POEZIJA

[Dragan]

On 3/21/2023 at 9:10 PM, drgnk said:

Poslanica u Sibir

 

U rudnicima, u Sibiru

strpljenje vaše nek’ ne klone,

jer vaša dela ne umiru,

ni uzvišene težnje one.

 

Nada, ta verna sestra zala

u podzemlje će mračno sići

da bi vam bodrost održala

i željeno će vreme stići.

 

Drugarstvo, ljubav će vam doći

kroz brave što nad vama stoje

k’o što do vas kroz memlu noći

slobodne reči stižu moje.

 

I pašće teške negve vaše,

sloboda će vas dočekati,

sve tamnice će da se spraše

i mač će vama braća dati.

 

Aleksandar Sergejevič Puškin

Podsetilo me na jednu pesmu ali ne znam je celu, ni ko je napisao (pa ako neko zna bio bih zahvalan).

 

I sam se pitam kuda se deti

Niko mi savet ne zna dati

Sudbu i ljude proklinjati

Ne vredi

...

Kad bi se lanci dali gristi

Grizao bih ih polako

...

Iza Urala ?

[drgnk]

Sonet 33

 

Videh gde laska, jutro sunca puno,

Planinskom vrhu suverenim okom,

I ljubi polja u zeleno runo

Zlatom svog lica — i sja nad potokom;

I odmah zatim pušta da se sjate

Tamni oblaci oko zlatnog vida

I napuštenom svetu sjaj uskrate,

Te se — već kloni zapadu od stida.

I moje sunce blistavoga sjaja

Jednoga jutra sjaše mi sred čela;

Ali, vaj, samo jedan sat to traja,

A sad ga oblak skriva od mog tela.

Ja ga ne krivim: ako sunce neba

Zna da potamni i zemaljsko treba.
 

Vilijam Šekspir

[drgnk]

Ona hoda u lepoti

 

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote:
Svetlog, tamnog - njene oči daju
Sve nežnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.

Ni zrak manje, ni ti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gde čedne, spokojne
Misli - svoga mesta su dostojne

Na tom licu koje ozarava
Srećni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav - mirna, nevina i večita.

 

Džordž Gordon Bajron

[drgnk]

Albatros

 

Pokadšto mornari iz puke obesti svoje
Hvataju albatrose, velike ptice mora,
Nehajne saputnice što pratiti nastoje
Brodove dok klize preko dubokih ponora.
 
A čim na brodske daske odozgo sleti koja,
Kraljevi azurnog neba, nespretni, za bruku
Spuštaju jadno velika, bela krila svoja
Kao vesla duga koja se za njima vuku.
 
Taj putnik krilati, trapav i slab se tetura!
Doskora lep tako, a sada smešan i kleti!
Jedan mu, eno, lulu svoju u kljunić gura,
Drugi se čini k’o bogalj koji bi da leti!
 
Pesnik naliči ovome kralju od oblaka
Koji prkosi oluji, a munji smeh proda;
Ali oboren na zemlju ruganjem prostaka,
On od krila velikih ne može ni da hoda

 

Šarl Bodler

[Jurgen]

 

[Amigo]

Majka

 

Priča mi prijatelj
Majka me pozdravila
I poručila
Ako mogu da dođem
Reče
Ograda oko kuće se srušila
Vrata na tremu se zatvorila
Nema ko da ih otvori
Ako imam vremena da svratim
Na dan-dva
Ili još kraće
Na pogled

[Amigo]

Zaboravio sam napisati autora, genijalni Dusan Kovacevic.

[stoudemire]

STRAMBOTTI

Kad noću dišeš, ja u polutami 
Osećam kako tišina svetluca, 
Dok slušam kako pored uzglavlja mi 
Na slepom oku tvoje bilo kuca; 
I tek u zoru kapke takne san mi, 
Kad tvoj se tanji od blizine sunca: 
Već godinama u sinkopi snimo, 
A naša ljubav stari kao vino. 

Ja usnem pored tebe tek kad zora 
Zapara noktom dno neba kroz grane — 
Pa znam kad sanjaš, znam i kakav san je, 
Da li paslika vrta ili mora. 
I tako čitam noćno putovanje 
Na licu voljenome, još bez bora: 
Da putovanje svede ujutro se 
U trag na jastuku i miris kose. 
 
Kada te pitam šta si snila noćas, 
Kažeš da ne znaš, ili se nasmešiš; 
Da l zbilja snito zaboraviš očas, 
Il zagonetku ne želiš da rešiš? 
Možda je bila pustoš i hladnoća, 
Pa zaboravom namernim se tešiš: 
Da mi je da ti mesto pesme ove 
Napišem čitak sinopsis za snove! 

Već godinama znam da nestajemo 
Zajedno: tako pisah još u dane 
Kad vreme beše val sa slanom penom 
Mladosti, svetlom strašću usijane; 
Sada sve više znam da nestaćemo 
Kao dva pozna ploda s iste grane, 
Koje zajedno strese krajem dana 
Odlučna, blaga ruka baštovana. 

Da li osećaš ovo ubrzanje: 
To prostori se sabiru u nama 
Ko med u saće; daljine se tanje 
Kao folija: iza nje je tama 
I vrv od zvezda neznanih, postanje 
Nesagledanog, crno usijanje — 
A s ove strane stanjene folije 
Pozno proleće. I magnolije. 

U disanje si moje upevana 
Ko molitva u obred. Tobom dišem. 
U rukopisu mom si upisana 
Između svakog slova koje pišem. 
Izuzmi sebe iz bilo kog dana, 
I ja ću biti izvesnosti lišen — 
A to su dani koje i ne brojim, 
Jer ne znam da li u njima postojim. 

Jednom, kad dugo bila si na putu 
Po nekom podneblju što nije tvoje, 
A nisam znao pravac ni maršrutu, 
Ni šta ti na tom putu pisano je, 
Kada po dan bi stao u minutu, 
Kad morao sam da volim za dvoje, 
Uvežbao sam vrhovnu veštinu: 
Strpljenje. Neki u toj vežbi ginu. 

Linije sveta vidljivog i inog 
Svetlucaju mi u tvojoj auri; 
u svetu izvan tebe ja sam inok 
U isposnici, leptir u čauri. 
U jednačini sveta mi smo binom: 
To nije reko Petrarka Lauri, 
No matrica je ista. Isti pokret. 
Govor duše s dušom, kako reče Sokrat. 

Mi smo dve žiže u jednoj elipsi 
Što nepoznatom telu je putanja; 
Je li to zvezda? Il svetlost što misli 
Svoju težinu tokom putovanja? 
Mi smo dve žiže u jednoj elipsi 
Zbližene tačnom merom odstojanja 
Koje u svemu odgovara crti 
Što spaja žiže ljubavi i smrti. 

Kad noću dišeš pored uzglavlja mi 
Ja slušam spori pokret zodijaka 
Nad ravnim krovom, glasove u tami 
Što boji prostor između dva znaka; 
Najbliži svetu onda kad smo sami, 
Kad duša sveta šapuće iz mraka, 
Učimo mudrost druženja s tišinom — 
I ljubav naša stari kao vino. 

 

Ivan V.Lalić

[stoudemire]

Nikada ti neće biti
tako teško
kao kada shvatiš da više
ne razumeš sopstvene
zvučnike
nema sumnje
male će bore oko očiju
postati punoletne
pre nego saznamo
ko su nam pravi prijatelji


ne umem da predvidim budućnost
gigantska
slova neona
u američkoj pustinji
već sam trampio
za balkanski stereotip
možda sam pogrešio
ali neko će već shvatiti
ludilo sa kojim se borim


uvek kupujem
najskuplje cipele
prava obuća mora
da bude drska
da hipnotiše pogled
nema velikih dela
bez finoće
koja se ne može
oponašati


umetnost je toplo
mesto za življenje
manekeni
su najtužnije žene.

Edited May 30, 2023 by João Palhinha

[stoudemire]

Treba bar malo surovosti
za druženje sa ljudima
istorija ne znači ništa
u rukama pesnika
zidne novine
koje smo kao ukoričene zlatne tapije
prodali lakovernima
izašao sam iz kuće
nesposoban
da bes zadržim u sebi

vaspitavanje dece je
gatanje nad mirnom vodom
ali ja sam taj čija su ramena ucenjena
i dobro vidim

za nas dolaze loše godine
entropija, strobo
smrt disko muzike
još jedna melanholija

moja žena je moja avantura
moja zemlja je moje
trpljenje
smrt ili slava
ponos ili novac
reci mi šta želiš
i reći ću ti koliko si nesrećan

[DameTime]

TRILOGY PT. I

 

memories of you

are sprawled all over me

deep in my head

behind my eyes

imprinted into my bones

they spread through my heart

like a wild liana 

i have no control over

sometimes i think

if i could only

rip them out of me

i would breathe again

 

PT. II

 

we had that day 

those days

and whatever happens next

tomorrow

in ten days

or in ten years

maybe twenty

we will always have that day 

a lovely memory

i can not relive that moment

i keep trying, but i can’t

i can not turn the clock back either

or change my reactions, words,

decisions

i can only tell you to be brave

be bold

wear your heart on your sleeve

(it’s worth)

love passionately

be devoted and

change the world

just a tiny little bit

smile

make other people smile

and always, always be happy

we had those days

and whatever happens next

tomorrow

in ten days

or in ten years

maybe twenty

you will always be the boy

who made me fall in love

with myself

 

PT. III

 

once upon a time, i loved you

i hope you know that

now i am learning to live

with my memories of you

they do not hurt me

anymore

there was the time when i believed

that i was perfect

that i showed you affection

my love

everything supposed to be perfect

why didn't you do something

anything

to make me stay in your life 

and nothing was okay 

because of you

today i know 

it was both of us

not all people who are meant to be

are together

a part of me

the dreamer

the writer

will keep asking 'what if'

that part of me will be yours

i will always remember

the way you would just look at me

and love me

when that memory crosses my mind

i will smile

every single time

 

2022.

[Indig0]

Čekaj me

 

Čekaj me, i ja ću sigurno doći

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

 

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge niko

ne bude čekao više.

 

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

 

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviši da te nade lažu.

 

Nek povjeruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

 

Čekaj. I nemoj sesti s njima,

i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek kaže ko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

 

Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znaćemo kako

preživeh vatru kletu — naprosto, ti si čekati znala

kao niko na svetu.

 

Konstantin Simonov za njegovu Valentinu. Kako su svi ruski  umetnici neodoljivo tragični. Blistavo, setno a opet tako mračno.

[stoudemire]

Ostani
u domenima srca
sa autobiografijama
koje sam ti pisao u
rođendanske čestitke i
ne ostavljaj oči boje islama
postoji moda po kojoj vredi
voleti samo pred
presvlačenje za izlazak
trebam šaš kose koja
je spektakl bez posebnog
datuma i slavistiku koju
znam kroz tvoje
držanje pred roditeljima i
žestinu alkohola
zato ostani pored lirskog
marketinga prirode za koje
pesnici misle da je samo
njihovo dostignuće
i dođi još rukama.

Ostani
pod kičmom svemira
koju sam ti pokazivao
zarad konkretnih pokreta
prstiju koji su te hvatali
u svoje mreže i ne brini da li je
kaiš usklađen sa bojom cipela
dok je boja tvojih vena
usklađena sa bojom očiju
jer ostaće hortikulturne
navike i drveće razvučeno
između ramena
u čiviluku je trešnja
i onda kreni ekstremitetima
prema meni kao na
najkraće putovanje
na svetu.

Ostani
jer nećeš moći bez
buntovništva krošnji
i drveća koje je svojim
korenjem zapušilo
usta zemlji
postoji antilogičnost srca
u tvojim objašnjenjima
kako je more toliko lepo da
ne bi trebalo da nas zanima
koje ribe žive u njemu
to je više muška stvar
za nju ne bi vredelo odseći
ruke kao da su meso za
poneti kući posle svečara
i moja misao o tebi
dobija noge.

Ostani
i veruj u urbanu legendu
meseca koji se probija
između zgrada
zbog tebe volim jezike
koji imaju ženski rod
ne idi jer nisam spreman
da te izgubim na način
na koji sam to isplanirao
i deca pucaju na mene
vodenim pištoljima i ja padam
padam na leđa koja mi nedostaju
daleko od očiju ne znači
daleko od srca već
daleko od ruku.

Ostani
jer si ušla pod moju kožu
kao što dim cigareta u
zagušljivim kafanama ulazi
u odeću
sa dramatizovanim
kaputima na železničkim stanicama
ima poza u kojima sam zgrčen
kad primetim da me posmatraš
ako odeš znam da više
neće biti sunca
ni prostornog planiranja
gde možeš da se razmašeš
i budeš moja
toliko da i sam mogu
da se zakunem.

 

Ergić

[DameTime]

Quote

danas je poseban dan.
kad ti par godina života
stane u jedan dan
pa možeš da ih premotavaš
kao na filmskoj traci
brzinom 1.25.
tad ti izgleda
kao da svi negde žure
i odlaze da se ne vrate.
misliš da je to skroz na skroz ćaknuto
pa utapaš taj dan u alkoholu
nemilosrdno ga zatrpavaš čokoladom
pokušavaš da ga zaboraviš 
gledajući neki drugi.
neki neubrzani.
tamo niko ne žuri
niko ne odlazi da se više ne vrati
i svaki kraj je srećan.
misliš da si preboleo.
gotovo je
sutra je novi dan
rekla je skarlet o'hara
i prohujala sa vihorom.
ali svake godine
iznova ćeš proživljavati te godine
u jednom danu
gledajući filmsku traku
u brzini 1.25.
jer ništa nije gotovo
dok se ne oprostiš.
nikada zapravo i nisi rekao zbogom.
kažu da život spaja ljude
dok ja mislim da nas razdvaja.
i evo mislim o tome baš
danas.

 

Danas, napisana na dan 21.11.2019. 

[drgnk]

Odlomak iz "Balade o tamnici u Redingu"

 

Svako ubija onog koga voli,
dobro slušajte šta vam kažem…
Neko gorkim pogledom,
neko rečju laskavom
Kukavica poljupcem,
hrabar mačem.
Neko ubija voljenog dok je mlad,
neko dok je star
Neko ga zadavi rukama žudnje,
neko rukama od zlata
Milostivi ubija nožem jer se telo brže ohladi…
Neko voli premalo,
neko voli previše,
neko kupuje a neko prodaje
Neko ubijajuci pusti suzu,
a neko i ne trzne
Jer svako ubija onog koga voli,
al svakoga to ne ubije.

 

Oskar Vajld

[Jezebel]

The Raven 

BY EDGAR ALLAN POE

 

Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,

Over many a quaint and curious volume of forgotten lore

    While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,

As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.

“’Tis some visitor,” I muttered, “tapping at my chamber door

            Only this and nothing more.”

 

    Ah, distinctly I remember it was in the bleak December;

And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.

    Eagerly I wished the morrow; vainly I had sought to borrow

    From my books surcease of sorrow sorrow for the lost Lenore

For the rare and radiant maiden whom the angels name Lenore

            Nameless here for evermore.

 

    And the silken, sad, uncertain rustling of each purple curtain

Thrilled me filled me with fantastic terrors never felt before;

    So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating

    “’Tis some visitor entreating entrance at my chamber door

Some late visitor entreating entrance at my chamber door;

            This it is and nothing more.”

 

    Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,

“Sir,” said I, “or Madam, truly your forgiveness I implore;

    But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,

    And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,

That I scarce was sure I heard you” here I opened wide the door;

            Darkness there and nothing more.

 

    Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,

Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before;

    But the silence was unbroken, and the stillness gave no token,

    And the only word there spoken was the whispered word, “Lenore?”

This I whispered, and an echo murmured back the word, “Lenore!”

            Merely this and nothing more.

 

    Back into the chamber turning, all my soul within me burning,

Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.

    “Surely,” said I, “surely that is something at my window lattice;

      Let me see, then, what thereat is, and this mystery explore

Let my heart be still a moment and this mystery explore;

            ’Tis the wind and nothing more!”

 

    Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,

In there stepped a stately Raven of the saintly days of yore;

    Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;

    But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door

Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door

            Perched, and sat, and nothing more.

 

Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,

By the grave and stern decorum of the countenance it wore,

“Though thy crest be shorn and shaven, thou,” I said, “art sure no craven,

Ghastly grim and ancient Raven wandering from the Nightly shore

Tell me what thy lordly name is on the Night’s Plutonian shore!”

            Quoth the Raven “Nevermore.”

 

    Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,

Though its answer little meaning little relevancy bore;

    For we cannot help agreeing that no living human being

    Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door

Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door,

            With such name as “Nevermore.”

 

    But the Raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only

That one word, as if his soul in that one word he did outpour.

    Nothing farther then he uttered not a feather then he fluttered

    Till I scarcely more than muttered “Other friends have flown before

On the morrow he will leave me, as my Hopes have flown before.”

            Then the bird said “Nevermore.”

 

    Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,

“Doubtless,” said I, “what it utters is its only stock and store

    Caught from some unhappy master whom unmerciful Disaster

    Followed fast and followed faster till his songs one burden bore

Till the dirges of his Hope that melancholy burden bore

            Of ‘Never nevermore’.”

 

    But the Raven still beguiling all my fancy into smiling,

Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird, and bust and door;

    Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking

    Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore

What this grim, ungainly, ghastly, gaunt, and ominous bird of yore

            Meant in croaking “Nevermore.”

 

    This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing

To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom’s core;

    This and more I sat divining, with my head at ease reclining

    On the cushion’s velvet lining that the lamp-light gloated o’er,

But whose velvet-violet lining with the lamp-light gloating o’er,

            She shall press, ah, nevermore!

 

    Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer

Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.

    “Wretch,” I cried, “thy God hath lent thee—by these angels he hath sent thee

    Respite respite and nepenthe from thy memories of Lenore;

Quaff, oh quaff this kind nepenthe and forget this lost Lenore!”

            Quoth the Raven “Nevermore.”

 

    “Prophet!” said I, “thing of evil! prophet still, if bird or devil!

Whether Tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,

    Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted

    On this home by Horror haunted tell me truly, I implore

Is there is there balm in Gilead? tell me tell me, I implore!”

            Quoth the Raven “Nevermore.”

 

    “Prophet!” said I, “thing of evil! prophet still, if bird or devil!

By that Heaven that bends above us by that God we both adore

    Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,

    It shall clasp a sainted maiden whom the angels name Lenore

Clasp a rare and radiant maiden whom the angels name Lenore.”

            Quoth the Raven “Nevermore.”

 

    “Be that word our sign of parting, bird or fiend!” I shrieked, upstarting

“Get thee back into the tempest and the Night’s Plutonian shore!

    Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!

    Leave my loneliness unbroken! quit the bust above my door!

Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!”

            Quoth the Raven “Nevermore.”

 

    And the Raven, never flitting, still is sitting, still is sitting

On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;

    And his eyes have all the seeming of a demon’s that is dreaming,

    And the lamp-light o’er him streaming throws his shadow on the floor;

And my soul from out that shadow that lies floating on the floor

            Shall be lifted nevermore!

 

First published by Wiley and Putnam, 1845, in The Raven and Other Poems by Edgar Allan Poe.

 

[Dragan]

Verses On Five People Being Killed By A Falling Package Of Foreign Aid

 

When God placed Man upon the earth
In days of God knows when
He said to love the Lord your God
And love your fellow men

 

It's safe enough to love the Lord
In worship or in song
The Lord your God is far away
And very, very strong

 

But he who loves his fellow man
Must careful be, and agile
For fellow men are very close
And very, very fragile

 

So Midgley, Marx, and Mao, and more
All had their tale to tell
They tried to help their fellow men
And pushed them into Hell

 

And Galton, Ehrlich, Robespierre
Corbusier and Kipling
All saw their actions ripple out
And worsen in the rippling

 

And every time you throw a coin
Into a beggar's jar
The coin could strike the beggar's face
And leave him with a scar

 

And every slice of bread you give
To a child starved and broke
Could lodge the wrong way in his throat
And cause the kid to choke

 

The best laid plans of mice and men
Are oft unwisely laid
And end with Palestinians
Struck dead by falling aid

 

When young, I learned philosophy
At many a scholar's door
And all the wisdom that I learned
Came down to options four:

 

* To make your heart as hard as stone
   Like the heart of a machine
   And sit there supercilious
   Because your hands are clean

 

* To pet your dog and kiss your kid
   And call your duty done
   While far away, the Gazan girls
   Are dropping one by one

 

* To rush in bright and glorious
   'Neath the golden flag of Good
   Then apologize at leisure to
   Men crushed by falling food

 

* Or to creep in like accountants
   Using gain and loss as anchors
   As cunning as the serpents
   And as cold as Wall Street bankers

 

When I was young, I fought among
The golden-flagged crusaders
But now I’m old, and now I stand
Beside the snakes and traders

 

So when my plans go all awry
And my name becomes a curse
I can say the other option was
Eleven utils worse

 

And if upon the Judgment Day
God comes to me in wrath
I'll have a PowerPoint prepared
To prove I did the math

 

And if, upon the Judgment Day
God says my math is wrong
I'll tell Him He is far away
And very, very strong

 

But man is very, very close
And very, very brittle
And we can only do our best
Or sit there, noncommital

 

And so we sighed, and multiplied
And after that, we prayed
For souls of Palestinians
Struck dead by falling aid.

 

 

Edited March 14 by Dragan

[DameTime]

Na današnji dan je rođen Mika Antić, jedan od naših najvećih pesnika ❤️

 

Opomena 

 

Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željan tek ako želi.
I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.
Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

[Dragan]

Pobratimstvo lica u svemiru

 

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

 

Tin Ujević

[Selina]

On 11/20/2023 at 6:50 AM, Jezebel said:

The Raven 

BY EDGAR ALLAN POE

 

Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,

 

 

de Raaf ( der Rabe)❤️

 

Lepo je da si pesmu postavila na engleskom, na svim je drugim jezicima malo "onako".

Poeziju, i ne samo nju, ali narocito nju, jako je tesko prevoditi.

 

Moj ( pokojni) profesor Branimir Zivojinovic i sam je pisao poeziju pa je onda valjda jer je i sam pesnik prevodio

poeziju i sa jezika koji nije predavao ( germanistika). Prevodio je i Sekspira, Ahmatovu, Bodlera, Celina, a spomenik je sebi

podigao prevodjenjem Fausta,  Moj je doprinos ovom finom kutku Getova pesma ( ciji mi se ni jedan prevod nikako ne svidja,

a prevodio ga je prvo Santic, a onda i Danilo Kish, ali nije to ono pravo), ali je pesma kao i Gavran pa zato na srpskom:

 

Johan Volfgang fon Gete - Bauk

Ko to jezdi tako pozno kroz noć i vetar taj?

To otac sa čedom svojim kroz pusti jaše kraj
Dok vije vihor besni i strašna seče stud,
On dete svoje grli, o toplu greje grud.

"Što sine skrivaš tako lice i pogled svoj?"
Bauka zar ne vidiš, oče, u noći toj?
Bauka, krunu onu i njegov dugi skut?
"To sine, noćne magle prelaze neba put..."

" O drago čedo, hodi i pođi samnom ti!
Prekrasne igre mnoge zajedno ćemo igrati,
Po obalama cveće šareno ćemo brat'
Majka ce moja tebi zlaćeno ruho dat."

O oče, zar ne čuješ šta zbori bauk taj,
Kako me tiho zove i mami u svoj kraj?
"Smiri se, čedo moje, to nije bio glas
Iz suhog lišća vetar pozdravlja šumom nas..."

"Hoćeš li, slatko cedo, hoćeš li kraju mom?
Tebe će moje kćeri paziti ljubavlju svom
One će noću igrat' lagani tanac svoj
I ljuljaće te brižno i pevat' slatki poj"

O oče, zar ne vidiš otud u onaj mrak
Da baukove kćeri rukom mi daju znak?
"Da čedo moje, vidim, al' tebe vara gled
To noćni vetar starih povija vrba red..."

"Ja volim čedo tebe i lice što ti sja,
Nećeš li milom - silom odneću tebe ja!"
O oče, on me hvata, bauk me grabi sad,
Bauk mi, oče, evo zadade bol i jad!

Dubokom prožet jezom otac uspori gred
U naručju mu sinak od bola bled,
A kad je pred dom stig'o s mukom i jadom svim,
Mrtvo čedo je bilo na grud'ma njegovim.

 

 

 

 

 

 

Branimir Živojinović smatrao je da prevođenje zahteva zanatsko umeće, ali da je ono pre svega umetnost, konkretno reproduktivna umetnost, poput glume ili izvođenja muzike. U skladu s tim, nije verovao da se prevodilačkom veštinom može ovladati pomoću teorije i pravila: „U onoj meri u kojoj je prevođenje zanat, teorija o njemu bi mogla biti korisna i poželjna; u onoj meri u kojoj je umetnost, teorija ne samo što je bespredmetna nego i štetna. Davati nekome savete o prevođenju isto je što i nekome savetovati kako da piše pesme. [...] Što plitkija glava, to sklonija da prevođenje podvrgava birokratskim kriterijumima i da se uz to služi krupnim i lepim rečima12”. Uvek je isticao da dobar prevodilac pre svega mora izvrsno vladati maternjim jezikom, i to njegovim različitim varijetetima, da bi stranu književnost istinski mogao približiti svojim sunarodnicima. I sam je, naravno, bio upravo takav jezički znalac. Iako književni prevod

Edited March 19 by Selina

[Jezebel]

 

23 hours ago, Selina said:

de Raaf ( der Rabe)❤️

 

Lepo je da si pesmu postavila na engleskom, na svim je drugim jezicima malo "onako".

Poeziju, i ne samo nju, ali narocito nju, jako je tesko prevoditi.

 

 

 

 

To i ja mislim Selina.

 

Iskoristicu priliku za jos jednu poemu sa uvodom kako je nastala, izvinjavam se unapred na duzini komentara. 🕛

 

Po mnogima najlepša ljubavna pesma na srpskom jeziku - Laze Kostića, posvećena je Lenki Dunđerski kao rezultat najdublje drame kroz koju je Kostić prolazio.
Lenka je bila najmlađa kćerka Lazara Dunđerskog. Kostića je upoznala 1891. godine, pesniku je bilo 50, a Lenki samo 20 godina.
Bio je fasciniran njenom lepotom i mladošću. Emocije su rasle iz dana u dan, postajale sve jače. Ali, kao prijatelj porodice Dunđerski i pre svega kao častan čovek, Kostić je bio svestan neostvarivosti takve veze.

 

Pesnik je pokušao da nađe način da stavi tačku na tu priču, pre svega iz moralnih razloga.
Pisao je svom prijatelju Nikoli Tesli, pokušavajući da ga ubedi da oženi Lenku.
Njegov pokušaj nije naisao na pozitivnu reakciju. Tesla mu je jasno stavio do znanja da ga zanima samo nauka, dok je Lenka rekla da bi se udala samo za Lazu. 

 

Pisma koja je Tesla poslao Kostiću nisu sačuvana, ali Kostićev odgovor Tesli 4. septembra 1895. nedvosmisleno pokazuje Teslin stav. (Ovo pismo je objavljeno u Godišnjaku 2010. godine Gradskog muzeja Sombor)
Pesnik je pisao pisma Tesli iz manastira Krušedol, gdje je pokušao da pronađe svoj mir.
Međutim, emocije su bile toliko jake da je 1892. godine u manastiru napisao pesmu "Gospođici L.D.," posvetivši je svojoj Lenki.

 

Poslednji pokušaj bega od velike ljubavi Laze Kostića je taj da se oženio Julijom Palanacki.
Venčanje je održano 10. septembra 1895. godine, a pesnikov kum bio je Lenkin otac.
Samo dva meseca kasnije, Lenka Dunđerski je tragično umrla u Beču, 8. novembra, za svoj 25. rođendan.
Lenka je umrla od tifusa.
Laza Kostić čuo je za ovu tragediju na svom bračnom putovanju, u Veneciji.
 

Otišao je u crkvu Santa Maria della Salute (crkva Gospe od Spasenja) i napisao stihove posvecene Lenki.

 

SANTA MARIA DELLA SALUTE

 

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub;
tonut o brodu, trnut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokajo ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma';
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepo i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al' opet neću nikoga klet;
šta god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave, sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al' težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
– svu večnost za te, divni trenute! -
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast,
dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast;
napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje – a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud -
O, svetski slome, o, strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram,
kad mi se ona odonud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al' nežežene,
strast nam se bliži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag,
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je u raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

 

Prevedena na engleski jezik - neuporedivo - koliko god prevod bio (i) dobar.

 

Santa Maria della Salute

Forgive me, O Holly Mother, I pray
For mourning our mountains, stripped of pine,
Those woods that became, despite our dark day,
Part of Your Mansion, a Holy Shrine,
And, Source of Mercy, forgive, as you may,
This, my earthly sin, this guilt of mine.
Repentant, I kiss the hem of your dress,
O, Maria della Salute, Blessed.

Is it not better to bear Beauty’s weight,
Hold up your arches, solid as rock,
Than to feed the hearths of the world’s hot hate,
Burning to ash the heart and its bark,
Than to sink like a ship, rot at a gate,
Like the devil’s own fir tree or oak?
So much lovelier the eternal rest
O Maria della Salute, Blessed.

Forgive me, O Mother, I’ve borne such hurt,
Much sin I’ve repented and renounced.
All my young heart had dreamed is but naught,
Ripped up by the walking world, denounced.
All that I yearned for, all hope my youth bought,
Crumbled to ashes, dusty accounts,
All in fulfillment of some malign jest,
O, Maria della Salute, Blessed!

Poisons, corruptions have hurt me within,
Yet I’ll injure no man with my curse.
Whate’er I’ve suffered, from lash or snake’s sting,
I’ll have no man bear the blame or worse.
The power that broke this spirit’s bright wing,
Choking its breath as it flew on course,
Sprang from this mad head, this mind of unrest,
O, Maria della Salute, Blessed.

Then my secret nymph stood there at my side.
Oh, such a sight had my eyes ne’er seen!
From the black darkness, a poem in her pride,
Broke dawn’s glory in a dazzling sheen,
Healed in an instant all my wounds beside,
Yet left deeper wound, sharper pain.
Now how could I bear this joy in my breast,
Dear, Maria della Salute, so Blessed?

She looked on my face, and none has yet seen
Such a shine that sparkled from her eyes.
On a frozen landscape the light of that mien
Could warm mountain tops, melt snow and ice.
Now my heart’s every wish was there to glean
Sorrows and sweetness, gall and fresh spice,
Hunger and thirst and the wants of my breast
Eternity be yours for this bequest,
O Maria della Salute, O Blessed!

Was all of this splendor for such as me?
This prize like a miracle mine?
All these golden fruits, now ripe on the tree,
Indeed all for me, in life’s decline?
O rarest fruit, you, so sweet to see,
Why were you not ripe at the harvest time?
Forgive me, for I’m a sinner confessed,
You, Maria della Salute, Blessed.

Two forces struggled for mastery in me,
Mine against heart, against flesh’s yoke,
How long did they fight in this awful way,
Like the tempest against the old oak?
Finally passion grew weak in the fray,
And the grooved brain made its last attack.
You’re the hinge of the mind; you hold it fast,
You, Maria della Salute, Blessed

My mind consticed, compressed my own heart;
I fled its pleasures, mad in my flight.
Oh, how I fled, so hurt at the start.
Cold rose round my sun and quenchead its light.
Stars darkened, and tears burst from heaven’s part;
‘Twas the world’s end, Judgment’s awful night,
The crack of doom, the world’s trial at the last,
O, Maria della Salute, Blessed.

All broken hearted, my mind scored with fears,
I hold her memory a holy shirine.
Now in later years, whene’er she appears,
It’s as thought God’s face were here, Divine.
Within me the ice of agony thaws;
Throuth her I see; all knowledge is mine.
Why are our wise minds perplexed and distressed,
O Maria della Salute, Blessed?

In sleep she comes, all silent, refusing
The loud rabble-cry of my desire.
When she will speak, the time of her choosing.
At her command she holds strange power,
And all around her, in clouds suffusing,
A heavenly pattern of charming hours.
And my path to her is thus paved and pressed
By Maria della salute, Blessed.

We hold one another as man and wife,
Without unhappiness, without care,
Halcyon days, wich no fever of life,
Our passions cooled by heavenly air.
She’s older now, and there is no strife;
The past is as mute as unsaid prayers.
For here my own age is blessed by the best,
By Maria della Salute, Blessed.

For us our children are poems I have made,
Timeless traces of our elation,
A written text, neither sung, nor e ’en said,
Only the soul’s ray’s penetration.
Only two known where the secret is laid,
Rare is heavenly revelation.
It’s what rapturous prophets have expressed,
O Maria della Salute, Blessed.

When the time of my doom comes round at last,
When I break my head ‘gainst life’s jagged stone,
My dream will be born with Death’s rattling brass;
Then I’ll hear ringing cry, “Come home!”
From nothingness into glorious grace,
From limbo to the Heaven’s fult bloom,
To heaven and into her arms so warm.
Then that yearning will rise within my breast,
And my heart-strings will quiver without rest,
And the moving stars in the skies above,
Both the men there and gods will gaze aghast,
We’ll alter the path on wich the stars move;
We’ll melt in our warming sun all the frost,
Till the dawn’s red glow lightens every cove,
And all the ghosts are by love obsessed,
Dear Maria della Salute, Blessed!

(Translated by Dorian Cooke & Milne Holton 1909) 

 

Edited March 20 by Jezebel

[Selina]

Ova je pesma nalpesa ljubavna pesma na nasem jeziku, ali je lepa i nasoj dusi draga i voljena samo na srpskom.

(Hvala na triviji oko Tesle, to stvarno nisam znala).

Poeziju sa ruskog skoro je pa i nemoguce lepo prevoditi, cak ni na srpski.

Moja omiljena pesma ( to citam kad hocu da placem) je Kerusa. Ali ti stihovi nisu lepi ni na srpskom,

nekako rogobatno zvuce razne reci, a bolje i lepse nemamo. Jos je na engleskom nekako i najlepsi prevod.

 

Утром в ржаном закуте,
Где златятся рогожи в ряд,
Семерых ощенила сука,
Рыжих семерых щенят.

До вечера она их ласкала,
Причесывая языком,
И струился снежок подталый
Под теплым ее животом

 

It was morning, and in the rye-bin,

Where the rows of gold mats were spread,

A dog littered seven puppies, Seven puppies,

brownish-red. She fondled them until evening

And combed them smooth with her tongue,

While the light snow melted beneath her

Where her warm belly hung.

 

 

Ali i tekst na engleskom je kao neki preprich.

[Stiletto]

Ala ste smrkli ovu temu , hajdemo nešto starinsko, ljubavno, veselo.

 

Jedan od najvećih pesnika starog Rima, Gaj Valerije Katul, u izvrsnom prevodu sa latinskog Gordana Maričića.

 

*****

Lezbija, voleti treba kad se već živi,

priče zlobnih staraca ko će još da šljivi!

Sunca gasnu i minu da opet sinu,

a naša svetlost kratka je veka.

Duga nas noć posle nje čeka.

Hiljadu poljubaca mi daj, onda sto;

još hiljadu; pa sto dodaj na to;

potom hiljadu novu i sto na ovu.

Pa kad prebrojim hiljade te,

onda ih izmešamo sve,

da ni mi, ni zavidljivci ne bi znali,

kol'ko smo jedno drugom poljubaca dali.

 

*****

Moja slatka Ipsitilo,

moj užitku, moje milo,

da dođem popodne naredi čilo.

Narediš li, pazi da neko ne zaključa vrata,

a ti nemoj da bi odšetala negde toga sata.

Sedi kod kuće, spremna da svom drugu

daš devet puta i to u cugu.

Ako se slažeš, odma' da mi kažeš.

Ja sam ručao i, evo, ležim sit,

al' kroz tuniku i ogrtač vreba

još neko koga zasititi treba.

 

*****

Jebaću vas ja u dupe,

pušićete moju karu

ti, što voliš guzne rupe

i ti, iskusni kurvaru.

Iz mojih stihića što ne znaju za sram,

zaključili ste da bestidan sam i sâm.

Da čedan bude od pesnika se traži,

Al' za stihiće njegove to ne važi.

Pesma ima duha i ima šmeka

tek kad je lascivna, a ne čedna neka;

kad može da uspali matorog čoveka

koga lumbago muči i kinji –

jer lako je kitu dići klinji.

Čitali ste neke pesme koje stvaram –

o hiljadu su poljubaca one

i na mis'o da muško nisam vas gone.

Fafaćete mi, u dupe ću da vas karam.

 

*****

Hej, Katule jadni, sa ludovanjem staj –

što propalo je već, propalo je, znaj.

K'o zlatan je nekoć svaki danak sjao:

tada njezin pogled pravac bi ti dao.

Nikad više tako ti nećeš ljubiti!

Mnogobrojne behu vaše igrarije:

što si zatražio, odbila ti nije.

Stvarno se u zlato dan tvoj znao sviti.

Sada ona neće: onda nemoj ni ti,

begunku ne ganjaj, jadima se ne daj,

trpi srca tvrda, slabičku, hajd' istraj!

Zbogom, draga moja. Katul jak je veće,

on ećku tražiti i moliti neće.

Kada svi te prezru, zažalićeš. I neka.

Jao tebi, zloćo! Koj' te život čeka?

Ko će tebi prići? Kome lepa bićeš?

Koga ćeš voleti? Čijom ćeš se zvati?

Koga ćeš ljubiti? Čije usne grišćeš?

Ti, Katule, muški. Treba istrajati.

[Jezebel]

On 3/20/2024 at 12:31 PM, Selina said:

Moja omiljena pesma ( to citam kad hocu da placem) je Kerusa.

 

Gde me nadje, jednom sam je davno procitala i nikada vise jer toliko cmizdrenja ne mogu vise sebi da priustim, ako me razumes, a razumes me sigurna sam. 😥 

 

On 3/25/2024 at 10:33 PM, Stiletto said:

Ala ste smrkli ovu temu , hajdemo nešto starinsko, ljubavno, veselo.

 

Ima, ima, (i) od naseg reformatora srpskog jezika...

 

 

PS. Spojio mi je ovdasnji program vox-a inace napisana 2 odvojena komentara u jedan. Nemam pojma zasto, da sam htela u 1 komentar i Selini i Stilletu ja bih stavila u jedan, al nisam. 

 

 

Edited March 30 by Jezebel