Jump to content

Proza


Džudi

Recommended Posts

Da ne bih kvarila temu o poeziji, otvaram ovu temu. Namenjena je svima koji pišu, i onima koji vole lepu pisanu reč.

 

Dugi niz godina sam bloger, i evo za početak jedne od mojih priča..

 

 Nismo stigli da se oprostimo 

Da li postoje reči kojima može da se opiše ljubav, ljubav satkana od smeha, radosti, tuge i suza? Kako se zapravo može ispričati naša priča? Priča koja ima bolan kraj.

Zatvaram oči i vidim tebe. Vidim tvoju nežnu ruku koja prelazi preko mojih leđa. Vidim tvoj osmeh, blag baš kao što si i ti bio. Vidim nas.

Smejemo se nekoj tvojoj šali. Smišljamo imena našoj deci. Pravimo spisak zvanica za malu svadbu. Vidim sebe kako plačem u tvom naručju. Tešiš me. Ljubiš. Šapućeš najnežnije reči.

Sećanje sustiže ono drugo, i tako se ona nižu, kao perle, jedno za drugim. Naš prvi susret. Zbunjenost na tvom licu. I moj oboren pogled. Upoznali smo se na mestu gde se obično ne upoznaju budući ljubavni parovi.

Taj susret promenio je i tvoj i moj život. U početku smo razmenjivali poruke. Obične. Kako si, šta radiš, da bi kasnije te poruke počinjale sa Kako si proveo-provela dan, kada se vidimo opet? I viđali smo se.

Šetali smo bulevarima. Pili kafu i sok u jednom, drugom, trećem kafiću. Večerali u mirnom restoranu, Zatim smo shvatili da sve svoje slobodno vreme provodimo zajedno. Poljubio si me ispred krošnje drveta u mojoj ulici. Ono stoji i dalje. Čuva uspomenu na naše prve zagrljaje, na prve reči izgovorene tih večeri.

Vikende smo provodili u mom stanu. Pravila sam ti palačinke sa šećerom i cimetom. Voleo si samo takve palačinke, a ja sam se smejala što nećeš da probaš i eurokrem-plazmu.

Radio Desetka je postala “naša” radio stanica. I pesma “Zagrli me” postala je “naša” pesma.

Vreme je prolazilo, dan za danom, mesec za mesecom. Godine. A onda smo odlučili da se skrasimo. Da budemo porodica.

Oboje smo se tome radovali. I stalno smo bili zajedno. Bežala sam ranije sa posla, ti si menjao smene, samo da bismo bili zajedno. Kao da smo osećali da je život odlučio da nas kazni zbog ko zna čijeg greha.

Nisi došao tog petka. Javio si se i rekao da ti nije dobro. Nisi voleo lekare i jedva sam te ubedila da odeš sutradan. Domovi zdravlja rade i subotom.

Videli smo se u nedelju. Tog dana smo gledali moje fotografije iz detinjstva. Ljubio si me. I ja sam tebe. I rekao si mi da moraš u utorak na neko snimanje, tako te je savetovala lekarka opšte prakse.

Ma, nije ništa opasno. Vidiš da nisam mršav, da lepo jedem, da pijem kafu, nije mi ništa. Govorio si.

A moja duša je postala uplašena. Srce se uznemirilo. Čudila sam se zašto je to tako, kada je sve dobro, kada ništa nije strašno.

U utorak sam te uzalud zvala. Nisi se javio. U sredu sam dobila poruku da si morao da ostaneš u bolnici. Ispitivanja, dosadni su, hoću da te  vidim. Rekao si tada. Videla sam te tek u nedelju, dan posle operacije.

Sedela sam pored tvog kreveta i držala te za ruku.

Boriću se, znaš da sam navikao na borbu. Zar život nije jedna velika borba? Ozdraviću. Obećavam ti da ćemo živeti zajedno, da ćemo imati bebu, ona će ličiti pomalo na tebe, pomalo na mene. Gutala sam suze i osmehivala se. Pomilovao si me po kosi.

Još dugo smo se držali za ruke i na kraju posete rekli smo ono obično “vidimo se”.

Plakala sam napolju sa tvojom sestrom. Nekako sam slutila da je to naš poslednji susret.

Dani i meseci koji su usledili provela sam sama. Čuli smo se nekoliko puta dnevno. Bio si ili u bolnici ili kod sestre koja te je negovala. Nalazio si izgovore da se ne vidimo. Obećavao si da ćemo se videti kad pređeš u tvoj stan. Nisi želeo da vidim kako nestaje sa tvog lica osmeh. Nisi želeo da budem svedok tvojih bolova.

Želeo si da te pamtim veselog, nasmejanog, krupnog, snažnog. Nestajao si. Telo se borilo, ali i lagano gasilo. Plakala sam i na poslu kada koleginice odu na pauzu.

Ostajala sam sama da niko ne vidi moje suze. Kod kuće ih nisam krila. Vodili smo duge, popodnevne razgovore. Svesno sam lagala da ćeš ozdraviti, da će sve biti onako kako želimo. Govorio si mi nežne reči. Šaputao imena naše bebe. Kako bi se zvao dečak, kako devojčica.

Čuli smo se u utorak uveče. Bolje ti je, uskoro ćemo opet da šetamo.

Zvala sam u sredu, nisi se javio.

U četvrtak su i tvoj i telefon tvoje sestre bili isključeni. Javila mi se u subotu. Rekla mi je da si od srede ujutru na aparatima, da se budiš na mahove, da ti daju jake doze morfijuma. Rekla mi je da ne dolazim u bolnicu jer nema svrhe.

U nedelju sam dobila poruku. Kratku. Preminuo u 13 časova. Upala sam u stanje šoka. Onda sam počela da plačem. I moja porodica zajedno sa mnom.

Molila sam tvoju sestru da sačekaju, da ne nose kovčeg iz bolničke kapele dok ne dođem prvim taksijem. Nisu me sačekali. Odneli su te u tvoje rodno mesto, da zauvek spavaš pored svog oca. Nismo stigli da se oprostimo. Nisu nam to dali.

Zašto? Odgovor na to pitanje ne znam i nikada neću saznati. Da li mi možemo da se oprostimo? Da li je naša priča završena? Nije. Živiš u mojim mislima, u mom srcu. Svakodnevno mislim na tebe.

Pričam o tebi, u svakom prolazniku vidim tvoj lik. Ljubav. Ona je najčistije, najiskrenije i najlepše ljudsko osećanje. Prava ljubav kao što je bila naša nikada ne umire. Znam da me čekaš. Znam da ćemo negde, na nekoj planeti, na nekom sazvežđu ponovo biti zajedno.

I ovu tugu, i ovaj bol zameniće bezvremena, beskrajna sreća. I nije važno što nismo stigli da se oprostimo, da kažemo jedno drugome još poneku reč nežnosti…nije važno.

Živiš u meni..pričam sa tobom, obećavam da ću doći, a ti odgovaraš da ćeš me čekati…


Ove redove ispisuje Maja. Snežanina sestra. Snežana je jednoga dana odlučila da ode. Da nestane.

Pridružila se svojoj jedinoj ljubavi sa kojom na ovom svetu nije stigla da se oprosti. Ostavila je umesto oproštajnog pisma ovu priču.

Nadam se i verujem da su sada srećni. Da tamo negde slušaju svoju pesmu, da je Snežana obukla venčanicu boje šampanjca i da je Damir lepo odigrao svoj prvi bračni ples. 

 

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

@VLADIMIR PERIC VALTER hvala. :classic_smile:

 

Evo još jedne priče, koju je podela i moja blog poznanica..i bila je jedno vreme najčitanija na njenom blogu.

 

Folder X

Ispovest


Evo, stigla je. Pucaju na sve strane. Da, Nova godina, ko bi drugi mogao da dođe?

Sama sam. I ovu godinu sam dočekala sama. Uz televizor i kupovno malo pakovanje ruske salate. Za koga da pravim rusku salatu? I ovu sarmu ću da jedem narednih pet dana.

Samci su usamljeni ljudi. I malo jedu. Ne kuvaju, a kad skuvaju, to im traje danima, ako ne znaju da kuvaju malo.
Sama sam izabrala. Niko mi nije kriv.  Baš niko. I nemojte da me žalite, to ne podnosim!

On je morao da slavi sa njima. Da glumi domaćina i da čeka u redu za prase.
I tajno mi šalje sms iz kupatila. Misli na mene. Videćemo se. Ne slave Božić. Komunjare!
Da, ne volim njegovu tazbinu, niti volim nju. A nisu mi oni ništa zgrešili. Baba se jednom javila na njegov telefon. Spustila sam slušalicu.

Posle toga je on promenio broj i odmah mi poslao poruku.
Pitate kako je počelo? Uh..

Našli smo se u jednoj čet sobici. Davno. Pričali satima, danima. Videli se. Spavali.

Dolazio je jedno vreme kod mene sa posla. Nije ni išao kući. Njima je govorio da radi duplu smenu.

Nije se razveo. Bio je u tom procesu. Onda smo se posvađali. Vratio se njoj, tačnije njima. Živi u njihovoj kući.

Pomirili smo se. I tako traje ta moja era DRUGE ŽENE.

Da li me je sramota? Nije. Zar je sramota voleti i biti voljen?

Ja nikoga ne varam jer nemam muža. Nikada se nisam udavala.

*****

Nedostaje mi. Mnogo mi bre nedostaje. Nismo se videli dve nedelje. Uvek je tako uoči praznika.
Nije lako biti druga žena. Jako je teško. Bolno. Užasno.

Kada sam bolesna on ne može da bude pored mene sve vreme. Neguju me drugarice.

Zašto večeras nisam sa drugaricama? Zato što one imaju porodice i sa njima su, što je normalno.

Ne kukam, ponavljam, nemojte da me žalite. Ali, nemojte ni da me kudite. Ne sudite. Ne znate sve.

Najlakše je upreti prst u nekoga i suditi mu. A ne znate zašto je neko „posrnuo“, zašto je žena ljubavnica, a ne žena.

Sanjala sam venčanje. Haljinu boje šampanjca. Cipelice sa ravnom petom. U šampanj boji. Bidermajer od prirodnog cveća.

Maštala sam o deci. Smišljala im imena. Dečaku i devojčici. Želela sam da imam dvoje dece.

Život je promešao drugačije karte za mene. Saznanje da ne mogu da imam decu srušilo je sve snove. Razbili su se u paramparčad.
Da li grešim što sam ljubavnica? Možda.


Ali, bolje je voleti nekoga i biti voljen nego biti potpuno sam. Ljubav je čudo prijatelji moji. Ne znate kada će vas uhvatiti ti famozni „leptirići“ kako ih zovu petparački vikend romani.

Mogla bih ja da vam se ispovedam ovako celu noć, celo jutro, dan, dva, pet. I da se ponavljam. Da patetišem.
Neću. Odoh da spavam. Popila sam neku žestinu i muka mi je.

Spavaću ceo dan a onda na posao. I moram za četvrti da spremam kolače. Dolazi četvrtog kada mu se završi smena. Moraću da idem i u prodavnicu. Fali još pića i treba da napunim frižider. Ne znam koliko će ostati kod mene. Ah, ljubav moja..samo da mi je on živ i zdrav i da smo zajedno. Ostalo nije važno

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Duško Trifunović – Lehet

Štefanija me na moru učila mađarski.
More je tenger,
voda je viz,
jo regelt – dobro jutro,
jo isokat – laku noć…
A između dobro jutro i laku noć mi na suncu. Mi stanujemo u istoj kući, vrata do vrata. Ja čujem kako Štefanija meni svako veče peva uspavanku. Ja ne ulazim u njenu sobu jer smo se tako dogovorili. Ona u moju ulazi jer se o tome nismo dogovorili. Štefanija ulazi u moju sobu, ali neće da spava kod mene jer želi da se još malo nanosi vitkosti: njene tetke čim su počele da spavaju sa muškarcima – odmah su se udebelile. To je nasledno, kaže.
Ja sam cenio njenu vitkost, zbog toga i jesam glavni na plaži što se družim s njom. Cenim njenu lepotu pa se zato suzdržavam. Suzdržavam se, ali ipak svako veče pitam: Mogu li večeras da dođem u tvoju sobu. Ona je odlazila i zaključavala se i otud mi pevala uspavanku…
Jeli smo krupne breskve – toliko se po nama cedio sok.
Pčele su nas obletale, a ja sam opet pitao mogu li večeras, pošto je poslednji dan na moru, da uđem u njenu sobu.
Rekla mi je da je to ponovo pitam, a ona će mi odgovoriti na mađarskom, pa ako budem znao šta je rekla, biće kako ja hoću…
Kleknuo sam pred nju onako sladak od bresaka i pčela i pitao: Mogu li večeras da uđem u tvoju sobu?
Lehet. Kaže Štefanija. Lehet…
Činilo mi se od svih mađarskih riječi da jedino nikad nisam čuo reč lehet…
Nisam znao, ali nisam priznao da ne znam, nego sam ponavljao lehet, lehet…skočio u more, sprao sa sebe svu slast i dok se Štefanija ozbiljna sunčala – iskrao sam se sa plaže, otišao u svoju sobu, uzeo stvari i otputovao bez pozdrava…
Pet godina posle toga dođe Lenđel u Sarajevo i prvo što mi padne na pamet – pitam ga: šta je to lehet? Pre se toga nisam setio da pitam, a imao sam priliku, ali nisam se setio, kao što se nerado sećam poraza…
Lehet je – može, kaže Lenđel.
Može!
Odmah sam odjurio u Taj grad. Odmah. Kao što sam i onda odmah pobegao bez pozdrava.
Rana jesen, jutro, aleja, lišće, retki prolaznici, radnici izlaze iz kapija i oživljavaju grad…
Ja stojim iza platana prekoputa adrese i čekam da se pojavi Štefanija, ako je još tu, da joj odgovorim za lehet od pre pet godina.
Pojavila se. Isto ono lice, ona kosa…
Prođe pored mene i ode u prekrasno radničko jutro, moja punačka Štefanija, čvrsta koraka koji odzvanja u aleji…nešto kao – lehet, lehet, lehet…
Isto tako oglašavao se voz kojim sam se vraćao iz jedne od svojih dragih, glupih nespretnosti u ljubavi…
Može li mi se to oprostiti?
Lehet!

  • Like 3
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

  • 4 weeks later...

O ljubavi ćutiš 

 

 

O ljubavi ćutiš. Zaboravila si njeno značenje. Pretvorila si se u kamen. U santu leda.
Kamen je težak, ne može da se pomeri. Do proleća je daleko, santa leda se neće istopiti. I šta ja da radim sada?

 

Čitala je reči njegovog imejla. Bolele su je.  Nije brisala suze. Kapljale su po tastaturi. Šta da mu odgovori?

Znaš, bolesna sam. Nemam snage da se borim. Nemoj da dolaziš. Niko mi nije potreban.

Slomio bi se. Došao bi prvim avionom, vozom ili autobusom. Došao bi. Pitanja bi se nizala. Predlagao bi da dođe kod njega. Tražio bi najbolje lekare. Zašto?

 

Zašto da bude nesrećan? Možda joj ne bi verovao jer još uvek izgleda isto. Trči, smeje se, radi, živi.

A šta će biti za par meseci?  Zar da ostane sa njom u ovom Gradu koji, kao ni ona, nema budućnost?

Ne, ništa mu neće pisati. Telefonsku karticu je bacila odmah po izlasku iz bolnice. Promenila je broj.  Samo najbliži znaju.

Da li joj je on blizak?  Jeste.

 

Koliko juče su pravili planove. Sanjali budni. Žestoko vodili ljubav. A onda je on morao da ode.  Da pripremi sve kako bi mu se i ona pridružila.

Ne vredi da mu piše. Neka misli da ga je prevarila čim je ušao u avion. Neka misli da je kurva. Da je iskoristila njegovu ljubav. Da je zla..da je..

Ušla je neplanirano u njegov svet. Eto, tako će i da izađe.

I o ljubavi ćuti. Postala  je kamen. Santa leda.

 

Ljubav je kad oslobodiš onoga koga voliš. Kada ne želiš da mu nanosiš bol.Mesecima bi mu nanosila bol. Možda i godinu, dve, tri.

 

Ovako je bolje. Bolje za oboje.

Izbrisaće njegov imejl.  Izbrisaće sve fotografije sa njim. Zaboraviće. Mora da zaboravi.

Ljubav je reč koju će izbrisati iz svog rečnika.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

  • 3 weeks later...

Posle ljubavi, ostaje samo ukus pelina u ustima, i poneki bolni trzaj posred utrobe. Posle ljubavi, ostaju samo komadići osušenog cveta, razbacani i uvenuli svuda po podu. Posle ljubavi, ostaje reka potrošenih nada. Bili smo čvršći i neprobojni poput kamena, ali smo prekasno shvatili da smo lomljivi poput stakla. Polomili smo se kao da nikada nismo ni postojali...maštala sam o jednoj većoj mansardi na vrhu zgrade, negde u inostranstvu. Odškrinuta vrata, ulazim, fotografije koje si napravila leže na stolu pored fotoaparata, a ti zaneta samo pišeš, odzvanja tastatura i tvoj pogled je negde daleko, u kreacijama mašte koji su za nas realiste, nepoznati svetovi.

Spuštam se na stolicu i gledam te kako pišeš, osmeh mi prelazi preko lica. Ne primećuješ da sam ušla. Pomazim te po ramenu, trzaš se kao oparena, kada vidiš da sam ja nadođe olakšanje, zagrliš me i pričaš kako je protekao dan. I smejemo se.

Ali od toga nikada neće biti ništa. Nije ni trebalo da bude. Jer posle ljubavi ostaje srušen most, na čijim krajevima ostaju stranci koji su se nekada davno previše dobro poznavali.

 

 

I znam da nijedne usne neće biti kao tvoje. I nijedno telo toliko meko na dodir. I nijedna duša toliko bliska i topla. 

Posle ljubavi ostaje....ništa. 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Tačka

 

Da li može da se stavi tačka na neku priču koja zapravo nije ni počela?

Može. Može kada želiš da kreneš dalje. Pre polaska dalje, sve tačke treba da se stave. I ne sme da ostane nijedan zarez.

Zbunila sam te sada? Zašto? Nemaš razloga da budeš zbunjen.

Ne, nije ovo zbogom zauvek. Ne planiram da se ubijem, ne brini. I nemoj da misliš da je ovo samo prolazni hir jedne predklimakterične žene.

Jednostavno, ne mogu više da čekam. I ne mogu nemo da posmatram šta se dešava i da kažem „dobro, sve je u redu“.

Nisam ti dala šansu? Grešiš..Šansa je trajala preko tri godine. Možda bi i danas postojala da se nije desilo to što se desilo. Sa tobom, ne sa mnom.

Živela sam u nekom ogromnom balonu zvanom iluzija. I maštala sam. Sanjala budna.

Probudila sam se. Ne danas, ne juče. I ne..nisam se sama probudila. Neko mi je otvorio oči.

Ne menjam stavove o životu, o sreći, nisam se iz korena promenila.

Samo ne želim više da budem budala. Ružna, glupa, sentimentalna budala.

Uradila sam nešto krajnje bezobrazno, samo ti neću reći o čemu se radi. Nisam tužna. Osmeh mi je na licu kad pomislim da je ovo zapravo oslobođenje.

NE..niko ne utiče na mene. Zar misliš da sam dete koje hvata za ruku svakoga ko mu da čokoladu?

Možda nekada negde popijemo kafu ili vino, ili..svejedno.

U mojim očima tada nećeš videti onaj sjaj. Taj sjaj ću podariti nekome ko je to stvarno zaslužio.

Verovatno će ti jednog dana biti žao. Žao jer nisi dozvolio da zaista budem u bliskom krugu.

Želim ti uspeh i dobro zdravlje. I ovim putem ti se zahvaljujem na svemu. Znam da ćeš čuvati moje tajne, kao što ću ja čuvati tvoje.

Vreme je da krenem i oprosti mi ukoliko sam te, jednom ili dva puta iznervirala.

Stavljam tačku. Može da se stavi kada je neko dovoljno hrabar. Ja jesam hrabra.

I ne brini, ne pravim trule kompromise.

To je sve što sam želela da kažem, ili kako neki „uticajni tviteraši“ kažu “ Studio?

Studio 🙂

Mikrofon je isključen. Gasite svetla.

Tačka.

--

Iskreno...pa i nisam stavila tačku..ali tekst sam napisala..:smiley33::classic_blush::innocent:

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

  • 3 weeks later...

UMORNA

 

U sobi je mrak. Tišina. Začuje se tek, s vremena na vreme, Jecino jecanje. I da plače, ona više ne može. Svu tugu je već prenela na papir.

Razočarana je. Nekada je bila samo očarana.

 

Ustaje sa kreveta. Čuje se njen upaljač. Pali cigaretu. Mrak joj ne smeta. Ovaj u sobi. Njen mrak u duši traje predugo.

Ipak mora da upali noćnu lampicu. Ne vidi gde su joj maramice. Briše lice oteklo od suza.

 

Ne, neće se ona noćas ubiti. Za samoubistvo je potrebna hrabrost a ona je nema. Kukavica je.

 

Ona je samo umorna. Umorna od ljudi. Od osuda. Izvinjavanja i zahvaljivanja. Pravdanja. Umorna od tuge jer je niko ne voli. Kad završi posao koji radi, ona više nikome nije potrebna.

Telefon ćuti. Interfon je odavno pokvaren. Niko joj ne dolazi.

 

Odlazi u kuhinju, kuva kafu. Sat pokazuje da je prošlo tri. Pali još jednu cigaretu i tišinu prekida muzika koja se čuje sa njenog Samsung laptopa.

„People are strange when you are stranger..“ Ne, neće se ona noćas ubiti.

 

Samo je UMORNA….

Link to comment
Share on other sites

 

 

Traktat o Meni

 

 

Legnem sa mnom, uspavljujem se sa mnom, sanjam sebe, a budim se sa kim?

 

...Opet sa mnom! Za mnom!

 

Glupaci ste jedni koji nista ne znate ako ste ocekivali da u Mom zivotu ima mesta za jos nesto ili nekoga osim?

 

Mene!

 

Zasto li je tako… Hah! Da. Zasto.

 

...Tako je jer sam preemotivna!

 

Prema sebi sam preemotivna...i prema drugima sam ali prema sebi malo vise, kao svaki humanista.

 

Necu da lazem, iskrenoljubiva sam... necu da lazem da se ponekad pretvaram da mi znace ovi ljudi koji prolaze usput,

bavim se njima, slusam njihove smorne zalopojke cekajuci da zacute da mogu da se posvetim sebi I svojim tuznim mislima o sebi.

Svi oni drugi, ti drugi, te jadne dosade kao da sluze samo da me odvrate od mojih misli o sebi i meni.

 

Dosadni su mi drugi.

Dosadni su mi njihovi suvise obicni problemi u odnosu na moje vanvremenske i jedine relevantne muke.

 

Niko ne zna sta prezivaljavam ovako opsednuta Sobom.

Pomislicete da sam opsednuta svojom sobom zato sto je lepo sredjena ima udoban kanabe,

par takvih slika kakve niste mogli da sanjate da neko moze da naslika (ja slikala) I debeo dlakav tepih (ja tkala).

 

Da tako je glupaci nijedni. Opsednuta sam sobom.

 

 

Mislite sta hocete! Ne zanimate me tako sebicni i gladni sopstvenih prica, ovo je o meni.

I sto je najlepse od svega - nije kraj...nema kraja kada je o meni ...kada je o meni pa to je nekako kao put u svemir.

 

Kad kazem svemir, mislim o Sebi kao jedinoj putnici da je vredna tog putovanja.

 

 

ali o tome cu misliti prekosutra.

 

 

 

 

 

 

 

 

(nisam videla ovu temu ranije, tek vecaras....bozeeee koliko ste propustili)

  • Like 2
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

 

Setala je po pijaci kao gazela

 

Ni luk, krompir, cvekla, kupus i boranija u plasticnim kesama nisu mogli da naruse tu gracioznost.

Kupila je i buket suvog cveca a zelela da kupi sveze...ne ipak se odlucila za suvo. Trebalo je da kupi i jabuke za pitu.

Ali u novcaniku nije bilo vise nego samo za jednu jabuku mozda.

Ostace bez kolaca. Pa nista, pojesce hleb po obrnutoj preporuci Marie Antoinette...

i nekako odmah posle ceprkanja po novcaniku osetila je da pece neciji pogled. Okrenula se i?

 

Tada Ga je ugledala!

 

(nastavice se, budite ukljuceni)

 

edit/i

 

 

Edited by Mama_mia
Link to comment
Share on other sites

  • 5 weeks later...

...nastavak:

 

- Nemoguce! Ovo je ona! Zapratila me uzivo! vristao je u sebi covek na pijaci

Gde da se sakrijem? Gde da pobegnem?

O kako je mali ovo grad - panicno je razmisljao Izvrsni organ uprave brzo se sakrivsi ispod jedne tezge u bogobojazljivo se nadajuci da ga nije videla.

 

Ali Hah! Xaxaxa!  Videla ga je! Naravno da jeste.

Prati ga godinama, zna sve o njemu. Pa jos jutros je njegova supruga okacila objavu gde ce ovaj biti oko podne. Bice na pijaci.

Zenski subjekat ove price cemo zvati Kathy (po Kathy Bates iz Misery). Dakle, Kathy je, odusevljena prednoscu zivota u istom gradu

kada mozes brzo da odreagujes iz online u rl, u trenutku doletela na tu istu pijacu u zelji i slepoj nadi da ce ga sresti u prolazu, kao slucajno.

Kathy je uvek imala mnostvo pitanja za njega. A sada ce ga propitati uzivo. Divno. Konacno.

 

Ali gde je on? Jos pre treptaja je bio tu i vise ga nema. Osecala je da gubi tlo pod nogama a da je njen zivot zbog toga pomalo unisten.

Jer, spremila je ta pitanja, a ujedno se spremala i da ga pozove u svoj office gde je radila kao bot dok je on bio Izvrsni Organ...  i sada nista.

Nestade covek.

 

...nastavice se...

 

 

 

 

Link to comment
Share on other sites

nastavak:

 

Na poslu su je svi uvazavali. Zbog toga je zelela da je i ovaj covek koji nestaje isto tako uvazi.

Da je bar primeti. Da je bar primeti na ovoj pijaci ako je nije primetio u kancelariji za mladje botove.

Sada ga nema a bili su tako blizu i pogledi su im se sreli...te sive oci...Sada nista. Nikada nista.

 

Zivot je bio ponekad preokrutan i nepredvidiv, ali to samo naizgled jer ubrzo je primetila

malu, malu, malu grupu ljudi oko jedne tezge sa crvenim kupusom.

Izvlacili su poluonesvescenog muskarca. Jadnik je upao u rupu koju nije primetio u brzini dok je pokusavao da se sakrije.

I ako, bas neka je upao. Bozja kazna je to. Ne samo njemu vec svima koji pokusaju da se sakriju od Kathy. Zato je ceo grad u rupama.

Pa to je grad zvani Rupa.

 

Jadni covek je samo lezao dok je Kathy prilazila u nadi da je taj koji lezi tamo licem uprljanim blatom - upravo njen Izvrsni Organ Uprave u kojoj radi.

I prvi put u svom zivotu!  Zaista prvi put je bila zahvalna za sve dugorocne kao i kratkorocne rupe koje su krasile grad zvani Rupa.

 

 

...nastavice se...(jos ne znam kako cu nastaviti, ali sada mi ovo lici na trilerohoror)

 

 

Link to comment
Share on other sites

Molim te, prestani da troluješ..ovo je klasično uništavanje teme koja je mogla da bude kvalitetna...+ znam da pišeš o meni.

 

Zašto si toliko opsednuta sa mnom? Misliš da sam slabić, blaga, fina dobrica...grešiš...

 

- ovo je namerni off

 

PS. Nemam nameru da radim Report adminima.. 

 

 

Link to comment
Share on other sites

Milovan Danojlić. Imam sve njegove knjige. Čitam ih u krug da održim svoj srpski. Poznajem ga i lično. Ko ide u Beograd, šta mi treba da se donese,  samo pitam ima li nešto novo od Danojlića?

Kada nema, stara knjiga pripovetaka Milovana Glišića, uvek tu, pred spavanje, valjevski, najčistiji srpski jezik. Otvorim je na bilo koju stranu. Isto i Danojlića, to je to mada decenijama kasnije.

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

On 9/2/2019 at 2:58 PM, Devojka Luke Razića said:

Molim te, prestani da troluješ..ovo je klasično uništavanje teme koja je mogla da bude kvalitetna...+ znam da pišeš o meni.

 

Zašto si toliko opsednuta sa mnom? Misliš da sam slabić, blaga, fina dobrica...grešiš...

 

- ovo je namerni off

 

PS. Nemam nameru da radim Report adminima.. 

 

 

 

sada cu i sama egocentricno pomisliti da si se obratila meni,

bas kao sto si ti e-centalizovano poverovala da je moja prica - prica o tebi.

 

zar ovo nije tema gde pisemo svoje uradke? moj uradak nije trolovanje ali zato tvoj citirani komentar je licemerno trolovanje topica - ono kada pokazejes prstom na nekoga dok sama radis to na sta ukazujes

 

da bi moglo da se pise i da se razume napisano, prvo bi trebalo da se savladaju neke definicije

 

npr. tipski likovi - u mojoj prici ti si se prepoznala u nekom zamisljenom stereotipu...to je kao kada bi se milioni zena

sa recimo crnom kosom prepoznalo u Djokondi i besno napalo velikog leonarda da je bas njih portretisao...(ne vezivati se za nasumican primer)

 

dalje, savlada se definicija fikcije, parodije, nije lose ni pogledati sta znaci stereotip ako se zaboravilo...

 

dakle, tvoj pokusaj da mi izometas koncentraciju i da me sapletes u pisanju je neuspeo, jer sigurno cu da nastavim pricu...mislim zar da ne dovrsim zapovcetom, mozda ljudi iscekuju sta ce biti dalje bez obzira na zlurade komentare....

 

sto se tice `report`, volela bih da se svi admin/mod timovi sveta sastanu i odluce sta se radi sa nickom koji pise svoju pricu na temi na kojoj se predlaze pisanje svojih prica i posebno sta se radi ako milioni zena koje su ikada izasle na pijacu u svom gradu pomisle da je prica bas o svakoj od njih...

 

inace, ovo su tvoje reci i umesto hvala sto sam uopste primetila temu, ti sopstvenu temu sada zelis da pokopas.

On 5/22/2019 at 12:51 AM, Devojka Luke Razića said:

Da ne bih kvarila temu o poeziji, otvaram ovu temu. Namenjena je svima koji pišu, i onima koji vole lepu pisanu reč.

 

Dugi niz godina sam bloger, i evo za početak jedne od mojih priča..

 

 

 

Link to comment
Share on other sites

  • 5 months later...

Jedan telefonski poziv

 

 

Ana je prekinula vezu kada mu je rekla „Ćao“ i bacila telefon na krevet. Sipala je sebi čašicu konjaka, zapalila Marlboro i uzdahnula.

Zašto sam ga uopšte zvala? Da mu čujem glas? Onaj glas koji sam nekada toliko volela da čujem. A danas? Danas mi ne znači ništa.

Imam lep posao u stranoj kompaniji, prijateljice sa kojima letujem u Herceg Novom. Na pomolu je i veza sa šefom sa kojim već dugo izlazim na piće. Niko iz kompanije to ne zna, niti će saznati.

I šta će mi onda ON? Želela sam da čujem kako je. Rekao je da je zdrav. Diskretno je kroz razgovor provukao priču da je sam i usamljen.

Punih osam godina sam čekala da kaže – Draga si mi. Hoću da budem sa tobom. Odbijala sam ili raskidala sve veze zbog njega.

Rekao je samo jednom, dva puta da sam mu draga. I da je naša ljubav platonska. Rekao je i da treba da ostanem sama, jer je strašno biti u lošem braku.

Postala sam emotivni invalid zbog njega.

Ana je sve ovo pričala glasno iako u malom stanu nije bilo nikoga da je čuje. Sipala je još jedan konjak.

Ne, neće se napiti zbog jednog telefonskog poziva. Dve male čašice konjaka su joj bile mera.

Uzela je sa kreveta mobilni i iz njega izbrisala njegov broj telefona. Brisala je i dve zajedničke fotografije koje je sa laptopa uvek prenosila u nov telefon. Da ima te fotografije, da ih ponekad gleda.

Iskoristio me je. Bila sam podrška u lošim danima. Motor koji ga pokreće da uči napredni engleski i početni nivo francuskog jezika.

Radila sam svašta zbog njega. I lagala, između ostalog. Da mi je tada rekao da skočim sa neke zgrade zbog njega, skočila bih.

Život nas je razdvojio. I ona njegova narodna poslovica “ Što dalje od očiju, dalje od srca“. Voleo je te poslovice.

Voli ih i danas. I taj telefonski razgovor bio je, posle onog indirektnog priznanja da je sam, pun opštih mesta. Besmislen.

Ana je popila konjak. Uključila je laptop i na Tviteru napisala jedan kratak tvit a zatim počela da se smeje duhovitim tvitovima svojih prijatelja. U DM-u je videla poruku od šefa. Dogovor za sutrašnju večeru, vodi je na otvaranje nekog novog vojvođanskog etno restorana koji otvara njegov rođak.

Isključila je mobilni i laptop. Uronila je u kadu punu mirišljave pene.

Sutra je novi dan, rekla je setivši se Skarlet o Hare…Novi dan u kome će jedan telefonski poziv biti zaboravljen.

Link to comment
Share on other sites

  • 3 months later...

Novčić

Noć se pretvarala u dan kada je ustala iz kreveta i otvorila prozor.

 

Nakon neprospavane noći prijala joj je svežina. Na mahove ju je obuzimala sreća. Sreća jer je našla privremeno rešenje. Sreća jer će tokom dana napuniti frižider i platiti račune, a ostaće valjda i za dečiji džeparac za par dana.

 

Duboko je uvukla dim motane cigarete. Srknula je i gutalj vrele kafe. Onda je počela da plače.

 

Novčić je stajao u maloj beloj kutijici u kojoj je nekada držala prsten. Ranije je stajao u ormanu, umotan u dedinu čistu, snežnobelu maramicu.

Još kao dete se sećala da ga je baba tu čuvala. U dedinoj maramici, ispod peškira. U starom stilski oblikovanom ormanu. Znala je da novčić potiče iz vremena cara Josifa i carice Marije Terezije. Dobio ga je daleki predak kao poklon za vernu službu u vojsci. Onoj kraljevskoj.  Iz generacije u generaciju njena porodica je čuvala taj zlatan novčić. Kao uspomenu na dalekog pretka koji je bio plemić. Plakala je. Sada će morati da ga otuđi. Neće ga ostaviti kao amanet svojoj deci.

 

“ On je tvoja slamka spasa. Prodaj ga u krajnjoj nuždi. Ali, samo u krajnjoj nuždi.“ Pamtila je dedine reči.

 

Muža su otpustili sa trećeg posla. Rekli su mu da više ne traži posao. Da je suviše star sa pedeset dve i da nije potreban.

 

Umrla je baba kojoj je ona spremala stan.

 

Časove francuskog nije imala kome da drži. Otpuštena je iz gimnazije kao tehnološki višak one godine kada su uveli španski kao drugi jezik.

 

Deca su radila preko leta. Brala su voće u Grockoj.

 

Kupili su sebi patike i farmerke. Platili ratu za knjige. Pogledala se u ogledalo. Lice je bilo naduto od plača.

 

“ Deda, da li je ovo krajnja nužda? “ izgovorila je ovo pitanje glasno.

 

Burme, orgrlicu, lančiće, sav nakit, prodala je davno. Kada su muža otpustili sa posla na kome je radio preko dvadeset godina.

 

Auto su prodali ranije. I nakit pokojne svekrve u vreme najveće krize.

 

Ostao je još samo ovaj novčić. Nije joj bila poznata njegova prava vrednost.

 

Ni sin a ni kćerka nisu uspeli da pronađu taj novčić na internet sajtovima gde su stajale vrednosti starog novca.

“ Hajdemo dušo-muž joj je prišao sa leđa. Ne vredi plakati. Znam da je teško, ali… Da, znala je.

Ne mogu da dozvole da im zaplene stan zbog neplaćenih računa. I moraju nešto da jedu. Kupiće, ako ostane novca, i nešto u pozamanteriji.

 

Ponovo će početi da šije mada nije bila dobra krojačica. I muž će nešto na crno da radi.

Ali trenutno…taj zlatni novčić iz vremena cara Josifa i carice Marije Terezije bio je spas. “ Idemo“ rekla je mužu koji je pognute glave stajao pored nje. Ostaviće novčić u zalagaonici.

Možda ga jednog dana i vrate u onu belu kutijicu za nakit. Ili ga ponovo umotaju u dedinu staru maramicu. Možda…

Link to comment
Share on other sites

  • 6 months later...

Мика Антић, " Кад сам био гарав"

 

У она давна и далека времена, кад сам био дечак, имао сам у основној школи друга Милета Петровића, малог буљооког Циганина, кога су звали Миле Глупави, или како се то на циганском каже: Миле Дилеја. Многи Цигани зову се Николићи, Петровићи или Јовановићи, многи се и данас зову Миле, али онај мој друг, онакав Миле Дилеја, био је ипак, и остао, нешто друкчије од свих осталих. Убили су га фашисти 1942. године у другом светском рату. Сахрањен је негдје ка селу Јабуци, код Панчева, у велику заједничку гробницу безимених жртава. Две хумке у равници, на дну негдашњег Панонског мора, личе на два острва које запљускује велико ниско небо јужног Баната. Понекад тамо одем, запалим свећу и плачем. А мени се још и сад учини да Милета понекад сретнем. У градској вреви. У метежу аутобуских станица или аеродрома. На обалама река крај којих ме носе бродови. На пустим пољанама у предвечерја, кад провирим кроз окно воза. Кроз ваздух, благ и пепељаст као свила, иде черга. А за њом, на педесет корака, провидан као стакло: Миле. Кад возе зађе за окуку, а он, као да надраста крошње, расплињује се и претвара у велики бели облак. И тако усамљен, дуго још лебди на јужном небу. Иако најмањи у разреду, Миле је увек седео у последњој клупи као да неком смета, као да је нешто друго него остала деца. Тукли су га сви редом, без разлога, просто зато што је Циганин. Кад год неко нешто украде, Миле је добијао батине ни крив ни дужан. А владало је веровање да је урокљив, због зрикавих очију, и да се ноћу дружи с ђаволима. Једног дана, кад је све то превршило меру, преместио сам Милета код себе у прву клупу и потукао се због њега до крви. Прогласио сам га за свог друга. Правио сам се да сам и ја разрок кад смо плашили другу децу. Научио ме је цигански, па смо нас двојица говорили нешто што нико не разуме, и били важни и тајанствени. Био сам доста нежан дечак, плавокос и кукавица, али одједном се у мени пробудио неки враг и ја сам тукао све редом, чак и оне најјаче. Данима сам долазио кући раскрвављен и поцепан. Шутирали су ми торбу по блату. Нападала су ме понекад и петорица. Али издржао сам. Миле ме је обожавао. Почео је да краде због мене гумице, бољице, ужине, оловке… и доносио ми са неком чудном псећом верношћу. Имао сам због тога много неприлика, јер морао сам све те ствари после кришом да враћам, да га не увредим. А враћати је понекад много теже него красти. Миле Дилеја је био највећи песник кога сам познавао у детињству. Измишљао је за мене циганске песме на већ познате мелодије, прерађивао оне старе које је слушао од маме и баке, и дуго смо, данима, памтим то као из неке чудне магле, дуго смо говорили о необичним световима биља и животиња, о злом духу Чохана што једе децу, о сновима и клетвама, о чергама и скитњама, и горко, и шеретски, и тужно, и безобразно. Једног дана рекао ми је своју тајну: лош ђак је зато што не може да мисли, а да не пева. Кад би могао, рекао је, да отпева све своје лекције, и земљопис, и познавање природе, и таблицу множења, али да све то изврне како се њему чини да је лепше, био би најбољи ђак у разреду. Онда је дошао рат. Дошло је страшно Чохано, кога се плаше и деца и одрасли Цигани. Пробајте ако не верујете: то је нешто у крви. Чудно. Идите у неку циганску кућу и, кад дете у колевци плаче, дете које још не зна ни да говори, плашите га ђаволом, вилењацима, вештицама, плашите га бабарогом, чиме год хоћете – вриштаће и даље. Али ако му кажете, гледајући га у очи: мир, иде Чохано – дете ће окренути главу, најежити се и заспати. У кућама Гаравог сокака тих првих ратних ноћи стално су гореле свеће. Кажу да се Чохано боји светлости, јер је дух мрака и смрти. “Чохано једе свеће”, говорили су. “Палите зато једну на другу да се продужи светлост”. Мој Миле је морао да носи на руци жуту траку. Тако су окупатори одредили. Жута трака је значила да он није човек, него Циганин, и да свако може да га убије кад хоће. Био је насмрт преплашен. Водио сам га кући из школе, узимао од њега траку и стављао на свој рукав. Догодило се да смо једном, враћајући се тако, срели немачког војника. Једног од ових наших, домаћих, регрутованих у дивизију “Принц Еуген”. Био је у шлему, под оружјем, а једва шест или седам година старији од нас двојице. Имао је два плава ока, округло румено лице, у први мах чинило ми се чак доброћудно. Уперио ми је пушку у груди. У вилици му се цаклио златан зуб. “Чега се то вас двојица играте?” “Ничега”, рекао сам. “Он се боји, а ја му чувам страх”. “А шта је он теби, кад му чуваш страх?” “Брат”, рекао сам. И даље се смешкао. Исукао је бајонет и ставио ми врх у ноздрву. Дигао га је тек толико, колико могу да се успнем на прсте. “А кога се то бојиш?”, упитао је Милета. Миле је ћутао и гледао у земљу. “Боји се да га не убијете, господине војниче”, казао сам дижући се и даље на прсте као да ћу полетети. Осетио сам да ми ноздрва полако пуца и крвари. “А ти се не бојиш?” “Свако ко је мали мора да има старијега брата који ће га чувати”, рекао сам. “А гдје је твој старији брат?” “Немам га, господине војниче”, казао сам. “Зато се и ја бојим кад сам сам. Али пред овим дечаком не смем”. Не престајући да се смешка, војник ме је повео улицом. Ишао сам тако на прстима, са бајонетом у покиданој ноздрви и људи су нам се склањали с пута. Војника је све то веома забављало. Очекивао је, ваљда, да ћу заплакати. А ја, од силног страха и бола, ништа друго нисам умео да мислим, него сам стално понављао у себи: немој се саплести, остаћеш без носа. Милета су једне ноћи одвели с групом Цигана и стрељали. Ја сам остао жив. И кад год видим неког Циганина да му треба помоћ, станем уз њега да му сачувам страх. Једно време одлазио сам у кафане где свирају најбоље циганске дружине. Они то зову: музичка капела. Дружим се с њима и плачем. Терам их да ми свирају Милетове песме. Они кажу да то не постоји. Да речи тако не иду. А ја знам да иду баш тако, и још понешто измишљам и сад већ, полако, неки добри оркестри као што је Тугомиров или Јанике Балажа, Жаркова банда, Джанетова или Милоша Николића из Дероња, певају те песме. “Из поштовања”, каже ми басиста Стева из Силбаша. “Жао нам кад плачете. Ако не постоје песме, измислићемо их за вас”. И ја, ево, већ годинама лутам и измишљам песме Рома. Роми – то је исто што и Цигани, само што на циганском Ромален значи и: људи. И увек се пише великим словом. А Миле Дилеја?

Ја у бога не верујем. Ни у страшно Чохано. Али ако га негде има, онда га молим да тамо, у оном свету мрака, корења и тишине, купи мом Милету Дилеји плишан шешир. Увек га је тако много желео.

Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...