Jump to content

Filmska revija


Drug Crni

Recommended Posts

4 hours ago, A sad said:

 

Kad insistiras. 🙂 Meni je to jedan od glupljih filmova koje sam gledao, bas glupost, uzalud potrosenih skoro tri sata. 

Ma,nisam ni iznenadjen ni razocaran ni sta-ti-ja-znam. Iz tvog pisanja na temama o filmovima i serijama jasno se da naslutiti ne samo tvoj ukus nego i filmski senzibilitet. Vise bih se iznenadio da si pohvalio BB. Pitao sam te fakticki znajuci odgovor :classic_biggrin:

Ja volim ovaj film iako mi je daleko od nekog velikog ostvarenja. U njemu pronalazim neku lepotu i jednu poruku. A to mi je vec dosta da kod mene ima prodju.

 

Link to comment
Share on other sites

Spoiler

„Apokakipsa danas“ (Final Cut, 182 min.) Frensisa Forda Kopole.
 

Od starozavetnih i novozavetnih proroka (od proroka Isaije i Svetog Jovana Krstitelja), stizale su najave apokalipse (grčki pojam za otkrovenje), dolazak sudnjeg dana kad Vrhunski anđeo silazi na zemlju da podeli pravdu, mrtvima i živima. U novijim, sekularizovanim kulturama se o apokalipsi govori uglavnom u katastrofičkim dimenzijama, to više nema veze sa božanskom pravdom, već sa civilizacijskim pošastima širokih dimenzija.
Film Frensisa Forda Kopole sada nam je stigao u trećoj autorskoj obradi, četiri decenije nakon prvog izdanja. Autori imaju pravo da preurede ranija ostvarenja, ostavljajući mogućnost filmskoj javnosti i kritičarima da procene da li je reč o autentičnom stvaralačkom porivu, ili o egocentričnoj potrebi da se gledalištu ponovo nametnu, iz ovih ili onih pobuda. I odmah da kažem: sve tri verzije „Apokalipse danas“ su dela najvišeg reda, remek-dela u svom žanru, ili izvan žanra, kako vam se više dopada.

„Apokalipsa danas, Final Cut“ (182. min.) je posetiocima nedavno održanog Festa prikazana završnog dana pred ponoć, svi smo bili premoreni i posle ponoći smo našavši taksi ili na drugi način jedva dobauljali domu svom. A upravo juče sam na Guglu našao kopiju sa srpskim prevodom, i odgledao ponovo, kao bez daha. Kad prođe ovo nevreme, Jugoslovenska kinoteka će valjda održati obećanje da nam ponovo prikaže ovu tehnički unapređenu verziju, na velikom srebrnastom ekranu, jer epos ovih dimenzija najpre zaslužuje da se tamo prikaže.
Posle „Konverzacije“ i „Kuma“ koji su obeležili prvu polovinu sedamdesetih, Kopola je imao snage i hrabrosti da bezmalo dve godine provede u džunglama Filipina (ovde je nađena zamena za nedostupni Vijetnam), snimajući uz ogromne teškoće „Apokalipsu danas“. Sva sreća, tada nije bilo digitalnih, virtuelnih tvorevina, rat je morao da deluje veristički ubedljivo, uz sve nevolje, od kojih je najveća da su tajfuni nekoliko puta uništili scenografski pripremljena čitava sela i vojne kampove, da je Harvi Kajtel kao kapetan Bil Kilgud morao da ustupi mesto Robertu Divalu (hajd jovo nanovo!), da je nosilac glavne uloge kapetana Vilarda (Martin Šin) imao srčani udar, da je Brando došao na snimanje sa prevelikom kubaturom i da je morao malo da skrati jelovnik, da je ponestajalo novca pa se čekale uplate njujorških banaka… O tome svemu smo doznali iz psiho-dokumentarnog filma „Srca tame“, rađenog po autentičnom dnevniku „Beleške“ Kopoline supruge Elinor.

Film se 1979. našao u glavnom programu kanskog festivala (ali van konkurencije za glavne nagrade). Posle nekoliko festivalskih dana film je volšebno prebačen u takmičarski program (događaj bez presedana u istoriji ovog festivala, premda je skandala druge vrste bilo sijaset). Na kraju, Kopolin film je dobio Zlatnu palmu naporedo sa Šlendorfovim „Limenim dobošem“.
Kritička recepcija u toj godini bejaše raznolika:
Neka poznata kritička imena su pisala oprezno, zamerala halucinatornoj viziji filma (inače, njegova najsnažnija i presudna odlika), otvorenu završnicu, „prenaglašene“ epizode sa Plejbojevim zečicama i francuskoj farmi usred Vijetnama 1968. Dobio je samo dva Oskara za tehničke kategorije, ali je ubrzo u svim naknadnim studijskim analizama i kritičkim osvrtima svrstan na liste najboljih dela novih vremena.
Dvanaest godina kasnije, Kopola stvara novu verziju od ranije snimljenih sekvenci, „Apokalipsa danas Redux“ koja traje 200 minuta.
I sada, četiri decenije posle prve verzije, dobijamo „Apokalipsu danas, Final Cut“ (182 m.). Ništa naknadno nije dosnimano niti intervenisamo, samo je nešto iz sačuvanih snimaka dodato, a nešto oduzeto.
Ima filmova koji nekako izgube snagu i ubedljivost u vremenu, ali, ubeđen sam, nova „Apokalipsa danas“ (završna verzija, ko zna, Kopola može ponovo da izvede nešto neočekivano) deluje sjajnije i ubedljvije nego ikad.
Osvežena digitalnom obradom kolorističkog spektra slike (antologijska fotografija Vitorija Storara), ova epska priča o specijalnoj misiji kapetana Vilarda da na jednom patrolnom brodu stigne do Kambodže i odmetnutog pukovnika Voltera Kerca, deluje i danas halucinantno, sa neprekidnim prizorima ratnog užasa u kojem je potpuno nestao razlog kako je rat započeo i šta se njime htelo.

Scenario je prvobitno napisao Džon Milijus, a onda je iskusno pero Majkla Hera celu naraciju prebacilo u unutrašnji tok svesti kapetana Vilarda. Zahvaljujući njegovom povremenom proučavanju tajnog dosijea odmetnutog američkog oficira najuzornije biografije, u mirnim delovima plovidbe uzvodno, pre nego što se ukaže ovo „carstvo božje“, mi sa njim već imamo celovit uvid kako se jedan od najuzornijih specijalaca našao na listi za odstrel.
Iz klasičnog romana „Srce tame“ (1902) Džozefa Konrada, pisca poljskog porekla (Juzef Koženjovski) preuzeta je dramaturška okosnica. Kod Konrada, Čarls Manrou, trgovački zastupnik velike korporacije za poslove sa slonovačom, plovi rekom Kongo u Africi, da bi proverio šta se događa sa odmetnikom u trgovačkom lancu. U srcu tame i beznađa se okončava ova odiseja.
Već prvi kadrovi Kopolinog filma sa užasnutim licem Vilardovim, koje najpre vidimo naopako, kao da je obešen, a potom vizija džungle, zvuk helikoptera, sve ono što ga čeka kad krene na opasan zadatak. Vilard odmah saopštava da je moralno poražen, kaže o Americi: kad sam tamo sanjam da sam ovde, kad sam ovde sanjam da sam tamo. I to sve uz paklenu baladu Dorsa „Kraj“. Prva Vilardova reč je „Sajgon“, a završne „Užas, užas, užas“.
Između ovih odrednica odvija se mitsko putovanje kroz džungle Vijetnama, zatim Laosa i konačno Kambodže. Kretanje između obala sa kojih vrebaju domoroci (neprekidno zvani „Žuće“, po oprobanoj raističkoj teoriji onih koji donose demokratiju „na bajonetima“), izrasta u niz apsurdnih i ubilačkih akcija. I onda sledi onaj mitski susret sa kapetanom Bilom Kilgorom (nezaboravni Robert Duval), koji posle raketnog spaljivanja vijetnamskog sela, uz Vagnerov Marš Valkira koji sateruje strah u kosti, trijumfalno saopštava: „Volim ujutro miris napalma!“
Kad u srcu tame upoznamo odmetnutog pukovnika Kerca, nećemo znati ko je luđi: on ili Kilgor!
Potom kao smirujući alegro deluje velika epizoda Vilardove posete francuskoj farmi u kojoj uz domaću zaštitničku gardu živi nekoliko generacija jedne porodice. Zanimljiv je polemički razgovor koji nastaje posle Vilardovog upozorenja: zašto se ne vrate u domovinu. Sledi gnevni odgovor: ovo je naša domovina, mi ovde živimo već 70 godina, a Amerikanci su ponovo napravili pakao posle povlačenja De Golove armije iz Indokine. Deset godina kasnije, Ameri su ponovo u Vijetnamu i znamo kako se to završilo. Ponavljači u istorjii plaćaju najvišu cenu: porušene zemlje i pedesetak hiljada vojničkih žrtava, urezanih na spomen-ploču, na groblju Arlington u gradu Vašingtonu.
I potom sledi završna deonica, poseta odmetnutom pukovniku koji je postao nezvanični kralj lokalnog življa, bog kojem se okolna plemena bespogovorno pokoravaju. Vilarda oružana garda razoruža, odvede ga u hram božji, nekadašnji ponos američke armije pukovnik Volter Kerc (Marlon Brando, šta drugo dodati) dočekuje ga u mističnom zamračenju, u jednom trenu izgovara poemu T.S.Eliota „Šuplji ljudi“, koja započinje motom Konradovog romana! Potom setno naglašava kako je u ratu izbrisana granica između dobra i zla.

Smrt odmetnutog pukovnika prikazana je ritualnim ubistvom plemenskog simbola (bivo), i potom sledi strašna lekcija. Kad Vilard izlazi iz zamka sav krvav, gomila naoružane garde, do tog trena spremna da pogine u odbrani plemenskog vođe, u njemu vidi novog Boga, naslednika žrtvovanog Kerca! Naoružani bacaju naoružanje, padaju ničice pred novim plemenskim idolom. Vilard odbija ovu počast, prolazi do svog patrolnog broda. Sledi njegova završna poruka „Užas, užas, užas!“
Ovo je film za sva vremena, aktuelniji nego ikad, posle svih novih pohoda na diktatorske režime. Kopola je nakon „Apokalipse danas“ potpisao još dvadesetak novih filmova, ali kao da je sve svoje stvaralačke energije utopio u ovaj grandiozan epos.
Ako su ovo apokaliptična vremena, a ima dovoljno naznaka da o tome vredi razmišljati, onda je „Apokalipsa danas, Final Cut“ simbolična najava šta nam se sprema. Strah, panika, užas!
Filmovi leče, opominju, užasavaju, ponekad zabavljaju, – a preovlađujuća osrednjost i beznačajnost nam ne ginu. Kao i u drugim oblastima uostalom.

Od filmskog kriticara Milana Vlajcica
https://nova.rs/kultura/pise-milan-vlajcic-apokalipsa-danas/?fbclid=IwAR0T5mi8_QLuNAPcOt0TrCj8lS1aKyP75WTfswFqqzKj7YoahXUOZcKP0jg

  • Like 6
Link to comment
Share on other sites

@Chaos Is Me
Mozda ti bude zanimljiv ovaj kratki autorski tekst u kojem Goran Markovic pise o filmu 'Variola vera"

 

Quote

„Variola vera“ je priča o bolesti društva

Prošlo je skoro 50 godina (1972) od epidemije velikih boginja (variola vera) u Jugoslaviji. Bio je to skandalozni, nečuveni slučaj pojave jedne iskorenjene tropske bolesti u Evropi.

29Piše: Goran Marković14. marta 2020. 15.30 Izmenjeno: 15.58
  Istinomer  
"Variola vera" je priča o bolesti društva 1Foto: Insert iz filma

Meni je trebalo deset godina da otkrijem istinu o tom bizarnom događaju jer su detalji o njemu brižljivo sakrivani. Među zvaničnicima je vladala neka vrsta zavere ćutanja i tek kada sam naišao na dva hrabra lekara, koji su mi otkrili pravu istinu, shvatio sam zašto se ta stvar toliko zataškava.

Radilo se u stvari ne toliko o medicinskom koliko o društvenom oboljenju; već tada se, naime, naoko nerazrušiva tvrđava, koja se zvala Jugoslavija, opasno zaljuljala. Ali to su znali samo oni u vrhu. Ja sam imao samo predosećaj da je stvar opasna ne samo za stanovništvo već i te kako za vlast.

Godine 1982. najzad sam uspeo da snimim film „Variola vera“, koji je predstavljao relativno vernu rekonstrukciju događaja iz decenije pre toga, sa nešto izmena u faktografiji i prerade stvarnih ličnosti, onoliko koliko sam smatrao da mi dozvoljava licentia poetica.

Film se kolebao između dva žanra: filma katastrofe i horora. Kasnije ga je britanski časopis za filmsku estetiku Sight & Sound, koji izdaje Britanski filmski institut, uvrstio među sto najboljih horor ostvarenja svih vremena pa mu je ta odrednica i ostala. Kada sam, međutim, 1984. „Variolu“ prikazao studentima Kolumbija Univerziteta u NJujorku i rekao im kako je to priča o bolesti društva oni su me gledali začuđeno. Nisu, naime, kao mi koji smo dolazili iz socijalizma, bili naviknuti na postupak u kome se neko putem alegorija i metafora izražava o društvenim pitanjima.

Taj film je bio veoma gledan u zemlji. Namerno ne upotrebljavam izraz popularan jer su gledaoci, koji su i sami imali sećanja na te užasne dane, iz bioskopskih sala izlazili prepadnuti. Ali taj strah ih je, izgleda, privlačio. Kao da su se, gledajući „Variolu“, konačno očistili od nečega što je u njima ostalo zakopano deset godina.

Poneko mi i dan-danas pomene koliko se silno naplašio gledajući „Variolu“. Ja sam, da priznam, želeo da moj film krene u nešto drugom smeru, da ismeva naš mentalitet, ali ispalo je ovako kako je ispalo. Znate, filmovi ponekad imaju svoj put koji ne može promeniti ni sam autor.

Sada, kada se bauk pandemije ponovo nadvio nad nama, shvatam kako se od „Variole“ do danas nije mnogo toga promenilo. Ista ona nespremnost za hvatanje ukoštac sa iskušenjem, ista neprofesionalnost, isti strah za, pre svega, sopstvene pozicije, opet ona zataškavanja, ponovo sve te laži. Neshvatanje kako je izbegavanje istine, ma kakva ona bila, pogubno.

U prvi plan ponovo, baš kao 1972, isturaju se ne borci nego pajaci, koji misle da je dovoljno da oponašaju svog očajno neduhovitog vođu. Ne razumeju da nije u pitanju to da se ljudi smire, nego da se zaštite. Jer će ako, ne daj Bože, epidemija poprimi još dramatičnije razmere i sami prestati da se cerekaju nad trenutkom istine.

 

https://www.danas.rs/kultura/variola-vera-je-prica-o-bolesti-drustva/

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Piše Milan Vlajčić: „Parazit“ – Diskretni šarm sirotinje

  • Podeli:
  •  
  •  
  •  
  •  
KULTURAAutor:Milan Vlajčić20. Apr. 202019:41 > 17:08
 
Podeli:
  •  
  •  
  •  
  •  
 
milan-vlaj%C4%8Di%C4%87_010320_foto-Vesn
Milan Vlajčić/Foto:Vesna Lalić/Nova.rs

Južnokorejski film „Parazit“ reditelja Bong Džun Hoa.

„Bunjel nije mrtav, eno ga u Južnoj Koreji i snima film“, promaklo mi je kroz glavu nakon projekcije „Parazita“ (131 min. režija i scenario Bong Džun Ho). Mogao sam, grešna mi duša, da povežem ovaj šokantan film i sa nekim drugim autorima, ali mi se učinilo da posle Bunjuela (otišao od nas 1983), niko nije uspeo da tako virtuozno i subverzivno utka u mračnu komediju satirični pogled na odnose visoke i ponižene klase.

Sam reditelj Bong Džun Ho (rođen 1969), za svoj sedmi film u karijeri kaže: pokušao sam da napravim komediju bez klovnova, i tragediju bez negativaca. A dramatičan susret bogataša i sirotinje me je podsetio na Bunjuelovu „Viridijanu“, u kojoj bogatoj naslednici, inače monahinji, sirotinja, kojoj je otvorila milosrdno svoj dom, rasturi kuću, ponizi dobročiniteljku i napravi parodiju Poslednje večere sa Hristom!

Uspon južnokorejskog filma počinje još 1962, kad se prvi put jedan njihov film pominje u nominaciji za Oskara, a Bong Džun Ho za svoj sedmi film „Parazit“ dobija nedavno četiri Oskara u najvažnijim kategorijama, posle kanske Zlatne palme. Tu je još i desetina najvažnijih nagrada (BAFTA, liste nacionalnih kritičkih udruženja).

Pošto o nagradi Američke filmske akademije koja se popularno označava kao Oskar, svako na zemaljskoj kugli ima svoju teoriju, kao što, po lucidnom zapažanju Velikog brata Mao Ce Tunga svako ima… onaj stražnji deo, jedno ostaje nesporno: Oskar je najznačajnije priznanje koje jedan filmski autor priželjkuje. I naravno da tu ima nepravdi i čudnih otkrića kad se pogleda istorija dodeljivanja ovog priznanja od 1928 naovamo. Pomenuću samo bizarnu činjenicu da u kategoriji najbolji reditelj nikad nisu bili čak ni nominovani: Luis Bunjuel, Andrej Tarkovski, Fric Lang, Lars von Trir, V.F. Murnau, Stenli Donen, Čarls Čaplin, Mihael Haneke, Spajk Li, Giljermo del Toro, Tim Barton, Kristijan Nolan, Džon Karpenter, Pol Ferhufen, Dejvid Kronenberg, Brajan De Palma, Serđo Leone… Ima još, ali i ovo je dovoljno.

Ima i onih koji su hrabro najavljvali da bi odbili ovu nagradu, neki su imali i spremljene govore koji obrazlažu razloge, nekoliko tih govora sam i čuo, ali tu tajnu ću odneti na onaj svet. Uzgred, nekoliko naših pisaca mi je u velikom poverenju pokazalo zahvalne govore prilikom osvajanja Nobelove nagrade, izvrsno štivo, šteta što je to ostalo među nama.

Slavu južnokorejskog filma su u poslednjih tridesetak godina proneli današnji klasici, Kim-ki Duk („Proleće, leto, jesen, zima i proleće“, „Ostrvo“, „Samarićanka“), Čan-vuk Park („Old boy“, „Služavka“), Li Čung Vok („Sagorevanje“). Nekoliko filmova Bong Džun Hoa se već nalaze u strogim žanrovskim antologijama, a mene je posebno uzbudio njegov „Sećanja na ubistvo“ (2003), inovativni policijski triler u znaku film-noara, iskazan u plen-eru i sa zapanjujuće otvorenom završnicom.

Već u prvim kadrovima „Parazita“ upoznajemo simpatičnog mladića Ki Vua koji studira engleski jezik, ali nema sredstava da nastavi školovanje, jer njegova četvoročlana porodica Kim živi bezmalo na smetlištu. Otac presavija kutije za pice, presreću elektornske ponude, svi muvaju, a žive u prizemnoj straćari, čije prozore noću zapišavaju dežurni pijanci. I onda se ukaže prilika: od svog drugara Vu dobija ponudu da daje časove engleskog razmaženoj devojčici iz porodice Park.

Njegova mlađa sestra je vešta u digitalnom falsifikovanju dokumenata, snabdeva ga lažnom diplomom, na osnovu koje on ulazi u porodicu Park. I tamo ih je četiri, žive u raskošnom art-nuvo zdanju od mermera i stakla. Ova prilika se nepropušta, u porodici Kim se rodi domišljat plan: razraditi strategiju na osnovu koje će i preostali članovi porodice postati služinčad u bogatoj kući. Kao u pripremama filma pljačke dobro čuvanih zlatara, uvežbavaju dijaloge, i uskoro, sestra podučava sina Parkovih u oblasti umetnosti, otac postaje porodični šofer, a majka, posle mnogo muka i smicalica, uspe da potisne dotadašnju domaćicu. A onda će ova unesrećena žena, bačena na ulicu, doći do Parkovih, jer je nešto zaboravila u podrumu. A to će biti njen muž, koji je živeo kao zatočenik iz dvorca Zenda, sa dostavama hrane!

Ovaj smehotvorni plan ostvaren je bravuroznom dramaturgijom preciznom kao švajcarski sat, članovi porodice Kim se na poslu ponašaju kao da su se tu slučajno zatekli, porodica Park je presrećna jer sve se odvija glatko. Pa ipak, kad sirotinja počne u jednom času da oponaša hedonističke igre gospodara, rasplet dobija dimenzije surovog horora. I tu Bong pokazuje kako za njega prelaz iz jedne žanrovske matrice u drugu nije nikakav problem.

Izvorište ciničnog humora u ovom filmu nalazi se u antropološkoj percepciji odnosa više i niže klase savremenog društva. Pošto smo kao gledaoci uvedeni u pripreme porodice Kim da se osvoje radne pozicije u bogataškoj kući (ne i da je opljačkaju, ili izvedu nešto slično zapletima pljački i otimačina), zabavlja nas dovitljivost koju pripadnici sirotinjskih slojeva moraju da razviju kao osnovni psihološki mehanizam kako bi uopšte opstali. Dok članovi više klase mirno uživaju u svojim blagodetima i rasejano (sa diskretnim prezirom osmatraju one ispod), sirotinja koristi sve kreativne potencijale. Otuda su šibicari, prodavci magle, gutači ping-pong loptica, lažni pacijenti, maštoviti mitomani i tvorci izmaštanih biografija uvek tako simpatični i bliski svakom gledaocu. Reditelj je na tom nivou gradnje likova pokazao kakav je on neobuzdan zavirivač u predele ljudskih duša.

Posebno je zanimljiva funkcija podruma u kući Parkovih, koji samo promeni stanovnika, pa ponovo nastaje problem, kako novog stanovnika izvući na svetlo dana, bez težih posledica.

 

Dramaturgija ovog zabavnog trilera nijednog trenutka ne remeti prodornu percepciju odnosa klasa u neoliberalnom kapitalizmu. Ovde neću pominjati imena svih glumaca u ovom dvostrukom kvartetu (četiri-plus-četiri), izvanredna igra na ivici noža, koja će se završiti na pozicijama sa kojih su likovi krenuli u igru. Celokupni dizajn filma, sa fotografijom koja raskošno pleni toplim bojama, i muzikom koja kao kod Hičkoka uvek diskretno podvlači stilski smer filmske dramaturgije.

Film sam prvi put gledao prošlog novembra, na sjajnom beogradskom Festivalu autorskog filma. I ponovo, oko Nove godine, kad sam motrio kako se stilski oblikuje filmska naracija. Drugo gledanje je uvek važno, i uvek me rastuži kad neki moji prijatelji kažu: to sam gledao. To je kao kad bi neko rekao: već sam slušao Malerovu prvu simfoniju. Drugi i treći put je uvek novo, dodatno zadovoljstvo. Jer, film koji zaslužuje samo prvo gledanje, najčešće ne zaslužuje ni toliko. Ali to je već druga tema.

I da vam otkrijem malu tajnu: u međuvremenu sam dobio trajni snimak za kućnu upotrebu. Prošle noći, uoči ovog tužnog praznika, sa uživanjem, osmotrio sam ponovo Bongov film. Pa vi vidite.

Link to comment
Share on other sites

Nije bitno za sustinu teksta, ali mi je odmah upalo u oci. Nije da pas pratim dodelu oskara tako da za vecinu navedenih ne znam da li je tacno ili nije, ali sam 100% siguran da Giljerme del Toro ne samo da je nominovan vec je i dobio oskara za najboljeg rezisera 2018 godine za film The Shape of Water. Takodje mislim da se Nolan ne zove Kristijan vec Kristofer, ne znam da li ima oskara, ali sigurno je bio nominovan za film Denkerk iste godine. 

Link to comment
Share on other sites

Vlajcic ima 80 godina dobro i ume da se seti imena :classic_biggrin:

 

Inace u tekstu je uradio nesto najgore sto filmski kriticar moze, a to je da spojluje ceo film. Nije u redu prema onima sto nisu gledali, a onima sto su gledali sigurno ne treba

prepricavanje :-) 

Link to comment
Share on other sites

23 minutes ago, A sad said:

Nije bitno za sustinu teksta, ali mi je odmah upalo u oci. Nije da pas pratim dodelu oskara tako da za vecinu navedenih ne znam da li je tacno ili nije, ali sam 100% siguran da Giljerme del Toro ne samo da je nominovan vec je i dobio oskara za najboljeg rezisera 2018 godine za film The Shape of Water. Takodje mislim da se Nolan ne zove Kristijan vec Kristofer, ne znam da li ima oskara, ali sigurno je bio nominovan za film Denkerk iste godine. 

Jeste,u pravu si za ove detalje. 

Mada sam primetio da na ovom portalu precesto prave razne pravopisne greske,pa je moguce da otuda potice greska sa Nolanovim imenom. Vlajcicev fejl je svakako ovo sa del Torom. Ili jednostavno previd.

3 minutes ago, Tamburinjo said:

Vlajcic ima 80 godina dobro i ume da se seti imena :classic_biggrin:

 

Inace u tekstu je uradio nesto najgore sto filmski kriticar moze, a to je da spojluje ceo film. Nije u redu prema onima sto nisu gledali, a onima sto su gledali sigurno ne treba

prepricavanje :-) 

Ovo jeste cesta pojava u njegovim kritikama. Takav mu je "stil"...ja svejedno uzivam da ih citam. 
Nekada u stampi,danas preko ovog portala.

Link to comment
Share on other sites

4 minutes ago, Crni Bombarder said:

Jeste,u pravu si za ove detalje. 

Mada sam primetio da na ovom portalu precesto prave razne pravopisne greske,pa je moguce da otuda potice greska sa Nolanovim imenom. Vlajcicev fejl je svakako ovo sa del Torom. Ili jednostavno previd.

 

I Haneke je nominovan za Amor. To je sve onako na prvu, bez proveravanja, a ja ne pratim dodelu oskara uopste jos od kad je Majkl Mur drzao neke govorancije tamo, a i pre toga nisam bas nesto pratio. 

 

Naravno, ko radi taj i gresi, nije bitno za sustinu teksta, ali neka imena bas bodu oci. 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

26 minutes ago, A sad said:

a ja ne pratim dodelu oskara uopste jos od kad je Majkl Mur drzao neke govorancije tamo

Kad je primio "Oskara" za "Bowling for Columbine". Odrzao je neki anti-Bush-ovski govor (ili protiv intervencije u Iraku..davno bese pa se ne secam najbolje),a zanimljivo je da je bio izvizdan. :classic_biggrin: 

Link to comment
Share on other sites

3 hours ago, Crni Bombarder said:

 

 

Moram da priznam da jedno 20-30% ovih stvari uopšte nisam primetio kao na primer aluziju na kolonizaciju i sudbinu indijanaca. Maestralan film, uvede te u laku komediju a na kraju rasturi kompletno dotadašnji doživljaj filma. Glumac koji je igrao oca je fenomenalno odradio posao iako u početku izgleda smušeno, kasnije saznamo i zašto.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Zato mozemo na ovom,koji i ima takvu namenu

Dajte mi tri filma po kojima najvise pamtite Lea DiCapria. Dakle,ne njegove najbolje uloge ili omiljena filma u kojima je igrao,vec filmove sa kojima ga najvise povezujete 
Evo mog izbora (bas ovim redom):

1. Inception
2. The Wolf of Wall Street/The Revenant
3. Catch Me IF You Can

(ok,stavio sam cetiri jer nisam mogao da se odlucim za taj jedan pod br.2)

Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...