Jump to content

Psiho kauč


Alen13ASC

Recommended Posts

9 hours ago, RatzenStadt said:


Свакако сам планирао да тај одлазак на когнитивно-бихејвиоралну терапију буде мој "последњи марш". Ако не буде осетног бољитка, рећи ћу збогом психијатријским ординацијама заувек. Чак ни по бензодиазепине нећу ићи. Пустићу да ГПЛ заврши што је започео. Ионако сам већ полумртав.

 

U ove tri recenice si maestralno opisao svoj problem i licno mislim da bi to trebalo da bude polazna tacka za eventualnog psihoterapeuta, ako budes u prilici da ga u dogledno vreme  sretnes. Ujedno i najveci izazov za njega ili nju, i zelim ti svim srcem da nadjes nekog ko ce umeti da taj izazov prihvati na stvarno odgovoran nacin.

 

Takodjer mislim da klasican kbt nije ono sto resava tvoj problem u dovoljno brzom roku, pa je rizik veliki da dozivis novo razocarenje. Ja bih ti preporucila, ali ne znam da li moguce do toga i doci, kombinaciju kbt i neke tehnike opustanja. Obicno se to zove dbt (dijalekticka bihejvioralna terapija) i svrha joj je ne samo da te provede kroz izvestan saznajni proces kao kbt, vec i da ti pomogne da izdrzis i kroz njega prodjes od pocetka do kraja. Jer to je bolan proces koji traje dugo, toga si svakako svestan. Kako vidim, ti si vec potrosio gomilu sopstvenih resursa (u vidu energije, motivacije i vremena, pre svega), a bez rezultata. Da bi bilo koja terapija dala rezultat, potrebne su ti tehnike obnavljanja resursa (sve osim vremena, naravno, ono se ne moze vratiti, ali motivacija i energija mogu).

 

Znam da je lako reci, a tesko odraditi, ali ovo je samo forum, tako da bolje ne mogu. I uz rizik da te naljutim, reci cu i ovo - imas samo 33 godine, rano je za predaju.

  • Like 7
Link to comment
Share on other sites

Čitam vas na ovoj temi jer imam drage osobe koje se bore sa bipolar, depresijom, i tako. Da li bih mogla da vas zamolim da pored skraćenica, navedete pravi naziv. Nisam medicinski obrazovana i dugo sam van pa ne razumem tačno ponešto od ovih termina. Meni draga mlada osoba je pre četiri, pet godina koristila eye rapid movement therapy EMDR. Da li ima toga kod vas? Mnogo joj je pomoglo. RatzenStadt, rado bih vam pomogla iako vas ne poznajem. Poslušajte ove savete iznad. Podrška i od mene.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

4 hours ago, ControlFreak said:

Čitam vas na ovoj temi jer imam drage osobe koje se bore sa bipolar, depresijom, i tako. Da li bih mogla da vas zamolim da pored skraćenica, navedete pravi naziv. Nisam medicinski obrazovana i dugo sam van pa ne razumem tačno ponešto od ovih termina. Meni draga mlada osoba je pre četiri, pet godina koristila eye rapid movement therapy EMDR. Da li ima toga kod vas? Mnogo joj je pomoglo. RatzenStadt, rado bih vam pomogla iako vas ne poznajem. Poslušajte ove savete iznad. Podrška i od mene.

 

Da, kod nas se radi EMDR terapija, po privatnim ordinacijama.

 

Ja imam PTSP-posttraumatski stresni poremećaj i baš su jedno vreme preporučivali po netu tu EMDR terapiju ( "terapiju očima" ) za PTSP.

 

Meni je tadašnja lekarka rekla da ne treba da plaćam kako bih išla na tu terapiju, jer moj poremećaj nije isključivo i samo psihološke prirode već je usko vezan sa fizičkim zdravljem, konkretno sa ortopedskim problemom sa kojim se mučim od 1984.godine. Meni ta terapija ne može da pomogne.

 

Ne znam za koje poremećaje se još preporučuje EMDR terapija. Verujem da mnogima pomaže, kao što pomaže "terapija izlaganjem" za razne strahove ( strah od prelaska mosta, strah od ulice npr ).

 

 

Link to comment
Share on other sites

Пре свега, хвала свим чланицама на саветима и подршци. Немам времена сад да пишем ишта опширније. Можда ћу вечерас.


За сат времена идем на нову сеансу код психијатрице и рецепте за лекове. Дала ми је домаћи задатак да на лист папира наведем све своје позитивне и негативне особине. 24 мане и 1 врлина је крајњи резултат једномесечног размишљања. Не верујем да ће бити изненађена.

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

On 1/31/2021 at 7:56 AM, vilhelmina said:

 

U ove tri recenice si maestralno opisao svoj problem i licno mislim da bi to trebalo da bude polazna tacka za eventualnog psihoterapeuta, ako budes u prilici da ga u dogledno vreme  sretnes. Ujedno i najveci izazov za njega ili nju, i zelim ti svim srcem da nadjes nekog ko ce umeti da taj izazov prihvati na stvarno odgovoran nacin.

 

Takodjer mislim da klasican kbt nije ono sto resava tvoj problem u dovoljno brzom roku, pa je rizik veliki da dozivis novo razocarenje. Ja bih ti preporucila, ali ne znam da li moguce do toga i doci, kombinaciju kbt i neke tehnike opustanja. Obicno se to zove dbt (dijalekticka bihejvioralna terapija) i svrha joj je ne samo da te provede kroz izvestan saznajni proces kao kbt, vec i da ti pomogne da izdrzis i kroz njega prodjes od pocetka do kraja. Jer to je bolan proces koji traje dugo, toga si svakako svestan. Kako vidim, ti si vec potrosio gomilu sopstvenih resursa (u vidu energije, motivacije i vremena, pre svega), a bez rezultata. Da bi bilo koja terapija dala rezultat, potrebne su ti tehnike obnavljanja resursa (sve osim vremena, naravno, ono se ne moze vratiti, ali motivacija i energija mogu).

 

Znam da je lako reci, a tesko odraditi, ali ovo je samo forum, tako da bolje ne mogu. I uz rizik da te naljutim, reci cu i ovo - imas samo 33 godine, rano je za predaju.

 

 

Čuo sam za dbt. Jasno, nisam bio na takvoj terapiji.

Problem je što nisam siguran da je moja dijagnoza uopšte tačna. Prvo je bila šizofrenija kad sam imao 14, pa brzo preinačena u teži slučaj OKPa (što sam prebrodio), pa poremećaj prilagođavanja (kad sam imao 20), pa izbegavajući poremećaj ličnosti i na kraju granični poremećaj ličnosti. Promenio sam 5 psihijatara i 10-ak terapija. Ja npr. mislim da mi je izbegavajući najviše odgovarajući.

Znam, ne bi trebalo da glumim psihijatra samom sebi i postavljam dijagnoze, te preispitujem one postavljene od strane stručnih lica, ali razumi da sam izgubio svako poverenje u njih.

Drugi problem je što ja zapravo ne znam više šta hoću od života. Menjam želje na dnevnom nivou, kao i generalno stavove i fundamentalna načela. Danima sam ok u "majndsetu" minimaliste, sve dok osmatranjem okruženja ne dobijem ideju da bih i ja mogao da uživam kao svi drugi (da, poređenje sa drugima je trasiranje puta ka propasti, ali ne mogu da se oduprem), pa me realnost brzo savlada pošto ustuknem čak i na samu pomisao da će neki rad na sebi da prozvede dovoljno anksioznosti, a sa tim i osećaj bespomoći i opšte neprijatnosti. Zato se i nećkam po pitanju narednih koraka i zato sam sumnjičav u potencijalne benefite te terapije.

Edited by RatzenStadt
Link to comment
Share on other sites

On 1/31/2021 at 12:25 AM, Devojka Luke Razića said:

@RatzenStadt Nemoj tako da razmišljaš!  Koliko imaš godina? 

 

Zašto je toliko strašno da se ide u Institut u Palmotićevoj u kome ti posle trijaže odrede specijalistu za tvoj poremećaj?

 

Nije rešenje da odustaneš. Rešenje je da se boriš. Ljudi se po 20 i više godina bore sa depresijom..ja već dugo sa PTSP-om i takođe ne mogu da pronađem specijalistu ( našla sam, ali traži da dolazim popodne i cena je bila 2600 )..jer moj PTSP nije nastao zbog silovanja, rata, zemljotresa..već ima veze sa ortopedijom, verovao ili ne.

 

Pokušaj da samo malo, malo pozitivnije, molim te.    

 

Džudi, ne možeš da zamisliš koliko bih voleo da mogu da se nateram da razmišljam drugačije, ali ne uspevam nikako. Nije ni čudo. Kad bi stavili na papir moja dosadašnja životna (ne)ostvarenja i logički ih tumačili , jedini zaključak do kojeg bi mogli da dođemo je da nisam kadar da živim po socijalnoj dinamici društva u 21-om veku. Iako sam mislio da sam davnih dana došao do saglasnosti sa svojim intelektualnim, emocionalnim i praktičnim limitima, ispostavilo se da sam samo lagao sebe. Negde oko Juna 2020-e je krenuo moj emotivni meltdown i ne popušta. U Oktobru sam se vratio u psihijatrijske ordinaciju, jer nisam mogao više da izdržim to mentalno rastrojstvo i jer sam imao povremeno parasuicidalno ponašanje.

 

Okidač je, po psihijatrici (a i po meni), verovala ili ne, prestanak kockanja (imam i dijagnozu kompulsivnog kockara). Sa 29 je taj problem napokon metastazirao. Da bih ti opisao koliko je bilo loše, reći ću ti samo da sam blizu 3 godine u svakom mesecu živeo 25-30 dana od pojamljenih para (kolege, krediti, kreditne kartice, čekovi, zelenaši...). Zvuči neverovatno, ali rulet je bio moj ceo život. Dan/dva u Gaji i ostatak meseca u stresu, samomržnji, krivici i stidu. Jasno ti je sada da se nisam zezao kad sam rekao da su patike zaista najvrednija materijalna stvar koju posedujem.

Prvog Marta 2020-e sam konačno stavio ruku na Bibliju i izgovorio zakletvu da se više neću kockati (do 1. Maja 2021 :lol_2:). Nikada i nisam bio neki vernik, ali sam se uvek vodio onom Kitonovom iz Dežurnih Krivaca: "Ne verujem u Boga, ali ga se plašim". Do Juna sam "asketnim životom" očistio sve dugove osim kredita u banci (koji ću još dugo da otplaćujem), ali tada počinje i frustracija. Ništa više ne može da me ispuni. Ništa ne pomaže da doživim ma ni 20% uzbuđenja koje sam imao dok se "vrtela kuglica". Čak sam i hobije i ostale zanimacije, na koje sam sa strašću trošio vreme, izgubio (igrice, gledanje fudbala, NBA fantazi...).

Od tada, više nijednu pozitivnu emociju nisam uspeo da proizvedem, čak ni provizorno. Samo mržnja, bes, ali ljubomora i zavist dominiraju. Kao što rekoh, u Oktobru sam se vratio u ordinacije, jer nisam mogao više da izdržim stres i frustraciju, dobio ssri+benzos, pa nedavno i pojačanje terapije sa antipsihotikom. Recimo da se stanje popravilo, ali kao što rekoh, adaptacije su mi toliko disfunkcionalne da se raspadaju na najmanje "nadražaje". Dovoljno je npr da vidim par koji se drži za ruke na ulici i moram da se borim sa anksioznošću par dana, ili da se kljukam rivotrilima.


Imaću 33 godine uskoro. Ergo, rekao bih da sam zakasnio sa početkom te borbe koju zagovaraš i preporučuješ. Relativno mlad jesam, ali u zavisnosti od toga šta uzimamo kao referentnu tačku. Za "novi početak"? Teško, pogotovo kad se uzme u obzir moja startna pozicija. Osim godina koje su otežavajuća okolnost, imam srednju stručnu spremu, bez ikakvih praktičnih veština (operater u kladionici je moje jedino zanimanje), socijalnih još manje, ukupno 22 meseca radnog staža, bez ijednog druga već 10 godina, devojku nikada nisam imao (nevin sam).

Ne znam šta mi više nagriza drob, da li seksualna frustracija ili ova (socio(ekonomska)) depresija. Znam samo da se je ostala samo apatija i ideja o samoubistvenom blaženstvu. Žal za propuštenim godinama i borba sa nagonom za preživljavanje. Kosač me zove u zagrljaj svaki dan, 5-50 puta...u zavisnosti od toga "na koju nogu sam ustao".

 

Edited by RatzenStadt
  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

@RatzenStadt Razumem te. U potpunosti te razumem.  A da li si ti svestan da si napravio ogroman korak čim si shvatio da imaš ozbiljan problem i čim si odlučio da se lečiš?

 

Samo prihvatanje problema i odlazak kod psihijatra znače mnogo. 

 

Izvini što sam direktna- da li živiš sam ili sa roditeljima? 

 

Mnogi psihijatri traže i razgovor sa porodicom kada je u pitanju lečenje od zavisnosti. Kocka je zavisnost. 

 

Da bi razmišljao pozitivnije, važno je da skreneš misli sa svega šta te muči i pritiska..nevažno to da li će biti ovaj ili neki drugi forum, gledanje TV-a, čitanje,.. 

 

I nemoj ispred sebe da postavljaš visoke ciljeve.

 

Potrudi se da redovno ideš kod psihijatrice i da piješ lekove ( nikako nemoj na svoju ruku da povećavaš ili smanjuješ dozu ili ih potpuno ukidaš! ). 

 

 

A što se tiče crnih misli..to mi je dobro poznato... 😞  Kada pomisliš na suicid momentalno se seti koliko te osoba voli, roditelji, brat, sestra, rodbina..Koliko bi ljudi bilo tužno ukoliko bi ti otišao? 

 

Ovo su brojevi telefona na kojima možeš da dobiješ pomoć kada pomisliš na samoubistvo

 

7777-000- dostupni 24 sata

 

i 0800- 300-303 - to je Centar "Srce"  od  14.00-23.00 

 

Možeš uvek da pišeš ovde, a ukoliko želiš nešto da kažeš što ne možeš da podeliš sa ostalima, piši mi u inbox. 

 

Godinu i više dana sam na  forumu posvećenom depresiji bila "Aktivni slušalac"...i naučila sam da slušam. 

 

Evo šta znači to "Aktivno slušanje" - koje može da se primenjuje uživo, putem video ili običnog četa 

 

https://www.profitmagazin.com/izdanja/broj_11/aktivno_slusanje,_ana_mirkovic.142.html

 

PS. Da li piješ ili si pio kao terapiju Haloperidol? 

 

Edited by Devojka Luke Razića
dopuna teksta
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

57 minutes ago, RatzenStadt said:

 

Džudi, ne možeš da zamisliš koliko bih voleo da mogu da se nateram da razmišljam drugačije, ali ne uspevam nikako. Nije ni čudo. Kad bi stavili na papir moja dosadašnja životna (ne)ostvarenja i logički ih tumačili , jedini zaključak do kojeg bi mogli da dođemo je da nisam kadar da živim po socijalnoj dinamici društva u 21-om veku. Iako sam mislio da sam davnih dana došao do saglasnosti sa svojim intelektualnim, emocionalnim i praktičnim limitima, ispostavilo se da sam samo lagao sebe. Negde oko Juna 2020-e je krenuo moj emotivni meltdown i ne popušta. U Oktobru sam se vratio u psihijatrijske ordinaciju, jer nisam mogao više da izdržim to mentalno rastrojstvo i jer sam imao povremeno parasuicidalno ponašanje.

 

Okidač je, po psihijatrici (a i po meni), verovala ili ne, prestanak kockanja (imam i dijagnozu kompulsivnog kockara). Sa 29 je taj problem napokon metastazirao. Da bih ti opisao koliko je bilo loše, reći ću ti samo da sam blizu 3 godine u svakom mesecu živeo 25-30 dana od pojamljenih para (kolege, krediti, kreditne kartice, čekovi, zelenaši...). Zvuči neverovatno, ali rulet je bio moj ceo život. Dan/dva u Gaji i ostatak meseca u stresu, samomržnji, krivici i stidu. Jasno ti je sada da se nisam zezao kad sam rekao da su patike zaista najvrednija materijalna stvar koju posedujem.

Prvog Marta 2020-e sam konačno stavio ruku na Bibliju i izgovorio zakletvu da se više neću kockati (do 1. Maja 2021 :lol_2:). Nikada i nisam bio neki vernik, ali sam se uvek vodio onom Kitonovom iz Dežurnih Krivaca: "Ne verujem u Boga, ali ga se plašim". Do Juna sam "asketnim životom" očistio sve dugove osim kredita u banci (koji ću još dugo da otplaćujem), ali tada počinje i frustracija. Ništa više ne može da me ispuni. Ništa ne pomaže da doživim ma ni 20% uzbuđenja koje sam imao dok se "vrtela kuglica". Čak sam i hobije i ostale zanimacije, na koje sam sa strašću trošio vreme, izgubio (igrice, gledanje fudbala, NBA fantazi...).

Od tada, više nijednu pozitivnu emociju nisam uspeo da proizvedem, čak ni provizorno. Samo mržnja, bes, ali ljubomora i zavist dominiraju. Kao što rekoh, u Oktobru sam se vratio u ordinacije, jer nisam mogao više da izdržim stres i frustraciju, dobio ssri+benzos, pa nedavno i pojačanje terapije sa antipsihotikom. Recimo da se stanje popravilo, ali kao što rekoh, adaptacije su mi toliko disfunkcionalne da se raspadaju na najmanje "nadražaje". Dovoljno je npr da vidim par koji se drži za ruke na ulici i moram da se borim sa anksioznošću par dana, ili da se kljukam rivotrilima.


Imaću 33 godine uskoro. Ergo, rekao bih da sam zakasnio sa početkom te borbe koju zagovaraš i preporučuješ. Relativno mlad jesam, ali u zavisnosti od toga šta uzimamo kao referentnu tačku. Za "novi početak"? Teško, pogotovo kad se uzme u obzir moja startna pozicija. Osim godina koje su otežavajuća okolnost, imam srednju stručnu spremu, bez ikakvih praktičnih veština (operater u kladionici je moje jedino zanimanje), socijalnih još manje, ukupno 22 meseca radnog staža, bez ijednog druga već 10 godina, devojku nikada nisam imao (nevin sam).

Ne znam šta mi više nagriza drob, da li seksualna frustracija ili ova (socio(ekonomska)) depresija. Znam samo da se je ostala samo apatija i ideja o samoubistvenom blaženstvu. Žal za propuštenim godinama i borba sa nagonom za preživljavanje. Kosač me zove u zagrljaj svaki dan, 5-50 puta...u zavisnosti od toga "na koju nogu sam ustao".

 

Sta vas terapeut misli o vasem radnom mestu? Kada sam procitala ovaj post, mogla sam da zamislim koliko je frustrirajuce za vas da na takvom mestu provodite sate i dane. Kao u onoj narodnoj o kozi i kupusu, kozi se ne daje da cuva kupus. Ako je ikako moguce, treba da odete odatle. 

Vi dobro pisete, dobro artikulisete svoja osecanja i misli, pocnite da pravite beleske, da vodite dnevnik, saradjujte sa terapeutom, ne poredite se sa drugima, ne pravite grandiozne planove, pocnite od malih, jednostavnih promena u dnevnoj rutini i sto je najvaznije, pocnite da se na neki, konstruktivan nacin - fizicki trosite. Trcite, zadajte sebi setnju brzim mhodom od 10 km na dan, bilo sta sto ce vasu paznju sa psihckog plana da skrene na osecaj u fizickom telu. Tu mozete da nadjete senzaciju koja vam je potrebna, osecaj da ste zivi. Problem savremenog zivljenja i jeste u toj rascepljenosti tela i duse. 

Ako mislite da je nama, koji nemamo dijagnozu zivot med i mleko (i kad se drzimo sa nekim za ruku) varate se. Moja baka je sve moje mladalacke probleme resavala jednom recenicom, "Svako na rodjenju dobije krst koji nosi, na tebi je da ga nosis sa dostojanstvom, da se u sreci ne uzvisis, u nesreci ne ponizis". Baka je bila vernik, verovala je da nam se tezina pomenutog krsta odmerava prema nasoj snazi jer je Bog pravedan i zna koliko mozemo. 

Ne odustajte od zivota. Volite ga i kada boli jer zivot je to - borba sa vlastitim demonima. Sve ostalo je nevazno. 

 

Edited by Pletilja
  • Like 6
Link to comment
Share on other sites

22 hours ago, Pletilja said:

Sta vas terapeut misli o vasem radnom mestu? Kada sam procitala ovaj post, mogla sam da zamislim koliko je frustrirajuce za vas da na takvom mestu provodite sate i dane. Kao u onoj narodnoj o kozi i kupusu, kozi se ne daje da cuva kupus. Ako je ikako moguce, treba da odete odatle. 

Vi dobro pisete, dobro artikulisete svoja osecanja i misli, pocnite da pravite beleske, da vodite dnevnik, saradjujte sa terapeutom, ne poredite se sa drugima, ne pravite grandiozne planove, pocnite od malih, jednostavnih promena u dnevnoj rutini i sto je najvaznije, pocnite da se na neki, konstruktivan nacin - fizicki trosite. Trcite, zadajte sebi setnju brzim mhodom od 10 km na dan, bilo sta sto ce vasu paznju sa psihckog plana da skrene na osecaj u fizickom telu. Tu mozete da nadjete senzaciju koja vam je potrebna, osecaj da ste zivi. Problem savremenog zivljenja i jeste u toj rascepljenosti tela i duse. 

Ako mislite da je nama, koji nemamo dijagnozu zivot med i mleko (i kad se drzimo sa nekim za ruku) varate se. Moja baka je sve moje mladalacke probleme resavala jednom recenicom, "Svako na rodjenju dobije krst koji nosi, na tebi je da ga nosis sa dostojanstvom, da se u sreci ne uzvisis, u nesreci ne ponizis". Baka je bila vernik, verovala je da nam se tezina pomenutog krsta odmerava prema nasoj snazi jer je Bog pravedan i zna koliko mozemo. 

Ne odustajte od zivota. Volite ga i kada boli jer zivot je to - borba sa vlastitim demonima. Sve ostalo je nevazno. 

 

Pre svega, hvala i tebi na odgovoru. Da, primetila si da ti ne persiram, pa stoga bih i tebe zamolio da mi se na isti nacin obracas. Pored toga sto nemam manire "Becke skole", inace se osecam mnogo stariji nego sto jesam i kida me na delove zal za propustenim godinama i promasenim zivotom, pa mi to persiranje samo pojacava osecaj tuge. Kao da sam u predklimaksu. 😄

 

Terapeutkinja me je pitala za misljenje o mom radnom mestu i naravno da sam joj rekao sve najgore. Nije da je u pitanju neki neizdrz za kockanjem. Vise zasicenost repetativnim zadacima i stres. Lenj sam do krajnjih granica. Kasnim na posao skoro svaki dan. Da nisam u kreditu, davnih dana bih dao otkaz, ali plata mi i nije toliko losa kad se uzmu u obzir moje kvalifikacije, vestine koje (ne) posedujem i prosecna zarada na nivou zemlje. Nisam siguran da moj trenutni polozaj na trzistu rada nudi mogucnost za pronalazak boljeg zaposlenja.

Nego, predlazes baby steps? Kanda ti koraci moraju da budu bas minimalni. Uvek sam se fokusirao samo na krajnji cilj, nikada na proces i pocetak. Pored toga, uvek sam neki rad na sebi dozivljavao kao teret, a ne kao inspiraciju. Zato sam uvek ustuknuo brzo. Ne znam kako da promenim taj majndset.

 

Sto se fizicke aktivnosti tice, kao sto se moze pretpostaviti, ima blizu 15 godina kako sam poslednji put potrcao, a da to nije bilo za autobusom. Za NG sam uplatio fitpass na 6 meseci kako bih se napokon naterao da krenem u teretanu i bar dovedem u red diskus herniju. Mislio sam da ce me zal za potrosenim parama naterati da napokon krenem. Pre 10 dana sam cak uspeo da stavim ranac na ledja, spakujem opremu i krenem put najblize teretane, ali sam uspeo samo da pogledam kroz prozor i produzim. Hteo sam da dam sebi jos 15-ak minuta hoda da saberem misli i skupim hrabrost da udjem, ali i u povratku sam ponovio isti scenario. Pognute glave sam se vratio u stan. Jeziva soc. anksioznost sa osecajem inferiornosti i neadekvatnosti. Imam tremu cak i kad pricam sa rodjenim bratom. 🤦‍♂️

Edited by RatzenStadt
Link to comment
Share on other sites

22 hours ago, Devojka Luke Razića said:

@RatzenStadt Razumem te. U potpunosti te razumem.  A da li si ti svestan da si napravio ogroman korak čim si shvatio da imaš ozbiljan problem i čim si odlučio da se lečiš?

 

Samo prihvatanje problema i odlazak kod psihijatra znače mnogo. 

 

Izvini što sam direktna- da li živiš sam ili sa roditeljima? 

 

Mnogi psihijatri traže i razgovor sa porodicom kada je u pitanju lečenje od zavisnosti. Kocka je zavisnost. 

 

Da bi razmišljao pozitivnije, važno je da skreneš misli sa svega šta te muči i pritiska..nevažno to da li će biti ovaj ili neki drugi forum, gledanje TV-a, čitanje,.. 

 

I nemoj ispred sebe da postavljaš visoke ciljeve.

 

Potrudi se da redovno ideš kod psihijatrice i da piješ lekove ( nikako nemoj na svoju ruku da povećavaš ili smanjuješ dozu ili ih potpuno ukidaš! ). 

 

 

A što se tiče crnih misli..to mi je dobro poznato... 😞  Kada pomisliš na suicid momentalno se seti koliko te osoba voli, roditelji, brat, sestra, rodbina..Koliko bi ljudi bilo tužno ukoliko bi ti otišao? 

 

Ovo su brojevi telefona na kojima možeš da dobiješ pomoć kada pomisliš na samoubistvo

 

7777-000- dostupni 24 sata

 

i 0800- 300-303 - to je Centar "Srce"  od  14.00-23.00 

 

Možeš uvek da pišeš ovde, a ukoliko želiš nešto da kažeš što ne možeš da podeliš sa ostalima, piši mi u inbox. 

 

Godinu i više dana sam na  forumu posvećenom depresiji bila "Aktivni slušalac"...i naučila sam da slušam. 

 

Evo šta znači to "Aktivno slušanje" - koje može da se primenjuje uživo, putem video ili običnog četa 

 

https://www.profitmagazin.com/izdanja/broj_11/aktivno_slusanje,_ana_mirkovic.142.html

 

PS. Da li piješ ili si pio kao terapiju Haloperidol? 

 


Zivim sam od Aprila prosle godine. Iznajmljujem stan u NS. U pocetku su me roditelji pomagali finansijski i prehrambeno dok nisam stao na noge, ali ubrzo sam poceo sam da se izdrzavam. Pored zelje da se osamostalim, korona je odigrala znacajnu ulogu u donosenju takve odluke, posto sam hteo da minimiziram sanse da im prenesem virus, iako i sam spadam u srednje rizicnu grupu i daleko od toga da sam bezbedan. Dok sam ziveo sa roditeljima, primetio sam koliko mi je prijalo kada odu negde na put, pa imam celu kucu za sebe par dana 😄 . I to je jedan od razloga zasto sam otisao.
Znam da bi roditelji trebali aktivno da ucestvuju u planiranju moje terapije, ali jednostavno nikada nismo bili dovoljno bliski. Mislim, nikada nisam bio dovoljno blizak ni sa kim. Zabrana na otvorenost i zabrana na bliskost koju imam u glavi kao blokadu. Zato drzim sve u tajnosti.

 

Apsolutno se slazem kada kazes da treba izbegavati bilo kakve okidace negativnih osecanja. No, problem je sto meni u poslednje vreme svaka sitnica izaziva to. Jedan primer sam vec naveo u prethodnom upisu. Jedino da stavim am kao konju sto stavljaju i ne gledam oko sebe 😞 .

Bacicu pogled na aktivno slusanje.

PS: nisam nikada pio Haldol. Kratko sam pio risperidon kad sam bio klinac. Pio sam i sulpirid (eglonyl), a sada sam dobio nozinan ... pricam naravno samo o lekovima iz grupe antipsihotika.

 

Edited by RatzenStadt
Link to comment
Share on other sites

24 minutes ago, RatzenStadt said:

Znam da bi roditelji trebali aktivno da ucestvuju u planiranju moje terapije, ali jednostavno nikada nismo bili dovoljno bliski. Mislim, nikada nisam bio dovoljno blizak ni sa kim.

 

Da li tvoji roditelji znaju da ideš kod psihijatra? Da li si sa njima bio blizak kao dete?

 

Zašto osećaš tremu kad razgovaraš sa bratom, i to rođenim bratom? 

 

Da li bi se nešto promenilo u tvom životu kada bi skupio hrabrost i pokušao da ostvariš bliskost, sa bratom, npr?

 

Pošto kažeš da si lenj, kako provodiš slobodno vreme?

 

Ovo su pitanja koja obično postavlja "Aktivni slušalac".  Pročitaj šta sve radi aktivni slušalac 🙂 

 

Za Haloperidol sam pitala jer sam ga davno, davno pila i to četvrtinu minimalne doze zbog crnih misli ( bilo je to vreme kada je umro moj dečko sa kojim sam planirala brak )...ali sam ga samo kratko pila redovno, a kasnije u dogovoru sa psih po potrebi... 

 

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

23 minutes ago, Devojka Luke Razića said:

 

Da li tvoji roditelji znaju da ideš kod psihijatra? Da li si sa njima bio blizak kao dete?

 

Zašto osećaš tremu kad razgovaraš sa bratom, i to rođenim bratom? 

 

Da li bi se nešto promenilo u tvom životu kada bi skupio hrabrost i pokušao da ostvariš bliskost, sa bratom, npr?

 

 

Ne znaju. Vodili su me za ruku po psihijatrijskim ordinacijama kad sam imao 14. Taj problem sa OKP-om je u najvecoj meri prevazidjen. Od tada sam se sam angazovao svaki put.

Zasto imam tremu kad pricam sa rodjenim bratom? Bolje pitanje bi bilo zasto imam tremu kad pricam sa svima? 🙂
Stariji je 6 godina od mene. Iz nekog razloga sam ga uvek dozivljavao kao moj imago iako nikada nije pokusao da se nametne kao autoritarna figura. Oduvek sam imao nepodnosljivu tremu kad pricam sa autoritetima ili devojkama. Nikada nisam uspeo da ostvarim konverzaciju sa devojkama duzu od par minuta za mojih skoro 33 godine. Kad sam bio mladji i ponekad izlazio u klubove, svim silama sam pokusavao da suzbijem svoju neuroticnost, pa tako kada su mi prilazile devojke, osim standardnog znojenja i mentalnih blokada, dozivljavao sam cak i gusenje. Isto tako i kada sam pricao sam profesorima npr. U jednom trenutku sam odustao od mucenja svog duha i tela, pronasao svoj safe heaven u kladionici i izolovao se od svega ostalog.

U sustini, uvek sabotiram samog sebe postavljajuci sebi nerealna ocekivanja okruzenja od mene. Kad god se od mene ocekuje da pokazem odlike odraslog i zrelog coveka, prozdre me anksioznost. Oduvek sam "svet odraslih" zamisljao kao sistem perfekcije kojem nikako nisam mogao da se pridruzim. U imaginaciji svoje uloge je lako, ali u realnosti, anksioznost je jednostavno prevelika da bih funkcionisao.

 

23 minutes ago, Devojka Luke Razića said:

Pošto kažeš da si lenj, kako provodiš slobodno vreme

 

Surfovanje netom, mim stranice, YT, Twitch, sportski odeljak starog B92 foruma. Kratka i instant zadovoljstva 🙂

 

23 minutes ago, Devojka Luke Razića said:

Ovo su pitanja koja obično postavlja "Aktivni slušalac".  Pročitaj šta sve radi aktivni slušalac 🙂 

 

Bacicu pogled.

Edited by RatzenStadt
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

7 hours ago, RatzenStadt said:

 

Pre svega, hvala i tebi na odgovoru. Da, primetila si da ti ne persiram, pa stoga bih i tebe zamolio da mi se na isti nacin obracas. Pored toga sto nemam manire "Becke skole", inace se osecam mnogo stariji nego sto jesam i kida me na delove zal za propustenim godinama i promasenim zivotom, pa mi to persiranje samo pojacava osecaj tuge. Kao da sam u predklimaksu. 😄

 

Terapeutkinja me je pitala za misljenje o mom radnom mestu i naravno da sam joj rekao sve najgore. Nije da je u pitanju neki neizdrz za kockanjem. Vise zasicenost repetativnim zadacima i stres. Lenj sam do krajnjih granica. Kasnim na posao skoro svaki dan. Da nisam u kreditu, davnih dana bih dao otkaz, ali plata mi i nije toliko losa kad se uzmu u obzir moje kvalifikacije, vestine koje (ne) posedujem i prosecna zarada na nivou zemlje. Nisam siguran da moj trenutni polozaj na trzistu rada nudi mogucnost za pronalazak boljeg zaposlenja.

Nego, predlazes baby steps? Kanda ti koraci moraju da budu bas minimalni. Uvek sam se fokusirao samo na krajnji cilj, nikada na proces i pocetak. Pored toga, uvek sam neki rad na sebi dozivljavao kao teret, a ne kao inspiraciju. Zato sam uvek ustuknuo brzo. Ne znam kako da promenim taj majndset.

 

Sto se fizicke aktivnosti tice, kao sto se moze pretpostaviti, ima blizu 15 godina kako sam poslednji put potrcao, a da to nije bilo za autobusom. Za NG sam uplatio fitpass na 6 meseci kako bih se napokon naterao da krenem u teretanu i bar dovedem u red diskus herniju. Mislio sam da ce me zal za potrosenim parama naterati da napokon krenem. Pre 10 dana sam cak uspeo da stavim ranac na ledja, spakujem opremu i krenem put najblize teretane, ali sam uspeo samo da pogledam kroz prozor i produzim. Hteo sam da dam sebi jos 15-ak minuta hoda da saberem misli i skupim hrabrost da udjem, ali i u povratku sam ponovio isti scenario. Pognute glave sam se vratio u stan. Jeziva soc. anksioznost sa osecajem inferiornosti i neadekvatnosti. Imam tremu cak i kad pricam sa rodjenim bratom. 🤦‍♂️

Nisi jedini koji ne zna kako sa ljudima. Z. P. Sartr je pisao " Pakao, to je onaj drugi", misleci na konstantnu borbu 2 samosvesti. Ako nisi, procitaj nesto od literature egzistencijalista, bices iznenadjen, sigurna sam. 

 

Ne ljuti se, oprosti ako ti zalici na umanjenje tvojih problema, ja sam samo laik sa visedecenijskim iskustvom vlastite borbe za zivot dostojan coveka*: dozivljavam te kao histericno deriste koje ima stav "Sada necu ni kako ja hocu!". Tvoju iskazanu inferiornost dozivljavam kao prikrivenu aroganciju, ti nisi slab, naprotiv, ubedjena sam da si "polomio" vise od jednog terapeuta, tvoja volja je tako jaka da lomi kosti. I nije tebi lako kad deo tebe ima takvog suparnika u tebi samom. 

Prva pomisao mi je bila da ti predlozim volonterski rad u nekom od sklonista za zivotinje. To su bica koja od tebe ne ocekuju nista a sve sto im pruzis vracaju stostruko, to su ciste dusice izranavljene zlom, istraumirane zivotom, bica koja ne mogu da te ugorze ni na koji nacin a kojima dajes najbolji deo sebe i taj deo treba ojacati, treba da upoznas takvo svoje "ja".Mislim da si umoran ne od zivota nego od sebe i ta razlika je strasno vazna. Ne muci zivot tebe, ti si taj koji mrcvari zivot. Ni po tom pitanju nisi nikakav izuzetak, u manjoj ili vecoj meri, svi to radimo. 

Moje namere su dobre, ne savetujem te jer nisam kompetentna i osim dalje saradnje sa terapeutom, nemam sta pametno da ti preporucim. Na ovoj temi samio caskamo, delimo vlastita iskustva pa i muke.

* To ti je kad zivot zamisljas kao becki valcer, sve je fajn, svi su dobri, moralni, Lepota i Dobrota vladaju svetom i ti treba samo da pazis da ti neko ne isprlja satenske, balske cipelice jer, mnogo je vazno ne isprljati se i sa bala otici svez i cist kao ruza. Ne biva, ne moze....eto, sad znas moju muku. 

 

 

 

 

 

 

Edited by Pletilja
  • Like 5
Link to comment
Share on other sites

Хвала ти још једном за одговор и за препоруку. Ако икада одлучим да почнем да читам књиге, посветићу неко време егзистенцијализму. Поставио сам га на друго место на листи чекања, одмах иза Достојевског 😄. Шанса да ће се то икада десити је веома мала до никаква, пошто сам укупно једну књигу прочитао у животу (не рачунајући лектире) - Библију. 😞 Наравно, не хвалим се тим. За сваку осуду је тај податак.
Друга отежавајућа околност је што сам потпуно детериорисао концентрацију. Уписе на форуму који су дужи од 10 редова, попут Мекових или Акирових дугачних елаборација, прескачем без двоумљења, а оне 3-10 редова читам "на рате". Купио сам Омега Гинко, али није помогло (што није изненађујуће, јер се дало за претпоставити да мој проблем са концентрацијом није органске природе).

 

On 2/6/2021 at 6:40 AM, Pletilja said:

Ne ljuti se, oprosti ako ti zalici na umanjenje tvojih problema, ja sam samo laik sa visedecenijskim iskustvom vlastite borbe za zivot dostojan coveka*: dozivljavam te kao histericno deriste koje ima stav "Sada necu ni kako ja hocu!". Tvoju iskazanu inferiornost dozivljavam kao prikrivenu aroganciju, ti nisi slab, naprotiv, ubedjena sam da si "polomio" vise od jednog terapeuta, tvoja volja je tako jaka da lomi kosti. I nije tebi lako kad deo tebe ima takvog suparnika u tebi samom.

 

О, да. И те како могу да се сложим. Иако мрзим себе до неба и назад и самопоуздање не да ми је ниско, него не постоји и никада није ни постојало, често се сусретнем са делом своје подсвести која баштини грандиозност. На који енергент се то осећање одржава у животу, кад је јасно да сам по свим параметрима на дну социјалне лествице, немам појма. Колико је то уствари контрадикторно са мојим константним бежањем у улогу жртве. Толико сучељених мишљења. Толико идентитета уствари. Имам проблеме да препознам које ствари волим. Најчешће себе доживљавам као дете у телу одраслог човека. Наравно да си у праву када кажеш да живим улогу размаженог деришта.

Хвала и за предлог за волонтирање у прихватилишту за животиње, али никако не видим себе тамо. Имам прилично ограничене капацитете за емпатију, поготово према животињама. Штавише, не могу да их смислим. Ето, рекао сам. Превише горчине носим у себи. Не производим више позитивне емоције.

Link to comment
Share on other sites

Наравно да сам арогантан.

И ово суптилно одбацивање и обезвређивање савета је вероватно последица потребе да се уздигнем изнад других и повећам осећај сопствене вредности.

Не знам ни сам...

Link to comment
Share on other sites

@Sunshine State


Али са њим се поистувећујем као са својим најрођенијим. Његова дела као да су моји мемоари, поготово Записи из подземља. 😄

Мада, поучен претходним искуством, слажем се да би читање таквих текстова можда било контрапродуктивно за моју психу. Кад сам дијагностикован са ГПЛ, почео сам компулсивно да читам свакакву стручну литературу и што више сам налазио образложења за неке моје поступке и одлуке, то ми је постајало горе.

Можда се сећаш оних текстова за које сам ти преко пп тражио помоћ око превода пре пар месеци. Ето, сад знаш с којим циљем сам те контактирао. 😄
 

Edited by RatzenStadt
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Znas sta je meni fascinantno?

 

To koliko si ti svestan svojih problema, koji su, kakvi su, odlicno ih artikulises..... (sad cu da plastificiram 😄 ) - to kao da u kuci znas da imas kvar, tacno znas koji je, ali nemas iskust o i alat da popravis - onda se obratis dobrom majstoru! Dobar "majstor" (psihoterapeut) bi trebalo da, bar malo, pomogne

Link to comment
Share on other sites

Ja sma u bas mracnom moodu..ne verujem da pandemiji ima kraja, ili da ga ja barem necu docekati, i mislim da je smao pitanje vremena kada ce kovid uhvatiti mene i moje, i sjebati nas, ovako ili onako..sto duze bude trajalo,ubiceme indirektno, ako ne direktno..a opcija d aidem kod psihijatra, nazalost, otpada..

Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, Harmonika said:

Ja sma u bas mracnom moodu..ne verujem da pandemiji ima kraja, ili da ga ja barem necu docekati, i mislim da je smao pitanje vremena kada ce kovid uhvatiti mene i moje, i sjebati nas, ovako ili onako..sto duze bude trajalo,ubiceme indirektno, ako ne direktno..a opcija d aidem kod psihijatra, nazalost, otpada..

 

- Recovered: 78,782,266

- Vakcine stizu u sve vecem broju

- Brojevi zarazenih na globalnom nivou opadaju

 

Skoro 80 miliona se oporavilo - cemu toliko mracenje i tako katastroficno razmisljanje? Pomislio bo covek da preskacemo mrtve po ulicama...

 

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

@Harmonika @Sunshine State

 

Razumem te crne misli vezane za koronavirus. I ja ih imam ponekad. Čini mi se da sve ovo predugo traje i da se nikada neće završiti.

 

Na samom početku epidemije kod nas, rekla sam mom lekaru opšte prakse da se plašim za zdravlje svojih najbližih, i da mnogo razmišljam o koroni.

 

Rekao mi je da smanjim gledanje vesti. Rekao mi je da čitam, igram igrice na kompu, da ne čitam mnogo o koroni...

 

Nisam ga poslušala. Koliko sam samo poruka ostavila u onoj temi o koronavirusu za skoro godinu dana? Mnogo.

 

Takođe sam non stop gledala vesti. Od početka sam pratila sve o vakcinama ( prva je bila ona sa Oksforda )...

 

Sada je počela vakcinacija i ja jedva čekam da me zovu.

 

Pokušavam da zamislim ljude koji su 1918.godine živeli u doba španske groznice. Oni nisu imali xyz TV kanala. Nisu imali televiziju. Nisu imali mobilne telefone a ni internet.

 

Smrtnost je bila veća, ali mislim da su ti ljudi tada bili psihički mirniji od nas.

 

I za one koji su živeli u doba kuge mislim da su bili srećniji od nas.

 

Koronavirus ostavlja i ostaviće posledice na svima nama. Ne samo zdravstvene, već i mentalne.  

Link to comment
Share on other sites

@Harmonika tačno..Te 1918. godine bio je rat, ili se završavao ( ne znam tačno kada je počela i kada se završila epidemija španske groznice ). 

 

Ljudi su se borili sa velikim siromaštvom. 

 

Ali ponavljam, nisu imali sve ovo što mi imamo danas-modernu tehnologiju u kojoj informacije putuju jako, jako brzo. 

 

Pokušaj da gledaš nešto veselo na televiziji, neku komediju, ili čitaj ono šta ti se sviđa ( ne znam koji žanr voliš )..i nekako se "resetuj" od gomile informacija kojima smo izloženi.

 

Biće ti bolje..provereno to kažem, jer znam da pravim pauzu sa netom, i prija ta pauza. 

 

 

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...