Jump to content

Recommended Posts

1 hour ago, freethrow said:

Ili se namerno maši poenta ili je u pitanju suštinsko odsustvo razumevanja nekih pojmova. Postoji jedan opšti duh, jedan opšti osećaj pripadnosti određenoj grupaciji koji je veoma lako uklopti tako da uključuje i dodatne kriterijume. I među svim tim faktorima, mi smo se ovde sticajem okolnosti uhvatili muzike, ali daleko od toga da je muzika presudna ili nešto posebno bitna, iako je zgodan kriterijum, barem po meni. 

 

SPC je recimo sjajan primer - dok bi inicijalno trebalo da bude Crkva (sa velikim C) i da se bavi stvarima kojima bi jedna crkva trebalo da se bavi u 21. veku - dakle humanitarnim radom u krajnjoj liniji - mi smo dobili ovu agresivnu parapolitičku državnu strukturu koja osim što ima jail pass u nebrojenim slučajevima, te upliv u škole, kasarne, firme, fakultete i ministarstva, služi i kao pesnica države i službi Srbije i Rusije (!) za razračunavanje sa grupama koje su ocenjene kao neprijatelji - žene, lgbt, zapadne vrednosti, you name it. Pa ipak! Velika većina popustljivog naroda ne vidi SPC kao takve, već ih u najboljem slučaju prihvata kao, eto, neku varijaciju Crkve, pravoslavnu bazu, deo identiteta naroda, održavajući tu neku vezu i pozivajući te iste popove u kuće pred slavu i plaćajući im poslednje pare jer tako treba. Ne postoji na žalost u barem 90% taj neki osećaj koji bi rekao čekaj prijatelju, ti si sjajan čovek i znam te iz kraja i dobar si pop, zašto dopuštate ovo što radi Patrijarh. Ne, budimo realni, ovo se nikada ne dešava, jer to je sada tako

 

Zapravo sve se na kraju svodi na dopuštanje, kao kod malog deteta ili mladog psa koji ispituje granice, dokle može da ide, ispitivanja nakon čega zapravo dolazi do kazne. Pa verujem da sam čitao da su i Zemunski klan i ovi novi Belivukovi isto krenuli - prošlo je jednom, prošlo je drugi put, onda je došla zaštita države i dil i onda je sve odatle krenulo da se odmotava. Pamtim Vučićevu prvu PPV postavu dok se krio iza Tominih skuta, pa pamtim čak i prvu vladu, kada je bio premijer, kako je postepeno ispitivano dokle može da se ide. Taj inicijalni period SNSa je bio proslava demokratije u odnosu da kasnije i poslednje Brnaba izvjedbe. Tada je postojao i neki trud da se izvade nesrećnici poput Verbića ili Alise Marić, ali je ubrzo shvaćeno da to jednostavno nije potrebno. Udri Vulina, Gašića, Betmena. See, nobody cares.

 

Ne pominjem slučajno ove dve stvari - crkvu i vladu, jer su duboko isprepletane sa celim fazonom koji zapravo čini sistem. Sistem nije nov i nije ni pronalazak SNSa, iako jeste suštinski vezan za naprednjačku političku ideju kao kontrapoziciju zapadizaciji Srbije. Tu je crkva, tu je gazda (lokalni ili na poslu) koji je veliki i jak, tu je briga za podanike, tu je Rusija kao imaginarna zaštita od neprijatelja, tu je turski poklon dert i merak subotom i nedeljom, tu je kavaljerstvo koje prikriva suštinsku mizoginiju, tu je širokogrudost domaćina koja je omotač za suštinski rasizam, tu je ponos na Noleta i Jokaru (koji moraju biti integrisani u sistem!) i svima će da bude dobro. Tu su tradicionalne vrednosti koje nisu tradicionalne, a tu je i muzika da se čovek proveseli. E ta muzika je upravo ono što je tema ovde, a ne pojedinačni istupi pojedinačnih ljudi. Uini je to lepo pojasnio:

 

Quote

taj xy muzički žanr nosi sa sobom neke kulturološke i životne stavove, načine ponašanja i razumevanja toga šta je prihvatljivo a šta neprihvatljivo.

kada bi taj set vrednosti koji ta kultura fura, bio prepušten sam sebi, odnosno, ne forsiran decenijama od strane države a usput država nudila i nekakav drugačiji pogled, taman da se ne opredeljuje (kao što se ozbiljne države opredeljuju), šta je okej a šta nije - onda bi to bio samo xy muzički žanr.

 

Ipak, priložio bih jako interesantan rad iz 2013 godine koji se bavi ovim fenomenom na temeljan način. https://core.ac.uk/download/pdf/296589765.pdf

 

Quote

1995. je i godina Cecine udaje za Arkana, kada ona definitivno postaje najveća zvezda u Srbiji. Njena figura i muzika su najsimptomatičnije za konstrukciju scenskog identitita u ovom periodu. Druge izvođačice prate iste muzičke obrasce, ali sa manjim uspehom. Nakon svadbe Ceca definitivno postaje najveća muzička zvezda na južnoslovenskim prostorima. Ona neguje imidž raskošne i bogate, ali religiozne i požrtvovane Srpkinje – primerne za svoj rod, požrtvovane za svoj narod. Osniva fondaciju Treće dete, „za borbu protiv bele kuge“, tj. za finansijsku pomoć parovima koji dobiju više od dvoje dece, podržava muževljeve akcije na frontu u Bosni i Hrvatskoj, pridružuje mu se u upravljanju fudbalskim klubom Obilić, na sve to stiže da rodi dvoje dece, stiče nadimak Ceca Nacionale, i kao majka, i to majka cele jedna nacije, osvaja vrh ženske hijerarhije. Za sve to vreme, njen scenski identitet je identitet glamurozne žene koja pati zauvek uhvaćena u determinante hijerarhijskih rodnih režima i heteronormativnih odnosa. Prema tekstovima Cecinih pesama, zone kulturne inteligibilnosti koje žena može da nastani su zone žrtve (v. Delić 2013, 77), odnosno u kombinaciji sa vizuelnom prezentacijom, fatalne žene/žrtve. Kako primećuje Zlatan Delić za tekstove njenih pesama, „jedina pozicija za ženski subjekt koju može zauzeti unutar teksta ili unutar kulture, (je) isključivo pozicija emotivne i ranjene žrtve iz koje joj je jedino omogućeno da bude govoreni subjekt unutar falogocentričnih struktura moći“

 

i još par zanimljivih delova:

 

Quote

Potraga za sponzorom je u ovom diskursu izjednačena sa ratom, nacionalizmom, „trijumfom gluposti i primitivizma“, ekonomskim sunovratom, iako je zapravo njihova posledica. Sponzoruše su praktično u istoj ravni sa svojim sponzorima. U terminu sponzoruša oličena je moralizacija kanala društvene mobilnosti odnosno mržnja prema klasnom usponu, brzoj promeni klase, ne prema klasnoj i rodnoj nejednakosti koja navodi žene da potraže kompenzaciju za svoju uskraćenost u savremenoj ekonomiji. 119 Sponzoruša je picaro koji se ne percipira kao ekonomski samostalni subjekt (što bi bio srećni kraj priče o uspešnom picaru koji zaslužuje simpatije publike), a njen rad se ni ne priznaje kao rad. To je žena koja komoditizuje svoj emocionalni120 i seksualni rad, svoju seksualnost, dobija materijalnu nadoknadu za njih. Ovo je rad koji se inače uzima zdravo za gotovo i smatra se da žena treba da ga obavlja besplatno – što će reći, ne računa se kao rad. To je ta „nelagodnost u kulturi“ koju sponzoruša izaziva, jer ona zahteva da se on prizna – tačnije, da za njega dobije nadoknadu.

 

Ili kada priča o odnosu folk muzike (nazovimo je tako) prema ostatku sveta:


 

Quote

Ispostavlja se da balkanska kulturna intimnost nije samo kolektivna potrošnja (novca i alkohola) u kafani, niti puko prepoznavanje regionalnih sličnosti, već „pravo, ljudsko“, afektivno zbližavanje koje nedostaje materijalno bogatoj, ali otuđenoj i hladnoj Evropi. Ovo bi mogla biti manifestacija dubokog okcidentalizma, ali mislim da se ne radi o tome. To nije okcidentalizam, nego konstrukcija Balkana kao prostora kulturne intimnosti u manevru koji insistira na sopstvenim kapacitetima i vrednostima regiona. „Ma kakva Evropa“ nije nužno odbacivanje proevropskih diskursa, nego promovisanje Balkana. Ove interpretacije Balkana nisu anti-evropske niti antizapadne216 koliko su pro-balkanske. Superiornost Evrope odnosno Zapada se dovodi u pitanje. Zapravo pop-folk pruža ono za šta su neki istraživači mislili da balkanska varijanta world music predstavlja, a to je specifični kontraodgovor na monolitičnu 216 O okcidentalizmu u tranzicionoj Srbiji videti Радовић 2008. 225 modernost koju propagiraju EU procesi (v. Čolović 2008, 116; Kiossev 2002, 184). Naime, ovo shvatanje modernosti podrazumeva izvesni mimesis, prema kome je „istočna“ modernost samo simulakrum, bleda kopija zapadnog originala (Gumpert 2007, 149; Robins 1996, 67). Balkanska varijanta world music ne pruža nikakav kontraodgovor ovome, pošto je ona proizvod za zapadno tržište, pakovano po njegovim standardima; međutim, pop-folk ne smera na zapadno tržište nego postjugoslovensko i balkansko, njegove reference su drukčije, a kontraodgovor koji pruža podrazumeva i osporavanje hegemonije preovlađujućih reprezentacija iako ih donekle imitira. On podrazumeva eksplicitno pozicioniranje u odnosu na Evropu i Zapad koje je mnogo više inadžijsko i začikavajuće nego balkanska world music; mnogo jasniju artikulaciju kako Balkanci misle da ih Zapad vidi, tj. kao inferiorne, i da to ne prihvataju.

 

Uprošćeno - stari latini varalice, anglosaksonska đubrad i hladni Skandinavci i Švajcarci koji te ne primaju u svoju kuću su dobri da im se uzima kinta i da se vaćare na foru, ali prava duša slovenska živi negde istočnije...

 

Mrzi me da kopam po celom radu, dosta je dobro artikulisan, mada je prošlo izuzetno puno vremena a od tada smo dobili i invaziju na Ukrajinu i dodatne ose podele.

 

Još jedan rad koji pruža solidan pregled turbofolka kao ključne komponente u različitim sistemima (Srbija, Hrvatska, Slovenija) je ovde: https://www.routledge.com/Turbo-folk-Music-and-Cultural-Representations-of-National-Identity-in-Former/Cvoro/p/book/9781138249059#:~:text=Description,debates for over two decades.

 

U prethodno navedenoj knjizi je detaljnije analiziran odnos KPJ prema nastajućoj novoj narodnoj muzici, te o tretmanu koji je primenjivan u odnosu na Bregin čoban rok i sarajevsku školu koja je posle fino poslužila da neko od Pink Flojda ili Dire Straitsa ne skrene slučajno prema Zapadu, već nepogrešivo prema Istoku.

 

Za ekipu koja pokušava da banalizuje stvari i da svede ovo na bukvalnu analizu reči - ne, ne mislim da ukoliko osoba A sluša Cecu ta osoba svesno želi i aktivno doprinosi Zajednici Rusije, Belorusije i Srbije. Takođe ne tvrdim da osoba koja sluša Mrtvi Metal ili postpunk dela u smislu članstva u NATo. Govorim o sumarnom dugoročnom efektu nametanja kroz medije, televiziju, radio, novine, narodnjaka a pogotovo turbofolka prepletenog sa kriminalom kao model. Ne toliko eksplicitnom glorifikacijom, koliko kao nečega što je tu, što je deo nas. A trik je u tome što je deo nas upravo zbog toga što se servira, a ne zbog toga što su naše duše inherentno kompatibilne sa ovakvim melosom. 

 

Imamo i ovaj po meni sjajan primer ne toliko ni prikrivene glorifikacije kriminala i to kao rubrika u novinama: https://www.kurir.rs/tag/505223/legende-devedesetih

 

Da li zaista verujete da ukoliko bi sada freethrow stranka došla na vlast i 2 godine puštala na RTSu i Pinku i ostalim glavnim kanalima isključivo klasičnu muziku i operu, a po novinama se prenosile dogodovštine pisaca i profesora, da bi bilo isto kao danas?  

 

Ono što je bilo moje zapažanje je da povećana tolerancija na Cecu ili Lukasa jako često povlači i povećani stepen političke inertnosti, prihvatanja neminovne sudbine i jedan Zajdi Zajdi momenat, neke da se vrati, uz neminovni kriminal moćnika koji se eto dešava i kojeg će uvek biti od svagda i za svagda, da ne pričamo o ulozi žene u društvu. Ja u kafiću u kojem se pušta Ceca ili Lukas nisam nikada bio i kada bi me neka ekipa sa kojom treba da se vidim pozvala, ljubazno bih odbio. Što ne znači da sam ja kul ili nekul ili drkoš ili ne znam kakav. Jednostavno sam takav, svako postavlja sam sebi granice, šta je prihvatljivo i šta nije prihvatljivo i to je u redu. Verovatno bih kada bih ušao u politiku išao da lično zubima koljem jaganjce na svetkovinama zubima jašući na Romu trubaču koji pak jaše svinju, ali srećom, ne moram to da radim, za sada.

 

Negiranje snažne veze između turbofolka, viđenja ruske agresije, odnosa prema kolektivnom Zapadu, odnosa prema SPC kao instituciji, odnosa muškarca i žene, je užasno kratkovido, po mom više nego najskromnijem mišljenju.

 

 

Edited by Eddard
  • Like 5
  • Thanks 3
Link to comment
Share on other sites

  • 2 months later...
3 hours ago, Pletilja said:

Mogu baba da vam budem a borbenija sam od vas, bruke jedne!

Kasno, nema za koga, hocu glasam, necu glasam...more, ima varjaca da radi!.

Sto nas vise izadje, AV ce imati manje svojih marioneta u parlamentu. Kazu da bi sa izlaznoscu od 75% on sigurno izgubio izbore. 

Nisam ni ja blesava, opozicija ne moze da dobije ove izbore tako da sama formira vladu ali svaka brana apsolutizmu je mogucnost  da parlament donosi bolje zakone, da se tim i takvim zakonima promene neke okolnosti koje ce kad tad omoguciti prave, demokratske izbore. 

Iskreno verujem da sad u opoziciji imamo pametne ljude, dobronamerne, koji iskreno veruju u drzavotvorni potencijal ovog naroda i da je sad prvi trenutak da im damo sansu. 

Nemojte sad da mi se prenemazete, izadjite na izbore, glasajte pametno (za one koji prelaze cenzus jer sve ostalo ide AV u prilog), jer moze i mnogo gore da nam bude. 

"Mama sta ce ti to" pitaju me sin i cerka nakon odluke da ovako i ovakva odem u kontolore. A ko ce, molicu fino, ako ne ja? Meni su sve uzeli jer su mi decu oterali, ja nemam vise sta da ozgubim, mene ne mogu da ucenjuju a plasljiva nisam, ko ce ako ne ja?

I vi, moji drugari sa foruma, molim vas.

 


Da me natera da razmislim, da sednem u kola tog 17.12. i odem u Hamburg da glasam…

  • Like 10
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...