Jump to content

Istorija tenisa


Milutinov Tata

Recommended Posts

Ako se "izuzme" Vimbldon koji nije igrala 1991, Monika je odigrala 8 uzastopnih finala i uzela 7 titula, od toga 5 uzastopnih. Od 7 titula, 2 protiv Graf, 2 protiv Sancez, 1 protiv Navratilove, Novotne i Meri Dzo Fernandez. 4 puta u finalu je dobila igracicu koja je prethodno dobila Grafovu (Nemica nije igrala AO '92). Na oba RG je u polufinalu dobila Sabatinijevu koja je dolazila sa titulom iz Rima. Na Vimbldonu, gde je izgubila finale, u polufinalu je dobila Navratilovu. Na AO '91 je u polufinalu dobila Meri Dzo Fernandez koja je godinu dana pre i godinu dana nakon toga igrala finale u Melburnu. Naredne dve godine je u polufinalima dobijala Sancezovu i Sabatinijevu. Na USO '91 je u polufinalu u cuvenom mecu dobila Kaprijatevu. Pricu da zaokruzim sa jos jednom pobedom na Meri Dzo u polufinalu USO '92.

  • Like 3
  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

Ovoga se sećam, kako je u Madridu i Parizu izdominirao. Ali je prethodno imao toliko lošu godinu, da se nije kvalifikovao za završni masters (Sećam se da je bio blizu, samo ne znam koliko blizu tog 8th seeda). Naravno, naredne godine (i do kraja karijere) nije bio ni blizu da ponovi nešto slično...  

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...
  • 2 weeks later...

clanak o Borgovom povratku pre 30 god.

dvoumih se da li da ga stavim ovde ili na drugom tralala topiku zbog dosta zutila.. jer to vecina ipak vise voli,

ali posto je ikona belog sporta u pitanju, neka ga

 

.

 

UNBJORN (NERODĐEN)

NAKON MNOŠTVA LIČNIH BORBI, TUŽAN POVRATAK TENISU NOVOG BJORNA BORGA

Kari Kirkpatrik, 6. Maj 1991. Sports Illustrated

710945---cover-thumbnail-image.jpg

Žamor gomile novinara, sa beležnicama kamerama i mikrofonima koji su čekali u dvorani elitnog sportskog kluba u Monte Karlu, bivao je sve glasniji. I onda, odjednom, puf! On je bio tamo, poput fatamorgane, kao da je vreme stalo.

 

Iste neočešljane plave kose koja mu je izvirala ispod vrata, iste bezobzirne pogrbljenosti, istog osmeha sa uskim očima. Nosio je žuti džemper od kardigana i izgledao je, pa — isto. Što će reći sjajno. "On je uvek sjajan momak, a?" kaže njegova prva supruga, Marijana Simionesku Borg, koja živi u brdima iznad Monaka sa vozačem Formule 1 sa kojim ima sina, zadržavši prezime bivšeg muža iako je prošlo šest godina od razvoda.

 

Pre nego što je iko stigao do Borga, francuska filmska zvezda Alan Delon i princ Albert od Monaka su ga otpratili u plesnu dvoranu, gde će Delon izvući njegovo ime iz srebrne činije. Svi koji su bili tamo čekali su da vide s kim će igrati u prvom kolu Monte Karlo Opena, u svom prvom zvaničnom teniskom meču u proteklih ... devet ... deset ... devetsto deset godina?

 

Mon Dieu! Koliko je prošlo od kada se ovaj 34-godišnji momak oprostio od tenisa i stuštio u surovi svet haosa i kontroverzi u profesionalnom i privatnom životu? Može li opet pronaći sreću vraćajući se izvoru svojih jedinih trijumfa - tenisu, stvari koju je radio bolje od bilo koga na svetu?

 

Godine 1981. veliki Bjorn Borg, koji je šest puta osvajao Otvoreno prvenstvo Francuske i pet godina zaredom Vimbldon, stajao je na rajskom platou, zaštićen od svakodnevnce realnog života od strane Marijane i Lenarta Bergelina, njegovog trenera. Bergelin se brinuo za avio karte, smeštaj, rekete i opremu; Marijana bi spremala košulje i pripremala bifteke. "Mi smo mu bili dom", kaže ona. "Mi smo mu bili Švedska." A Bjorn bi osvajao turnire.

 

Tada Borg nije otkrivao mnogo na svojim monotonim konferencijama za štampu. Ali jednu frazu je često ponavljao na svom šturom engleskom jeziku, bez obzira na to koliko je dobro igrao: "Pesma se može menjati iz dana u dan." Dolazeći sa Borgovog biserno zlatnog lica, ova izjava je uvek delovala neobično duhovito - sve dok ga Džon Mekenro nije pobedio na Vimbldonu u leto '81, a zatim dva meseca kasnije i na US Openu. Jedno je sigurno - pesma se zaista promenila.

 

Borg je igrao samo po jedan turnir godišnje naredne tri godine, naizgled nateran da izađe iz svog skupocenog Dodža, sa kakofoničnim sjajem sirovog, mladog revolveraša. Istina, međutim, nije MekEnro prisilio Borga da napusti igru kojom je dominirao od svoje, Gospode, 17. godine! To mora da je bilo jedno veoma izolovano bitisanje.

 

"Nikada nismo imali adolescenciju", kaže Marijana, koja je profesionalno igrala devet godina pre nego što se udala za Borga. "Bjorn i ja smo zajedno počeli da igramo tenis, tako mladi, nikada nije bilo ničeg osim igre. Bili smo zatvoreni. Naš razvoj je bio sputan. Nikada nismo imali vremena da živimo kao obični ljudi."

 

Sa igrom koja se bazirala na brzini, mentalnoj čvrstini i napornom radu, a uz uspon Mekenroa, Borg je znao da ne može smanjiti broj sati provedenih na treninzima da bi ostao na vrhu. Pred njim je bio izbor - da nastavi još intenzivnije da radi ono što radi - ili da odustane. Tačka. Odlučio se da digne ruke. Sa 26 godina, obećavajući da ga „apsolutno ništa“ neće naterati da se vrati takmičarskom tenisu, Borg je najavio povlačenje u januaru 1983.

 

"Napustio je tenis jer je tako želeo", kaže Artur Eš. "Mislim da je Bjorn mogao da osvoji US Open. Mislim da je mogao da osvoji Grend Slem. Ali nije previše mario za istorijske izazove. Bio je veći od igre. Bio je poput Elvisa ili Liz Tejlor ili tako nekog. Izgubio je dodir sa stvarnim svetom."

 

Istina, Borg je tek krenuo da se suočava sa realnošću. Po odlasku iz tenisa, rekao je da bi bilo lepo probuditi se u svom raskošnom stanu u Monaku, sa pogledom na Kap Marten, i znati da ne mora ići na trening. Ono što se dogodilo je da se probudio u strašnoj praznini. "Nije znao šta će sa sobom; nije znao svoje mesto", kaže Marijana. "Bilo je tako tužno. Bjorn bi gledao televiziju, zatim izlazio po noćnim klubovima. Želeo je da ima drugi život, ali bi stalno govorio: 'Šta sad da radim?" "

 

Ono što je osmislio u narednih nekoliko godina bio je rad na promociji švedske turističke organizacije i avio kompanije SAS, kao i, ispostaviće se, katastrofalan upliv u močvaru zvanu biznis. Ubrzo su osnovani: Bjorn Borg Enterprajz, holding kompanija za razne namene, uključujući Bjorn Borg Invest, koja se bavila uglavnom nekretninama, kao i Bjorn Borg Dizajn Grupa, koja je pravila i prodavala sportsku odeću; takođe je razvila i plasirala kolonjsku vodu i after šejv. Možda su, a možda i nisu, mirisali na zelenu travu i crvenu šljaku; nažalost nisu potrajali dovoljno dugo da bi saznali.

 

Pored toga, Borg se odvojio od svojih korena; od svog mentora, Bergelina; od Marijane, od koje se razveo godinu dana nakon što je najavio odlazak u penziju; i od njegovih savetnika u Međunarodnoj menadžerskoj grupi, koja je narasla sa uloženih 3,6 miliona dolara na procenjeno lično bogatstvo od 75 miliona dolara. Borgolozi kažu da je posle niza poslovnih neuspeha, razvoda i raznih tužbi skoro tri četvrtine tog novca nestalo. Ali glupo je misliti o Borgu kao o nekom starom bokserskom šampionu čije su bogatstvo protraćili nepošteni saradnici.

 

Konzervativni Borg se okružio onima koji preuzimaju rizik, ljudima bezobzirnih ličnosti suprotno od njegove. Kada je on igrao, tu grupu su činili tri najpoznatija teniska plejboja: Adrijano Panata iz Italije, Vitas Gerulaitis iz SAD i mračni princ ludaka, Rumun Ilie Nastase. U svom novom životu vratio se nazad u Švedsku i okrenuo - Kristeru Gustafsonu, čoveku za odnose s javnošću koga je upoznao u diskoteci i sa kojim je kasnije plovio švedskim arhipelagom; Eriku Štajneru, profesionalnom igraču pokera koji je vodio kockarnicu Vajt Elefant u Londonu; i Oniju Nordstromu, agentu koji je priređivao gala žurke za Borga i koji je mogao unajmiti Dona Džonsona da izreklamira švedski sladoled.

Ali opet, nisu oni krivi. "Bjorn je prihvatio loš savet?" kaže Marijana smejući se. „On koji nikada u životu nije imao savetnike, dobre ili loše."

 

Godine 1985. Borg je prodao 25% udela Bjorn Borg Enterprajzu, Larsu Skarkeu, bivšem prodavcu kancelarijskog materijala u Švedskoj i izvršnom direktoru kompanije za sportski marketing pod nazivom Projekthus. Prema uglednom stokholmskom listu Dagens Nyheter, u poslovnom svetu Skarkea često nazivaju Skurkeom (švedski: „podlac“), a Borgov advokat Hening Sjostrom je za isti list rekao da su Skarkeovi poslovi sa Bjornom bili na ivici zakona. Oni koji su raspolagali sa Borgovom imovinom radili su za ličnu korist. Živeli su na visokoj nozi od njegovog novca.

 

Švedski magazin Hant objavio je da je Skarke više voleo privatne avione, helikoptere i limuzine od standardnog prevoza, i da su čak i nakon što je Bjorn Borg Enterprajz zapao u krizu  1989. godine, u Skarkeovom seoskom imanju na Ekeru, ostrvu u blizini Stokholma, i dalje bili smešteni luksuzni automobili i arapski konji. Hant je takođe izvestio da je Skarke koristio Borgov novac za rođendanske poklone, vodene mopede i stereo uređaje. Skarke negira bilo kakvo razmetanje novcem i kaže da je jedini poklon koji je kupio svom partneru bio pas. A nakon što su Bjornove akcije propale, Skarke je bio taj koji je podneo tužbu, zahtevajući od Borga 12 miliona dolara odštete, rekavši novinarima da je Borg „ukrao mojih 25 odsto u kompaniji“. Borg je odbio da daje izjave na ovu temu.

 

Bez obzira na spor sa Skarkeom, Bjornova bivša žena, na primer, smatra Borga žrtvom. „Bjorn je bio kao riba sa ajkulama“, kaže Marijana. (Nije rekla Skarkes.) „Ali da je ostao u IMG-u, ništa od ovoga se ne bi dogodilo. Sve što je želeo je da se vrati u Švedsku i dokaže da može da radi sam.“

 

To je značilo i minus Marijana. Dok je igrao, žene su Borgu bile strane kao i književnost. Ili posao. Oh da, on je bio prvi seks simbol u tenisu za tinejdžerke, ali svo to silno vrištanje obožavateljki Bergelin je rasterivao dok bi Borg nastavljao sa svojim treninzima i ranim policijskim časom.

 

'84. Borg je kao preduzetnik početnik lutao po celom svetu, živeći na ivici. Pozirao je paparacima na žurkama i sudio na takmičenjima lepote, gde je upoznao ambicioznu manekenku iz Stokholma po imenu Janike Bjorling. Kada je Marijana pročitala u Internašonal Herald Tribjunu da se njen muž pojavio na Havajima u avgustu 1984. sa Bjorlingovom, koja je tada imala 17 godina, pozvala ga je telefonom. On joj je rekao, "Izvini, ne vraćam se."

 

Razvod je bio prijateljski. „Nisam tražila mnogo“, kaže ona. „Samo da živim komforno do kraja života. “

 

Borg se nikada nije oženio sa Bjorling. („Bili su kao dva bizona u klinču, kaže zajednički prijatelj iz Stokholma.) Otprilike dve godine nakon što mu je Bjorling 1985. rodila sina Robina, par se razišao i pristao da deli starateljstvo deteta. U leto 1988, nakon što je Borg stupio u vezu sa drugom ženom, italijanskom rok zvezdom Loredanom Berte, Bjorling se predomislila.

 

U jednoj TV emisiji je rekla da će dobiti bitku za starateljstvo i da će to učiniti Borga „veoma, veoma ljutim“. U satiričnom švedskom časopisu, optužila ga je da je tokom njihove veze bio korisnik kokaina. Tužio je te novine za klevetu i naplatio 12.500 dolara. Borg je pristao da obezbedi Bjorlingovoj prostran stan u Stokholmu, plus 1.300 dolara mesečno za život, dok se ona zaposlila se kao medicinska sestra, iako se u švedskoj štampi spekulisalo da je to učinila samo formalno da bi izbegla javne kritike.

 

Berte, sa druge strane, je znala sve o javnom ismevanju. Sa upitnih 40 godina, odrasla je u depresivnoj Kalabriji, centru italijanske „industrije kidnapovanja“. Pitanje je da li je Berte ščepala Borga istog trena, jer je bio opčinjen od prvog trenutka kada je primetio kako peva i glumi na TV-u. "Ko je to?" upitao je Borg svog drugara Panatu, koji je bio bolje upućen u tu scenu.

 

Početkom 1970-ih Berte je glumila u italijanskoj verziji mjuzikla Kosa. Kasnije je pozirala gola za časopis i bila na turneji sa živopisnim i čudnim rokerom Renatom Zerom. Pre dva meseca u San Remu, kada nije bila u stanju da pogodi ni jednu notu tokom nastupa, raspustila je orkestar, vičući na italijanskom, „Nađite drugi posao“.

 

Takođe je u štampi prozivala svoju sestru, pevačicu Miju Martini, kao i svoju majku.

Međutim, Berte je postala romantičarka lepih očiju nakon što je upoznala Borga na španskom ostrvu Ibici, a zatim se udala za njega u septembru 1989.

 

Brak je delimično primirio njihovu burnu vezu. Ta bura je dosegla vrhunac nakon što je Borg hitno prebačen u bolnicu iz njihovog stana u Milanu 7. februara 1989, zbog velikog broja progutanih tableta za spavanje. Rekao je da se radi o trovanju hranom; italijanska štampa je spekulisala o drogama. Po jednom scenariju par je imao nasilnu svađu posle čega je Borg, dodatno rasejan zbog toga što ga Bjorling sprečava da vidi sina, pokušao samoubistvo.

 

Prošle nedelje, pošto je njen muž izgubio povratnički meč u Monte Karlu u svojoj sedmoj nedelji odsustva od kuće, Berte je bila ta koja je hitno prebačena u bolnicu. Očajna zbog Bjornovog odsustva i glasina da je on varao — pošto je čula da se Borg fotografisao sa novinarkom, telefonirala je Vinćencu Martučiju iz italijanskog lista Gazeta delo Sport u Monte Karlu i navodno vrisnula: „Ubiću ga ako postoji još jedna žena“ — da bi zatim navodno uzela preveliku dozu lekova.

 

Berte je napisla nekoliko samoubilačkih poruka, od kojih je jedna, prema milanskoj policiji, glasila: „Ja, Loredana Berte Borg, prepuštam svoju dušu Bogu i njegovoj beskrajnoj milosti i dobroti. Bog je rekao da će oprostiti grešnicima.“ Sutradan je Borg napustio vilu svojih roditelja u Kap Feratu, gde je boravio tokom turnira, da bi odleteo kući u Milano.

 

Njen pokušaj samoubistva je usledio mesec dana nakon javne aukcije — da bi se namirili poverioci — Borgovog stana, glisera i automobila u Stokholmu, zajedno sa njegovim luksuznim imanjem, arhipelaškim rajem Vikingšilom, nedaleko od Stokholma. To ne znači da je Borg bio švorc, jer je tu još bilo nekoliko miliona u fondovima. Godine 1985. vratio se u Monte Karlo, gde je ove nedelje odbio da govori za švedsku štampu na svom maternjem jeziku, a njegov jedini izraz emocija o njegovoj zemlji  je bio na jednoj nedavnoj konferenciji: „Šest godina su [švedski mediji] pokušavali da me unište“, rekao je on. „Srećan sam što sam van Švedske.“

 

Prošlog avgusta, Borg je počeo ozbiljno da trenira na različitim mestima kao što su Milano, Buenos Ajres i London. Nekoliko teniskih agenata se slaže da, ako je u škripcu sa novcem, može brzo zaraditi pola miliona dolara jednostavnim igranjem egzibicija protiv Mekinroa i Džimija Konorsa. Očigledno, ovaj povratak se odnosi na vraćanje ponosa i imidža o sebi - i renomeu imena Borg. Takođe se radi o uspostavljanju kakvog takvog reda u životu koji je posrnuo. Ko zna da li čak i Borg tačno zna šta radi? Ili zašto? Prema rečima Jonasa Svensona iz Švedske, 10. igrača sveta, koji je sa Borgom sparingovao nekoliko dana u Milanu, njegov idol nikada nije pominjao povratak na tur. „Pročitao sam to u novinama pre nekoliko nedelja, kao i svi drugi“, kaže Svenson.

 

Tokom treninga u Monaku sa jakim udaračima poput 23-godišnjeg Borisa Bekera i 19-godišnjeg Gorana Ivaniševića, Borg se istakao uglavnom igrajući duge poene. „U fitnesu je već među 10“, rekao je Bob Bret, australijski trener koji je nedavno „zamenio konja“, sa Bekera na Ivaniševića. "Bjorn je namučio Gorana. Lekcija je bila neprocenjiva." Kada je Beker upitan za procenu Borgove igre, rekao je: „Dobro pogađa i igra bez pritiska“.

 

Borgov povratak je bio glavna tema. Niko nije želeo da bude prvi koji će ga testirati, ali kada je Španac Đordi Arese (26), malo poznati specijalista za šljaku koji je rangiran kao 52. igrač sveta, žreban za protivnika, Borgu su davane male šanse. „Svi znaju da je trening nije meč“, rekao je Svenson nakon poslednjeg sparinga sa Borgom 22. aprila, dan pre meča. "Ono što se računa je sutra. Posle toliko godina, ne očekujemo mnogo, osim ako se Arese ne uplaši jer igra protiv Bjorna Borga. Ne, mislim da Bjorn ne može da pobedi."

 

Sledećeg popodneva, dok je Arese pratio svog slavnog rivala na blistavo zemljano igralište sa pogledom na more, publika je ustala i bučno zaurlala u znak zahvalnosti. "Bio je to veoma dirljiv trenutak, koji će zauvek ostati u mom srcu", rekao je Arese kasnije. „Videlo se da žele Bjorna na terenu".

 

Iako je Borg nosio istu prugastu traku za glavu, i hodao istim iskrivljenim korakom iz svojih slavnih dana, on je imao tek toliko sličnosti sa igračem kojeg su svi pamtili kao četvorica momaka u publici koji su nosili Borg perike i Borg trake na glavi. Šta je bio ovaj slabašni servis? Ovaj polu-forhend? Ovaj nesigurni bekhend? („Nisam znao šta ću sa lopticom. Treba mi  više mečeva, više poena“, rekao je posle.) Ovo je možda bila nečija teniska franšiza, ali sigurno nije bio neprobojni Borg.

 

175 cm visoki i 65 kg teški Arese, sa svojim jednostavnim i mekanim stilom igre, teško da spada među teniske teškaše. Ipak, delovao je kao Švarceneger nadjačavši Borga sa laganih 6-2, 6-3. Kolege igrači su uglavnom birali diplomatske reči kao Mats Vilander: „Može on to, Bjornu samo treba više vremena" — A možda su jednostavno bili u zabludi, kao i sam Borg. Ako postoji nešto što on nema, to je vreme. Jedan meč je bio dovoljan da otkrije da je u svojoj želji za povratkom Borg doneo tri katastrofalne odluke:

 

• Da igra sa kopijom svog starog drvenog Donnay reketa.

Današnji poboljšani, visokotehnološki grafitni reketi daju igračima čak 30% više snage. Borg — čije je trenutno oruđe za njega napravio Grejs, engleski proizvođač reketa za tenis i skvoš, nakon što nije dobio dovoljno originalnih Donnaya — kaže da nije imao dobru kontrolu igre sa novim. Ali ako devet meseci pripreme nije bilo dovoljno vremena da to shvati, nešto nije u redu sa njegovom pažnjom.

 

• Da odmah učestvuje na jakim turnirima.

Borg kaže da mora da igra više mečeva. Međutim, ako odluči da uzme još tri vajld karte — za Otvoreno prvenstvo Italije i Francuske i Vimbldon — umesto da igra egzibicije, manje turnire ili čak satelite, verovatno će imati još samo tri meča u narednih nekoliko meseci.

 

• Da ne potraži pomoć stručnjanjka koji bi prilagodio Borgov stil modernoj igri.

U redu, Borg nije razgovarao sa Bergelinom četiri godine i nije se trudio da ga vidi kada je Bergelin stigao u Monte Karlo, pomalo patetično noseći desetak Borgovih starih Donnay reketa koji su skupljali prašinu u njegovom ormanu. „Možda ćemo razgovarati“, rekao je pomalo setno Bergelin. „Znate, svi mi teniseri smo pomalo čudni“. Ali zašto ne mlađi trener, poput Breta ili nekog od Borgovih savremenika?

 

Umesto toga, Borg je na turnir stigao sa izvesnim 79-godišnjim velšaninom Tia Honsaijem, samoproglašenim specijalistom za borilačke veštine i masažu. „Profesor“, kako Borg naziva Honsaija, pojavio se u Monaku govoreći kao njegov menadžer, tvrdeći da ne zna ništa o tenisu i predviđajući da bi Borg mogao da osvoji još jedan Vimbldon. Iako je "profesor" navodno opominjao Berte da se drži podalje, sa njim su bile tri žene: dve balerine i sekretarica, koja je diktirala dok je njen šef, koji je sedeo samo nekoliko metara od Borga, njega posmatrao kako trenira — kroz dvogled. "Profesor" koji je bio obučen u belo, nije mogao pravilno da hoda zbog oštećenog kolena i jedva da je čuo kroz svoj slušni aparat. Ipak, uoči Borgovog deža-vu povratka, zastao je da "prosvetli" međunarodne medije:

 

Švedskom radiju, nakon što je njegov štićenik izgubio, profesor je rekao: "Borg nije uznemiren. Žao mu je svih vas."

 

Britanskom novinaru koji ga je pitao da li je Britanac, Honsai je rekao: „Zaboravio sam“.

 

Komentatoru nemačke televizije koji je upitao za savet u vezi problema sa leđima, rekao je: „Odustani od vina“.

 

Američkom novinaru koji je čuo da su Ava Gardner i Ingrid Bergman nekada bile među njegovim učenicima, je kazao: „Lečio sam najpoznatije i najveće ljude na svetu. Koga? Ne mogu da ti kažem."

 

Na kraju, dok je odlazio sa zvaničnikom turnira, profesor je delovao vrlo zabrinuto. „Vidi, zvao me je Džejms Koburn“, rekao je. „Možemo li da mu nabavimo dve karte?“

 

Usledile su neprijatne scene nadednih dana — napori tenisera da ponovo pronađe život, pokušaj njegove žene da uzme svoj — propast se već naslućivala u slanom vazduhu iznad Mediterana. I tugovanje. Povratak Borga pretvorio se u tragikomični karnevalski čin u kojem glumi neko po imenu Tia Honsai, tri, četiri ili pet žena i jedan dvogled. Sa francuskih usana se mogla pročitati otrcana fraza: La mer s'est èlevèe avec les pleurs.

 

More se podiglo od suza.

 

710945---048---image.jpg

Edited by Cojep
  • Thanks 2
Link to comment
Share on other sites

vecni Nik Bolitijeri i njegovi puleni: Seles, Pirs, Kurnjikova, Agasi, Kurijer itd

 

.

 

KULT NIKA BOLETIJERIJA: Unutar svoje Teniske Prodidži Tvornice - On viče, galami, i stvara šampione.

Autor PET DŽORDAN

3. januar 1993. L.A. Tajms

article-2005285-01330AC00000044D-486_308

 

DEVOJČICA U BELOJ TENISKOJ OPREMI pogrbljeno stoji dok prebacujuje loptice levo-desno. Znojeći se pod vrelim suncem Floride, svojim sitnim rukama steže veliki teniski reket, prateći let loptice sve dok ne bude u ravni sa njenim strukom. Ona zamahuje i udara lopticu sa takvom žestinom da joj se od zamaha reketa glava povlači udesno gde brižno gleda ka čoveku koji stoji na mreži leđima okrenut njoj.

 

Čovek posmatra drugu, mnogo višu devojku, kako tuče lopticu na susednom terenu. Tu je još jedan teren pored nje, i još jedan, i još jedan, i još bezbroj njih. Tereni načičkani dečacima i devojčicama koji udaraju teniske loptice gore-dole, tako da vam pogled niz tu liniju terena, od mreže do mreže, stvara iluziju refleksije u nizu ogledala.

 

Najzad, čovek se okreće da ka devojčici koju sa strane posmatra i njena 30-godišnja majka, peščano-plave kose, žvaćući žvaku i noseći naočare za sunce. Kamera se okreće, majka viče na ćerku na stranom jeziku. Devojčica je gleda sa podozrenjem. Potom je čovek doziva: „Dušo! Ne unosi se toliko telom. Neka reket radi umesto tebe.”

 

Devojčica mu odgovara kroz veliki osmeh: „Okej, Nik. ” Ona ima savršen preplanuli ten iz Južne Kalifornije ili Južne Floride, plavu kosu vezanu u pletenicu koja joj skakuće po leđima i hitre noge. Zamahuje na sledeću loptu sa manje snage, koja odskače van domašaja njenog sparing partnera. Čovek ponovo pravi grimasu i glasno prigovara: „Budi budna, Ana! Budi pažljiva!"

 

Taj čovek je Nik Boletijeri (63), teniski guru, lični trener Andrea Agasija i povremeni Džima Kurijera, Pita Samprasa, Monike Seleš, i još stotinu ili hiljadu drugih, manje poznatih igrača koji su prošli dril njegovih teniskih akademija u Francuskoj, Italiji, Španiji i Sjedinjenim Državama. On je trenutno u glavnom gradu svog carstva, Teniskoj akademiji Nik Boletijeri u Bradentonu, Florida, gde trenira između ostalih: visoku devojku Trejsi Singian, Amerikanku filipinskog porekla iz Nju Džersija koja ima 13 godina; dva ruska tinejdžera koji očajnički žele stipendiju; Meri Pirs, 17 godina, jednu od 20 najboljih igračica na WTA turu; i malu plavokosu devojčicu Anu Kurnikovu, 11-godišnju Ruskinju koja je, kako kaže Boletijeri, tenisko čudo neviđenog potencijala.

 

Svi ga zovu Nik, uz osmeh, što dosta govori o njemu. Izgleda kao ostareli pevač iz Las Vegasa: proćelav, spuštenih kesa ispod tužnih očiju i nisko spuštene vilice. Ima dlakava prsa i dlakave noge; kada se kreće po teniskom terenu, pogrbljen u stavu svog igrača, izgleda pomalo majmunski, bez bilo kakve gracioznosti dece koju trenira.

 

Što je suštinski nebitno. Oni koji znaju, podučavaju. Boletijeri je izabran za najboljeg teniskog trenera na svetu u anketi navijača na Otvorenom prvenstvu SAD 1988.; za profesionalnog trenera godine 1989. i ’90. i trenera godine 1991. u Sjedinjenim Državama.

 

„Nik Boletijeri je zaista legenda teniske igre“, kaže Mark MekKormak, izvršni direktor Internašonal Manadžement Grupe, koji je slučajno i vlasnik akademije. A dr. Džejms E. Ler, sportski psiholog koji je nekada radio na akademiji, kaže: „Nik i njegova akademija su najbolji u ovom poslu.“ Čak i objektivni posmatrači teniske scene primećuju Boletijerijeve sposobnosti. On je jedan od „najvećih motivatora i učitelja sporta“, prema Nilu Amduru, sportskom uredniku Njujork tajmsa.

 

Boletijeri, međutim, voli za sebe da kaže da je više od učitelja. Na naslovnoj strani akademske brošure prikazana je fotografija na kojoj nosi svoj zaštitni znak – Oakley naočare za sunce - ispod citata koji glasi: "Čovek ideala u svetu kompromisa". Kako ga ne vide baš svi u tenisu. Boletijerija neki zovu „prevarant“ čiji programi nisu ništa drugo do „proizvodne linije“ skoncentrisane za „kvantitet“ a ne za kvalitet. Prozivan je da retko posećuje sve terene na akademiji, kao i da ne zna imena većine svojih studenata.

 

Većina kritika na račun Boletijerija počiva na njegovoj praksi da decu od 8 godina gura u visoko strukturisano i veoma konkurentno okruženje daleko od njihovih roditelja i prijatelja. Boletijeri ne poriče rizike slanja dece od kuće radi apsolutne posvećenosti tenisu. „Ovakav život je šok“, kaže on. "Možda su premladi." Ali oni ipak dolaze – a on ih ipak prihvata – ponekad i sa 7 godina – jer kako je reče jedan mladi student sa druge akademije: „Napuštaš dom, svoje prijatelje, porodični život da bi se posvetio karijeri. "

 

PRVO ŠTO POSETIOCI VIDE PRI ULASKU U N.B.T.A. je ogroman zeleni baner koji oslikava trijumf Andrea Agasija na Vimbldonu 1992. Zatim drugi znakovi za Micubiši Motors, Donnay rekete, Adidas tenisice, Pen teniske loptice - sve sponzore akademije. U centru kompleksa – spavaonicama, rekreativnom centru, školama i objektima za obuku, čak i kancelarijama psihologa – nalazi se skup niskih zgrada sa drvenim okvirom u kojima se nalaze prostorije, iz kojih se širi 75 teniskih terena poput latica ogromnog cveta. Severni tereni su oni gde vežbaju slabiji igrači, momci i devojke čiji je boravak ovde dobrim delom plod sujete i bogatstva njihovih roditelja. Na zapadnim terenima treniraju jači igrači. A blizu njih su i zatvoreni tereni na kojima poznatije igračice, poput Meri Pirs, mogu da vežbaju privatno. Južni tereni su rezervisani za posebne, poput Ane, koju Boletijeri lično trenira.

 

Praktično se sve odvija pod kultom Nika, kao što je stari Sovjetski Savez bio pod kultom Lenjina. Boletierijeva slika je svuda - na stotine fotografija, slika urađenih u stilu Leroja Nimana. Boletierijev „kult“ prožima svaki aspekt akademije. Oakley sunčane naočare su na svakom licu, a treneri svojim učenicima uzvikuju uputstva istim nivoom decibela koje Boletijeri inače koristi. Čini se da postoji konsenzus da deca najbolje obraćaju pažnju na vikanje - da ako vas svi u kompleksu čuju, nećete morati da se ponavljate.

 

Niko ko je poznavao Boletierija u njegovom rodnom gradu Pelamu, nije mogao da predvidi njegovu buduću kanonizaciju u svetu tenisa. Pelam je radnički gradić u blizini Njujorka, a Boletijerijevi su bili porodica italijanskih korena srednje klase - njegov otac je bio farmaceut. Kasnih 40-ih, kada je Boletijeri odrastao, tenis je bio zatvoren staleški sport, a kantri klubovi nisu primali članove čija se prezimena završavaju na samoglasnike.

 

Tek na koledžu je zaigrao takmičarski tenis, pridruživši se i teniskom i fudbalskom timu na Spring Hil koledžu u Mobilu, Alabama. Potom je u vojsci, kao padobranac u Korejskom ratu, Boletijeri krenuo putem koji će ga na kraju učiniti milionerom, podučavajući tenisom svoje kolege saborce za džeparac. Posle rata, sleteo je na pravni fakultet Univerziteta u Majamiju, ali to nije potrajalo. Šezdesetih je podučavao bogataše u Majami Biču, da bi na kraju predavao u akademiji na Long Ajlendu i za porodicu Rokfeler. Kada je jedan od njegovih učenika, Brajan Gotfrid, postao igrač broj 3 na svetu 1977. godine, Boletijerijeva reputacija je naglo porasla. Godinu dana kasnije, pokreće juniorsku akademiju u Longbot Keju, Florida, a 1981. otvara tenisku akademiju Nik Boletijeri u Bradentonu.

 

Ono što je Boletijerija oblikovalo kao trenera imalo je dosta veze sa njegovim italijanskim temperamentom, radničkom pozadinom, njegovim iskustvom kao padobranac i njegovim grubim stilom. Bio je temperamentan, a ne hladan; strastven, a ne flegmatičan kao većina teniskih trenera. Njegov uspeh nije imao previše veze sa njegovom stručnošću i tehničkim veštinama, već najpre sa njegovom sposobnošću da motiviše učenike, na isti način na koji fudbalski treneri motivišu svoje igrače pre velike utakmice. Priljubio bi svoje lice uz njihovo i vikao o napornom radu, disciplini, upornosti i pažnji na detaljima. Ukratko, on je bio vrsta trenera koji bi mogao prići nasmejanom učeniku nakon što je upravo pobedio meč sa 6-0, 6-0, 6-1, da ga nemilosrdno prekori što je izgubio taj jedan gem. Bio je kao narednik, koji je pokušavao da oblikuje zgodne, fakultetski obrazovane, oficire u kampu za obuku. Jednog dana bi ga možda nadmašili po činu, ali nikada ne bi zaboravili da je sve to zbog njega.

 

„Naporan rad se kod njega podrazumevao; bio je veoma zahtevan na pozitivan način – dobar motivator,” seća se Vejn Džonson, 28 godišnji teniski trener u srednjoj školi Plantejšn, na Floridi, koji je kao mali trenirao na akademiji. „Od Nika učiš kako da budeš mentalno čvrst i agresivan. ”

 

Međutim, Boletijerijeva najveća briljantnost, ono što je nazvao svojom „vizijom“, bila je da uvidi kuda je išao tenis još 70-ih i 80-ih. Očekivao je erupciju teniske slave i bogatstva, koje će pratiti kult ličnosti. Bio je neumorni promoter, počevši od sebe. „Personaliti“, kaže on, „vam donosi novac koliko i talenat. Učimo studente kako da budu tržišno vredni.” Danas svi, uključujući Boletijerija, kažu da se smirio. Ali motivacija se i dalje smatra njegovom jačom stranom kao trenera. Njegovih 295 redovnih studenata, od kojih je 60% iz inostranstva, pridržavaju se uvreženog rasporeda dnevnih aktivnosti od septembra do maja. Doručak: 06:50 Škola: 7:30 Ručak (u teniskoj opremi): 11:45 Tenis: 13:30 do 18:00. Večera: od 18 do 19 časova. Učenje: od 19 do 20.30 časova. Druženje: 20:30 do 22:00. Gašenje svetla: 22:30. Subota: tenis pre podne. Nedelja: slobodna. Učenici ne smeju da puše, piju alkohol, da koriste drogu, žvaću žvakaće gume, da koriste vulgarne reči ili da ispoljavaju ikakvu vrstu naklonosti (tj. seksa) jedni prema drugima.

 

Za ovakav program, većina studenata ili njihovih roditelja plaća akademiji blizu 25.000 dolara godišnje. Jedva deset odsto studenata je stipendirano, poput Ane npr. Boletijeri takođe nudi i druge pakete instrukcija - za odrasle i juniore, u rasponu od jednog dana do dva meseca, od 90 do 7.160 dolara. I, naravno, Donnay, Micubiši i ostali, takođe sponzorišu tenisere. Oni doprinose, što u gotovini što u proizvodima, ukupnoj vrednosti koja se broji milionima, kaže Bil Romf, potpredsednik akademije.

 

Boletijeri je u stvari prvi teniski trener u istoriji koji je od sebe napravio medijsku i korporativnu zvezdu, i milionera - bez sopstvene teniske karijere kao igrač. Tajna Boletijerijevog uspeha, prema Kevinu O’Konoru, koji vodi rivalsku akademiju na Floridi, je jednostavna: „Nik prodaje Nika. On je uvek sveprisutan, u tenisu i van njega. On je veći od igre"

 

KADA ANA KOURNJIKOVA ZAVRŠI TRENING, Boletijeri, pričajući sporo na pidžinskom engleskom, kaže majci: „ona se dobro snalazi“. Mama Ala se osmehne, a zatim pita da li bi Boletijeri pozirao sa Anom za fotografiju. Boletijeri zabgrli devojčicu i bljesne grimasom. Majka škljocne i njegova sjajna grimasa odmah nestane. Potom mu majka pokazuje sliku - Anu u Boletijerijevom krilu - definitivno snimak superzvezde u usponu.

 

Boletijeri ima reputaciju po tome što može da uoči talenta i učini ga poznatim izvan puke igre ili rezultata. Godinama pre Agasijeve najveće titule, na Vimbldonu, Boletierijeva prijateljica je govorila: „To je zgodan dečak Nik, ima i odličnu igru, ali kosa mora da ode. „Da ode?” viknuo je Boletijeri. „Kosa je 5 miliona dolara godišnje! Ta kosa mu je glavna reklama!”

 

Boletijeri voli da priča o Aninom stavu i njenim udarcima - o forhendu, voleju i servisu nekoga pet godina starijeg od nje. Iako ni akademija ni njen agent ne žele da govore o njenim takmičarskim uspesima, Njujork tajms je izvestio da je na svom prvom turniru u starosnoj dobi do 14 godina na Floridi, Kurnjikova oduvala konkurenciju.

 

Svakako, jedna od njenih glavnih pobeda do sada je ostvaren odličan PR. Priča Njujork tajmsa nije škodila. Protezla se kroz njene skromne početke – kada ju je „otkrio“ agent Internacionalne Menadžment Grupe u Moskvi. Primetio je na terenima novoformiranog Kupa Kremlja 1991. i u kratkom roku ponudio ugovor i nju i Alu i otpremio ih na akademiju.

 

Boletijeri zamotava plakat i obećava da će ga potpisati kada nađe olovku; onda odlazi, žureći ka sledećem učeniku svojim zgrčenim hodom. Zastaje da popriča sa baštovanom o nekom žbunju. „Želim da se posade baš ovde“, povika, a zatim nestade unutar zatvorenih terena gde je Meri Pirs imala trening.

 

17 godišnja, Pirs je visoka i elegantana Francuskinja. Ona nema Anine androgene i lagane udove. Ona se naizgled nevoljno kreće po terenu, uzdignute glave i ispravljenih leđa; ona udara loptu u tišini, bez vrištanja i gunđanja. Uprkos njenoj visini, snazi i držanju, u njoj postoji nešto delikatno, za razliku od Anine odlučnosti.

 

Pirs je imala turbulantnu jesen. Izgubila je od Meri Džo Fernandez na Otvorenom prvenstvu SAD. Problem je bio, kažu ljudi, njen otac – trener Džim Pirs, koji grdi Meri sa strane dok ona stoički gura dalje.

 

Sada je Boletijeri posmatra kako aristokratski hita ka mreži da bi stigla drop-šot. On uzvukuje: „Meri, Meri! Ispravi se! Moraš da saviješ leđa!" I sam se gegajući ka mreži da joj pokaže na šta misli. Ona ga ravnodušno posmatra - gracioznu mladu ženu sredovečni muškarac nalik patuljku uči kako da se kreće - klima glavom i pokušava da priđe mreži pogrbljena, ali joj to naizgled ide jednako loše. Ipak, Boletijeri viče: „Tako je bolje, Meri. To je to."

 

Za minut, on odjuri napolje, gde naleće na trenera štaba odmahujući glavom. "To je strašno!" kaže on. „Strašno! Meri se uopšte ne savija dok trči!“ Onda ponovo odlazi, jureći nazad ka južnim terenima gde vežbaju dvojica ruskih dečaka. Posmatra ih nekoliko trenutaka, a zatim ponovo odmahuje glavom i kaže: „Nema forhenda. Ne mogu im  dati stipendiju. Moraš paziti na sebe, znaš."

 

Ponovo pohita, krenuvši ka parkingu, gde se njegov beli Micubiši 3000 ručno polira. "Ne! Ne! Ne!" ječi Boletijeri, mahnito mašući rukama. „Onaj crni u garaži! Nisam ga vozio mesecima!” (Crna je Korveta, a on posedouje i nekoliko Mercedes-Benza. Na pitanje da li to nervira njegove Micubiši sponzore, Boletijeri kaže: „Baš me briga!“)

 

Na parkingu, teška Ruskinja u beloj teniskoj Peri Elis odeći i njen muž, u kariranim bermudama, prilaze Boletijeriju s poštovanjem. Pitaju ga za svog sina, jednog od dvojice ruskih dečaka koje je Boletijeri upravo video. „Moraćete da popričate sa Hozeom o tome. Eno ga Hoze.” pokaza im, napravi grimasu i odjuri.

 

U vreme ručka, veliki konferencijski sto u Boletijerijevoj kancelariji je prepun hrane: naresci, salate, sveže voće. Boletijeri je na telefonu, glasno priča; oko njega, osam mladih trenera i administratora jedu u tišini. Kada konačno spusti slušalicu da napravi pauzu, neko mu pruži tanjir sa hranom, on jede, i nastavi da priča. Ovo je prvi put da je na akademiji posle četiri meseca, a ovde će biti samo tri dana. Pokušava da iskoristi svaki minut.

 

„Da bismo umanjili troškove“, kaže jedan čovek, „moraćemo nekim momcima dati neplaćeni godišnji odmor.“

 

„Rekao bih ti pre da me poljubiš u dupe nego da ne želim da idem na odmor“, puca Boletijeri. "O koliko novca govorimo?"

 

„Dvadeset pet stotina mesečno. Platni spisak je ove godine veći nego prošle. Moramo to da pojednostavimo."

 

„Pa“, kaže Boletijeri, „ako se osećaju prijatno uz tri nedelje odmora. Ne želim da ih primoravam. S druge strane, faktor novca je izuzetno važan.”

 

„Već sam ih pitao. Rekli su da je u redu."

 

„Dobro, rešeno je“, kaže Boletijeri. „Šta je sa Boka Ratonom? Tamo valjda ima trenera kojeg bi angažovali.“

 

„Rekao sam mu uzmi ili ostavi. Ali njegova žena traži 150.000 dolara“, kaže jedan muškarac.

 

"Isuse Hriste!" povika Boletijeri. "Zaboravite!"

 

„Mislim da će ona biti dobro. Ostavite ih do kraja dana."

 

"Nemoj mi to reći!" reče Boletijeri. „Ona će biti problem. Neće uspeti. Ako ste umešali ženu, svi znamo šta to znači. Znam dame!” (I zna, i ne zna. Ženio se i razvodio pet puta i ima petoro dece iz tri braka. Trenutno je opet neženja.)

 

Nakon što je izdao još nekoliko naređenja i pokupio poslednji sendvič, Boletijeri reče: „Je li to to?“ Svi klimaju glavom. Ustaju da se vrate na posao. Na izlasku jedan trener ostade pored šefa. „Razgovaraš sa studentima na zadnjim terenima u 13:00, OK, Nik?“ kaže on. Boletijeri klimnu glavom. „A sutra, Nik, bilo bi dobro da prošetaš okolo. Znaš, daj svima po 20 minuta, mislim da će biti dovoljno.”

 

Kada se soba ispraznila, Boletijeri je uključio svoju audio beležnicu govoreći o svojim štićenicima. „Ana ima sve udarce“, kaže on. „Prirodni talenat. Plus poseduje životinjski instinkt. Moj posao je da je nateram da veruje da je najbolja. Sada je to samo pitanje njenog odrastanja. Važno je da se njen talenat ne iskvari. Ako svi budu strpljivi, ima izgledne šanse da bude vrhunski igrač. Ona je veoma konkurentna.” Šta je sa Pirsovom? „Merinu budućnost će odrediti njen otac“, sve je do njega. „Nadam se da će je pustiti. Veoma je teško nositi se sa njim. Kontraproduktivno.”

 

Odmahuje glavom i skupi usne. Seća se onih roditelja i učenika koji su ga, kako tvrdi, spalili. Monika Seleš je bila jedna od njih.

 

„Nikada neću zaboraviti prvi put kada sam je video“, rekao je jednom. „Primetio sam kako napada svaku loptu. Ne nailazite često na takve devojke, tako koncentrisane, žestoke i odlučne.” Boletijeri se odmah ponudio da je obuči, a Seleš i njena porodica su se ubrzo nakon toga 1986. iz Jugoslavije preselili u Bradenton.

 

Seleš je brzo napredovala na profesionalnoj rang listi sve dok nije postala broj 3 na svetu 1990. godine, a zatim iznenada napustila NBTA. Boletijeri je bio besan. Tvrdio je da ga je Monika napustila jer je zahtevala da trenira samo nju i Agasija, a da on njenom ocu plaća honorar za trenera. "To nije bio baš prijatan rastanak, mogu vam to reći", rekao je tada Boletijeri. „Ovde ima novca i rashoda koji se ne smeju zaboraviti, svi su dokumentovani. (Moja) finansijska investicija (u Moniku) bila je šestocifrena. Ova akademija im je uvek bila na usluzi; Govorim o blanko čeku.”

 

U početku je Boletijeri nagoveštavao tužbu, ali se vremenom smirio u vezi sa Selešovom. „Zasmetalo mi je što nije rekla hvala“, kaže on sada, „ali na Otvorenom prvenstvu SAD ove godine, rekao je Kris Evert da je svaki Monikin udarac bio Nikova lekcija.“

 

Jedan od Boletijerijevih bivših učenika je i Džim Kurijer, koji je proveo više od tri godine na akademiji u Bradentonu. Kurijer je bio mladi fajter, Agasijev vršnjak, koji nikada nije mogao da pobedi Andrea kada su bili tinejdžeri. Kada je Kurijer putovao na turnire, sa njim je išao jedan od Boletijerijevih asistenata. Kada Agasi putuje na turnire, bio je – i još uvek je – u pratnji Boletijerija. Ovo je grizlo Kurijera tri godine, sve do Otvorenog prvenstva Francuske 1989. kada je pobedio Agasija u trećem kolu. Tokom meča Kurijer je na tribinama primetio Boletijerija kako zdušno navija za Agasija. „Shvatio sam da Nik nije želeo da pobedim“, rekao je Džim. "To me je pogodilo." Ubrzo nakon toga je napustio akademiju.

 

Mnogi ljudi kažu da je Boletierijevo forsiranje Agasija u odnosu na Kurijera bila jedna od njegovih retkih grešaka u teniskom poslu. Sve dok Agasi konačno nije osvojio Vimbldon, on je bio bez grend slem titule, uprkos svim predviđanjima. Levitirao je među prvih 10 na rang listi, dok je Kurijer osvojio tri grend slema i postao prvi američki igrač koji je bio svetski br.1 još od 1984. Džim je 1992. završio kao najbolji igrač na svetu, ali on nije bio jedan od najharizmatičnijih igrača na turu.

 

Agasi je, s druge strane, „Gospodin Harizma“. Upravo je to ono što je Boletijerija prvo privuklo kod mladog momka iz Las Vegasa. „Andre je lik, a i ja sam lik“, kaže Boletijeri u svojoj kancelariji. „Nikada ne znaš šta će se dogoditi sa Andreom. On sve oko njega čini uzbudljivim.”

 

Na Vimbldonu ovog leta, Boletijeri je bio pored šampiona Agasija. „Govorili su da ne mogu da pobedim u velikom meču“, kuljalo je iz Agasija, „da nisam borac i slične stvari“. Potom su se njih dvojica zagrlila i plakala. "Ovo je najsrećniji dan u mom životu", povikao je Boletijeri, a Agasi dodao: "Nik, čak i da se sada povučemo, uradili smo to, uspeli smo".

 

Sedeći sada u svojoj tihoj kancelariji, Boletijeri razmišlja o svom odnosu sa Agasijem. Skoro pobožno spušta oči, i tiho govori: „On je za mene više od tenisera. Ne bih bio tu gde sam danas da mi Andre nije prijatelj.”

 

Kaže da je naučio da tretira svoje učenike kao pojedince, a ne kao regrute u kampu za obuku. Morao da bude veoma strpljiv i promišljen kada nešto objašnjava Agasiju. I morao je pričati tiho i smireno kada je davao savete Kurijeru, koji je ispoljavao tvrdoglavost kada bi neko vikao na njega. Anu on naziva „nasilnom“. „Mogu da galamim na nju“, kaže on. „ali zato ne mogu da vičem na Meri Pirs. Ona je veoma delikatna.”

 

Treba biti pošten pa reći da Boletijeri nikome ne nameće svoje „tenisko ludilo“ i ne može se kriviti za suštinske probleme intenzivnog sportskog treninga. Čini se da su deca i njihovi roditelji postali taoci opsesije tenisom mnogo pre nego što su stigli u Bradenton. Oni mole Boletijerija da tu opsesiju pretvori u konkretne rezultate, slavu, bogatstvo. Pa, pokušava.

 

Lori Kosten je bila jedna od Boletijerijevih učenica 1978. Ona je po svemu sudeći bila veoma talentovana, bila je na drugom mestu u svojoj starosnoj grupi sa 12 godina i molila je roditelje za dozvolu da ide na akademiju. Ali do svoje 21. godine, Kosten je bila van takmičarskog tenisa već šest godina, sa vrlo malo ostvarenog potencijala. „Izgorela sam“, rekla je. „Odlazak tamo (NBTA) je bila najveća greška koju sam ikada napravila. Mislim da je Nik najbolji trener ikada, pravi motivator, ali tamo sam izgubila svoj identitet.”

 

Boletijeri priznaje da je Kosten pretrpela preveliki pritisak na akademiji. Ali to je bilo pre nego što je popustio: „Da sam tada znao ono što znam sada, mislim da sam mogao bolje sa Lori Kosten.“

 

Dokumentarac HBO-a iz 1986. „Deca u sportu: cena slave“ govorio je o deci koja odustaju od bezbrižnih radosti mladosti i „žrtvuju“ svoje detinjstvo. Prikazao je nekoliko slučajeva. Jedan je bio 11-godišnji Brajan Gardner, koga su roditelji otpremili iz njihove kuće u južnoj Kaliforniji na Floridu kod Boletijerija. Kamera je prikazala njegovu majku kako plače na aerodromu i dečaka kako plače na svom sedištu u avionu.

 

„Brajan?“ kaže Nik. „Da, sećam se Brajana. Sada bi trebalo da ima oko 18 godina. Gde je on? Ne znam."

 

DŽIM PIRS, MERIN OTAC, stoji uza zid zatvorenog dvorišta akademije, nakon što je njegova ćerka napustila trening tokom dana. On je grub čovek, velikog stomaka, obučen u kratke pantalone koje nose fudbalski treneri.

 

„Slušaj, Nik je sjajan momak“, kaže on, lagano šapućući na južnjačkom akcentu. „Pomogao je mnogim ljudima. Ali on nije dobar za Merinu igru. Ne veruje u težak rad kao nekada. On radi sa Meri možda sat i po dnevno. Ja sam za sedam godina, osam sati dnevno, po 700 puta servirao i reternirao Meri. Radili smo do ponoći. Moj sin je spavao pored mreže i nisam dozvolio Meri da napusti teren ako nije dobro odradila trening. Naravno, plakala je. I ja sam plakao. Pa šta?"

 

Kada Džim Pirs krene da priča o svojoj ćerki, o nepravdi koju mu je nanela, on ne može da prestane. Stalno svom slušaocu nabraja mečeve koje je Meri dobila, kada ga je slušala, i mečeve koje je izgubila, kada je trenirao Boletijeri. „Na US Openu se vukla kao prebijena mačka“, kaže on. „Njena majka je rekla da će pobediti Fernandezovu, ali ja sam znao da od toga nema ništa. Bio sam dovoljno dobar kao Merin trener da stavim 500.000 dolara na njenu štednu knjižicu, a sada nisam dovoljno dobar da je treniram. Sad je ime njene majke na tom računu. Celog života sam pokušavao da zaštitim Meri od vukova i samo se nadam da moja žena neće postati jedna od njih.

 

„Slušaj, normalno je da Meri želi da bude nezavisna. To je kao da devojka istrči iz kuće i uda se za prvog momka koji naiđe. Ne kažem da Nik nije dobar trener. Ali svaki veliki igrač dolazi iz porodice. Koliko hiljada ih prođe kroz Nikov kamp, a koliko njih postanu šampioni? A što se tiče ove Ane, ona je visine koju je Meri imala sa 6 godina. Gledao sam njenu igru. Možda će ona jednog dana postati šampionka, ali trenutno ne izgleda tako. Ova devojka nije ni blizu onoga što je Meri bila sa 11 godina.

 

Pirsovi su čudna familija. Nemaju stalni dom. Iznajmljuju stanove ili hotelske sobe kada Meri igra turnire po svetu. Meri ne ide u srednju školu, već pohađa dopunske kurseve. Ona nema prijatelje van tenisa, niti interesovanja van tenisa. Osim jednog. „Volim da sedim pored bazena“, kaže ona.

 

A uskoro Meri neće imati tu vrstu rekreacije, barem ne u Boletijerijevom kampu. Za nekoliko nedelja ona će napustiti akademiju u Bradentonu i nestati iz reda Nikovih ličnih štićenika. Odustala je od svoje „nezavisnosti“ i vratila se režimu obuke svog oca.

 

KASNO JE POSLEPODNE. Ana tuče teniske loptice dok je Boletieri i njena majka posmatraju ispod svojih Oakley naočara. U blizini se Trejsi Singian bori sa dva dečaka mnogo starija od sebe.

Ana se izgleda još nije dovoljno razvila da trenira sa dečacima sa kojima Trejsi sparinguje. Deluje mala i nežna, iako poseduje sve udarce naprednog juniora. Ona liči na savršenu minijaturu profesionalca, poput onih dečaka iz Male lige sa svim potezima iz Velike lige. A Boletijeri se očigledno trudi da njeno savršenstvo ostane neokrnjeno. Pružajući joj kompletnu akademsku zaštitu, negujući je i štiteći je, čineći je zvezdom i pre nego što uopšte odigra veliki profi meč, pripremajući se za dan kada će eksplodirati kao prelepi leptir. Ona je njegov novi Agasi.

 

„Sve sam ih video“, rekao je Boletieri, „ali ona me zapravo pomalo plaši. Ona zna sve. Ona nije samo najmlađa i najperspektivnija koju sam ikada imao, već i najbolja. Da li bi mogla da napravi presedan i postane profesionalac sa 12 godina? Nisam siguran da je mogu sprečiti."

Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...
  • 2 weeks later...
  • 4 weeks later...

Sećanje na Boba Falkenburga

 

b_falkenburgobit.jpg

 

Robert „Bob“ Falkenburg, koji je kao 22-godišnjak spasio tri meč lopte na putu do pobede u finalu Vimbldona 1948. godine, i doneo brzu hranu u Brazil tokom svoje preduzetničke karijere posle tenisa, preminuo je u 96. godini.

 

Falkenburg je umro u četvrtak prirodnom smrću u svom domu u Santa Inezu, rekla je njegova ćerka Klaudija.

 

Pored trijumfa u singlu u All England Clubu, Falkenburg je osvojio dve grend slem titule u muškim parovima za vreme amaterske ere tenisa: na Vimbldonu 1947. sa partnerom Džekom Kramerom i na državnom prvenstvu SAD 1944. sa Donom Meknilom.

 

Falkenburg je uvršten u Međunarodnu tenisku kuću slavnih 1974.

 

Rođen u Njujorku 1926, odrastao u Kaliforniji, sa 17 godina je bio rangiran među 10 najboljih američkih tenisera.

 

Njegov najveći trijumf došao je na Vimbldonu, gde je u tri navrata bio na poen udaljenosti od poraza u finalu singla 1948. dok je jurio zaostatak od 5-3 u petom setu protiv australijanca Džona Bromviča, pre nego što je uspeo da se vrati i slavi sa 7-5, 0-6, 6–2, 3–6, 7–5. Nijedan drugi čovek nije uspeo da spasi meč loptu i osvoji titulu na Vimbldonu sve do Novaka Đokovića koji je iščupao par njih u pobedi nad Rodžerom Federerom u tajbrejku petog seta finala 2019.

 

Falkenburg se 50-tih godina prošlog veka preselio u Brazil sa svojom suprugom, Lurd „Lu“ Mairink, osnovavši lanac prodavnica brze hrane i sladoleda pod nazivom Bob’s. Kasnije je prodao franšizu, da bi do danas u Brazilu bilo otvoreno preko 1.000 Bob's fast-food marketa.

 

"Moj otac nikad nije bio zainteresovan da postane profesionalni igrač. Bio je amater, i to je bilo to. Kada sam odrastala, on nije igrao tenis; igrao je golf. Tenisom se bavio u ranom delu njegovog života“, kaže njegova ćerka. „Moj deo slave je taj da sam ćerka osnivača i vlasnika Bob-a. ... On je doveo brzu hranu u Brazil. Na neki način je izvršio uticaj na ovdašnju gastronomsku kulturu.“

 

Pored supruge i ćerke, iza Falkenburga su ostali sin Robert II, četvoro unučadi i petoro praunučadi.

 

 

.
i naravno,ludi Dezulovic,posle Onog finala
https://naslovi.net/2019-07-16/n1-info/balada-o-bobu-falkenburgu/23761986

  • Like 3
  • Thanks 2
Link to comment
Share on other sites

On 1/25/2022 at 9:57 AM, wwww said:

 

 

Da dodam da je Monfisov san o juniorskom Grend Slamu razbio... Viktor Troicki, u 1/8 finala USO. Kada sam prvi put video Monfisa njegova dominacija medju juniorima mi je bila jasna, izgledao mi je kao senior koji igra sa juniorima. No samo 2 godine kasnije vec je bio iza Novaka, u 1/8 finala RG nemocan da mec ucini bar malo zanimljivijim. 

Edited by Milutinov Tata
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

  • 3 weeks later...
On 3/18/2022 at 11:05 PM, wwww said:

 

 

heh, Anka ne zna Sabrinu Goles. nista strasno,ne zna ni 90% pdfa (pogotovu kad glavni teniski komentator na sportklub.hr ne moze da razazna tamo neku Moniku Seles u lozi pored Elisona)
dobro da je Dzef nije pitao npr. za njenu listu top10 yu igraca ili nesto slicno 🙂

 

nego, odlican mu je ovaj serijal Tenis 128.
fini clanci za uz jutarnju kafu. neka vrsta dzepne iztorije tenisa.
kako svatih kad ih u sve obradi do kraja godine,to stivo ce da pretoci u knjigu

Link to comment
Share on other sites

Ana je Amerikanka kojoj je otac poreklom negde iz Posavine (ako sam dobro povezala). Rodjena i odrasla u USA (samo za skolske raspuste povremeno dolazila u ex-YU kod babe), srpskohrvatski joj nije maternji jezik, ali vlada sasvim solidno njime. Solidno je informisana o zbivanjima na prostorima ex-yu, ali joj ipak fali ono znanje koje imaju ljudi koji (su) i zive(li) na teritoriji ex-yu.

Link to comment
Share on other sites

  • 3 weeks later...

https://www.tennisabstract.com/blog/2022/02/01/introducing-the-tennis-128/

 

Tennis-abstract od vikenda polako krece da izbaca svojih sto najboljih u proteklih sto god.

lista bi trebalo da bude kompletirana do kraja sezone, sa po tri imena nedeljno u proseku

 

    101.  Ashleigh Barty  AUS  career: 2012-22

    102.  Jadwiga Jędrzejowska  POL  career: 1929-62

    103.  Tony Roche  AUS  career: 1961-80

    104.  Vinnie Richards  USA  career: 1918-50

    105.  Petra Kvitová  CZE  career: 2007-present

    106.  Sarah Palfrey Cooke  USA  career: 1926-47

    107.  Jim Courier  USA  career: 1988-99

    108.  Molla Mallory  NOR/USA  career: 1903-29

    109.  Anita Lizana  CHI  career: 1931-47

    110.  Frank Kovacs  USA  career: 1937-55

    111.  Goran Ivanišević  YUG/CRO  career: 1989-2004

    112.  Shirley Fry  USA  career: 1941-57

    113.  Karel Koželuh  BOH/TCH  career: 1911-45

    114.  Andrea Jaeger  USA  career: 1980-84

    115.  Rosie Casals  USA  career: 1962-83

    116.  Ted Schroeder  USA  career: 1938-51

    117.  Darlene Hard  USA  career: 1954-64

    118.  Bill Johnston  USA  career: 1910-27

    119.  Adrian Quist  AUS  career: 1930-55

    120.  Kei Nishikori  JPN  career: 2007-present

    121.  Angela Mortimer  GBR  career: 1949-62

    122.  Ashley Cooper  AUS  career: 1952-63

    123.  Michael Stich  GER  career: 1989-97

    124.  Betty Nuthall  GBR  career: 1924-46

    125.  Li Na  CHN  career: 1999-2014

    126.  Jean Borotra  FRA  career: 1920-65

    127.  Stan Wawrinka  SUI  career: 2005-present

    128.  Beverly Baker Fleitz  USA  career: 1946-1959

Link to comment
Share on other sites

Na UTS listi

https://www.ultimatetennisstatistics.com/goatList

Kei je na #55, ispred Nalbandiana (#58), Kodesa (#57), Monfa (#80).

Ispred njega su Cilic (#54, s 1GS, 2 finala i 2 SF), Tsonga (#53, s 1 finalom GS i 5 SF), Davidenko (#49, 4 SF GSova), Tim (#46, titula, 3 finala i 2 SF GSova).

 

bice da je Kei malcice precenjen, a recimo Cilic potcenjen (mada, mozda Cilicu harizma utice, tj. oduzima poene :wicked::classic_biggrin: ) .

 

Berdih je #44 sa 1 finalom i 6 SF GS-ova.

Daniil je #40 sa 1 GS titulom, 3 finala i 1 SF, plus ima WTF titulu i 4 mastersa.

Edited by wwww
Link to comment
Share on other sites

lako cu ja za savremenike 🙂 pogotovu ove sa margina liste..
daleko me vise zanima recimo redosled americkih najboljih 10, poredak igraca iz 70-ih i 80-ih, kako ce ih sve uklopiti sa negdasnjim amateima i profesionalcima kad krene razvrstavanje u top 50, koliko ce biti kengura medju prvih sto, gde ce obrsiti 2 glavna musketara kad je baskijski skakac stavljen na samo zacelje, itd itd ...

Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...