Jump to content

Psiho kauč


Alen13ASC

Recommended Posts

3 minutes ago, Džudi said:

Zaborav ne postoji. Sećanja zauvek ostaju. Znam da moram da krenem dalje..ali se plašim sklapanja novih prijateljstava, sklapanja nove emotivne veze..Ne znam zašto. Nisam asocijalna.

Plasis se ponovnog gubitka ili osecas krivicu. 

Kod mene je bio ovaj drugi slucaj. To sam saznao posle odlaska kod lekara. Krivim sebe za svaki negativan dogadjaj u mojoj okolini. Nikada se nisam plasio odgovornosti, samo sam otisao u drugu krajnost sa tim. 

Nije strasno biti asocijalan, to je neka vrsta filtera od raznih losih uticaja, beskorisnih prica, stega drustva i pritiska okoline. Sve to ume da ureze stigmu na coveka, da ga olomi jos vise i uvalja u mulj dok iz njega ne ispliva ono najgore. Meni je drustvo bilo neka vrsta lufta, ali ne ide to kod svakog isto. Ja sam morao da pricam ono sto mi je na dusi, mozda malo i naivno od mene, ali pomagalo mi je da se ispovedam i druzim. Nisam mario za posledice iskrenosti i to da li ce ko da iskoristi to protiv mene. Mada mi je i forum dosta znacio, tu sam upoznao dosta dobrih ljudi, stekao prijatelje i skrenuo misli, sto je najvaznije.

Kretanje dalje nije usko povezano sa drustvom. Najvise sa tobom. Moras prvo da verujes sebi da bi mogla nekoj drugoj osobi da budes prijatelj / partner kakav zelis da budes.

Link to comment
Share on other sites

Ne znam. Sada razmišljam i vraćam "filmove" u glavi.  Možda osećam krivicu zato što nisam insistirala da tata ode kod lekara na vreme..zato što nisam bila prijatnija prema svom dečku..zato što sam premalo vremena provela sa najboljim drugom ( tačnije, uglavnom sam ja tada imala obaveze )...Ali, nije to onaj osećaj krivice koji vodi u depru. Samo sam svesna svojih grešaka.

 

Nisam asocijalna ali nisam ni od onih koji prihvataju kolektiv i "uniformisane" ljude...

 

Što se iskrenosti tiče, uvek sam iskrena i na forumima i van njih-u stvarnom životu. Tu iskrenost su na nekim forumima zloupotrebili. A net mi dosta odvlači pažnju od ružnih misli+čitanje i pisanje.

 

I verujem u sebe..plašim se zapravo novog bola, da će se tom nekom prijatelju, ili partneru nešto loše desiti...to je taj strah, konačno sam ga definisala.

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Hvala vam svima na lepim rečima, iskreno vi ste mi sa time više pomogli nego recimo ljudi oko mene. Svi govore istu priču "ma samo guraj, biće bolje" no ja to nisam tražio. To nije nikakav smerokaz..

 

Čini mi se da mi je najgore bilo 2017. godine, najveći psihološki krah, gotovo veći od onog kad mi je tata umro pre 12 godina.. Od tada ko da mi je nešto puklo u glavi, kao munja me lupila, sredio sam se, našao posao za stalno, kao osoba sam postao jači i idem ka boljem. Sve uglavnom mi je posloženo kako valja osim naravno što sam emotivno sam u onom smislu.

 

Neko je spomenuo demone u sebi, svaki put kad mi se nešto desi loše, ja to gledam s analitičke strane. Jednom kad imam vremena, stanem, i krenem razmišljati o tome kako rešiti tu lošu situaciju. Na koncu dođem do nekog "plana" pa nekako ipak rešim tu lošu situaciju. Ovakav tip razmišljanja mi jako puno pomaže, nisam pušač i verujem da nisam zbog ovakvog rešavanja problema.

 

Strpljen, spašen. To mi izgleda mora biti novi moto.

___________________________________________________

 

@Džudi

 

Žao mi je zbog tvog gubitka, drago mi je da si stala na noge i gledaš ka svetlijoj budućnosti.

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Je li, da vas pitam nesto. Zar ne mislite da vam sve to o cemu pricate samo smeta? Zasto ne uzimate neke lekove protiv toga? Isao sam jednom kod psihijatra,  vise po lekove, i na tri seanse, prestao sam da idem kad se ispostavilo da nisam cuo nista sto nema u tabloidima od 30 dinara, a ne moram da placam da bih slusao iste gluposti. Zasto pisem ovo, pa on mi je rekao "ti si jedini svih ovih godina koji je dosao ocekujuci taj rezultat koji ocekujes, ovi ovde koji dolaze, oni dolaze ocekujuci suprotno" :D :D

 

O cemu se radi, rekao sam mu da mene ne zanimaju te nju ejdz gluposti sa radostima i srecama i ostalim bedastocama o kojima u danasnje vreme drndaju non stop, nego me zanima da izbacim iz glave budalastine koje mi smetaju a koje sam siguran da su uzrokovane biologijom i starenjem (prirodno opadanje nivoa neurotransmitera sa godinama), a ne nekakvim dushama, i imaju li oni u arsenalu koju pilulu za takve stvari. Da me ne zanimaju ni srece ni radosti ni tuge ni sve te budalastine, nego daj ti neku tabletu da se ja vratim u moje prirodno stanje, kad nisam bio uznemiravan takvim glupostima koje sve diktira biologija, a nisu stvar izbora.

 

Imao je tabletu koja je otklonila to zlo, to je poenta. Zasto vi hocete da se bavite tim stvarima, to je pitanje? Sta ce vam to, kad to samo ometa i samo je gubljenje vremena. Te stvari mozda deluju znacajno nekome ko ima 20ak godina, ali su u sustini sma-ra-nje :D Idite vi po tabletu protiv tog zla, o tome je ova poruka. Ne treba vam to gubljenje vremena :)

  • Like 6
Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, The Walking Dravot said:

 

Sa druge strane nisu svi tabletomani, pa da vole sve da resavaju tabletama, a takodje nisu svi ti, pa da im pomogne ista stvar kao tebi.

 

 

naravno da nisu

 

ali ljudi pisu sta je njima licno pomoglo i to je ok

 

imalo smo predlog da se samodisciplinuju, zatim da pojedu jabuku...neko kaze moze i tablete

 

odrasli ljudi sigurno nece potrcati u prvu apoteku da se nagutaju leka koji i ne znaju kako se zove jer to ne pise

 

savet je bio da se ode kod doktora

i to je jedini dobar savet ako je stvar uzela maha i ako sam sebi ne mozes da pomognes

 

A moj savet bi bio da se manje bave sobom i time kako se osecaju povodom raznih stvari

kao da se te razne stvari ne desavaju apsolutno svima na ovom svetu. Svakome se nesto od navedenog desilo,

sada da li je to utesno ili ne = nije ni bitno, bitno je samo koliko prirodne i zivotne okolnosti

iako tuzne ili bolne, mogu da te izbace iz normale...i u kojoj meri...

 

 

 

Link to comment
Share on other sites

Zasto ljudi ne idu kod psihijatra? Prvo zbog stigme oko psihickih obloljenja, drugo jer se plase da ce im lekar potvrditi da sa njima stvarno nesto nije u redu.

Idu da bi im profesionalac pomogao, propisao terapiju, otvoreno razgovaraju o problemima, bez da slusaju savete "iz naroda", i laicka razmisljanja.

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

 

psihijatar obicno ne potvrdjuje da sa pacijentom nesto nije u redu, bar ne govori samom pacijentu u facu...mozda nekoj rodbini

 

ali sa pacijentom razgovara kao da je takvo stanje nesto sto svakome moze da se desi, sto u sustini jeste tacno

 

i zaista, sve zavisi od stanja u kome je neko posetio lekara pa tako ili dobije recept ili ga hospitalizuju,

moje misljenje je da svi misle da moze i bez toga i zato ne javljaju lekarima a ako su skroz odlepili onda se tek nece javiti sami - bice odvedeni na silu

 

 

Link to comment
Share on other sites

34 minutes ago, Mama_mia said:

savet je bio da se ode kod doktora

 

Tesko da je ono bio savet.

 

34 minutes ago, Mama_mia said:

A moj savet bi bio da se manje bave sobom i time kako se osecaju povodom raznih stvari

kao da se te razne stvari ne desavaju apsolutno svima na ovom svetu. Svakome se nesto od navedenog desilo,

sada da li je to utesno ili ne = nije ni bitno, bitno je samo koliko prirodne i zivotne okolnosti

iako tuzne ili bolne, mogu da te izbace iz normale...i u kojoj meri...

 

Boldovano cini neboldovano izlisnim.

Svaki je covek jedinka za sebe i njegovo unutrasnje stanje je samo njemu poznato i on jedini zivi s njim. Spoznaja da se neko drugi suocava sa slicnim stvarima, kao i da ih neko lakse ili teze prevazilazi, su informacije koje ne menjaju emocije. Emocije koje se javljaju dok se covek sam sa tim stvarima suocava i prevazilazi ih na svoj nacin i za onoliko vremena koliko mu je neophodno.

Te su ovi get over yourself saveti poprilicno liseni empatije i retko kome koriste.

  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

12 minutes ago, Mama_mia said:

 

psihijatar obicno ne potvrdjuje da sa pacijentom nesto nije u redu, bar ne govori samom pacijentu u facu...mozda nekoj rodbini

 

ali sa pacijentom razgovara kao da je takvo stanje nesto sto svakome moze da se desi, sto u sustini jeste tacno

 

i zaista, sve zavisi od stanja u kome je neko posetio lekara pa tako ili dobije recept ili ga hospitalizuju,

moje misljenje je da svi misle da moze i bez toga i zato ne javljaju lekarima a ako su skroz odlepili onda se tek nece javiti sami - bice odvedeni na silu

 

 

 

Prosecna osoba ne zna sta je ocekuje kod psihijatra, zato se cesto i cuje "Skupio sam hrabrosti da odem". Plase se i reakcije okoline.

 

Ali da istina je da mnogi odu tek kada im bude vise nemoguce da funkcionisu. To je posledica ovog iznad.

 

Quote

 

 

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

 

u tom slucaju, ne odlaziti kod psihijatra - tamo empatija ne postoji

 

tako da....samo bliski ljudi u koje imas poverenja i koji ce da te saslusaju ...nezgodno je sto ovi koji te vole ponekad umeju da

te sazaljevaju sto psihijatri ne rade a

neko to ne podnosi

zapravo je tesko jer sa bliskom osobom kojoj je potrebna pomoc ili uteha nikada ne znas pravu meru saosecanja iako ga volis

 

mozes lako da ga iznerviras bez da si tako nesto zeleo i time mozes da isprovociras jos goru situaciju

 

 

 

edit/e

Edited by Mama_mia
Link to comment
Share on other sites

 
psihijatar obicno ne potvrdjuje da sa pacijentom nesto nije u redu, bar ne govori samom pacijentu u facu...mozda nekoj rodbini
 
ali sa pacijentom razgovara kao da je takvo stanje nesto sto svakome moze da se desi, sto u sustini jeste tacno
 
i zaista, sve zavisi od stanja u kome je neko posetio lekara pa tako ili dobije recept ili ga hospitalizuju,
moje misljenje je da svi misle da moze i bez toga i zato ne javljaju lekarima a ako su skroz odlepili onda se tek nece javiti sami - bice odvedeni na silu
 
 


Ne može se lečiti neuroza bez psihijatra / kognitivne terapije ali često ni bez medikoterapije. Sve ostalo su zablude i kratkotrajno olakšanje simptoma.
  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

@Džudi  Zivot je takav da smo okruzeni sa smrcu nama blizih ljudi, sa poteskocama i neki put jako teskim momentima...

 

Meni se pre nekih 15 godina u roku od godinu dana desila gomilu losih stvari.... gubitak meni bliskih prijatelja , i clanova porodice, pa na poslovnom planu kolaps i propast posla u roku od nekolko meseci koji sam mukotrpno gradio 15 godina unazad... paralelno problemi i na kraju i kolaps veze koja je trebala da bude trajna...  i gomilu drugih losih stvari....  i sto je najgore , nisu se stvari desavale jedna posle druge nego sve nekako istovremeno...  i nakon toga sam bio takoreci slomljen...  Finansije su bile minimalne...  mali lokal koji sam stekao i u kom sam radio i u kom sam bankrotirao, sam na svu srecu uspeo da izdam tada za 150evra... tad je to da kazemo bio i neki minimalac plata...  pa , posto sam nepusac , ne konzumiram alkohol, nemam porodicu i zivim sam, sam nekako imao za ono osnovno...  za nesto vise , da se zaposlim , nakon tog sloma , nisam imao snage... 

  Ali  @Milenko Puzigaca  nikad nisam isao kod lekara, nikad u zivotu ni pre toga ni nakon toga u usta nisam uzeo ni jedan bensedin, bromozepan ili slicne stvari... Nikad...  Nikad nisam se zbog toga ni napio , mada neki put kad mi je bas bas tesko , vrlo retko popijem jednu - dve casice rakije cisto da me opuste....  nego sam umesto toga nakon sloma lek potrazio u prirodi.... tog leta sam spakovao sator i stvari i sa nekim prijateljima otisao na Dunav u blizini mog grada i tu proveo vise od mesec dana...  Volim da pecam, ali nisam previse ni pecao , nego lagani rad oko uredjena bivka koji je bio pooprilicno u divljini uz obalu Dunava... sedenje u fotelji i gledanje u Dunav, brodove i camce koji prolaze, zalazak sunca i meseca i mesecine koja se presijava na tamnoj povrsini , kao staklo  glatkog Dunava...

  Nakon toga, kad sam dosao kuci, sam jos neko vreme cesto odlazio na reku , da pecam..  Ubrzo nakon toga sam uspeo da nadjem neki , pomalo sabanski posao, ubacivanje flajera u sanducice...  Plata mala ali nije bilo lose , nema gazde i sefa nad glavom sam rok do kad se mora zavrsiti... imao reon gde sam radio,  u nedelju mi donesu flajere do srede uvece mora biti gotovo i to je bilo sve... idealno sto se psihickog oporavka tice....   Radeci to, sam uspeo kolko tolko da se i finansijski konsolidujem da bi se ubrzo  ponovo vratio na samostalni posao, ponovo od pocetka.  I mic po mic sam ponovo stao na samostalne noge i danas teram dalje..., tokom tog oporavka mi se opet desilo u jednoj godini 5 smrtnih slucajeva i to u blizoj rodbini , ali sam to nekako podneo... ne bih rekao lakse ,jer to ne postoji, nego covek nekako otupi na te lose stvari ... bol je tu , ali je nekako tuplji.. Ne mogu da objasnim....

  • Like 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Da i ja doprinesem, meni garaža pomaže. Jednostavno kad se smorime odem u garažu i pravim netšto o drva(nameštaj), ili varim go-kart koji pravim eto treća godina.
Samo smireno.

Sent from my LM-G710VM using Tapatalk

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Ljudi, nemojte brkati depresiju koja dolazi kao posljedica objektivnih problema, besparice, gubitka voljene osobe i sl. sa depresijom koja je posljedica bolesti.  Postoje stanja koja zahtijevaju medicinski tretman i gdje leptirići i cvetne livade ne pomažu.

Svakako da možemo iznositi vlastita iskustva, može biti i zanimljivo pročitati neka od njih, ali ne mislim da je pametno davati savjete nekom drugom, niti ih je pametno primati. 

 

Imam poznanika koji pati od teškog bipolarnog poremećaja, sa epizodama depresije i paranoje i ko zna koliko puta je završio na  psihijatriji privezan za krevet. Znao je prestati uzimati terapiju jer je potrebno vrijeme da se odredi optimalna doza - ljekari obično krenu sa nekom jačom pa polako smanjuju dok ne dobiju optimalan odnos omamljenosti i funkcionalnosti. Njemu se nije dopadalo to stanje teške omamljenosti zbog prevelike doze i tako paranoičan je mislio da go doktori namjerno truju.

Elem, taj poznanik je tako znao navratiti do mene kad mu krenu epizode, i po cijeli dan mi priča o sebi i svojim problemima - ja ga slušam i on ode "dobar" a ja ostanem sa kamenom u želucu. No ok, trpio sam sve jer njegovu porodicu jako cijenim, da ne detaljišem.

Nismo se vidjeli pet-šest godina, on je u međuvremenu bio u inostranstvu, pa se vratio, ja sam promijenio grad.

Sretnem ga pre neki dan u jednom lokalu, pozdravimo se i pitah ga kako je - on briznu u plač.

E jebiga, pomislim, baš sam qurtzeve sreće . . . Nakon što se malo smirio porazgovarali smo kratko, kaže da sad redovno uzima terapiju, da loše živi (nema se para), svi ga izbjegavaju jer je bolestan i većina ne želi da mu pruži drugu ili treću priliku.

 

Inače, kad su kod njega krenuli simptomi, rodbina ga liječila ostrogom i manastirima, pa ga vodili u neki vinograd ovo-ono. Naravno da nije imalo efekta, i srećom u nesreći je završio kod dobrog specijaliste nakon što je tokom epizode paranoje napao majku.

 

 

Link to comment
Share on other sites

39 minutes ago, mrd said:

Da i ja doprinesem, meni garaža pomaže. Jednostavno kad se smorime odem u garažu i pravim netšto o drva(nameštaj), ili varim go-kart koji pravim eto treća godina.
Samo smireno.

Sent from my LM-G710VM using Tapatalk
 

Ja uzmem da ostrim nozeve: brusevi od gradacije 200 do 3000, pa kad se i komarac boji da predje preko ostrice zbog potomstva, a pri tom, moze da se ogleda u stranicama - nervoza nestala!

Do duse, gospodja me opsuje posle toga jer se obavezno posece dok sprema stogodj. :s_d:

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

3 hours ago, The Walking Dravot said:

 

Tesko da je ono bio savet.

Nije, bilo je pitanje, i bilo je ozbiljno. Zasto kao resenje problema ne vidite trajno uklanjanje tih stanja emotivne neravnoteze, da ih tako nazovem, jer to je valjda cilj. Uostalom, dude sve vreme govori o stoicizmu (vulkanstvu  :classic_wink: ) , sto ima isti rezultat kao tablete, ali nije za svakoga, ne uvek. Ni Markus Aurelius nije pisao Misli kad je imao 20 godina, nego kao čiča. Sto se tice te empatije, i toga, to je sve nju ejdz, to nije bitno, nego resenja. Tablete mogu da budu pocetak resavanja problema, jer ocigledno niko na ovoj temi nije pravi psihijatrijski bolesnik kao ovaj pomenuti sa bipolarnim poremecajem, pa da su mu tablete potrebne dozivotno. Ali ko je u stanjima sa kojima ne moze da se izbori filozofijom, ili ko hoce religijom, a i ove glavne religije isto govore - put do ovako zivota sa... samo nuznim nivoom nesrece, je ukidanje... preterane emotivnosti (oni kažu "želja" , ali to je isto) , znaci kome su religija i filozofija preslabe, taj treba da ide po tablete. Tablete su i tako privremena mera, a koje tablete, pa to ce lekar odrediti. Trajni cilj treba da bude nauciti kako da se ne pada u ta stanja emotivne neravnoteze, ni na jednoj, ni na drugoj strani, ni na strani tzv srece, ni na strani tzv nesrece. Uostalom to je osnova bihejvioralne terapije - promena neželjenog ponašanja (u ovom slucaju preterana emotivnost) koja vremenom dovodi do promene karaktera.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Jedan moj prijatelj godinama ide kod shrinka svaki ponedeljak ili utorak i tamo prica kako ga je otac mlavio kao magare bez ikakvog razloga. Otac mu je davno umro, nekad '89 ili '90 i sve to se desavalo prije skoro 40 godina. Njemu je sad blizu 50 godina i jos nije to sa sobom uspio da raspravi. Skoro mi je opisao situaciju gdje on prolazi pored oca u kuhinji, a ovaj, pijan kao majka, ga klepi iza usiju - kao, sta se setas ovuda koji k*rac. 

 

Sad nemam pojma zasto mi to pade na pamet? Valjda zato sto je Puzigaca pomenuo doktore i tablete pa me asociralo... Ja ovom drugu kazem, daj vise, prestani kupovati stanove psiholozima, pomiri se s tim, davno je bilo - eto te dobar si, imas svoju porodicu, nisi alkos, vodis racuna o svojoj djeci, ne mlatis ih... Nisam ga dugo pitao za to, a cujemo se barem jednom sedmicno iako on vise ne zivi u Londonu, a sad me zanima je li nasao nek closure u vezi toga. A taj lik mi je najstariji prijatelj s kojim sam konstantno u kontaktu jos od srednje skole. Sutra cu ga nazvati. 

Edited by Honey Badger
Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, Milenko Puzigaca said:

Nije, bilo je pitanje, i bilo je ozbiljno. Zasto kao resenje problema ne vidite trajno uklanjanje tih stanja emotivne neravnoteze, da ih tako nazovem, jer to je valjda cilj. Uostalom, dude sve vreme govori o stoicizmu (vulkanstvu  :classic_wink: ) , sto ima isti rezultat kao tablete, ali nije za svakoga, ne uvek. Ni Markus Aurelius nije pisao Misli kad je imao 20 godina, nego kao čiča. Sto se tice te empatije, i toga, to je sve nju ejdz, to nije bitno, nego resenja. Tablete mogu da budu pocetak resavanja problema, jer ocigledno niko na ovoj temi nije pravi psihijatrijski bolesnik kao ovaj pomenuti sa bipolarnim poremecajem, pa da su mu tablete potrebne dozivotno. 

 

Ja imam depresiju u remisiji i neurološke dijagnoze. Imam i simptome tog nesrećnog PTSP-a ali kod mene je sve ovo prisutno ne samo zbog smrti bliskih osoba već i zbog mog stanja koje je trajno- cerebralna paraliza, blaži oblik ( jedino napolju idem sa štapom, po kući ne ).

 

Znači, kod mene se sve vrti u krug: CP+ortopedski problemi sa kolenima+psihički, tj psihosomatski problemi.

 

Ne znam na koje tablete, ili tabletu mislite. Pijem antidepresive i ansiolitik, zbog G ( neuroloških dijagnoza ) i zbog te F u remisiji.

 

Depresija može da se izleči. Nije tu važna samo ta tableta i psihijatar. Važno je da se radi na sebi. Šta to znači? 

 

Rad na sebi znači da najpre mora da postoji želja da se depra pobedi. Onaj ko je u kliničkoj depresiji kad ona malo stane, kad se umiri, treba da se okupira nečim- da čita, gleda filmove, da radi po kući, DA IDE NA POSAO ako radi.

 

Kontakt sa drugim ljudima je važan i moja psih mi je samo jednom, najviše dva puta dala bolovanje zbog depre. Rad pomaže. Fizički ili intelektualni svejedno.

 

Naravno, sve ovo što pišem odnosi se na depresiju, lakšu i težu, na panične napade, i lakše psih.poremećaje.

 

Oni koji imaju ozbiljne psihičke poremećaje moraju pomoć da potraže kod psihijatra.  Forumi, pa i ova tema, služe samo za razmenu iskustava. Forumi i Google ne leče ni zdravlje psihe ni fizičko zdravlje.    

  • Tuzno 1
Link to comment
Share on other sites

8 hours ago, Milenko Puzigaca said:

 

 

Vidis.... jedna moja EX , je imala depresiju i jos sto sta sto se ja i ne razumem.... Odlazio sam sa njom kod psihijatra, i pratio donekle stanje.. naravno drzavni...  medjutim u drzavnim znate kako je ... malo pregledaju , roknu mesecnu inekciju, prepisu odoka lekove i to je to....  Njeno stanje  je dobrim delom nasledni faktor ... Svi u njenoj porodici sa majcine strane imaju nesto od tog problema... no njeno i majcino stanje je pogorsano time sto su ziveli dosta siromasno u nemastini a otac se zbog toga cesto napijao  i bio los prema njima sto je pogorsavalo njihovo stanje....

no kako sam ja privatnik , kao sto znate, radim na pijaci, sam nju kako tako uposlio. pocela je da pravi rezance za supu, povezo sa preprodavcima jaja, pa joj dobavljao i ona sto su taj dan slomljena i polako je ona pocela solidno da zaradjuje....  i sa time se njeno stanje osetno poboljsalo ... medjutim otac a i njen brat koji isto tako utehu i lek nalazi u alkoholu su ponovo poceli i tu se njeno stanje katastrofalno pogorsalo i zavrsila je u Kovinu...

 

 Sa druge strane, pricao sam pre toga i sa njenim bratom od ujaka, koji isto ima taj nasledni problem.... medjutim on je covek sa sela.. seosko  domacinstvo , njive, stoka... i covek nikad nije pio te lekove...  nije ni isao mnogo kod lekara,  medjutim,  zivot na selu, naporni seoski poslovi su bili ti koji su mu skretali misli i nije imao toliko problema.... Za razliku od te moje koja je , veliki deo vremena provodila tako sto je sedela na stolici, pusila i pila kafe u ogromnim kolicina ...  Na zalost njeno blisko okruzenje je bilo to koje je nju unistilo... mada je imala sanse, ...   a deo krivice prebacujem i upravo na lekare jer se oni ne bave  previse sa tim pacijentima... terapije prepisuju odokativno itd...  ne govorom ja da su lekovi losa stvar, ali oni su i opasni ukoliko ih nepravilno pripisuju nesavesni lekari

Edited by Doc Holiday
Link to comment
Share on other sites

9 minutes ago, Doc Holiday said:

 

Vidis.... jedna moja EX.........

...  Na zalost njeno blisko okruzenje je bilo to koje je nju unistilo... mada je imala sanse, ...   a deo krivice prebacujem i upravo na lekare jer se oni ne bave  previse sa tim pacijentima... terapije prepisuju odokativno itd...

 

Posao psihijatra i jeste da prepise lekove, i to onda kad dijagnostikuju bolest koja to zahteva. Razgovor s pacijentom je njima samo srestvo da postave dijagnozu, ne i sredstvo terapije. Barem je tako u Evropi, gde su psihijatri uglavnom u sistemu socijalnog osiguranja, dostupnog svim gradjanima. Pitanje je da li je tvojoj ex to uopste bilo potrebno, ili je bilo boljih nacina da joj se pomogne. Lekovi gde im mesto nije, mogu da naprave vise stete nego koristi. Gotovo da ne postoji psihijatrijski lek koji nema nuspojave.

Nekada su lekovi, naravno, neophodni. Ali nisu u situacijama koje bi se u ostatku medicine moglo porediti s virusnom infekcijom, recimo prehladom, makar bila i neka teza. Te stvari prolaze same od sebe, ali je bitno spreciti da se ne iskomplikuju u nesto sto moze ozbiljnije da ugrozi zdravlje, pa i zivot. I kao sto ne ides kod lekara svaki put kad se prehladis, tako ne treba trcati ni psihijatru za svako emotivno stanje koje odstupa od normale i tek u nekom ogranicenom vidu remeti zivot.

Koliko znam, u tom medjuprostoru izmedju potrebe za lekarskom intervencijom i samopomoci, u Srbiji jos ne postoje odgovarajuce alternative. Ovde kod mene ih ima, sto opet ne znaci da su lako dostupne, ali svakako je to bolje reseno. U laksim slucjavima, kao sto su ranije opisani povremeni napadi panike, anksioznost, pa i depresija koja nije stigla do nivoa dijagnoze... moze se dobiti pomoc od psihoterapeuta, koji je obicno psiholog, ali moze imati i drugo osnovno obrazovanje, s dodatnim obrazovanjem u psihoterapeutskim tehnikama. Postoji i nivo koji je jos nizi od psihoterapije, i ima pre svega preventivnu svrhu, dakle da spreci da stvar eskalira ili da uputi osobu dalje, psihoterapeutu ili psihijatru, zavisno od procene i potrebe. oze i obrnuto, da psihijatar salje pacijenta nizim nivoima u okviru zdravstvenog sistema, kad proceni da slucaj nije za njega, ali ni za otpisivanje. To se ovde zove kurator, i on u osnovi ima obrazovanje socijalnog radnika. Sama sam taj posao radila nekoliko godina. Sretala sam ljude u kriznim situacijama, kad dobiju tesku dijagnozu, ili u slucaju smrti bliskih ljudi, ili jednostavno kad su vec u bolnici zbog neceg drugog, pa pozele da otvore dusu. Ili ako sestra ili lekar procene da postoji potreba. Bilo je ovakvih kao gos´n Puzigaca, koji bi me napujdali samo tako, kao sta mi ovde upadas, ko te zvao 😀, ali i to je deo posla. Ponekad je i samo saznanje da postoji lako dostupna pomoc dovoljna da covek sam sagleda svoje potrebe i angazuje resurse da bi mu bilo bolje. Ili bar da shvati kad mu je potrebna pomoc psihoterapeuta ili psihijatra.

Mislim da Srbiji nedostaju ti razliciti nivoi pomoci, posebno u delu prevencije ozbiljnijih psiholoskih poremecaja. Naravno, onda kad je prevencija delotvorna. Svakako da nije kod bipolarnog poremecaja, psihoza i slicnih bolesti, daleko bilo. Tu vec nema srece bez psihijatra i lekova.

Link to comment
Share on other sites

Vilhemina, verovatno si upoznata da je ovde u Srbiji donet nov Zakon o zdravstvenom osiguranju. Jedan deo tog zakona predviđa i obavezne preventivne preglede. Između preko potrebnih pregleda da se na vreme ustanovi da li neko boluje od kancera, nov zakon predviđa i prevenciju depresije, tj preventivni pregled.

 

Depresija se prema podacima SZO nalazi na visokom mestu po broju smrtnih slučajeva, odmah posle kardioloških oboljenja i kancera.

 

Zanima me ko će i kako vršiti te preventivne preglede vezane za depresiju, ili za neka teža oboljenja koja nastaju posle depresije ( u teškim slučajevima depresije ). 

 

Ne može lekar opšte prakse koji danas samo prepisuje nalaze specijalista i piše recepte i upute za dalje lečenje, da proceni da li osoba X ima početak depre.

 

To je moje mišljenje, nadam se da grešim.

Link to comment
Share on other sites

Sećam se još kao klinac pesme "Kad me žena iznervira i kad s' decu nemam mira, pecanje me rekreira". :smiley53:

 

Nema problema koji je nerešiv, kad se sklonim od bulumente i pustim mašti na volju negde uz vodu ili u barci, daleko od obale. Jednom sam čak mogao i da zaginem gore na pučini, jednog septembarskog popodneva, u potrazi za palamidom. Eto, čak se i to dešava, posebno kad staviš "Spasoja" u uši i isključiš sve ostale opažaje osim onog koji traži ribu po plavom prostranstvu. Moj mp3 - player je dobio svoje ime zbog dosadnih turista koji zapitkuju jedna te ista pitanja. Kad vide da slušam muziku, jednostvno odu da gnjave "kolegu" pored. 

 

A evo, na brzinu, šta se desilo tog popodneva... Maj, Juni i Septembar su poznati po iznenadnim promenama vremena, koje se u primorskim krajevima zovu "neverini". Jedan takav je mogao da me košta života, kad sam (prekasno) shvatio da povratka nema. Našao sam se bukvalno u epicentru, gde je trag sunčve svetlosti probijao kroz oblake, nagomilne sa tri strane, dodirujući more i praveći krug od tridesetak metara. Ispred mene, srećom u daljini, formirao se kumulonimbus - oblak u obliku nakovnja, koji donosi oluje i pravi "pijavice", nešto poput twistera. Ugasio dam motor i sedeo, ćutao, kurenat me je nosio... Molio sam se svim živima i neživima, dok je u daljini mogla da se čuje povremena tutnjava. Po moru sam mogao videti da u daljini sa svih strana duva, negde je i maglilo što znači da je padala kiša, ali u samom centru je vladao potpuni mir. Cela ta "situacija" je potrajala desetak minuta i, na moju veliku sreću, strana ka obali se jednostavno otvorila, celo to ludilo je krenulo u drugom pravcu a ja sam se brže - bolje vratio u porat posle dvadesetak minuta vožnje pod punim gasom. Kad sam vezao barku, poljubih svog vernog Mercuryja od 9,9KS, izađoh napolje tresući se kao prut i odjurih pravac u prvi kafić, gde sam sljuštio duplu lozu bukvalno s vrata iako nisam konzument žestine...

 

Kad sam se smirio, posle još par pića, lagano se vratih kući. Sačekala me je nevenčana supruga na vratima: "Opet pobeže Mrvica napolje. Vidi gde je, molim te, da je ne zgazi nešto!". Nisam joj nikad ispričao šta mi se desilo tog dana a Mrvicu sam našao odmah iza ćoška. .

Edited by Barakuda Brnabić
  • Like 5
Link to comment
Share on other sites

44 minutes ago, Džudi said:

Vilhemina, verovatno si upoznata da je ovde u Srbiji donet nov Zakon o zdravstvenom osiguranju. Jedan deo tog zakona predviđa i obavezne preventivne preglede. Između preko potrebnih pregleda da se na vreme ustanovi da li neko boluje od kancera, nov zakon predviđa i prevenciju depresije, tj preventivni pregled.

 

Depresija se prema podacima SZO nalazi na visokom mestu po broju smrtnih slučajeva, odmah posle kardioloških oboljenja i kancera.

 

Zanima me ko će i kako vršiti te preventivne preglede vezane za depresiju, ili za neka teža oboljenja koja nastaju posle depresije ( u teškim slučajevima depresije ). 

 

Ne može lekar opšte prakse koji danas samo prepisuje nalaze specijalista i piše recepte i upute za dalje lečenje, da proceni da li osoba X ima početak depre.

 

To je moje mišljenje, nadam se da grešim.

Ja bih voleo da znam kako ce da reaguju po pozitivnoj dijagnozi. Iz iskustva od 32 godine zivota tamo, ima da bude"tresla se gora, rodio se mis".

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...