Jump to content

Psiho kauč


Alen13ASC

Recommended Posts

10 hours ago, Squabbit said:

 

Ako nemas nekih dodatnih problema, a to se moze utvrditi samo u nekom intimnijem razgovoru i ako zelis to da ispravis (lecenje mi je pretezak izraz) mozes sve to efikasno da utepas i bez psihijatra - psihoterapijom, i to bihejvioralnom - oni su gazde za OKP. U Srbiji se navedena terapija najcesce vrsi kroz formu REBT terapije. Pogledaj malo sta je to.

Do tebe je da li ces da ides kod nekoga ili neces, ali ako ti se to pojacava sa stresnim periodima u zivotu, ja bih ipak nekako probao da vidim sta ce da ispadne od razgovora.

  • Like 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, Eddard said:

Interesantan mi je taj fenomen griže savesti koji često imam i ja, a koji se desi kada uradim nešto ispravno (kao recimo prijavljivanje nekoga za nešto loše), ali se posle ja osećam loše zbog toga. Zašto?

Mislim da se to zove "transfer blama", bar u žargonu, kad  nepristojnost postidi - pristojnost, kulturu, etiku....interno, mi to zovemo "stanje veverice", kada ljupko trepćemo okicama  i mrdamo repićem pred očiglednim bezobrazlukom a sve u potrebi da se sačuva makar privid pristojne atmosfere. Primećujem da je oko mene sve više ljudi koji mi, čak i nesvesno, bez vidljive namere, menjaju agregatno stanje u smislu "veverice". Kao da se agresivnost akumulira u ljudima i ne moraju ništa da mi konkretno urade a ja se osećam pokoreno, izbačeno iz svog težišta,  oslabljene volje, kao preneta u neku drugu dimenziju. Kad se vratim u svoju, ne znam šta mi je teže, da se pomirim da takvih ljudi ima čak i u najužem krugu ili stid što sam, bez razloga ja ta koja se seljaka po pomenutim "dimenzijama".

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

6 hours ago, Eddard said:

Interesantan mi je taj fenomen griže savesti koji često imam i ja, a koji se desi kada uradim nešto ispravno (kao recimo prijavljivanje nekoga za nešto loše), ali se posle ja osećam loše zbog toga. Zašto?

 

Ista stvar, već treći dan se nešto loše osećam, kao da sam neke opasno sjebo, da prostite... A opet, nemam kud više jer sam toliko puta prećutao i sažvakao u sebi. Sećam se, pre par meseci ,uhvatim se za Švapski Hleb, u džepu imam 300 kinti, stavio u korpu još par piva pošto behu na akciji, i izračunam da je dovoljno. Imao sam kod kuće ali onako, vraćajući se iz grada, svratio do prodavnice jer me je, pošteno, mrzelo da se penjem pa da opet silazim. Dođem na kasu, tamo jeziva kasirka, bubuljičava, deluje aljkavo, isflekana, žvaće, i otkucava mi 340 kinti jer hleb nije koštao 140, već 197 dinara. Naravno, popizdim jer stoji druga cena a ona će "Nisam ja slagala na raf". Ostavio sam korpu na kasi, zarežao "Sad storniraj i slaži sama na raf" i izašao napolje. Sutradan opet odem tamo i uputim se pravo ka hlebovima, sve je stajalo tamo gde treba.

 

Posle svega, sebi zameram što nisam svaki put reagovao kad nešto nije bilo u redu, jer bi sada bilo u redu. I niko ne bi imao problem.

 

b: Neka me neko ispravi ako grešim, ali mi to samo govori da imaš dobru dušu. 

Edited by Barracuda
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

5 hours ago, Pletilja said:

..interno, mi to zovemo "stanje veverice", kada ljupko trepćemo okicama  i mrdamo repićem pred očiglednim bezobrazlukom a sve u potrebi da se sačuva makar privid pristojne atmosfere

 

 

 

 

ovo ne mogu ni da zamislim ...pristojna atmosfera moze uspesno da se sacuva i bez tog `stanja veverice` :lol_2:

 

a bogami ne mogu ni da zamislim nenormalno fine ljude koji ljupko trepcu okicama i mrdaju repicem zbog odrzavanja tog stanja ...

 

cega se ljudi plase i sta ih toliko postidjuje u drustvu ako moraju ljupko da trepcu umesto da najnormalnije kazu sta misle...

 

ps. ovo i nema neke veze sa onim sto je eddard napisao, mislim da on nije u `stanju veverice`

 

(u svakom slucaju hvala za iskreni smeh koji mi je izazvalo ovo vevericije stanje)

 

Link to comment
Share on other sites

8 hours ago, Eddard said:

Interesantan mi je taj fenomen griže savesti koji često imam i ja, a koji se desi kada uradim nešto ispravno (kao recimo prijavljivanje nekoga za nešto loše), ali se posle ja osećam loše zbog toga. Zašto?

 

 

osnovno pravilo je da ne radis ono sto ti izaziva los osecaj

medjutim plasim se da bi se ti lose osecao i da nisi uradio to nesto zbog cega si se posle osecao lose

 

....zacarani krug.... izgleda da se najbolje provode oni bez savesti :classic_sad:

 

 

Link to comment
Share on other sites

 

On 5/16/2019 at 5:52 AM, Pletilja said:

Rodonačelnik psihosomatske medicine kod nas, prof. Adamović mi je rekao na poslednjem razgovoru (od 2 koja smo imali kao pacijent/lekar) "Ne trebaju vam lekovi, dovoljno ste pametni da ovo rešite sami". Bile su rane osamdesete, sve što ste mogli da dobijete od lekara je terapija lekovima i etiketa hipohondra. Ni najbliži u porodici nisu mogli da vas razumeju jer, zaboga, vi ste mladi i zdravi kao dren, ništa vam ne fali, rezultati - kao nacrtani, idealni. A u stvari, boli duša, zbunjena. U mom slučaju, sa ove vremenske distance, mislim da je razlog mojih anksioznih napada bio u gomili kompromisa koje sam u toj životnoj dobi pristala da napravim. Namerno ne kažem "morala" jer ništa se ne mora. Dvadeset godina sam se čupala da taj haos od života dovedem u red i tek kada sam dovoljno ojačala da kažem "ne" svima i svemu što se ne uklapa u moje vidjenje sveta i života, tek tada sam ozdravila. Naučila sam da pravim listu prioriteta, listu MOJIH nadležnosti. Ne kažem da mi je život bio lakši, naprotiv, odrekla sam se nekih privilegija koje su mi sledovale na osnovu mojih ličnih resursa i rada ali sam to bila ja, ne ono što se od mene očekivalo. 

Mladjima mogu samo da kažem: koristite sve što savremena psihologija i psihijatrija nude a to je danas neuporedivo više i bolje nego pre. Budite strpljivi u radu sa terapeutom, ništa se na ovu temu ne dešava preko noći. Introspekcija, pošten razgovor sa samim sobom, jedini je put ka zdravlju. Verujte, dešava se u životu da je odricanje od nečega jedini put da nešto i dobijete. 

 

 

Da opet potegnem za onim citatom; it' s not what you get, it' s who you become that matters. 

 

Moram i u jos jedan mini rant.  Da nije tako, svi milioneri bi bili srecni, a ostala boranija nesrecna i nezadovoljna. Novac, izgled, reputacija(sto ne skodi imati, naravno) su samo privremena zadovoljstva, ushicenja. Ako vezes srecu i smisao za novac, to znaci da ces biti nesrecan ako ga izgubis. Ako sve to vezes sa izgledom i lepotom, jednog dana ces ostariti, da li to znaci da ces postati nesrecan? Mozda izgubis reputaciju, slavu, hoces li pasti u depresiju? Sve su to stvari nad kojim nemamo apsolutnu kontrolu, a ako srecu vezemo za to, znaci da se nasa sopstvena sreca ne nalazi u nasim rukama. Ljudi provode svoje zivote neuroticno se osvrcuci na druge i njihove definicije 'uspeha' uporedjujuci se sa njima ne zastajuci ni na trenutak da se zapitaju sta je to sto oni zaista zele, sta im dusa iste. 

 

Proizvod tih akcija koje si preduzela su unutrasnji mir i samopouzdanje, osecaj licnog integriteta, samopostovanje... Sta bi drugo? :lala2:


 

Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, dude said:

Proizvod tih akcija koje si preduzela su unutrasnji mir i samopouzdanje, osecaj licnog integriteta, samopostovanje... Sta bi drugo? :lala2:

 

 

Složio bih se. Vidim da ovde ima više forumaš(ic)a koji se postavljaju tako što u više navrata ćute a onda, kad kap prelije čašu, odreaguju, svako na svoj način. Što @Pletilja kaže, nabaciš fasadu prividnog mira i sve prođe kao da je u najboljem redu, a nije. Možda bi lakše bilo da ovo društvo funkcioniše na iole normalan način, ali elementarno poremećene vrednosti i kriminalan nivo na kome počiva mejnstrim bi od svih nas napravile matora džangrizala, koja žive neprilagođeno u ovom svetu. Verovatno bi tako i bilo kad bi reagovali na sve što nam smeta, a smeta toliko toga da bih vas podavio kad bih počeo da nabrajam, ni do pola ne bih stigao...

 

Quote

....zacarani krug.... izgleda da se najbolje provode oni bez savesti :classic_sad:

 

@Mama_mia Kako bi tek bilo da se ne reaguje ni taj "jedan put"? 

Edited by Barracuda
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

22 hours ago, Barracuda said:

Dobio sam odgovor od direkcije kojoj sam poslao pritužbu. Zahvaljuju na uloženom trudu, izdvojenom vremenu i ostale prdnjave, navodno je "pokrenut disciplinski postupak zbog nedopustivog ponašanja navedenih zaposlenih" a mene čeka paket "u znak izvinjenja za pretrpljen stres & neprijatnost". Valjda daju Bajadere? 

 

Nemoj da se osećaš loše zato što si reagovao na nepravdu koju su ti učinili. 

11 hours ago, Eddard said:

nteresantan mi je taj fenomen griže savesti koji često imam i ja, a koji se desi kada uradim nešto ispravno (kao recimo prijavljivanje nekoga za nešto loše), ali se posle ja osećam loše zbog toga. Zašto?

 

Da li imaš grižu savesti samo u tim situacijama ili se ta griža savesti javlja i u nekim drugim? I koliko je česta ta griža savesti?

 

Baraccuda ti je dao svoje mišljenje- da to pokazuje da si čovek ( nadam se da sam dobro formulisala to mišljenje ) ali mene i ovo zanima- odgovori na ova dva pitanja..ukoliko nije problem. 

 

Link to comment
Share on other sites

10 hours ago, Display Name said:

Ako nemas nekih dodatnih problema, a to se moze utvrditi samo u nekom intimnijem razgovoru i ako zelis to da ispravis (lecenje mi je pretezak izraz) mozes sve to efikasno da utepas i bez psihijatra - psihoterapijom, i to bihejvioralnom - oni su gazde za OKP. U Srbiji se navedena terapija najcesce vrsi kroz formu REBT terapije. Pogledaj malo sta je to.

Do tebe je da li ces da ides kod nekoga ili neces, ali ako ti se to pojacava sa stresnim periodima u zivotu, ja bih ipak nekako probao da vidim sta ce da ispadne od razgovora.

 

meni je stresan period vec c. 15 godina tako da sam navikao.. nist mi ne smeta no sam se pronasao gore.. 
 

  • Tuzno 2
Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, Squabbit said:

 

meni je stresan period vec c. 15 godina tako da sam navikao.. nist mi ne smeta no sam se pronasao gore.. 
 

 

Kome nije? :classic_smile:  Zivot je generalno stresan i u 100% slucajeva vodi u sigurnu smrt. Niko se nije izvukao. Ono sto si prethodno opisao kao OCD, nije OCD, nego common sense ili u slobodnom prevodu zdrav razum. I ja stavljam namirnice u jednu kesu, a hemikalije u drugu, meso u trecu. Da izbjegnem kontaminaciju, a i lakse je poslagati gdje sta stoji. To je zdrav razum i logika. Nemoj si umisljati OCD, na kraju ces ga si i navuci. OCD je prilicno tesko i iscrpljujuce stanje koje iznuri ljude i tesko se tretira do ozdravljenja. 

Edited by Honey Badger
  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

3 minutes ago, Vjekoslav said:

 

sta ti radis ovdje? i kakvo ti je to uopce drustvo na kaucu?

na spavanje! prosla je ponoc, sutra ujutro trcis polumaraton!

 

:mad:

 

 

 

Prekosutra. A tek sutra necu moci zaspati. :classic_smile:

Link to comment
Share on other sites

10 minutes ago, Honey Badger said:

 

Kome nije? :classic_smile:  Zivot je generalno stresan i u 100% slucajeva vodi u sigurnu smrt. Niko se nije izvukao. Ono sto si prethodno opisao kao OCD, nije OCD, nego common sense ili u slobodnom prevodu zdrav razum. I ja stavljam namirnice u jednu kesu, a hemikalije u drugu,meso u trecu. Da izbjegnem kontaminaciju, a i lakse je poslagati gdje sta stoji. To je zdrav razum i logika. Nemoj si umisljati OCD, na kraju ces ga si i navuci. OCD je prilicno tesko i iscrpljujuce stanje koje iznuri ljude i tesko se tretira do ozdravljenja. 

Verujem da vecina ljudi ima neke "rituale" koji bi se mozda mogli smatrati simptomom OCD. Ali, malo nas zaista i boluje od nekog ozbiljnijeg oblika OCD.

 

Imam kolegu u office koji ima taj poremecaj - prvi put sam sam se susrela s tako ozbiljim "slucajem" - krenemo na rucak, ja navratila kod njega u kancelariju, krenuli i posle 20-ak sekundi kaze  on:"Cekaj nesto sam zaboravio". Vratim se i ja s njim, a on otvori ladicu od stola, izvadi hemijsku olovku i okrene je tako da je natpis na olovci okrenut na gore. Zakljuca ladicu i krenemo.

 

Ili, na putu do restorana ima jedno drvo ispred ulaza, i uvek mora proci sa desne strane tog drveta - jednom su bili neki radovi, ostalo je bilo jedno 10-ak cm s te strane, i on se, nesretnik, tuda provlacio. 

Covek je cist i uredan, ali mora celu nedelju da bude u istom odelu u kom je poceo u ponedeljak. Jednom je sredom prosuo na kosulju neki paradajz sos, i ja mu kazem:"Ok, jos par sati pa kraj radnog vremena, nema veze". Eto njega i sutradan i u petak u istoj uflekanoj kosulji. Vec u ponedeljak je dosao u nekoj drugoj, znam da ima i drugih, ali jednostavno MORA svih 5 dana u istoj. 

Vrlo je povucen, nikad ne prica o tome, ali je problem ocigledan 😞

  • Like 1
  • Tuzno 1
Link to comment
Share on other sites

5 minutes ago, Vjekoslav said:

prekosutra je bilo prije ponoci, sad je sutra.

jos si tu?

 

Vjeko, ovdje jos nije ponoc. :classic_biggrin:

 

 

Jbt, niko me nije tjerao na spavanje ima blizu 40 godina. :lol_2:

Edited by Honey Badger
  • Thanks 1
  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

20 hours ago, Eddard said:

Interesantan mi je taj fenomen griže savesti koji često imam i ja, a koji se desi kada uradim nešto ispravno (kao recimo prijavljivanje nekoga za nešto loše), ali se posle ja osećam loše zbog toga. Zašto?

 

Pored sindroma veverice i konstatacije da si dobar covek, a s oba odgovora se u potpunosti slazem, ima i nesto trece. To je suocavanje s posledicama sopstvenog ponasanja, koje nisu uvek samo onakve koje smo zeleli, nego ima i drugih. Kad prijavljujes nekoga, kao Baracuda one u prodavnici, ti zelis da se to ponasanje ispravi, ali ne zelis da se tim ljudima desi nesto lose. Zelis samo pozitivnu promenu i, polazeci od sebe, racunas da ce ona uticati na "krivce" da se i oni promene u pozitivnom smeru. Ne zelis da se svetis i da neko strada.

 

To je eticka dilema ljudi sa savescu, koja postoji otkad je sveta i veka. Rekla bih da je i jedna od bitnijih stvari koje nas razlikuju od zivotinja. Kod njih nema empatije, bilo bi skroz nenormalno da je ima. Ako moja macka resi da se mazi kad ja obuvam cipele i zurim na posao, ja cu propustiti bus i zakasniti ako treba zbog nje. Ali kad dodjem s posla, zavalim se u fotelju i samo mi macka fali za potpuno opustanje, u najboljem slucaju ce mi se ocesati o nogu i otici da spava. Ispali me samo tako, izneveri mi nade i ocekivanja, ali ona stvarno ne misli da radi nesto lose. Isto tako se ne bi naljutila ni da je ujutro u pretsoblju ostavim i odem na posao ne pogledavsi je.

 

Moja cerka ima dobar izraz za to. Kad me zove telefonom i zapocne razgovor recenicom "mama, jesam li ja los covek", onda znam da ce mi ispricati nesto slicno tvojoj i barakudinoj dilemi. Negde je nesto uradila ili namerava da uradi, sto ce nekome naskoditi, povrediti ga ili tako nesto. Ja je onda obicno podsetim na sve one koje ta osoba svojim ponasanjem svakodnevno povredjuje, i da je mozda i njima pomogla time sto je to uradila, a ne samo sebi. Ona radi u skoli i kod nje se obicno radi o prijavama socijalnoj sluzbi kad vidi da roditelji ne rade svoj posao na najbolji nacin. Naravno, ne u drasticnim slucajevima gde ima nasilja i slicnog, nego u onim granicnim, kad zna da to rade u najboljoj nameri, jer ne znaju bolje.

 

I u svom poslu se srecem s tom istom dilemom - prijaviti nekoga za koga znam da vara i potkrada sistem, kada znam da mu se ne preliva i da mu taj novac stvarno treba.Ili mu uskratiti pomoc koju trazi i pri tome me laze o sopstvenoj situaciji i potrebama, da bi nesto vise iskukao. U tim slucjevima moram samu sebe da podsecam da ta sredstva ne pripadaju ni meni, ni opstini, ni poreskim obveznicima koji su svoj porez platili, pa platili.... vec onima kojima je pomoc potrebnija od onog ko pokusava da me izvacari, a nece je dobiti ako delim sakom i kapom tamo gde nije neophodno.

 

Dileme, dileme... ima ih svakog dana koliko hoces. Pomaze da se sagleda sira slika i sta si sve dobro uradio kad si nekog prijavio za nesto lose. Ljudi s isvesnom dozom empatije lako to ispuste iz vida i fokusiraju se samo na lose posledice po prijavljenog, a to je ustvari cena koju nasa savest treba da plati da bi na kraju ipak ostala cista.

  • Like 3
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

3 hours ago, vilhelmina said:

Pored sindroma veverice i konstatacije da si dobar covek, a s oba odgovora se u potpunosti slazem, ima i nesto trece. To je suocavanje s posledicama sopstvenog ponasanja, koje nisu uvek samo onakve koje smo zeleli, nego ima i drugih. Kad prijavljujes nekoga, kao Baracuda one u prodavnici, ti zelis da se to ponasanje ispravi, ali ne zelis da se tim ljudima desi nesto lose. Zelis samo pozitivnu promenu i, polazeci od sebe, racunas da ce ona uticati na "krivce" da se i oni promene u pozitivnom smeru. Ne zelis da se svetis i da neko strada.

 

To je to, bravo vili! Nisam o tome nikad dublje razmišljao, ali zaista je tako - znam da su nešto loše uradili, ali nisam za to da budu kažnjeni na takav način da im to čini štetu. Mislim da bih u takvim situacijama samo želeo da taj neko shvati da je pogrešio i promeni se na bolje.

 

Što je dozlaboga naivno i utopijsko razmišljanje, ali jbg... tako je.

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Ne znam da li je ovo pravo mjesto, ali jutros saznam da je moj dobar prijatelj iz djetinjstva i mladosti iznenada preminuo u Sarajevu.

Bio je akademski slikar i slikari obicno dugo zive, medjutim njemu se nije zalomilo. I ako se nismo vidjeli godinama osecam kao da mi je umro neko od rodbine.

Valjda ta prijateljstva iz djetinjstva ostaju za sva vremena, jedan tinejdzerski dan, kao i prve ljubavi su vrijedni kao godina sada.

Kraj sedamdesetih, zadimljena soba, drveni gramofon, slusa se Black Sabbath, Pink Floyd, Deep Purple... i zalba komsije neki sprat ispod,

kako samo vidi iznad sebe teksas ruku kako prosipa pepeljaru.

Rahmet ti dusi Seki!

  • Tuzno 1
Link to comment
Share on other sites

On 5/28/2019 at 3:41 PM, Bilo je to vrijeme ruza said:

Ne znam da li je ovo pravo mjesto, ali jutros saznam da je moj dobar prijatelj iz djetinjstva i mladosti iznenada preminuo u Sarajevu.

 

Može da bude pravo mesto...Jako mi je žao zbog tvog prijatelja.

 

Ja sam tek dolaskom ovde saznala da je preminuo moj dugogodišnji prijatelj..nije imao porodicu u niko nije mogao da mi javi.

 

Prave reči utehe ne postoje..osećaj kad zauvek ode prijatelj isti je kao da ti je preminuo neko iz porodice.

 

Dozvoli sebi da odtuguješ njegovu smrt...ostaće ti sećanja na njega, lepe i dragocene uspomene.

 

Ja te milion posto razumem jer sam izgubila najbolje prijatelje..kumove..mnogo, strašno mnogo ljudi....i jako mi svi nedostaju.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Poslednja sam iz moje prve porodice, nema tate, mame i brata. Skoro pa prirodan sled, tako je to medju ljudima. Ipak, kao da tu nešto nije u redu, odjednom, kao da sam na brisanom prostoru, sama.....verovatno mi se zato često javljaju slike iz detinjstva, mladosti, kada smo bili zajedno, lepe i srećne slike.....

 

Edited by Pletilja
  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...