektora do sektora, a preduzeća su pokušavala da se izbore za povećanje cena. Kao ilustraciju navodimo podatak da je Savezni zavod za cene 1961. godine primio 12.800 molbi za povećanje cena, a 1961. čak 69 000.59

 

17 Statistički podaci o proseku plata u industriji za period januar – novembar 1963. pokazuju da je prosečan lični dohodak bio 28 000 dinara. U tu strukturu su ulazile plate i onih ispod 10 000 i onih preko 100 000. Oko 1 / 4 zaposlenih bilo je placeno ispod 20 000. Prosečni lični dohodci, posebno oni niži ispod 20 000 bili su u stalnom porastu. Plate od 25 – 30 000 su bile relativno stabilne, ali su stalan porast beležile one preko 30 000. Na prehrambene proizvode i stan odlazilo je, u proseku, 3 / 4 budžeta četvoročlane porodice, a porodica slabije plaćenog radnika je, kako bi pokrila ove izdatke, trošila 85 % - 90 % primanja. Povećanje plata nižih kategorija uglavnom je gutao rast cena prehrambenih proizvoda. Dok su platežno sposobniji delovi stanovništva mogle ublažavati skok cena menjanjem strukture potrošnje, siromašniji slojevi nisu imali prostora za manevar, pa je njih inflacija najviše pogađala, obzirom da se stana i hrane nisu mogli odreći. Ogorčeni situacijom, radnici, posebno oni sa primanjima ispod 20 000, su neprestano pisali sindikatima i partijskim čelnicima, ističući da cene i norme stalno rastu, a plate stoje ili zaostaju u upozoravali „da je sve teže izlaziti na kraj“. Najviše žalbi bilo je na plate, teške stambene prilike, nisku kupovnu moć i nedostupnost robe široke potrošnje koja se mogla naći u trgovinama. „Ako treba pritegnuti kajiš, nek bude i tako, al zašto ga samo radnik mora pritezati“; „Udarili u luksuz i revije mode, a mi nemamo ni najnužnije“; „Kad sam pre rata izlazio na Terazije i video kako živi buržoazija i uporedio sa tim kako živim ja, bilo mi je jasno – to je kapitalizam. Kad provirim na Terazije sad, a ono još veća razlika, a socijalizam. Ko to meni može objasniti?“ bili su samo neki od komentara radnika upućeni Vlajku Beogoviću.60 Prilike se nisu mnogo razlikovale od republike do republike pa su i u industrijski najrazvijenijoj Sloveniji rudari sve češće dolazili u sindikat da traže „pomoć i kredit jer od plate ne mogu da žive“ i pretili da će napustiti i sindikat i preduzeće ako traženu pomoć ne dobiju.61 Radnici u Bosni su, na poslu i van njega, pričali da „ne mogu raditi gladni, da im porodice nemaju hleba, da se o njima ne vodi računa“.62 Štaviše, vera u bolju budućnost je lagano nestajala, a pesimizam prevladavao. U anketama vršenim do početka 60 – tih, radnici su izražavali nadu „da će ubrzo bolje živeti, da će moći rešiti stambeno pitanje, nabaviti najpotrebnije u kući, kupiti bicikl, pa i neki motorcikl“. 1964. godine nadu je zamenilo razočarenje – radnici su sumnjali da mogu svoj materijalni položaj popraviti doškolovavanjem i produktivnošću na poslu, pa su se okretali zaradi van preduzeća i prekvalifikaciji u službenike. U odgovorima na pitanja postavljana u anketama osećala se „ironija i sarkazam“.63 Sa druge strane, raslojavanje društva je postajalo sve primetnije, a konzumerske potrebe srednje klase u formiranju sve izraženije. Putovanja u Trst postala su statusni simbol – Jugosloveni su u Italiju išli ne bi li kupili „čarape, najlonke, italijanske cipele, ali i lutke, džempere od mekane vune, tkanine, ćebad, veš mašine, vespe i moderno rublje“. Preko granice je u kupovinu išlo sve više ljudi – prema zvaničnoj statistici, 1959. godine je 1 597 792 vozila prešlo državnu granicu sa Italijom, 1963. broj prelazaka se više nego duplirao (3 678 814), da bi 1965. bilo zabeleženo više od 11 000 000 prelazaka.64

 

18 Iako je na VIII kongresu istaknuto da „u socijalizmu čovek radi da bi uživao plodove svog rada i doprinosio progresu sredine u kojoj živi“ i obećan „stabilan porast životnog standarda“, rast cena se nastavio i u 1965. godini.65 Prema statističkim podacima u okviru globalnog porasta troškova života od 19 %, od januara 1964. do januara 1965. godine, troškovi ishrane su porasli za 24 %, troškovi stanovanja za 24 %, usluga za 14 %, odeće i obuće za 11 %, a duvana i pića za 15 %. Preduzeća su standard zaposlenih (prividno) čuvala povećanjem plata koje je finansirano povećanjem cena, bez obzira na porast produktivnosti. U teškoćama su se i ovaj put našli zaposleni u onim preduzećima čije su cene bile plafonirane. Da bi sprečile pojavu nezadovoljstva i koliko – toliko kompenzirale porast troškova života, uprave su se dovijale kako su znale i umele, pa su plate rasle na račun smanjivanja fondova. Iako se iz porasta nominalnih ličnih dohodaka i prosečnog porasta plata koje je objavljivala statistika moglo zaključiti da standard Jugoslovena osetno raste, „priličan broj“ zaposlenih, naročito onih sa nižim primanjima, je ukazivao „da im standard nije porastao ili barem nije porastao u procentu kako to proizilazi iz statističkih podataka“.66 Da siromaštvo nije predstavljalo „ograničenu pojavu“ svedoče i brojni zvanični izveštaji u kojima je isticano da su „neka radnička domaćinstva direktno biološki ugrožena“, da mnogi „ručaju suv hleb eventualno sa šećerom, a poneko sa slaninom“, da se živi na „krompiru, pasulju, kupusu, svinjskim papcima i kostima“.67 Paradoksalno, standard Jugoslovena nije zavisio samo od stepena obrazovanja i uspešnosti preduzeća u kom su radili, već i od komune u kojoj su živeli. Rascepkanost unutrašnjeg tržišta i relativna nerazvijenost trgovačke mreže uticala je i na velike i posve nelogične oscilacije u cenama. Dešavalo se tako da cene prehrambenih proizvoda budu osetno više u poljoprivredno bogatijim reonima nego u onim siromašnijim. Tako je, početkom 1965. godine, teleće meso u Murskoj Soboti bilo za 52 % skuplje nego u Tuzli, mleko u Beogradu je bilo za trećinu skuplje nego u Gospiću, a krompir u Zrenjaninu se prodavao po 60 % višoj ceni nego u Prizrenu.68

 

19 Stalni porast cena izazivao je nemir, zabrinutost i osećaj egzistencijalne ugroženosti. Sve češće su kritikovane izjave u kojima je obećavano zauzdavanje inflacije, iako je roba poskupljivala iz dana u dan. U problemima su se našli sindikalni aktivisti budući da je „oštro reagovanje“ radnika, naročito onih sa nižim primanjima, onemogućavalo „objašanjavanje i tumačenje“ novih ekonomskih mera. „Cene namirnica skaču, ja smanjujem na odeći i obući, tek da ne idem pocepan“; „Za 100 grama kobasice treba da radim jedan sat“; „Radnika koji ima 20 000 dinara više ne interesuje cena mesa, njega interesuje pošto su kosti i papci“ bili su samo neki od komentara koji su se čuli po jugoslovenskim fabrikama.69 Pad standarda je izazivao sve glasnija negodovanja, građani su pravili zalihe robe70 i otvoreno pričali da je „dinar izgubio svaku vrednost“.71 Vlasti su nemoćno konstatovale da u ovakvoj atmosferi čak ni članovi Partije nisu znali kako da se postave – jedni su ćutali, drugi isticali kako su u pitanju alarmantne vesti, dok su treći pričali i komentarisali ekonomske nedaće na isti način kao i ostali građani.72 Marta 1965. godine cene su zamrznute i izvršena je poreska reforma. Razni regersi su umanjeni, dinar je devalviran u julu i određene su nove cene koje su zamrznute na tom nivou. Poskupele su sirovine, repromaterijali i saobraćajne usluge, a svetske cene su uzete kao osnova nove strukture cena. Inflacija je suzbijena, a cene su ostale stabilne sve do 1969. godine.73 Standard je ponovo početo da raste 1966. godine, postepeno se smanjivao udeo najnižih plata u ukupnoj masi zarada, izdaci za ishranu su opadali, a saldo štednje je, za razliku od 1964 / 1965, ponovo postao pozitivan.74

 

20 U periodu 1955–1965. ostvaren nesumnjiv privredni napredak, a zaostajanje za najrazvijenijim zemljama zapadne Evrope značajno smanjeno. Dok je društveni proizvod po glavi stanovnika SR Nemačkoj, Engleskoj i Francuskoj 1955. godine bio četiri do pet puta veći nego u Jugoslaviji, 1965. godine bio je tri puta veći, da bi se, do kraja 70 – tih, zaostajanje Jugoslavije bilo još više smanjeno.75 Međutim, iako je, privredni razvoj Jugoslavije u periodu 1950–1970. godine bio „jedan od najuspešnijih u Evropi“, o stvarnim dometima privrednog „sustizanja“ razvijenih zapadnoevropskih država svedoči i podatak da su se, Grčka i Bugarska, zemlje koje su 1950. godine imale manji domaći bruto proizvod po stanovniku od Jugoslavije, razvijale još brže od SFRJ, pa je nivo domaćeg bruto proizvoda Jugoslavije po stanovniku 1970. godine bio ispod nivoa ovih zemalja. Stoga je, navodi Aleksandar Vacić, smanjivanje privredne zaostalosti Jugoslavije u odnosu na razvijene evropske zemlje „bilo normalno“ imajući u vidu početni nizak start.76 Štaviše, statistički pokazatelji „jugoslovenskog privrednog čuda“ vešto su maskirali probleme koji su trajno opterećivali jugoslovensku privredu i izazivali ne samo ekonomske, nego i političke krize. Ubrzani privredni rast i porast standarda je pre svega bio zasnovan na inostranoj pomoći i stranim kreditima. Skupa prozivodnja na zastarelim mašinama, niska produktivnost i loša kvalifikaciona struktura radnika predstavljali su teško breme i uticali na slabu konkurentost jugoslovenske privrede. Stvarao se tako začarani krug načelnog zalaganja za život u okvirima mogućnosti i preširokog investiranja u projekte koji su ozbiljno opterećivali jugoslovenske finansije. Odlivanje nekvalifikovane radne snage u inostranstvo je uspelo da uspori, ali ne i da zaustavi stalni porast nezaposlenosti. Produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih delova zemlje, zaoštravalo je retoriku, pogodovalo pojavi nacionaliz(a)ma i uticalo na sve veća razimoilaženja u državnom vrhu. Oprobani recept „rešavanja“ strukurnih ekonomskih problema neprestanim zaduživanjem nastavio se i u 70 – tim godinama. Krediti su, međutim, predstavljali samo kupovinu vremena budući da je, uprkos velikom investiranju, u periodu 1960–1980 Jugoslavija ostvarila samo 70 % efikasnosti Turske, Grčke, Španije i Portugala.77

 

 

Bibliografija

Literatura:

Bilandžić, Dušan. Historija SFRJ: Glavni procesi 1918–85. Zagreb: Školska knjiga Zagreb, 1985.

Čalić, Mari Žanin. Istorija Jugoslavije u 20. veku. Beograd: Clio, 2013.

Dobrivojević, Ivana. Selo i grad: Transformacija agrarnog društva Srbije 1945–1955. Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2013.

Duda, Igor. „Tehnika narodu! Trajna dobra, potrošnja i slobodno vrijeme u socijalističkoj Hrvatskoj.“ Časopis za suvremenu povijest, br. 2, (2005): 371–92.

Đurović, Đuro. „Bespravna stambena izgradnja - jedna od karakteristika urbanog razvoja Beograda.“ Sociologija, br. 3–4, (1970): 499–507.

Horvat, Branko. Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije. Problemi, teorije, ostvarenja, propusti. Beograd: Insitut ekonomskih nauka, 1970.

Hyder, Patric. Bought and Sold: Living and Loosing the Good Life in Socialist Yugoslavia. Ithaca & London: Cornell University Press, 2011.

Luthar, Breda. „Remembering socialism: On desire, consumption and surveillance.” Journal of Consumer Culture, br. 6 (2006): 229–59.

Marković, J. Predrag. Beograd između Istoka i Zapada 1945–1965. Beograd: Službeni list SRJ, 1996.

Marsenić, Dragutin. Ekonomika Jugoslavije. Beograd: Ekonomika, 1990.

Šefer, Berislav. Životni standard i privredni razvoj Jugoslavije. Zagreb: Novinsko – izdavački, štamparski i birothenički zavod Zagreb, 1965.

Vacić, Aleksandar, Jugoslavija i Evropa: Uporedna analiza privrednog razvoja Jugoslavije 1971–1987. Beograd: Ekonomika, 1989.

Vujović, Sreten. Ljudi i gradovi. Budva: Mediteran, 1990.

Vujović, Sreten. „Stambena kriza i ljudske potrebe.“ Sociologija, br. 4, (1979): 441–65.

Vukmanović Tempo, Svetozar. Revolucija koja teče, tom IV. Zagreb: Globus, 1982.

Neobjavljeni izvori:

Arhiv Jugoslavije:

CK SKJ.

Kabinet predsednika Republike.

Savez sindikata Jugoslavije.

Savez socijalističke omladine.

Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije.

Objavljeni izvori:

Jugoslavija 1918–1988. Beograd: Statistički godišnjak, 1989.

Osmi kongres SKJ. Beograd: Kultura, 1964.

Robert Jarman. Yugolsavia: Political Diaries 1918–1965. London: Archive Editions, 1997.

Sedmi kongres SKJ. Beograd: Kultura, 1958.

Službeni list FNRJ, 1955.

Službeni list SRJ, 1996.

 

** Rad je deo projekta Srpsko društvo u jugoslovenskoj državi u 20. veku: između demokratije i diktature (br. 177 016) koji finansira Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.¶

* dr., naučni saradnik, Institut za savremenu istoriju, Trg Nikole Pašića 11, Beograd, [email protected]

1. AJ, A CK SKJ, III / 63 (3. 11. 1954).¶

2. Ivana Dobrivojević, Selo i grad: Transformacija agrarnog društva Srbije 1945–1955 (Beograd: Insitut za savremenu istoriju, 2013), 186–93.¶

3. AJ, 117 – 263 – 487. Kretanje standard života u FNRJ (1954). Prema statističkim podacima, potrošnja važnijih prehrambenih prozivoda po stanovniku (u kilogramima) 1955. izgledala je ovako: pšenica i raž 132 kg, kukuruz 48,6, povrće 108,1, voće 59,7, meso i riba 24,8, masnoće 9,6, sveže mleko 65, 2, jaja (kom) 52. Deset godina kasnije, slika je bila nešto drugačija. Prosečan Jugosloven je trošio 161,8 kg pšenice i raži, 32, 6 kg kukuruza, 123,5 kg povrća, 50,6 kg voća, 31,1 kg mesa, 13,4 kg masnoće, 68,9 litara svežeg mleka i 78 jaja godišnje. – Jugoslavija 1918–1988. Statistički godišnjak (Beograd: Savezni zavod za statistiku, 1989), 113.¶

4. AJ, KPR III – A – 1 – b; Pregled životnog standard u FNRJ – nacrt.¶

5. AJ, 117 – 263 – 487; Kretanje standard života u FNRJ (1954).¶

6. AJ, 117 – 263 – 487; Teze za referat o životnom standard radnika i službenika (23. 10. 1956).¶

7. Dobrivojević, Selo i grad, 450.¶

8. V. AJ, 117 – 263 – 487; Problemi životnog standard u FNRJ (1955).¶

9. Confidential od 20. 1. 1956, Robert Jarman, Yugolsavia: Political Diaries 1918–1965, t IV (London: Archive Editions, 1997), 630.¶

10. AJ, 117 – 263 – 487; Teze za referat o životnom standard radnika i službenika (23. 10. 1956). AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

11. Svetozar Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, t IV (Zagreb: Globus, 1982), 188.¶

12. AJ, 117 – 263 – 487; Teze za referat o životnom standard radnika i službenika (23. 10. 1956).¶

13. AJ, 117 - 263 – 488; Beleške anketiranih radnika i službenika sa ukunim prihodima i rashodima sa porodicom od 4 člana u toku meseca sa prosekom od devet meseci.¶

14. A CKSKJ, III 8/ 67; Stenografske beleške sa proširene sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane 6. 11. 1956 u Ljubljani. Izlaganje Mihe Marinka.¶

15. Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, 188.¶

16. A CKSKJ, III 8/ 67; Stenografske beleške sa proširene sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane 6. 11. 1956. u Ljubljani.¶

17. Branko Horvat, Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije: Problemi, teorije, ostvarenja, propusti (Beograd: Insitut ekonomskih nauka, 1970), 29.¶

18. Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, 189.¶

19. Dušan Bilandžić, Historija SFRJ: Glavni procesi 1918–85 (Zagreb: Školska knjiga Zagreb, 1985), 242.¶

20. AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

21. Bilandžić, Historija SFRJ, 198, 242.¶

22. AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

23. Sedmi kongres SKJ (Beograd: Kultura,1958), 52.¶

24. AJ, 117 – 263 – 487; Kretanje lične potrošnje 1958. godine. AJ, A CKSKJ III / 81; Zapisnik sa proširene sednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane u Beogradu 23. 9. 1958.¶

25. AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

26. AJ, 837, KPR II - 3 – a – 1 / 20; II Plenum CK SKJ (18 – 19. 11. 1959)¶

27. Službeni list, 53/1957, Zakon o radnim odnosima.¶

28. AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

29. Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, 231.¶

30. Predrag J. Marković, Beograd između Istoka i Zapada 1945–1965 (Beograd: Službeni list SRJ, 1996), 294.¶

31. AJ, 117 – 263 – 487; Kretanje lične potrošnje 1958. godine.¶

32. Dragutin Marsenić, Ekonomika Jugoslavije (Beograd: Ekonomika,1990), 182 V. Horvat, Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije, 44.¶

33. Marsenić, Ekonomika Jugoslavije, 182.¶

34. AJ, 142 / I – 6 – 22. Socijalistički savez i privredni razvitak zemlje. Privredna situacija u vreme održavanja i neposredno posle IV kongresa.¶

35. Marković, Beograd između Istoka i Zapada, 313–15.¶

36. V. i Sedmi kongres SKJ (Beograd: Kultura,1958), 50–51.¶

37. AJ, 114 - 347; Senografski zapisnik sa V plenuma CK NO Hrvatske održanog 16 – 17. 1. 1959. u Zagrebu.¶

38. Patric Hyder, Bought and Sold: Living and Loosing the Good Life in Socialist Yugoslavia (Ithaca & London: Cornell University Press, 2011), 34. Sa porastom standarda, rasli su i izdaci za nameštaj i opremu za domaćinstvo. 1952. godine Jugosloveni su trošili 4,8 % ukupnih prihoda na pokućstvo, 1955 5,7 %, 1950. 8,2 %, 1965 8 %, a 1970. 9,8 %. Prema podacima iz 1968, na 100 domaćinstava 36,9 je posedovalo električni štednjak, 25,1 frižider, 28,1 crno – beli televizor, 10,9 mašinu za pranje rublja i 7,9 putnički automobil. – Jugoslavija 1918–1988, 112–13.¶

39. V. AJ, 117 – 263 – 489; Informacija o indeksu troškova života.¶

40. AJ, 117 – 265 – 491; Analiza kretanja cena u 24 grada u FNRJ (1958).¶

41. AJ, 837 KPR II – 3 – a – 1 / 16; Proširena sednica Izvršnog biroa CK SKJ, Beograd 6. 2. 1958.¶

42. Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, 225–226. Povod za obustavu rada bilo je težak finansijski položaj rudnika izazvan poskupljenjem struje i velikim troškovima proizvodnje uglja čija je cena bila plafonirana saveznim propisima. Iako su rukovodstvo rudnika, sindikalna podružnica i fabrički komitet Saveza komunista danima tražili pomoć od lokalnih, republičkih i saveznih instanci, pokazalo se da se putem pregovora ne mogu rešiti nagomilani problemi. Stoga je, polovinom januara 1958. godine, izbio miran i nenasilan dvo i po dnevni štrajk, u kome je učestvovalo 3 800 radnika i 300 službenika. – Nebojša Popov, „Štrajkovi u savremenom jugoslovenskom društvu,“ Sociologija, br. 4, (1969). Objavljeno na http://zsf.rs/strajkovi-u-savremenom-jugoslovenskom-drustvu/#_ftn15. Međutim, motivi štrajka su bili i nacionalni iodražavali su nezadovoljstvo investicionom politikom centralnih vlasti prema Sloveniji.¶

43. AJ, 837 KPR II – 3 – a – 1 / 16; Proširena sednica Izvršnog biroa CK SKJ, Beograd 6. 2. 1958.¶

44. Službeni list FNRJ, 29. 12. 1955, Zakon o doprinosu za stambenu izgradnju.¶

45. AJ, 117 – 263 – 487; Životni i radni uslovi.¶

46. Sreten Vujović, Ljudi i gradovi (Budva: Meidteran, 1990), 50.¶

47. Osmi kongres SKJ (Beograd: Kultura, 1964), 66.¶

48. AJ, 117 – 263 – 487; Lična potrošnja (1958)¶

49. AJ, 117 – 263 – 487; Životni i radni uslovi.¶

50. Sreten Vujović, „Stambena kriza i ljudske potrebe,“ Sociologija, br. 4, (1979): 461. Đuro Đurović, „Bespravna stambena izgradnja - jedna od karakteristika urbanog razvoja Beograda,“ Sociologija, br. 3–4, (1970): 499–503.¶

51. AJ, 142 / 1 – 6 – 22; Izveštaj o razvitku i problemima kulturnog života (1960).¶

52. AJ, A CKSKJ, III / 88; Proširena sednica Izvršnog komiteta CK SKJ održana 14. 3. 1962.¶

53. AJ, A CKSKJ, III / 88; Pregled kretanja privrede (15. 2. 1962). AJ, A CKSKJ, III / 88; Proširena sednica Izvršnog komiteta CK SKJ održana 14. 3. 1962.¶

54. Jugoslavija 1918–1988, 111.¶

55. Berislav Šefer, Životni standard i privredni razvoj Jugoslavije (Zagreb: Novinsko – izdavači, štamparski i birothenički zavod Zagreb, 1965), 101.¶

56. AJ, A CKSKJ, III / 88; Pregled kretanja privrede (15. 2. 1962).¶

57. Igor Duda, „Tehnika narodu! Trajna dobra, potrošnja i slobodno vrijeme u socijalističkoj Hrvatskoj,“ Časopis za suvremenu povijest, br. 2, (2005): 375.¶

58. Dušan Bilandžić, Historija SFRJ. Glavni procesi 1918–85 (Zagreb: Školska knjiga Zagreb, 1985), 249–50.¶

59. Horvat, Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije, 57.¶

60. AJ, A CK SKJ, III / 100; O nekim problemima naše radničke klase (1964).¶

61. AJ, KPR II – 3 – a – 2 / 95; Informacija o aktivnosti opštinskih konferencija SK u Hrastniku, Trbovlju i Đakovu (29. 6. 1964).¶

62. AJ, KPR II – 3 – a – 2 / 52; Aktuelne političke informacije odeljenja za dokumentaciju i informacije CK SKJ i CO SSRNJ 3 – 29. 2. 1964.¶

63. AJ, A CK SKJ, III / 100; O nekim problemima naše radničke klase (1964).¶

64. Breda Luthar, „Remembering socialism: On desire, consumption and surveillance,” Journal of Consumer Culture, br. 6, (2006): 230–34.¶

65. Osmi kongres SKJ, 89, 260.¶

66. AJ, KPR II – 3 – c – 2 / 31; Elaborat “Aktuelni problem iz oblasti standard i samoupravljanja” o kome će se raspravljati na plenumu CV SSJ 26. 3. 1965.¶

67. AJ, KPR II – 3 – 1/ 36: Politička situacija među radnicima posle VIII kongresa SK Jugoslavije¶

68. AJ, KPR II – 3 – c – 2 / 31; Elaborat “Aktuelni problem iz oblasti standard i samoupravljanja” o kome će se raspravljati na plenumu CV SSJ 26. 3. 1965.¶

69. Ibid.¶

70. AJ, KPR II – 3 – a – 2/ 133; Informacije o reagovanjima građana u sarajevskom srezu na povećanje cena i stav komunista (13. 2. 1965). AJ, KPR II – 3 – a – 2 / 139; Informacije o reagovanjima građana u Vojvodini i novosadskom srezu na povećanje cena (8 – 17. 3. 1965).¶

71. AJ, KPR II – 3 – a – 2 / 139; Informacije o reagovanjima građana u Vojvodini i novosadskom srezu na povećanje cena (8 – 17. 3. 1965)¶

72. AJ, KPR II – 3 – a – 2/ 133; Informacije o reagovanjima građana u sarajevskom srezu na povećanje cena i stav komunista (13. 2. 1965).¶

73. Horvat, Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije, 57–58.¶

74. AJ, A CK SKJ, IV, k3 / 6; Neka pitanja razvoja životnog standard (1968).¶

75. Mari Žanin Čalić, Istrorija Jugoslavije u 20. veku (Beograd: Clio, 2013), 273.¶

76. Aleksandar M. Vacić, Jugoslavija i Evropa: Uporedna analiza privrednog razvoja Jugoslavije 1971–1987 (Beograd: Ekonomika, 1989), 213–15.¶

77. Marković, Beograd između Istoka i Zapada, 296.

 

ajde mani te linkove napisi par recenica, smorio si komp.

Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, Kinik said:

 

 

 

Sa kog posleratnog komunjarskog kongresa si izmileo sa staljinistickom 'politickom ekonomijom' i tzv. 'industrijalizacijom'? Kakav bRe, 'zamajac', 'baza za razvoj', cuvena 'grupa A' i 'grupa B'! - 'teska industrija - 95%' i 'industrija potrosnih dobara - 5%'.

:ajme:

 

Za divno cudo, uprkos 'gigantima industrijske misli' (samo nelecenim psihoticarima) obican covek je hteo potrosna dobra, i hebalo mu se za 'tesku industriju'. Koliko se i meni hebe za propalu fufu od drzave, zastavu, i himnu - onu 'panslovensku'!

:roflmao:

Jos na proslom 4umu sam napisao - ima nekoliko pacenika koji nikako da prezale stara vremena: takvima bih za NG urucio po 'drzavnu zastavu, himnu na CD disku i stari ustav' da imaju cime da se zabave i ne smaraju okolinu.

 

Moz' misliti 'teskoindustrijska sila', ruska pomijara - dzanki koji nije u stanju da se skine sa naftne i gasne igle. Gangstersko-lopinski raj i trecerazredna drzava sa atomskim, naostrenim srafcigerom!

 

Ono djubre sto je ovde smrdelo i ne treba nikada vise da se vrati.

Srecom, o 'trzistu roba, rada i kapitala' se u ovoj vukojebini ne odlucuje. Jer da se odlucuje i to bi shebali.

 

I onda tvoje jadno piskaranje nije ideoloska skrabarija?

 

Ako si mator - proziveo si zivot uzalud, nista nisi naucio.

Ako si mlad - na opasnoj si drozi.

 

Po pisaniju mi delujes kao osnovoskolski uca OTO-a, ili nekadasnji uca ONO i DSZ.

KomeNdija.

:smiley5:

 

...

ipak je Calic dramski pisac za tebe, klasik.:18:

Link to comment
Share on other sites

8 minutes ago, Janne240 said:

Bosna je imala najveca nalazista ruda gvozdja, olova i cinka, Srbija takodje ima obojene metale, a Hrvatska boksit, bakar i gvozdje, takodje boksita je bilo i u Crnoj Gori...govorimo o SFRJ.

 

Mrde pokrij se usima. :reading::smiley59:

Pa od boksita se dobija aluminijum a ne gvozdje. Takodje, rude obojenih metala se tope u odgovarajucim topionicama a ne zeljezarama. 

Jugoslavija nije imala veca nalazisa rude gvozdja. 

Velika nalazista gvozdene rude se inace nalaze samo u odredjenim delovima sveta : Australija ( i to iskljucivo region Pilbara); Brazil; Svedska (oblast Kiruna - Jelivare) I neki delovi Afrike I Rusije. Sve ostalo sto ima tu I tamo po svetu je premalo. SFRJ nije imala rude gvozdja za sest zeljezara ni u snu! Mozda bi jedna mogla da radi : da topi tu neku "sirotinju" od rude I tzv "scrap" metal! To je sve!!

Link to comment
Share on other sites

...

 

Nema veceg zadovoljstva nego citati razne parolaske mrsomude koji naricu za pomijarom koji su sami shebali ideoloskim baljezganjem, vukojebinskim budalastinama, primitivnim neradom i lopinstvom.

 

To htelo da na seljacke opanke udari industrijske blokeje!

Da od seljackih taljiga naprave 'gumarabu'.

:classic_laugh:

 

>> ... Štaviše, prema zvaničnoj teoretskoj listi troškova života Saveznog zavoda za statistiku prosečna realna plata kvalifikovanog radnika (u sklopu četvoročlane porodice) u 1956 godini je pokrivala oko 71, 1 % ukupnih troškova života. Zarada nekvalifikovanog radnika – samca podmirivala je tek 57, 1 % izdataka.12 Rezultati nedovoljno reprezentativne, ali svakako indikativne ankete sprvedene u trinaest niških preduzeća bili su porazni. Ispostavilo se da i radnici I kategorije, odnosno oni sa najvećim platama, mogli sebi i članovima porodice da kupe po jedno odelo i 1 – 2 para cipela godišnje, da se voze tramvajem jednom u deset dana i odu, zajedno sa članovima porodice, dva puta mesečno u bioskop i jednom u pozorište.13 Selektivno povećavanje plata u pojedinim sektorima tokom 1955. godine dovelo je do apsurdnih situacija – rudarski inžinjeri su bili manje plaćeni od elektroinžinjera, a pravnici u Vrhovnom republičkom sudu su zarađivali manje od onih zaposlenih u unutrašnjim poslovima. U posebno teškim prilikama su živeli učitelji obzirom da je život sa 7 – 8 000 dinara bio „mučan“. ... <<

 

...

Edited by Kinik
Link to comment
Share on other sites

On 8/16/2019 at 8:32 PM, Darth Bane said:

Pre svega ne pise samo Kinik suprotno od oniih koji bi da velicaju proizvodnju u bivsoj SFRJ - pisemo jos nas nekolicina koliko nam vreme dozvoljava! Pisem i ja, mrd, Denis je pisao - nema ga nesto u poslednje vreme , Angelija i jos neki ljudi! 

 

Posto si me pomenuo, pogledam temu povremeno. Ja sam rekla sta sam mislila o izvlacenju "fenomenalne proizvodnje u SFRJ".

To sto se nekom dopada da nabada ko corava koka, ne bi li nasla nesto sto je dobro izaslo iz SFRJ, meni je to gubljenje vremena.

Da li to nekom deluje utesno, da je nasao nesto dobro u tom periodu, ok, prihvatam, ljudima treba taj osecaj. Meni ne treba.

Poenta je da ja to ne poredim sa banana drzavama nakon SFRJ, nego da objektivno sagledavam situaciju u kojoj smo ziveli, u odnosu na razvijeni svet. I pogled je tuzan.

Odusevljavamo se voznjom ficom na paradajz turizam u nekom sindikalnom odmaralistu, mogu da se opkladim da i S. Koreja ima nesto tako, ali da li bi bas zeleli da zivimo tamo i da se raspravljamo o dostignucima proizvodnje SK? (stoji da SFRJ nije bila SK, ovo je samo zbog poente)

Odredjena doza nostalgije je razumna, bili smo mladi, imamo neka lepa secanja.... nema potrebe to pretvarati u kult.

 

Da mi neko ponudi da me vrati vremeplovom u SFRJ, cak i sa tim godinama, ja bih rekla "neka hvala" ili moze, da pobegnem ranije :classic_biggrin:

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

51 minutes ago, Angelia said:

Posto si me pomenuo, pogledam temu povremeno. Ja sam rekla sta sam mislila o izvlacenju "fenomenalne proizvodnje u SFRJ".

To sto se nekom dopada da nabada ko corava koka, ne bi li nasla nesto sto je dobro izaslo iz SFRJ, meni je to gubljenje vremena.

Da li to nekom deluje utesno, da je nasao nesto dobro u tom periodu, ok, prihvatam, ljudima treba taj osecaj. Meni ne treba.

Poenta je da ja to ne poredim sa banana drzavama nakon SFRJ, nego da objektivno sagledavam situaciju u kojoj smo ziveli, u odnosu na razvijeni svet. I pogled je tuzan.

Odusevljavamo se voznjom ficom na paradajz turizam u nekom sindikalnom odmaralistu, mogu da se opkladim da i S. Koreja ima nesto tako, ali da li bi bas zeleli da zivimo tamo i da se raspravljamo o dostignucima proizvodnje SK? (stoji da SFRJ nije bila SK, ovo je samo zbog poente)

Odredjena doza nostalgije je razumna, bili smo mladi, imamo neka lepa secanja.... nema potrebe to pretvarati u kult.

 

Da mi neko ponudi da me vrati vremeplovom u SFRJ, cak i sa tim godinama, ja bih rekla "neka hvala" ili moze, da pobegnem ranije :classic_biggrin:

Pa pomenuo sam tebe i jos neke forumase jer je po njima ispalo da samo jedan forumas (Kinik) pise negativno o problematici proizvodnje u bivsoj Jugoslaviji?! Hteo sam da istaknem da tu ima jos forumasa koji se ne slazu sa misljenjem odredjenih forumasa koji glorifikuju taj period.

Dobro, objektivno gledano svako ima zelju da pomalo "ulepsa stvarnost" - u ovom slucaju svoju proslost i svoju mladost. Ono sto medjutim ovde bode oci to je neka gotovo opsesivna zelja ,da se ona po svaku cenu ulepsa. iako cinjenice govore suprotno! Gotovo pretvaranje u nekakav kult???!?! 

Ako bi se vec sa nekom nostalgijom secao tih vremena ( a nemam taj osecaj) - vise bi imalo smisla raspravljati o nekim individualnim dozivljajima, druzenjima, mozda neki koncert, neki dozivljaj sa godisnjeg odmora, neki smesan dozivljaj iz skole pa cak i iz vojske!!! Kojih je bilo usprkos ! a ne zahvaljujuci tom sistemu!!!

Ali, sa nostalgijom se secati industrijske proizvodnje bivse SFRJ , sa akcentom na tesku industriju …. to mi ne deluje bas normalno?! Tu se u svakom slucaju radi o osobama koje imaju izvesnu ideolosku agendu!

Npr. izvesna fabrika  u kojoj je ceo radni vek provela moja majka je - zatvorena! Zasto bih se ja sada opterecivao time??? Kada imam dosta problema koje sada treba da resavam. Time se ne opterecuje cak ni moja majka! 

Zato i kazem: iza ovog privida nostalgije se zapravo krije ideoloska agenda i svetonazor!!!

  • Thanks 2
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...