Jump to content

Uticaj doktora i filozofa na sveopšti bazd


Milenko Puzigaca

Recommended Posts

Kako je propao hrvatski patrijarhat

 

Među brojnim kulturalnim stereotipovima koji kolaju Hrvatskom, jedan od najžilavijih je onaj o patrijarhalnim Dalmatincima. Taj stereotip toliko je ukorijenjen i razglašen da ga je gotovo suvišno reproducirati.

 

Taj stereotip govori o pravom južnjačkom alfa-mužjaku s brkovima i lančićem oko vrata. Taj i takav Dalmatinac zapravo je look-a-like Miše Kovača koji po sav dan s muškim društvom igra karte i picigin, a kod kuće ga čeka krotka i kućevna ženica. Cijeli njegov život poprište je neprestane zabave i vječne produljene adolescencije, njega vuku horizonti, plovidba i Hajdukova gostovanja, on je Corto Maltese, mornar, gusar i partizan, skitnica koji više voli vjetar nego mirnu luku.

....

Moja ulica mirna je stambena ulica sagrađena 30-ih godina u splitskom downtownu, na pješačkoj udaljenosti od splitske povijesne jezgre. Kako je u Splitu u posljednjem desetljeću buknuo turizam, tako je i moja ulica doživjela - kažimo tu eufemistički - “demografske promjene”. Na takoreći svakoj kući pojavile su se famozne plave apartmanske pločice. I tamo gdje plavih pločica nema, domoroci svoje stambene kvadrate iznajmljuju na sivo preko booking.coma.

 

Kako zatopli u lipnju, moji dojučerašnji susjedi - bivši škverani, bivši radnici Jugoplastike, Bobisa ili cementare - napuštaju kvadrate u centru i kreću poput jegulja ili lososa na svakogodišnji egzodus na selo ili u vikendice. Dok ih nema, svoje kvadrate puštaju u optjecaj na tržište city break turizma. Tako izgleda „rentna ekonomija“ u mom portunu. Jedna je generacija dobila kvadrate od komunista, ili ih kupila gastarbajterskim novcem. Druga sad živi tako što koristi - reklo bi se stručno - “rentnu poziciju” za zaradu od turizma. No, kao što nikad nema zarade bez rada, bez rada nije ni ova.

I to je trenutak kad nam se razotkriva naličje dalmatinskog patrijarhata godine Gospodnje 2019. To naličje razotkriva se u mojoj ulici svake - recimo - ljetne subote.

 

Jer, te i takve subote vidjet ćete prvog od mojih susjeda kako mete lišće oleandra s prilaza apartmanu. Vidjet ćete drugog - pravog Dalmatinca s lančićem oko vrata - kako s gumenim rukavicama riba pod apartmana. Vidjet ćete trećeg kako brižljivo fregaje mrlje u apartmanskoj kuhinji u kojoj je, eto nevolje, baš sinoć Finkinjama prekipjelo mlijeko. Vidjet ćete četvrtog kako pažljivo pegla nabore na svježoj posteljini. Ili ispire musavo posuđe koje su sinoć ostavile Francuskinje. Pravi homo dalmaticusi - svi s majama na špaline, rećinama i lančićima - orno skrbe za tri kantuna apartmana, brižljivo opslužujući svoju rentnu poziciju. Tako je - u trijumfu turizma i u miomirisu Sanitara za WC - zauvijek umro dalmatinski patrijarhat.

...

Prije samo trideset godina, ti su ljudi - ili njihovi očevi - živjeli živote s kojima bi Ike Mandurić bio jamačno puno zadovoljniji. Kao “cjeloviti muškarci” odlazili bi svaki dan u šest na posao. Popili bi prije smjene u buffetu kavu i malu vekiju, a onda bi prolazili kroz porte velikih industrijskih kompleksa. Tamo bi “izlazili iz doma” i “vidjeli kako stvari stoje”. Tamo su svijet doista “stavljali pod kontrolu”: gradili su brane, mostove i vijadukte, savijali limove, varili brodske oplate, bušili planine, provlačili dalekovode.

 

Proizvod njihova “stavljanja svijeta pod kontrolu” bila su umjetna jezera, kanali, tuneli, brane, tankeri, elektro odašiljači i zrakoplovi. Bio je to svijet iz “Maljčika” Idola, svijet rumenih zora u kojem su pravi muški orijaši varili, lijevali i cementirali, mijenjali geologiju i topografiju, bili organizirani u sindikate, čitali novine i pripadali kolektivu. To je svijet iz staljinističkih (ili - ako hoćete - kidričevskih) fantazija koji je pateru Manduriću očito miliji od današnjeg, samo što to nije spreman priznati ni sam sebi.

 

Taj svijet više ne postoji. Hrvatski mužjaci, pa ni dalmatinski, više ne buše planine, na plave doline i ne grade industrijske monstrume. Umjesto toga, oni (ili njihova djeca) danas voze Uber, vode gastronomy tours, poslužuju lignje iz friteze, metu oleandrovo lišće i čiste kuhinju nakon neopreznih Finkinja. Je li njihova muškost ugrožena? Ako jest, to nisu napravili ni zli rodni ideolozi, ni istanbulske konvencije, ni liberalni kolumnisti. To je napravio kapitalizam.

Edited by Milenko Puzigaca
Link to comment
Share on other sites

20 hours ago, Milenko Puzigaca said:

 

 

Taj svijet više ne postoji. Hrvatski mužjaci, pa ni dalmatinski, više ne buše planine, na plave doline i ne grade industrijske monstrume. Umjesto toga, oni (ili njihova djeca) danas voze Uber, vode gastronomy tours, poslužuju lignje iz friteze, metu oleandrovo lišće i čiste kuhinju nakon neopreznih Finkinja. Je li njihova muškost ugrožena? Ako jest, to nisu napravili ni zli rodni ideolozi, ni istanbulske konvencije, ni liberalni kolumnisti. To je napravio kapitalizam.

Al lančiće ne daju, ko da im otme iz njihove duše kajlice 🙂
Volim Juricu da pročitam ima taj stil koji mi baš prija.

Link to comment
Share on other sites

14 hours ago, Accuphase said:

Doktor sa "nejlepšim keramičkim osmehom u regionu a i šire" osniva pokret "Vietezovi reda zmaja" u žarkoj & plemenitoj želji da nas sve vrati "korenima i tradicionalnim vrednostima".

Nije sve tako crno, pročitah da će biti trbušnih plesova. Nadam se ne njegovog naravno :classic_biggrin:

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

  

6 hours ago, vilhelmina said:

Srbiji samo rudnik, a ostalo vec razgrabljeno.

 

Pa sigurno da jeste, samo na to je trebalo misliti 1989, kad se to istovarilo na poziciju prvog u redu za grabljenje, pa radosno skočilo ne ni poslednje mesto u redu, nego u senkrup. Sad je kasno. Proš'o voz. Ostali samo teretni vagoni. Oni otvoreni, za ugalj, drva, rude, kamen, takve stvari, ne oni na koje je možda neko prvo pomislio da bi podmetao.

 

  

9 hours ago, vilhelmina said:

 

Aha, evo nasli smo nesto sto gosn Puzigaci smeta, bas lepo. Znamo i zasto, petarde mu plase psa. I onda ne bi imao nista protiv da Savo organizuje demonstracije protiv toga. 

 

Jeste, tačno, zato što bi te demonstracije bile da bi se poštovao zakon i da bi se usmrtilo divljaštvo, a ne dranje radi dranja. I nije tačno da mi smetaju petarde samo zbog psa. Mislim i to je, ali ne samo zbog toga, nego generalno. Smetalo mi je i kad nisam imao pse. A nisam ni prvi put sad to pomenuo, nego pominjem godinama unazad. Zato što je to divljaštvo. I upravo zbog toga je odavno protivzakonito, još iz vremena SFRJ. More mislim da je jos Mihajlo Obrenovic zabranjivao to pucanje na proslavama.

 

Ovo o tome kako "ima i ovde i onde" neću ni da komentarišem, osim kratko. Ima, posebno naglašeno u zakonima da može kad su praznici, ali svakako nema da se pirotehnička sredstva prodaju na ulicama, maloletnicima, i tako dalje. Poenta je, niko ništa drugo i ne očekuje nego da se tu podržava ama baš svako divljaštvo.


Ovo je iz najnovije izmene zakona 2019, kad su kazne još povećane:

 

ZAKON O JAVNOM REDU I MIRU: Za bacanje petardi predviđena kazna do 100.000 dinara, a za pucanje u vazduh iz vatrenog oružja od 100.000 do 150.000 dinara ili 30 do 60 dana zatvora

 

Quote

Osoba koja baci petardu na javnom mestu snosiće posledice ako ga neko od komšija ili prolaznika vidi i prijavi policiji. Čak i ako petardu bacite u svom dvorištu, možete odgovarati ukoliko se eksplozija čula i na ulici i uznemirila druge ljude. Takođe, ako se na ulici u tom trenutku zatekne policajac, on je dužan da vas prijavi!

 

Kazni neće biti pošteđena ni deca mlađa od 14 godina, ali će umesto njih odgovarati njihovi roditelji.

 

Podsećamo da pored bacanja petardi nove odredbe Zakona o javnom redu i miru ("Sl. glasnik RS", br. 6/2016 i 24/2018) predviđaju novčane kazne od 100.000 do 150.000 dinara ili 30 do 60 dana zatvora i za pucanje u vazduh iz vatrenog oružja.

 

Da petarde, osim što narušavaju javni red i mir, kao i bezbednost građana, mogu ozbiljno ugroziti i zdravlje, naročito najmlađih koji se njima igraju, upozoravaju i lekari, pa tako roditelji treba da budu veoma oprezni ukoliko deci kupuju petarde za praznike, jer te opasne igračke mogu da izazovu opekotine, oštećenja sluha i oka, pa čak i amputiranje dela šake.

 

Miris baruta je takođe veoma neprijatan deci koja imaju astmu ili probleme sa disajnim organima, pa može da dođe i do blagog gušenja.

 

Zato se prema sebi, ali i drugima tokom predstojećih Novogodišnjih praznika ponašajte odgovorno, jer bezbednost mora biti na prvom mestu!

 

Ali je lepo što kako reče perkos ne pada sneg da pokrije breg nego da se ostavi trag, i eto zato sam aktivan na ovim temama gde se srbuje. Zato sto je tu cela ta bulumenta laznih opozicionara, i laznih boraca za bilo šta u suštini predstavlja isto ono što su slobisti i šešeljevci predstavljali devedesetih, i što predstavljaju ovi doktori i filozofi iz ove teme i dan danas. Svi su oni na istoj strani, iako neki od njih misle da nisu, i to je strana anticivilizacije.

 

Onda, nekolicina najglasnijih protivnika rudnika na onoj temi (što je slučajno, moglo je da bude bilo šta kao povod) čim im se malo zadrma kavez, počnu sve da svode na licno, i neprekidno se bave necijim likom i delom, po lokalnim palanačkim obicajima. Takođe, neprekidno navode svoje ili tuđe emotivne dozivljaje kao nekakav argument, a onda imaju problem što neke druge to uopšte ne interesuje.

 

Plus ti drugi smatraju da je neviđena nekultura stalno se pozivati na nekakav svoj emotivni dozivljaj sveta, ili bilo čiji, i primoravati sve ostale da se njime bave. To je BTW jedan od milion razloga zbog kojih sam se odrodio, što reče Clash. Tu ne umeju da se drže teme, nego bi onako palanački, samo da pričaju o ljudima: "ti ovo, ti ono, ti si ovakav, ti si onakav...". Ili još gore, o čemu god da je tema, tema je o njima. "I ja tako, i ja ovako, i ja ovo, i ja ono, ja, ja, ja, ja..." I na tome treba da poradite. Nije urbano.

 

To sa tim rudnikom, sve se isto ponavlja kao ova stvar sa EU koja traje 20 godina. Pa i 30, ali prvih 10 ne racunamo. Hocete vi u EU ali pod vasim uslovima. Ovo hocete, ono necete, bla bla bla bla, potpuno neki zauman pogled na svet. Evo ga i ovaj vas sampion. Hoce on na turnir, ali pod njegovim uslovima, koji po njemu treba da nisu isti za njega kao za sve ostale. Je li to normalno razmisljanje? Naravno da nije.

 

Drugo, ako se od pojedinca ocekuje da trpi posledice svojih prethodnih dela i izbora, ne vidim zbog cega isti princip ne bi vazio za zajednice. To sve o cemu neki pisu i kukaju, to, bu hu, gledaju na nas kao na zemlju jeftine radne snage i sirovina, neće da dođu pravi investitori, nego sve neki krivi, jer zli oni ne rasumeju da je to tu u stvari The Jako Mudo i pravi genija itd, to je sve posledica svih prethodnih izbora koje je to "drustvo" napravilo svih prethodnih godina, decenija, pa i vekova.

 

Podrzao sam onaj @handys-ov post, o puristima i izborima, jer u pravu je covek, onako generalno. Ko hoće da smenjuje "vlast" treba da izađe na izbore i glasa za nekoga ko ima šanse da pređe cenzus, i da to nisu ovi zavetnici i qrtzi paltzi, ne da bojkotuje izbore. To je tačno, ali ja ipak i dalje necu izlaziti na izbore, jer smatram da jos niste dovoljno izgaženi. Zato što još uvek ne prihvatate realnost. Koja je da ste sami sebe doveli u situaciju da ste poslednji, i nemate pravo da birate. Ili preciznije, i dalje negirate stvarnost. A to nije normalno.

 

Sta hocete vi, da se izvučete bez posledica šta god radili, takođe po lokalnim srbskim običajima? Da zaustavite vreme, onako palanački, pa kao da nista nije bilo? Da nađete vezu pa da prođete nekažnjeno? E, to bi vidiš bila nepravda. Zašto bi se društvo koje je decenijama i vekovima pravilo pogrešne izbore izvuklo? Drugi kako hoće, ja se ne stavljam na stranu nepravde. I zato ovde učestvujem kako učestvujem. To što ste se ovoliko razgalamili u poslednje vreme samo znači da tek sad polako tu stvari dolaze na svoje mesto. Imaš da platiš. Zašto više kriti, rudnika će biti :lol_2:

Edited by Milenko Puzigaca
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Ne vredi, Puzigaca, dzaba se trudis. Nikad me neces ubediti da si los covek. Fali u tvom pisanju ona fina nota rafinisanog zla, koju neki forumasi tako vesto uspevaju da provuku kroz svoje postove, a da ipak zvuce pristojno, mnogo pristojnije od tebe. Ti to ne mozes jer u tebi tog zla prosto nema, pa kakve god gadarije napisao, ja ti nista ne verujem.

A nije da te ne uzimam zaozbiljno, naprotiv. Samo iz tih tvojih stilskih vratolomija gde se sve neko mamuza, gazi, sutira i dobija po nosu, ja citam samo iskrenu zelju dobrog coveka da njegovo okruzenje postane bolje mesto za zivot. E sad, sto ti je malo cudan nacin izrazavanja te zelje, pa dobro, to je tvoj stil. 

Tako da ti ne vredi da se trudis da me razuveris, nisi taj zlobni namcor kakvim se predstavljas i gotovo.

  • Like 1
  • Ha-ha 3
Link to comment
Share on other sites

OK, nego evo ga još jedan filozof, propagira i podstiče i veliča ludaštvo, naravno, na RTS:

 

Quote

Patrijarh Porfirije: Kosovo je za nas okovano nebom

 

„Najbolje je Vasko Popa rekao, 'polje kakvog nema, nebo iznad zemlje i nebo ispod zemlje'. Dakle, Kosovo je za nas okovano nebom i u tom smislu ne može biti predmet pragmatičnosti, predmet racionalnog i logičnog“


I sad svi ovi komplet doktori i filozofi i ostali očekuju da neko normalan bude sa njima na istoj strani u vezi bilo čega. Ma nosi se bre više. Nosi se. Daj pet rudnika :lol_2:

Link to comment
Share on other sites

Nije u tome stvar, znam i ja da mlađe više zanima šta ima na Netflix-u, a starije razne farme nego šta benave razni srbski filozofi i mislioci, već da takvi i njihove gluposti treba da budu na margini društva tamo da smrde.

 

Tako su i onomad sva ona benavljenja bila "gluposti tamo nekih komunista", pa su ih nametnuli svima, da pola svog vremena gube na ta sranja.

 

Onaj ko je dosledan ako zastupa npr to sto tamo pricate o rudnicima, i navodite primere naprednih zemalja gde zbog sređene države i ne pomišljaju na rudnike, treba isto tako da zastupa izguravanje ovakvih na margine drustva. I ostalih doktora i filozofa isto.

 

Evo, ne mora odmah NATO da bude na listi prioriteta, ali ako se pojavi neko ko u predizbornom programu pri vrhu liste ima iscakavanje nogom sa drzavne sise zauvek (okovanim bakandžama direktno u trticnu kost, onoliko jako koliko je onaj Pantelić šutnuo loptu kad je dao gol šutirajući preko celog fudbalskog terena) svih doktora i filozofa koji kenjaju protiv civilizacije, tome ću obezbediti min 20 sigurnih glasova.

 

U principu da ima u programu isto ono sto je Austrougarska svojevremeno trazila, to sam ovde video na forumu, da se najure iz vojske itd koji sire anticivilizacijsku propagandu, e to. Moze i ono jedino sto tada ovi nisu ispunili. Da se pozovu pravi istrazni organi, pa da vidimo mi ko je palio ambasade, a oni to verovatno vec znaju. To je prava opcija za glasanje. Ne neki bilmezi.

Link to comment
Share on other sites

Pa onda, RTS je (kao) transformisan u javni servis da bi i dalje mogao da bude finansiran iz budžeta, i da onaj koji to ne gleda ne bi morao da plaća pretplatu na nešto što ne koristi. Je li tako, jeste. Pa ako je RTS javni servis, onda treba da emituje samo informacije od javnog značaja, bez reklama, i bez propagandnih pamfleta kao što je ovaj. Ili kao što je bio onaj pamflet protiv Rio Tinta, ono sa lažnim hibster poljoprivrednikom, koji udaraju na emocije, da bi se manipulisalo "javnim mnjenjem" zemlje Srbije. Što reče Cyber, informativna vrednost 0, propagandna vrednost 10. Je li to javni servis?

 

Slušao sam ranije oko dve godine svakodnevno neki džez radio iz Njujorka koji je javni servis. I sad ga slušam povremeno, ama tu osim muzike idu samo informacije o vremenu, stanje na putevima, tih nekoliko retkih reklama su o koncertima koje organizuje taj radio u svrhe finansiranja istog, i vikendom do podne (po NY vremenu) imaju religijske emisije. Ali je to tako izbalansirano da sve glavne religije imaju svoje vreme, pa ponekad imaju i zajedničke emisije. I baš sam ponekad slušao čak i te emisije, zato što je milina slušati kako katolički, protestantski, jevrejski i islamski sveštenici, i ponekad iz manjih konfesija, pričaju o temama koje su i svetovne, i religijske, ali primereno današnjem svetu. A šta je to tu? Gde su protesti protiv takve zloupotrebe javnog servisa? Jesmo li se za to borili, drugovi?! :lol_2:

 

Da i kad sam pomenuo Njujork, samo za ove drugove koji bi da se porede sa Holandijom. Pa kad oni koji bi da se porede sa Holandijom osnuju na drugom kontinentu naselje koje posle postane najvažniji grad na svetu... Iliti kakvi ste vi... :classic_biggrin:

Edited by Milenko Puzigaca
Link to comment
Share on other sites

  • 3 weeks later...

Konacno neko normalan:

 

https://www.espreso.co.rs/vesti/drustvo/959901/nismo-svi-novak-i-srbi-nisu-posebni-srbljanovic-brutalna-o-djokovicevoj-deportaciji

 

Dramaturškinja i profesorka na Fakultetu dramskih umetnosti Biljana Srbljanović osvrnula se na sagu o Novaku Đokoviću koja je juče dobila epilog - deportaciju prvog reketa sveta iz Australije.

 

Ona je u tekstu za jučerašnje izdanje štampano izdanje "Blica" napomenula da u trenutku objavljivanja tog komentara još uvek nije bilo poznato šta će se desiti sa Novakovim učešćem na turniru.

"Ali, kako god paradoksalno da zvuči, u celom ovom fijasku oko Đokovićevog učešća na Australian Openu, najmanje je važno njegovo učešće na Australian Openu", započela je Srbljanović.

 

Sve što je prethodilo, što je uopšte dovelo do ovog incidenta, a zatim i način na koji se pravno procesuira, potom sve reakcije, medijski napisi, spekulacije, otkrića i "otkrića" mogućih neregularnosti u zvaničnim dokumentima, svi ispadi njegove porodice, političara, australijske i srpske vlasti, Vučićevi tvitovi, mamine suze, Novakovo ćutanje, ženino tihovanje, sve zajedno je udžbenička studija slučaja i još jedna epohalna propuštena prilika da, kao društvo, a uz minimum razumnog ponašanja, shvatimo šta je naš fundamentalni problem.
 

Mi uporno odbijamo da prihvatimo jednu jednostavnu, baš onako prostu, a temeljnu istinu: Srbi nisu posebni. Prosto nisu. Isti su kao i svi drugi, čak i najposebniji među nama, vrede isto koliko i najneposebniji bilo gde na svetu i to je prosto tako", istakla je dramaturškinja.

 

"To ne znači da svi imamo ista znanja, talente, zdravlje, pamet, sposobnosti u bilo kom smislu. Naprotiv, to samo znači da neko genijalno darovit, kao ljudsko biće ne vredi više od tupavog mediokriteta, i fala bogu da je tako, a da zakomplikujem stvar, odlično znam i kad nije, jer, naravno da nisam tako naivna i slepa, da ne vidim da se čitava planeta raspada upravo zbog ogromnog jaza između jednog procenta onih koji imaju više moći i bogatstva od ostatka sveta, čime su u mogućnosti da se ponašaju kao da su posebni, ali to ih ne čini suštinski takvim, kakvu god to moć da imaju. Ali da ne gnjavim sa novinskom filozofijom jer sad nije ni bitno.

 

Ono što jeste bitno je da svi nismo Novak. I da, ako očekujemo da on po nečemu zaslužuje drugačiji tretman od celog jednog kontinenta (na koji on, a ne kontinent u njega, pokušava da uđe) nije ni čudo što se posle pitamo – kako to da nas ceo svet mrzi? Prvo, svet nas ne mrzi, jer smo nebitni i ponavljam, nismo mi Novak. Drugo, mi mrzimo svet, jer mislimo da smo posebni, a da to niko drugi ne shvata. Treće, svet ne mrzi ni Novaka, nego se ovaj genijalni sportista tokom cele karijere uporno trudi da ga vole više, pa se posle ljuti što u tome ne uspeva. Na kraju, u pitanju je ipak samo tenis, vrhunski sport, ogroman novac, milionske zarade i neograničen uticaj za veoma malu grupu ljudi koji svoju moć koriste samo za sebe", nastavlja Srbljanović.

 

To da li će Novak (i sa kakvim uspehom, nakon celog skandala) igrati turnir, važno je samo za njega i za biznis Australian Opena, onda za zarade na tv prenosima, za reklamne agencije i plasiranje robe i ugovora. Za čovečanstvo je bukvalno beznačajno. Čak je i za Srbiju irelevantno, osim što se pokazujemo u poslovično bednom svetlu.

I da nastupi i da ne nastupi, nema nikakve veze sa "borbom za slobodu", sa Đokovićevim "suprotstavljanjem tiraniji", sa "brukom međunarodne zajednice" i sa "borbom protiv ropstva australijskog naroda". Ima isključivo veze sa činjenicom da jedan od najvećih sportista svih vremena smatra da je važniji od svih.

 

Može da propusti turnir, može da se vakciniše, može da se ne vakciniše, pa da ga ne prime, može da iskoristi javnu govornicu i kaže u kakvim uslovima žive pravi pritvorenici australijskih imigracionih vlasti, a ne da traži ličnog šefa i bazen, zgađen nivoom usluge u "zatočeništvu", mogao je i da dođe 3 dana ranije, pa da sedi u karantinu propisano vreme, mogao je da ne ide bolestan među decu, pa da posle ima problem što se sumnja da je zaista bio bolestan, mogao je da kaže ocu da ućuti i da sam ne iznosi javno sumanute para-naučne stavove za koje ga niko ni ne pita, mogao je da se naljuti i kaže – nećete me? E, pa odo ja.

 

Sve je ovo mogao, samo da ga mi, kao društvo, nismo ubedili da se ovim bori da dokaze srpsku posebnost. Da svet mora da se prilagodi njemu-nama, a ne obratno. Da on-mi vredimo više od svih.

Da su Nadal ili Federer ovako nešto uradili, spalili bismo im ambasade i tu nema dileme. Ali, stvar je u tome što oni to ne bi uradili, jer ne trpe nezdravi nacionalni pritisak da se, pred svaki turnir, ponašaju kao da idu u vojsku po pušku, a ne da lupaju loptu sportskim instrumentom.

 

Novak, na žalost, nije te sreće. Pritisak da nas "osveti", da dokaže našu posebnost, našu inferiornu superiornost, dovodi ga u ovakve nevolje. Samo kad bismo ga ostavili na miru, da radi ono što radi najbolje na svetu, i da ne očekujemo ništa drugo, svima bi bilo lakše. Ko zna, možda bismo otkrili da ga svet u stvari baš voli".

  • Like 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

2 hours ago, Milenko Puzigaca said:

Sve što je prethodilo, što je uopšte dovelo do ovog incidenta, a zatim i način na koji se pravno procesuira, potom sve reakcije, medijski napisi, spekulacije, otkrića i "otkrića" mogućih neregularnosti u zvaničnim dokumentima, svi ispadi njegove porodice, političara, australijske i srpske vlasti, Vučićevi tvitovi, mamine suze, Novakovo ćutanje, ženino tihovanje, sve zajedno je udžbenička studija slučaja i još jedna epohalna propuštena prilika da, kao društvo, a uz minimum razumnog ponašanja, shvatimo šta je naš fundamentalni problem.

 

Emocije su kognitivna kategorija. Dokaz za to je da se one mogu - ali ne nuzno - kultivisati.

Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...

Oko paralele sa ovim događajima i WWII, zapamtio sam jos nesto sto je Yoyogi pisao o Japanu (on je naucen u spijunsko teroristickim centrima  da sve pamti :lol_2: ). 

 

U vreme WWII, vecina Japanaca nije nikad videla cara, znali su samo za njegov glas na radiju, ili na gramofonskim pločama. U to vreme se car nije pojavljivao u javnosti. Samo su znali da tamo negde postoji car koji sedi u kuli od slonovace i zapoveda, isto kao Putler sada. Mislili su da je taj car neko mitsko bice ili nesto, veći od svega. Čak i Akira Kurosava je pisao da je kao mlad bio lud pa je verovao u tadasnju ratnu doktrinu Japana, da ako se saveznici iskrcaju, i krenu da pobeđuju, svi u Japanu treba da izvrse ritualno samoubistvo. Posle je progledao, što je sam priznao, pa je poceo da govori kako "svetlo dolazi sa zapada". Poenta je, u to vreme, za Japance je car bio nesto kao svojevremeno za staru Grčku Zevs, nesto sto se podrazumeva, "absent landlord", čija se ne osporava. 

 

A onda, posle kapitulacije, kad je vecina Japanaca prvi put videla cara, na slici sa generalom MacArthur-om, koji je bio duplo veći od cara Hirohita, sve se promenilo. Nisu kukali. Japan, mala, izolovana zemlja, i posebna civilizacija, je već 20, 30 godina posle WWII, uradio šta? Pa bili su, a i sad su... druga, treca, a svakako cetvrta ekonomija sveta, posle US, Kine i EU, koje su u principu celi kontinenti.

 

Poenta je, za one koji odbijaju da vide, guženje je dobro :lol_2:

Link to comment
Share on other sites

Japan je bio oduvek snazna ekonomija, npr Hitchi je osnovan 1910, Toyota 1937, Micubisi 1870 :classic_ohmy:Yamaha, muzicki instrumenti 1887, Seiko 1881 itd itd.

Kako se mi mozemo porediti sa tako jednim velikim narodom, koji i dalje ima cara, koji se ne odrice svog pisma, koji se ne odrice svoje kulture, koji je cak pametno iskoristio okupaciju da ne baca vise pare na vojsku, nego da ulaze u ekonomski razvoj, slicno Njemackoj.

 

Dakle to je neuporedivo sa Srbijom ili ex-Yugoslavijom, kojom je vladala feudalna Turska, koja nije apsolutno nista ulozila u razvoj za tih nekoliko stoljeca,kao i da smo preskocili vreme renesanse, jedan kljucni period koji je Evropu nacinio onim sto jeste.

To je osnovni razlog zasto je Slovenija bila razvijenija od ostatka SFRJ.

 

Znaci kada je Japan poceo da se bavi modernom industrijom, kod nas je vrhunac ekonomije bilo svinjarstvo. :59:

 

Sjecam se kada sam djecom bio u Parizu, imali smo odlican hotel, 5 minuta pjeske do tornja i sa fantasticnim pogledom na grad i kada pogledas taj grad i onda se pitas kako cemo mi njih da stignemo pogotvu jos sto smo bili uglibljenji u komunizam 45 godina, cije prave posljedice su se pokazale devedesetih?

Sve bivse komunisticke federalne, multinacionalne drzave su se raspale, jer su pogresno gradili medjunacionalne odnose, pojedinac nije bio bitan itd itd.

Edited by Amigo
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Pa niko ne kaze da se porede neke gologuzije sa Japanom, gde su jos 1939 napravili potpuno svoj TV, da nije po licenci, kompanija JVC, dok je ovde najrasirenija tehnologija bila drveno ralo i volovi, nego da se treba ugledati na bolje. 

 

Uostalom oni ne bi ni bili to što su, da su se ponasali kao razni gologuzani, koji su gologuzani uglavnom zbog toga sto stalno bulje sebi u strokav pupak, umesto da gledaju napred. Poenta je da je Japan stvarno bio razgužen i srušen, kao i Nemačka, pa nisu 20 godina posle kukali i dalje o tome, nego su gledali napred, a to ako su i pominjali, pominjali su kao lekciju iz koje su nesto naucili, a ne kao izgovor za sve, a posebno nisu to koristili kao izgovor da se ne promene i uljude, i jedni, i drugi.

Link to comment
Share on other sites

On 3/11/2022 at 5:51 PM, Amigo said:

Japan je bio oduvek snazna ekonomija, npr Hitchi je osnovan 1910, Toyota 1937, Micubisi 1870 :classic_ohmy:Yamaha, muzicki instrumenti 1887, Seiko 1881 itd itd.

Kako se mi mozemo porediti sa tako jednim velikim narodom, koji i dalje ima cara, koji se ne odrice svog pisma, koji se ne odrice svoje kulture, koji je cak pametno iskoristio okupaciju da ne baca vise pare na vojsku, nego da ulaze u ekonomski razvoj, slicno Njemackoj.

 

Dakle to je neuporedivo sa Srbijom ili ex-Yugoslavijom, kojom je vladala feudalna Turska, koja nije apsolutno nista ulozila u razvoj za tih nekoliko stoljeca,kao i da smo preskocili vreme renesanse, jedan kljucni period koji je Evropu nacinio onim sto jeste.

To je osnovni razlog zasto je Slovenija bila razvijenija od ostatka SFRJ.

 

Znaci kada je Japan poceo da se bavi modernom industrijom, kod nas je vrhunac ekonomije bilo svinjarstvo. :59:

 

Sjecam se kada sam djecom bio u Parizu, imali smo odlican hotel, 5 minuta pjeske do tornja i sa fantasticnim pogledom na grad i kada pogledas taj grad i onda se pitas kako cemo mi njih da stignemo pogotvu jos sto smo bili uglibljenji u komunizam 45 godina, cije prave posljedice su se pokazale devedesetih?

Sve bivse komunisticke federalne, multinacionalne drzave su se raspale, jer su pogresno gradili medjunacionalne odnose, pojedinac nije bio bitan itd itd.

Prvo, nije predratna Jugolavija bila toliko nerazvijena, to je ostalo od komunisticke propagande. Imala je tu i tamo solidnu industriju jos od tada. 

Druga stvar, ima i zemalja koje su zaista krenule od nule, tj nikad nikakvu industriju nisu imale, pa su danas razvijene zemlje. To pogotovo vazi za zemlje jugoistocne Azije, Koreja recimo, na prvom mestu, pa zatim

Malezija, pomalo i Tajland, a sada se sve vise razvija i Vijetnam. Singapur je vec nesto posebno - najveca luka. Pa na drugim krajevima sveta imamo latinoamericke zemlje na prvom mestu CIle i Urugvaj, u Evropi bi 

dobar primer bila Poljska. itd. Dakle, to sto smo nekad bili nerazvijeni nije razlog da moramo ostati nerazvijeni i danas. 

Link to comment
Share on other sites

1 hour ago, Darth Bane said:

Prvo, nije predratna Jugolavija bila toliko nerazvijena, to je ostalo od komunisticke propagande. Imala je tu i tamo solidnu industriju jos od tada.

 

Ja sam svakako misljenja da bi bilo bolje da je ostala kraljevina. A imali smo i lijepu kraljicu Mariju 🙂

 

9904ef8a62792557b05c91abb256e490.jpg

 

Quote

Druga stvar, ima i zemalja koje su zaista krenule od nule, tj nikad nikakvu industriju nisu imale, pa su danas razvijene zemlje. To pogotovo vazi za zemlje jugoistocne Azije, Koreja recimo, na prvom mestu, pa zatim

Malezija, pomalo i Tajland, a sada se sve vise razvija i Vijetnam. Singapur je vec nesto posebno - najveca luka. Pa na drugim krajevima sveta imamo latinoamericke zemlje na prvom mestu CIle i Urugvaj, u Evropi bi dobar primer bila Poljska. itd. Dakle, to sto smo nekad bili nerazvijeni nije razlog da moramo ostati nerazvijeni i danas. 

 

Citao sam o Singapuru i njegovom razvoju zahvaljuci Lee Kuan Yew covjeku koji bio premijer Singapura i koji je stvorio jedan anti-korpucijski i multikulturalni sistem gdje se prije svega gledalo na sposobnosti ljudi, a ne na pripadnosti nekoj naciji ili rasi, znaci sve suprotno sto se kod nas radilo i jos uvijek radi, kao i u svim ostalim bivsim komunistickim zemljama istocne Evrope gdje je nacionalizam jos uvijek jako izrazen.

Fascinatna jedna prica vrijedna da se detaljno prouci.

Medjutim ima i jedna druga stvar, da se tamo radi bas mnogo, od jutra do sutra. Upoznao sam jednog Singapurca koji je dosao u Kanadu gdje on misli da je ipak bolji zivot, jer se manje radi :lol_2:

Edited by Amigo
Link to comment
Share on other sites

  • 4 weeks later...

 

 

23 hours ago, Beonegro said:

Izbacivanje izraza rašisti iz upotrebe na ovom forumu za mnoge čini ovu temu manje zapaljivom, pa ajde da se držimo istog principa i za izraz Ukri.

 

Da ne zagađujem tamo temu :classic_biggrin:
 

Ni meni se to ne sviđa ali se ne oglašavam jer znam da nije to iz loše namere nego je tu (ružan) običaj nepoznate ljude (kao npr "Noleta" i slične) pa eto sad i narode nazivati nadimcima i skraćivati im imena, prezimena itd.


Ovo sam odavno negde procitao, bilo je sedamdesetih valjda, tako nesto. Na glasu Amerike cita onaj vesti iz zemlje, i jedna vest je bila da je u nekom selu "Mister Petra Petrovica" ujela zmija. To je navedeno kao primer kulturoloskih razlika, jer ovde bi rekli "seljaka" ili "zemljoradnika" ili samo Petrovic Petra itd.


Ili pre nekoliko godina vidim tekst o sakupljacima kostiju uginulih krava u Indiji od kojih se pravi aktivni ugalj za filtriranje vode, i kako ih tamo proganjaju jer su krave svete životinje, i zbog toga što rade spadaju u kastu "nedodirljivih" pa moraju to da rade noću. I sad u tekstu pise "gospodin taj i taj" a na slici jadnik samo sa krpom oko bokova. I kad videh ono "gospodin" pomislih ma ovo mora da je BBC tekst, i stvarno jeste bilo preuzeto sa BBC.


Ne znam odakle tu ta potreba za prsudupizmom sa svima, ali mi se ne sviđa i nikad mi se nije sviđala. To je ono što je Milovan Danojlić nazvao "zverska neposrednost" dok je bio normalan, pre nego sto je odrtaveo pa počeo da veliča takve stvari.

Link to comment
Share on other sites

TOMISLAV MARKOVIĆ: Kad nema opsade Sarajeva, dobri su i pokolji po Ukrajini

 

Prošlo je trideset godina otkad su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i njihovi zločinci započeli opsadu Sarajeva. Pod budnim okom Slobodana Miloševića i njegovih ideologa iz Beograda koji su osmislili, finansirali i pomagali na sve načine agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Skoro četiri godine zlikovci su granatirali i snajperisali grad, gađali su bolnice, stambene zgrade, bogomolje, pijace, biblioteke, kuće; ubijali su sve redom, muškarce, žene, decu, starce, ljude u redovima za vodu, ljude koji pokušavaju da dođu do hrane. Na Sarajevo je u proseku padalo 329 granata dnevno. Zločinci su ubili na hiljade Sarajlija, ubili su 1601 dete, ranili su preko 50.000 građana. I nisu uspeli da osvoje i ubiju grad koji su mrzeli iz dna duše.

 

O opsadi Sarajeva napisano je mnogo knjiga, ispisano i izgovoreno na hiljade svedočanstava, puni su zapisnici Haškog tribunala činjenica o strašnim zločinima Mladićeve vojske, ali u zemlji Srbiji koja je pokrenula mašineriju smrti gotovo ništa od toga nije poznato. Američki novinar Peter Maass bio je ratni dopisnik, napisao je knjigu „Ljubi bližnjeg svog“, tu opisuje i svoj boravak u Sarajevu tokom opsade.

 

Samo jedan tipičan detalj koji objašnjava mnogo: „Roditelji su rijetko izlazili zajedno. Ako su, kojim slučajem, morali izaći zajedno, ali u različitom smjeru, jedno od njih, recimo, na posao, a drugo u potragu za hranom, nisu izlazili u isto vrijeme. Jedno bi ostalo da sačeka da onaj drugi stigne dovoljno daleko tako da ih ne može pogoditi ista granata”. Maassova knjiga nikada nije objavljena u Srbiji, za naše društvo i čitaoce ovo je i dalje zabranjena tema.


Uobičajeni dan pod opsadom

Jedan zapis u “Sarajevu za početnike” Ozrena Kebe nosi naziv “Uobičajeni dan”:

 

“8,17 – djevojka na mostu, pravo u glavu. Glasa nije pustila.

 

9,00 – snajper ne prestaje. Tijelo djevojke još je tamo, niko mu ne može prići.

 

9,30 – granate po Velepekari. Ionako nema hljeba.

 

10,00 – granate po tramvajskoj stanici. Ionako ne rade tramvaji.

 

10,22 – jedan mladić trči do tijela, onaj odozgo dvaput puca na njega. Mladić se sklanja iza kontejnera i više se ne pojavljuje.

 

10,45 – Con Coughlin, novinar Sunday Telegrapha, na BBC-u: ‘Ko je god bio u Sarajevu i vidio kako se Srbi ponašaju, poželio je vojnu intervenciju. Takvu bahatost ne može shvatiti niko ko je nije doživio’.

 

10,53 – mladić izviruje iza kontejnera, puzi do djevojke, obuhvata je lijevom rukom i onda, i dalje puzeći, vuče nazad. Težak prizor: krvava glava koja visi, krici ljudi koji to gledaju sa prozora, mladić koji opet nestaje iza kontejnera.

 

11,00 – granate, granate, granate…”

 

Nije ceo dan, samo jedno obično prepodne u gradu pod opsadom. Nama koji nismo doživeli ništa slično i to jedno prepodne je nezamislivo, kamoli čitav dan, kamoli još 1424 takva dana. Kebina knjiga prevedena je na nekoliko jezika, objavljivana je širom sveta, slavni Horhe Semprun pisao je predgovor za jedno izdanje. “Sarajevo za početnike” nikada nije objavljeno u Srbiji, a kako stvari stoje – neće ni biti u skorije vreme.


Zavet ćutanja, mafijaška omerta

 

Ratni zločini koje su srpske snage počinile u BiH ovde se uporno poriču, negiraju, falsifikuju i zamagljuju, temeljno i sistematski, na tome rade sve moguće elite, politička, crkvena, intelektualna, medijska. Što se tiče srpskog društva – nikakve opsade Sarajeva nije ni bilo, to se nekome samo pričinilo. Pre nekoliko godina Demostat je radio istraživanje javnog mnjenja o tome koliko građani Srbije znaju o ratovima devedesetih. Na pitanje “Da li ste čuli za neki grad koji je u ratovima devedesetih bio pod opsadom četiri godine?”, 71 posto ispitanika odgovorilo je negativno. Nikad čuli, pojma nemaju o čemu se radi, znaju samo da su Srbi najveće žrtve i da su oni uvek pod opsadom, evo o tome i srpski književnici pišu romane, dobijaju ugledne nagrade i bivaju uvršteni u književni kanon.

 

Ne znati da je grad u susednoj zemlji bio skoro četiri godine pod opsadom, da su ga rušile i zatirale upravo srpske snage, da je čitava ta – što bi se rečnikom današnje zločinačke propagande reklo – specijalna vojna operacija organizovana i smišljena u glavnom gradu zemlje u kojoj živiš, ne znati da si ti, tvoji roditelji, prijatelji, komšije i rođaci finansirali ubijanje nedužnih civila i rušenje Sarajeva – zaista je pravi podvig. Pogotovo u vreme interneta kad je za saznanje o opsadi Sarajeva potrebno samo dva klika. Ali, možda građani Srbije ne znaju šta se događalo u ratu, ali zato jako dobro znaju šta ne treba da znaju, za šta ne treba da se raspituju i koje sajtove ne smeju da posećuju. Mnogo se kod nas priča o kosovskom zavetu, ali to je puka mitologija, ovde je na snazi samo jedan zavet – zavet ćutanja, mafijaška omerta.


U državi mrtvih

 

Paradoksalno je što nacionalisti negiraju opsadu Sarajeva, ostale ratne zločine i genocid – iako nameravaju da ih ponove. Ideologija velike Srbije nikada nije poražena, nije nestala, samo je promenila ime i prezime, pa se danas zove Srpski svet. Na čelu Srbije nalaze se učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, drugi ešalon: Šešeljev potrčko i nosač gajbi s pivom Aleksandar Vučić je apsolutni gospodar Srbije; portparol smrti i Miloševićevog SPS-a Ivica Dačić do juče je bio predsednik Skupštine, pre toga ministar; Aleksandar Vulin, visoki funkcioner JUL-a Mirjane Marković, ministar je policije, pre toga ministar odbrane, pre ministrovanja bio je zadužen za Kancelariju za Kosovo. Ova ekipa je ponovo pobedila na izborima, tako da za Srpski svet nema zime.

 

A čak i bez njih nema nade da će se velikosrpske tlapnje ugasiti, pošto najveći deo onih koji su se kandidovali na izborima spada u negatore zločina, za opozicionog protivkandidata Vučiću, Zdravka Ponoša, Ratko Mladić je oficirčina koji je u BiH pravio neke briljantne vojne akcije, a ne masovni ubica. O Zavetnicima, Dverjanima, četnicima iz Nade za koje nema nade i ostalim Vacićima da i ne govorim. Svi se oni mole ispred freske Ratka Mladića na Vračaru, tamo je jedini svetac kojeg poštuju i bog kojem se klanjaju. Sva ta nacional-bulumenta istrajno radi na tome da Srbija nikad ne sazna za opsadu Sarajeva. A građani se ne bune, već dobrovoljno sarađuju na brižljivom negovanju sopstvenog neznanja. U državi mrtvih nema saosećanja i ljudskosti, ta osećanja imaju žive duše, a naši zombiji su dušu odavno prodali đavolu, po uobičajenoj tarifi – ni za šta.

 

Bosna juče, Ukrajina danas

 

Godinama smo se pitali kako je uopšte moguće da se čovek pretvori u zver i počne mirno da ubija nedužne ljude, ili da ostane potpuno ravnodušan prema tuđoj patnji, ili čak da navija za ubice. Jedan snajperista koji je pucao sa brda na Sarajevo ovako je govorio: “Što bih trošio dva metka? Pucam u dijete i samim time ubijem i majku, jer ubistvo djeteta za nju je ubistvo”. Neshvatljivo za ljudski razum, a neshvatljivo je i da obični ljudi to podržavaju.

 

Danas uživo gledamo kako ruski agresori čine iste zločine po Ukrajini, granatiraju, ruše, ubijaju sve redom, isto kao što su to radili Mladićevi zlikovci. Ista je i propaganda, osvajačka ideologija, slušamo iste jezive laži o Ukrajincima koji granatiraju sami sebe, kao što smo pre mnogo godina slušali kako Sarajlije granatiraju sami sebe na Markalama. Masovne pokolje, uništavanje gradova, silovanje devojčica, hladnokrvno ubijanje civila, pucanje u ljude iz zabave, maroderstvo, spaljivanje leševa, zakopavanje u masovne grobnice – masovno podržavaju obožavaoci Ratka Mladića, negatori opsade Sarajeva koji bi je rado ponovili.

 

Raduju se tuđoj patnji, uživaju u prizorima razaranja i smrti, crtaju naokolo zlokobno slovo “Z”, simbol ratnih zločina. Navijaju za rusku vojsku koja opseda Kijev i Harkov, kao što su juče navijali za Mladićeve ubice koje opsedaju Sarajevo.

 

Nije reč samo o subjektivnom utisku, ima i egzaktnih potvrda. Demostat je krajem marta objavio rezultate predizbornih istraživanja, pitali su građane i o ratu u Ukrajini. Rezultati su ovakvi: „Polovina ispitanika misli da Srbija treba da bude neutralna i po cenu sankcija, nestašica i svega onoga što podseća na devedesete godine; 21 posto ispitanika misli da ‘Srbija treba jasno i glasno da stane na stranu Rusije’; 13 posto ispitanika misli da ‘Srbija treba jasno i glasno da stane na stranu Evropske unije i Ukrajine’. Na ovo pitanje nije odgovorilo 16 posto ispitanika”.


Kraj iluzija

 

Dakle, 71 posto je praktično na strani Rusije, kad si neutralan dok agresor satire žrtvu jasno je na čijoj si strani, većina je spremna čak i da trpi za svoja uverenja pozajmljena od Putinove propagande koja je kod nas jedina zvanična slika realnosti. U dlaku isti procenat građana nikada nije čuo za opsadu Sarajeva.

 

Dok smo devedesetih i mogli da poverujemo kako ljudi ne znaju šta se dešava, kako žive u medijskoj blokadi izloženi ispiranju mozga sa zvaničnih kanala, danas takvih izgovora više nema. Rat gledamo uživo, u realnom vremenu, sve je dostupno – ali to nimalo ne utiče na građanstvo. Kao što su onomad podržavali Miloševića i njegove horde zla, tako danas podržavaju Putina i njegove orke. Ako je neko imao iluzije o zavedenim umovima, o izmanipulisanim građanima koji greškom staju na stranu radikalnog zla – danas je tome došao kraj.

 

Masovno neznanje o opsadi je manji problem, ono ionako nije slučajno, već pažljivo dirigovano. Veći problem je što bi danas većina navijala za opsadu Sarajeva, žešće i ostrašćenije nego što navija za pokolje po ukrajinskim gradovima i selima. Fašizam ljude pretvara u nešto za šta je teško pronaći ime. Nema reči koja bi bila dovoljno uvredljiva za ljubitelje smrti, ljudske patnje i stradanja.

  • Like 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Putinova Rusija, idealan model za Srbiju

 

Tomislav Marković


Ruska agresija na Ukrajinu potpuno je ogolila ovdašnje samozvane patriote i tobožnje rodoljube, sve one koji se godinama i decenijama zaklinju u Srbiju i srpstvo, od čega su vremenom napravili i unosan posao.


Šta vlastodršci misle o ratu jasno se vidi iz činjenice da odbijaju da uvedu sankcije Rusiji, ali je još vidljivije iz uređivačke politike lojalnih medija.


Tabloidi i televizije sa nacionalnom frekvencijom otvoreno navijaju za ruske agresore i za što temeljnije razaranje Ukrajine, a Vladimiru Putinu se dive kao najvećem državniku svih vremena i šire.


I neki opozicioni lideri krenuli su Putinovim putem, pa je tako Boško Obradović iz Dveri objavio predizborni bilbord na kojem se šepure on i Putin, uz prigodnu poruku “Srbi i Rusi – braća zauvek”.


Da ne bude zabune, pod Rusima Obradović ne podrazumeva žitelje Rusije koji se bune protiv Putinog diktatorskog režima, a pogotovo ne one koji ovih dana pune ruske zatvore jer su se usudili da se usprotive ratu.


Mlađan Đorđević iz pokreta „Oslobođenje“ redovno se pojavljuje na mitinzima podrške ruskoj agresiji, a predsednik Narodne stranke Vuk Jeremić upozorava da bi Vučić nakon izbora mogao da uvede sankcije Rusiji, a usput se zalaže da Srbija zadrži neutralnost, u trenutku kad se svet ponovo podelio na dve nepomirljive polovine.


Intelektualna elita koja se u radno i slobodno vreme bavi srbovanjem, odbranom Kosova, negiranjem genocida i sličnim rodoljubnim delatnostima – listom je na strani Putinove Rusije i zdušno navija za vojne snage koje uništavaju čitave gradove.


Zabrana slobode govora, mišljenja i okupljanja


Godinama naši vrli nacional-intelektualci ropću zbog prevelikog uticaja zlog Zapada na srpsko društvo, kukaju što patriotizam i nacionalizam nisu potpuno proželi svaku poru našeg narodnog bića, zapomažu nad trenutnim stanjem stvari i sanjaju neku drugačiju državu.


Kako bi ta država konkretno izgledala nije bilo baš najjasnije, ali sad je i to postalo belodano.


Nakon ruske invazije i silnih ratnih razaranja maske su napokon pale, pa smo saznali o kakvom društvu sanjaju dežurni srpski rodoljubi.


Njihova idealna Srbija izgleda potpuno isto kao Putinova Rusija, to je ono što svom voljenom narodu priželjkuju oni koji se busaju da ga vole najviše na svetu.


Ta Putinova Rusija je zemlja u kojoj je praktično zabranjena sloboda govora, mišljenja, izražavanja i okupljanja.


Jedino što novinari i građani smeju da govore i pišu o ratu u Ukrajini je zvanična verzija koju saopštava vlast, a koja sa stvarnošću nema baš previše veze.


Na primer, zabranjeno je za rat u Ukrajini napisati da je – rat u Ukrajini, jer Kremlj tvrdi da se radi o specijalnoj vojnoj operaciji. Kremaljski režim je za prekršaj ove zabrane predvideo kaznu do 15 godina zatvora.


Nije zabranjeno samo pominjanje reči rat, već i antiratne demonstracije. Policija je do sada uhapsila preko 15.000 demonstranata, a privođenja i kažnjavanja se vrše iz raznih razloga.


Neko je napisao na transparentu „Ne ratu“, što je zabranjeno; neko je napisao samo zvezdice umesto slova koje sačinjavaju ove dve zabranjene reči; policija je hapsila i demonstrante zbog transparenta na kojem ne piše ništa, dakle zbog nošenja belog papira; uhapšena je i devojka koja je nosila parolu „Šesta Božja zapovest: Ne ubij!“


Uhapšena je i aktivistkinja Ana Krečetova jer je nosila trasnparent sa natpisom „Fašizam neće proći“, što su nadležni organi ocenili kao „diskreditovanje ruske vojske“ i odrezali joj novčanu kaznu.


Bjekstvo iz raja Vladimira Putina


Kremaljski režim pogasio je većinu nezavisnih medija, a oni koji su nastavili rad podvrgnuti su strogoj cenzuri kao u stara, dobra staljinistička vremena.


Prethodno su mnogi novinari i mediji zvanično proglašeni stranim agentima. Taj status nije teško dobiti.


Na primer, ako se raspituješ za stanje vladavine prava u vojsci ili pišeš o moralno-psihološkoj atmosferi u kasarnama – to znači da si strani agent.


To piše u zvaničnom dokumentu FSB-a (devojačko: NKVD-KGB). Rusija je zemlja u kojoj je ubijeno na desetine novinara, najpoznatija među njima je Ana Politkovska.


Ona je, na primer, pisala o raznim aspektima stvarnosti svoje zemlje koju nam ovdašnji putinofili nude kao ideal.


U njenim tekstovima mogu se pronaći podaci o sveopštoj korupciji koja prožima čitavo rusko društvo, o tome da nezavisnosti sudstva nema, već da se sudi u korist moćnih i bogatih.


“Šta biste mislili o vojsci u kojoj je tokom samo jedne godine, 2003, ceo jedan bataljon od preko 500 ljudi ubijen, i to ne u ratu nego batinanjem? U kojoj oficiri kradu sve, od novčanica od deset rubalja koje regrutima šalju roditelji pa do čitavih kolona tenkova?”, pisala je Politkovska.


Pomenuti vojnici nastradali su od “djedovščine”, to je stari običaj zlostavljanja i premlaćivanja u ruskoj armiji u kojoj regrutima oficiri i stariji vojnici mogu da rade šta hoće.


Takođe, postoji običaj iznajmljivanja regruta kao robovske radne snage lokalnim bogatašima.


Ponekad se događa da vojnici poginu na takvom “specijalnom zadatku”, Politkovska je pisala o trojici regruta koji su gradili kuću u okrugu Istra za izvesnog g. Karabutova, pa su ostali zatrpani u rovu koji su kopali oko imanja.


I nikom ništa, na sudu za njih nije bilo pravde, jer je potpukovnik Aleksandar Boronjenkov koji ih je poslao na rad čovek sa dobrim vezama.


Normalna pojava u društvu koje ne poštuje vrednost ljudskog života.


Ubijanje političkih protivnika je uobičajeno, tako je nastradao Boris Njemcov. Hapšenje i osuđivanje za izmišljene delikte je takođe redovna praksa, evo Aleksej Navaljni je ponovo osuđen, ovog puta na devet godina robije, što ni za koga ne predstavlja iznenađenje.


U zatvoru se nalazi preko 400 opozicionara, a nekoliko hiljada je u emigraciji. Od početka ruske invazije broj onih koji napuštaju Putinov raj rapidno se povećao, procenjuje se da je za mesec dana emigriralo preko 200.000 Rusa.


Odlaze čak i ljudi koji su u Rusiji imali udoban život, poput glumice Poline Tepljakove koja je bila zaposlena u legendarnom peterburškom Nacionalnom pozorištu Aleksandrinski, ali jednostavno više nije mogla da podnese zabranu slobode mišljenja i nije se više osećala bezbedno u zemlji u kojoj je rođena.


„Radije biram da budem siromašna i slobodna, nego da živim u izobilju u ovome što se sad formira u Rusiji“, rekla je Tepljakova za „Novuyu gazetu“.


Staljinističke čistke


Nedavno je Vladimir Putin održao govor u kojem je najavio obračun sa nacionalnim izdajnicima i samopročišćenje ruskog društva, rekavši: „Rusi će ispljunuti izdajnike poput muve koja im je slučajno uletela u usta.” A ko su izdajnici?


Pa svi oni koji žive u Rusiji, ali su mentalno na Zapadu, dakle svi oni koji ne vide svrhu života u robovanju i pokoravanju Putinu, njegovim oligarsima, opričnicima i ostalim otimačima od naroda.


Hazjajinov govor očigledno je ostavio snažan utisak na razne slojeve ruskog društva, pa je krenula opštenarodna akcija odstranjivanja nepoćudnih elemenata.


Što bi se u Džugašvilijevo doba reklo – čistka. I pre zvanične najave povratka staljinizma bilo je svesnih elemenata koji su iz svojih sredina odstranjivali sumnjivce.


Tako je odmah po početku invazije počelo izbacivanje studenata sa fakulteta zbog protivljenja ratu.


Koga policija privede zbog učešća na antiratnim demonstracijama ili prosto na svom Instagram profilu napiše „Meni ne treba rat“, biva odmah izbačen sa fakulteta.


Posle Putinovog govora obnovili su se stari dobri običaji cinkarenja i pisanja dostava. Tako je partija Pravedna Rusija – Za istinu pokrenula sajt na kome treba prijavljivati potencijalne štetočine u organima vlasti.


Žitelji Kalinjingrada dobili su SMS u kojima vlast njihove regije traži od njih da prijave provokatore i pošalju njihove lične podatke.


A ima i čistih narodnih inicijativa koje dolaze iz baze. Grupa stanovnika Republike Adigeje na Kavkazu objavila je poziv građanima da prijavljuju sumnjivce i provokatore, a oni će se sami za njih pobrinuti ili će podatke preneti nadležnim organima.


Adigejci doušnicima garantuju anonimnost, kao što je vazda bio red i običaj. Ispod poziva sledi spisak „pete kolone“, sa fotografijama narodnih neprijatelja, skrinšotovima njihovih stranica na društvenim mrežama, adresama i brojevima telefona.


O tome su pisali mnogi ruski novinari, između ostalih i Igor Jakovenko u tekstu „Vreme doušnika“ na portalu Kasparov.ru.


Povratak totalitarizma


Tako ovih dana izgleda idealna država ovdašnjih putinofila, to je ono što žele za svoje komšije.


I to je samo jedan aspekt tužne ruske realnosti, da ne pominjem siromaštvo, obespravljenost najvećeg dela stanovništva, izolaciju od ostatka sveta, neslobodne i pokradene izbore, pljačku državnih resursa, bezočnu propagandu, atmosferu straha i nasilja, nepriznavanje elementarnih ljudskih prava.


Možda je ključni problem ruskog društva u onome što je primetio veliki ruski pisac, nobelovac Josif Brodski u Veneciji 1993. godine: “Reč je o tome da je osnovna tragedija ruskog političkog i društvenog života u ogromnom nepoštovanju čoveka prema čoveku – uopšte, ako hoćete, u preziru”.


Ni pre invazije na Ukrajinu Rusija nije bila divno mesto za slobodan život, a sad je situacija još gora, ubrzana je restaljinizacija zemlje, doušništvo opet cveta, fali samo parola “Budite kao Pavlik Morozov – prijavite svoje roditelje”.


Nedavno je na RTS-u ponovo emitovan razgovor Nede Valčić Lazović sa velikim ruskim piscem u emigraciji Aleksandrom Genisom iz 2020. godine, u okviru odličnog serijala “Savremeni svetski pisci”.


Voditeljka kaže Genisu da bi sad mogao da se vrati u Rusiju i da objavljuje svoja dela tamo, a Genis odgovara: “Moja dela se objavljuju tamo, ali ja sad ne bih mogao da odem u Rusiju.


Prestao sam da odlazim u Rusiju”. Valčić Lazović ga pita zašto, a Genis odgovara: “Zato što mislim da je posle pripajanja Krima Rusija pod Putinom postala nalik nacističkoj državi.


Posle 2014. godine i sukoba oko Krima prestao sam da odlazim u Rusiju, jer je 80 posto ruskog naroda podržalo Putina.


A mislim da se on ne razlikuje mnogo od Staljina i svih ostalih. To više nije moja zemlja”. Tužno i pretužno.


Ono što veliki ruski pisci i intelektualci sa tugom u srcu vide kao obnovu staljinizma, kao povratak totalitarnog sistema – ovdašnji tobožnji patrioti doživljavaju kao oličenje savršenog društvenog uređenja.


Nije ni čudo, s obzirom da je njihova omiljena delatnost u suštini bliska doušničkoj tradiciji Staljinovog doba: pravljenje spiskova izdajnika, autošovinista, stranih plaćenika i poziv na njihovo odstranjivanje iz društva.


Eto, najzad smo saznali šta rodoljubi misle i žele svojim sunarodnicima, kako bi izgledala njihova idealna Srbija. Šta li bi tek radili svom narodu da ga ne vole toliko?

Edited by Milenko Puzigaca
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

E, a ovi koji komuniciraju slikama (valjda još nisu došli do klinastog pisma) da li su neki od njih pročitali nešto drugo od ovih čije slike stavljaju sa nekim izjavama za koje je upitno da li su ili nisu od ovih na slikama, kao na primer, onaj esej koji je pisao Umberto Eko o večnom fašizmu. 


Ako su čitali, u koliko stavki se prepoznaju tamo? Dobro, naravno da je teško videti sebe sa strane, ali onaj ko već gleda sa strane, to vidi malo drugacije..


Evo da uzmemo kao primer kult smrti i slavnog poginuća. Iliti koskofiliju. Kao da je o njima pisao. Pa u vezi toga imam pitanje/predlog, a oni mogu da shvate kako hoće. Evo ga predlog.


Zašto oni ne naprave jedan koskofilski samit i da tamo dogovore dokle oni misle da držite tu teritoriju privezanu za te mrtvake od pre milion godina, ili koliko god, svakako su mrtvaci, a što bi rekao Haklberi Fin, ne marim ja mnogo za mrtve ljude, jer ko je mrtav taj više nije ni za šta. 


Znači, glavno pitanje na samitu bi bilo da vide kad oni misle da odvežu tu teritoriju od tih mrtvaka i puste je vec jednom da se slobodno razvija? U kom pravcu bi se razvijala, to smo već videli ranije. Eno ima na slici koju je tamo postavio Amigo, ono, kako su na toj teritoriji mladi najbolju mladost imali 70tih i 80tih, tj kad je ona bila otvorena za uticaj okruženja, a nije bila obrnutorobinzonsko ostrvo, kako je onaj jednom rekao, mesto gde haraju obrnuti Robinzoni, čiji san nije da se sa ostrva spasu, nego da ostrvo još više izoluju od okruženja. To jest bolesnici.


Znači, šta je potrebno da ovi koskofili već jednom odvežu tu teritoriju od tih mrtavaka kojima neprekidno mlate već 35 godina? Dok takvi nisu izgmizali krajem pomenutih osamdesetih, nikoga za te stvari nije bilo briga, niti je ko o takvim stvarima pričao. Onda su takvi izašli iz nekih kloaka, i evo 35 godina neprekidno mlate o mrtvacima, tu teritoriju drze privezanu za te mrtvake, i ne pustaju je da krene dalje.


BTW, i takav jedan skot je bio u familiji. Nikad stvorenje nije stavilo u kuću sliku živih ljudi, samo mrtvake. Kako ko pandrkne, za njegovu sliku se nađe mesto, ali zato stvorenje ni jednu fotografiju svoje dece nikada nije stavilo na zid ili negde, ama se zato od slika mrtvaka nije odvajalo. Nije prošao razgovor o bilo čemu da u njega nisu ubačeni razni mrtvaci. E, sad je stvorenje sa njima, i baš mi je drago zbog toga. Nadam se da je konačno zadovoljno.


Ali čime bi se zadovoljili ovi drugi koji su od iste sorte kao stvorenje sto je bilo? Šta oni hoće da bi prestali vec jednom sa time? Hoće li pare? Ako hoće pare, šta misle, koliko bi bilo dovoljno? Doduše, to je već pitao onaj svojevremeno, pa su pucali u njega u parlamentu ili nešto. 


Ako neće pare, da li onda možda hoće 60 komada svežih jaja? Kao Pantić što je dobio umesto 20 hiljada maraka (10%  od para koje je našao) u Tesnoj koži 3? Evo ide Uskrs, taman bi im dobro došla.


Prava, domaća. Kokice koje ih snose u dvorištu samo kljucaju, kljuc, kljuc, kljuc. Žumance kao Sunce. Pa kad gospođa umuti tortu... 


Ako neće ni pare ni jaja, da bi konačno odvezali tu teritoriju od mrtvaka, i pustili je da se slobodno razvija, šta onda hoće? Da li dolaze u obzir rešenja koja uključuju arheološke radove i proizvodnju aktivnog uglja pirolizom? Da li bi im možda to više odgovaralo?


Znam, znam šta bi mi radili zbog ovakvih izjava, ne moraju da se trude. I ja bih njima. Svakog gosta 35 godina dosta. Plus, nestalo bečkih konjušara, staša, alija, iptara, ilogoraca i ostalih neprijatelja, ederi su ih već pobedili, manje više, i ostali su samo igani i utošovinisti. Ovi prvi ih ignorišu, a što se tiče ovih drugih, jer oni su sad glavni neprijatelji, zato što se zlo konačno vratilo kući da ujeda samo sebe, e, tu su ovi glavni, na njih da pikiraju, jer im je samo to ostalo.


Čak javno o tome govore, eno u onim komentarima sa linka koji je juče stavio VladimirB, kako jedva čekaju da krene obračun sa autošovinistima, kompradorima, petom kolonom, ne znaju više kako da ih nazovu, kao da nekoga boli arhimandrit, a njihov guru antonić već godinama preti time u svakom tekstu.


Pa, kad kreću? Kad god da je, možda ne bi bilo loše da pre toga dooooobro prouče primer Ukrajine, i kako se tamo i kome dostavlja provijant i nastavna sredstva, u kojim količinama i odakle, nemoj posle da bude igračka plačka.


I još malo, na drugoj temi ovih nekoliko izjavljuju kako više neće ići na izbore. Ja ako budem tu, ja ću suprotno. Nisam išao na izbore pre ovoga jedno 15 godina, najmanje, a sad sam izašao samo zbog ovih rusofilskih orgijanja na ulicama. E, od sad idem na svake izbore, i glasam za Vučića i SNS. To je win win situacija. Kako, ovako.


Ako oni (Vucic & co) izaberu, ili im drugi izabere, kao na primer gosn Hil i slicni, da se to tu unormali, odveže od mrtvaka, i od rusofilije, pa krene napred, onda juhu juhu, svakako će biti za ove rusofilske i druge anticivilizacijske majmune ono, udri milicijo, gazi, hapsi, hvataj, nikog ne štedi, sve je to ista bagra. Ako izaberu da se ne unormali, nego da nastavi sa koskofilijom, onda će im isto drugi izabrati da to bude isključeno iz civilizovanog sveta, pa će svakako rezultat biti isti - banda kaput.


Ako izaberu ovo drugo, kao sto nikad ne pogrese da izaberu, jesu li se koskofili brinuli za Papuance ono oko Rio Tinta? E onda im neće smetati da i oni budu popapuančeni kancelovanjem. Ako se to desi, znači treba da se raduju, a ne crninu da nose, eto i za njih je win - win.


To jest, to ako ne izaberu da konacno i oni postanu normalni, odvežu tu teritoriju od mrtvaka, i puste je vec jednom da gleda napred, a ne u mrtvake, i da se slobodno razvija. Pa i od njih da vidimo vec jednom to rodoljublje i tu ljubav prema svojoj zemlji o kojoj pricaju vec 35 godina. Ono, ako nesto volis, pusti ga da ide, jel tako, jeste.


Pa, šta ćemo? Koskofili.

Link to comment
Share on other sites

 

Ko je odgovorniji za stanje srpskog društva – elita ili narod?

 

Mnogi protivnici režima Aleksandra Vučića očekivali su da će na nedavnim aprilskim izborima najzad doći do prevrata. Poraz opozicije doveo je do još jednog talasa razočaranja, te do nekih zanimljivih otkrića tople vode i rupe na saksiji. Iznenada nas je zapljusnulo otkrovenje da takozvani narod (srpski: građani Srbije) nije baš sklon demokratiji, da jedan deo stanovništva naprosto voli diktatore, da je sklon autoritarnom svetonazoru, da ima premnogo ljudi koji će ličnu korist staviti ispred opšteg interesa, što ih čini idealnim zupčanicima i šrafovima naprednjačke mašine za mlevenje srpskog društva u neprobavljivu kašu.

 

Pre izbora pevale su se slavopojke žiteljima Gornjih Nedeljica i Jadra, tamo su hrlili prvaci srpskog glumišta da podrže borbu za očuvanje prirode ekološki svesnog naroda, vaskolika opoziciona javnost uzdizala je selo na pijedestal, ponovo su oživljene mantre o tome kako ćemo hraniti pola Evrope, te da nam u našoj mitskoj Arkadiji nikakva industrija nije potrebna. Nakon izbora, kad se pokazalo da jadarski kraj, a i većina ostalih ruralnih oblasti u Srbiji – uglavnom glasa za vlastodršce, u opozicionoj javnosti nastupila je mešavina depresije, besa i ogorčenja. Teške reči su padale na račun izdajničkih Gornjonedeljičana, izgrdiše ih na pasja kola, uz poneku kletvu, želje i pozdrave tanatološkog karaktera.

 

Društvo sklono populistima i manipulatorima

 

Elem, građani su ponovo duboko razočarali opozicionu elitu, pokorni su, poslušni, gaje naklonost prema tiranima, uopšte nisu onakvi kakvima su ih oslobodioci zamišljali, u šta su se neki i lično uverili na biračkim mestima. Ne drži Vučić građane u prinudnom ropstvu, mnogi dobrovoljno pristaju na naprednjačke okove oko svojih nogu. Dobro, činjenica je da žitelji Srbije nisu vatreni pobornici demokratije, tolerancije i ljudskih prava, ali to je poznata stvar, ne od juče. Nisu Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Vojislav Koštunica i Aleksandar Vučić pali s neba, već su uživali veliku podršku građana.

Za razliku od Zorana Đinđića, Ivana Đurića ili Ante Markovića, političara koji su mislili drugačije i bili okrenuti evropskim vrednostima. To je opšte mesto, polazna tačka od koje treba krenuti u promišljanju reformi i transformacije srpskog društva. Jasno je da ne treba oboriti samo naprednjački režim, već se valja nekako izboriti sa zlogukom mešavinom nacionalizma, patrijarhalizma, autoritarnosti, tradicionalizma, duha zatvorenosti i straha od slobode.

 

Neveselo stanje srpskog društva nije nikakva esencijalistička kategorija, plod nekakvog usuda, nepopravljive srpske sklonosti diktatorima, već proizvod sasvim konkretnih istorijskih, političkih, kulturnih i društvenih okolnosti. Nismo zemlja sa bogatom demokratskom tradicijom, nismo imali priliku da utemeljimo demokratski sistem i da razvijamo evropske vrednosti, pa je logično da živimo u društvu sklonom populistima i manipulatorima. Vučić to zatečeno stanje zloupotrebljava, koristi slab otpor društva da bi preuzeo sve poluge vlasti i zarobio državu i društvo, pretvarajući Srbiju u lični posed svoje stranke. Mnogi ljudi pristaju na to, neki su ucenjeni poslom, neki nemaju mnogo izbora, nekima je lakše da legnu na rudu nego da se bune i trpe posledice bunta, pogotovo u društvu kojem solidarnost nije jača strana.

 

Nacionalistički ideolozi koji mahom provode život na budžetu, udobno živeći od obespravljenog stanovništva, te iste ljude ubeđuju da je njihova podjarmljenost zapravo nacionanalni identitet, svetinja koju treba čuvati, a nipošto menjati. Svaka promena na bolje, u smeru ostvarenja više prava i sloboda, bila bi izdaja srpstva, identiteta, predaka i priklanjanje neprijateljskom Zapadu koji bi da nas rasrbi. Sasvim razumljiva strategija, jer ovo što se kod nas naziva nacionalnom elitom može da bude na visokim pozicijama samo u zapuštenom, zaostalom, neslobodnom i siromašnom društvu. Čuvaju ljudi svoje privilegije, šta bi drugo radili.

 

Elita gora od rulje

 

Što nas dovodi do ključnog problema. Pre nego što krene bacanje drvlja i kamenja na građane Srbije koji glasaju za autokratiju (za šta su svakako odgovorni), trebalo bi ispitati šta je srpska intelektualna, politička, univerzitetska, crkvena, medijska i svaka druga elita radila poslednjih decenija. Logično je da elita, kao skup privilegovanih članova društva, ima veću odgovornost za stanje u državi od običnih ljudi. Ta elita je pisala Memorandum SANU, pripremala ratove, ubeđivala Srbe da su nebeski narod, propovedala da je Kosovo srpska kolevka, lupetala da su Srbi ugroženi u SFRJ, zapomagala kako je socijalizam uništio srpstvo, masovno trovala sve oko sebe mržnjom prema drugim narodima, širila šovinističku i ratnohuškačku propagandu. Naša elita je od svog voljenog naroda, u koji se neprekidno zaklinje, napravila topovsko meso, gurnula ga u rat i zločin, odsekla ga od sveta, izolovala od civilizacije i zatrovala duhom mržnje, nacionalizma i zla.

 

Tupave ideološke floskule nacionalističke inteligencije postale su neupitne dogme, Vučićevi mediji ih ponavljaju i variraju iz dana u dan. Ko misli da nešto menja u ovoj zemlji, morao bi da raskrsti sa ideologijom koja je pobila onolike nevine ljude po okolnim zemljama i uništila sopstvenu zemlju. A to se ne radi tako što glavna medijska grupa nezavisna od Vučićevog režima, United Media, snima serije po delima Dobrice Ćosića, jednog od glavnih kreatora ideologije smrti. I to upravo po delima u kojima su formulisani bazični stereotipi koji će se pretvoriti u državnu ideologiju, o čemu su mnogi umni ljudi pisali, na primer Nikola Bertolino u eseju Vreme inkubacije.

 

Te serije o vremenima smrti, zla i naopakog ne snima narod koji voli diktatore, već elita ovog društva, nudeći mu izanđalu nac-realističku poetiku kao alternativni kulturni model. Usput budi rečeno, nisam primetio da naš filmski i pozorišni svet negoduje što im ruska zločinačka armija ubija kolege po Ukrajini, ruši pozorišta i bioskope. A ni pisci i ostali intelektualci se ne bune protiv kulturocida i zatiranja čitavih gradova. Skoro svi ćute kao zaliveni. I to je mnogo veći problem od naroda pokornog. Pored ovakve elite koja ne zna šta joj je dužnost, profesionalna i moralna, teško je očekivati da obični građani budu posvećeni demokratskim vrednostima. Što reče Mirko Kovač – “elita gora od rulje“.

 

Privilegije i obaveze

 

Posebno je problematično što većina opozicionih kritika na račun naroda koji je izneverio očekivanja dolazi od ljudi koji pripadaju privilegovanom sloju društva, mada toga uglavnom nisu svesni. Nedavno je na sličnu temu pisala novinarka lista Novaya gazeta Elena Kostjučenko. “Neki ljudi imaju dvostruku sreću na rođenju – rođeni su malo pametniji od proseka, u porodicama u kojima se to ceni. Život im daje priliku i motivaciju da čitaju knjige, uče, razmišljaju“, piše Kostjučenko.

 

Potom pravi paralelu između različitih slojeva ruskog društva, obraćajući se kolegi Andreju Lošaku, govoreći mu da dok njihovi vršnjaci u Rubcovsku, u Altajskoj oblasti, seku obojene metale, stoje na benzinskim pumpama, mi učimo, učimo, učimo. “Oni idu u vojsku, a mi idemo na univerzitete. Znate li zašto nam društvo daje ovu mogućnost? Pa da bismo gledali napred i nazad, da bismo trasirali put, a ako se pokaže da je put pogrešan, da bismo zaustavili našu zemlju na ivici provalije“, objašnjava Kostjučenko koja je uloga elite, privilegovanih članova društva, onih koji imaju više sreće od drugih, više mogućnosti u životu.

 

Brvno i trun

 

Umesto kuknjave, besa, rezignacije, očajanja, odustajanja zbog iznenadne spoznaje da je stvarnost baš onakva kakva je, mnogo je uputnije analizirati zašto je srpsko društvo sklono autoritarnim modelima. Ili bar malo prelistati knjige koje se bave tom problematikom. Pre nego što se ospe paljba po seljacima koji glasaju za naprednjake, možda je bolje podsetiti da tvrdnja opozicije kako će imati kontrolore po celoj Srbiji i nije baš bila tačna. Naime, posle izbora smo saznali da u selima nije bilo opozicionih kontrolora, a izgleda ni kampanje. Podsećanja radi, na selu živi neznatnih 40 posto stanovnika Srbije, prava sitnica. Takav propust mogao bi se pravdati činjenicom da opozicija nema dovoljno resursa, pogotovo finansijskih, jer nije bila u parlamentu, ali ipak nema dobrog izgovora za ovako ogromnu grešku koja vodi direktno u poraz.

 

Nije glavni problem srpskog društva u neobrazovanijim i siromašnijim slojevima, već na vrhu, u eliti koja nije sposobna da bude avangarda sopstvene zemlje, da povede društvo u boljem i srećnijem smeru. I to nije problem današnjeg vremena, već seže duboko u prošlost. Dovoljno je podsetiti na reči Pavla Apolonoviča Rovinskog o srpskoj eliti, napisane pre više od 150 godina: “Nedovoljno prosvijećeni, malo rade, ne brinu se o svrsi, ne vole ni u šta da se udubljuju, vole da hvataju površinu stvari i odmah je pokazuju. Djelujući na slabe strane srpskog naroda i ostavljajući ga u iluzijama, ne dirajući mu samo u nacionalno osjećanje – njime se može vladati koliko se hoće”.

 

Pre nego što se obruše na narod, članovi srpske elite bi mogli da se podsete ovih proročanskih reči. I da prvo uklone brvno iz svog oka, a tek potom da se bace na uklanjanje trunja iz tuđih očiju.

 

Tomislav Marković

 

============================================

 

Ispod je (nepotpuni) spisak sisatelja državne sise iz teksta (sami su ga napravili) koje sve treba sa iste najuriti, zato što nepestano prizivaju izolaciju jer ih zabole stojko, imaju kmetove da plaćaju porez i tako izdržavaju razni ološ. Ništa se tu neće promeniti sve dok se sav ološ ne najuri sa državne sise, pa neka idu u privatnike, i neka otvore radnju za prodaju svoje filozofije, niko im ne brani. Mora da bi napravili srbsko privredno čudo - guz papir sa posebnim dezenom tog veličanstvenog mislilaštva.

 

Evo ga spisak:

 

Quote

Петиција против увођења санкција Руској Федерацији

 

Имајући у виду да је српски народ у последњој деценији 20. века био највећа жртва политичког Запада у његовом покушају да успостави глобалну хегемонију и да је најпре над Србима испробао сва оружја хибридног ратовања, од економских санкција, преко медијских манипулација, до војне агресије;

 

Будући да смо сведоци да политички Запад та иста оружја данас примењује против руског народа, с циљем његове потпуне дехуманизације и слома руске државе;

 

Истовремено свесни да нас са братским руским народом вежу најтешње вишевековне везе, а да је држава Русија у прошлости била, а и данас је, једини поуздани гарант политичке самосталности српског народа,

 

Ми, доле потписани, својим именом и речју:

 

Исказујемо пуну солидарност са руским народом и пружамо му подршку у одлучној борби за право на живот, слободу, политичку, економску и цивилизацијску самосталност и национално јединство;

 

Надамо се да ће Украјинци одбацити западне саветнике који их због својих себичних интереса гурају у крвопролиће са православном руском браћом и да ће разум и мир што пре превладати;

 

Очекујемо од најзначајнијих националних институција српског народа, од свих релевантних политичких организација, као и од новоизабраних посланика у Народној скупштини Републике Србије, да се јасно одреде против увођења санкција Руској Федерацији од стране Републике Србије;

 

Тражимо од председника Републике Србије Александра Вучића да одбаци притиске и уцене Запада и да Влада Републике Србија не уводи санкције Руској Федерацији, нити да било којом појединачном одлуком угрози постојећу политичку, војну, привредну, финансијску и културну сарадњу између две државе, јер је трајно савезништво Републике Србије са Руском Федерацијом једини гарант очувања Косова и Метохије у саставу Србије, као и дејтонске уставне позиције Републике Српске.

 

Списак потписника петиције против санкција Руској Федерацији

 

(списак је дат по азбучном реду имена потписника)

 

проф. др Александар В. Ђорђевић

Александар Вујовић

др Александар Гајић

проф. др Александар Ђикић

Александар Лазић

проф. др Александар Липковски

Александар Павић

др Александар Раковић

проф. др Александар Седмак

проф. др Александра Лончар Раичевић

Александра Нинковић Ташић

Ана Селић 

игуман манастира Црна река Андреј

Бoжидар Зечевић

проф. др Бојан Бојанић

Борис Над

проф. др Бранимир Куљанин

Бранимир Нешић

Бранислав Матић

проф. др Бранислав Ристивојевић

Бранислав Станковић

др Бранко Вучинић

Бранко Вучинић

Бранко Драгаш

проф. др Бранко Ракић

Бранко Станковић

проф. др Валентина Питулић

проф. др Вања Станишић

академик Василије Крестић

Веља Чупић

проф. др Вељко Брборић

Весна Капор

др Владимир Димитријевић

др Владимир Коларић

др Горан В. Ђорђевић

проф. др Горан Латиновић

др Гордана Живковић

епископ крушевачки Давид

академик Данило Баста

Данило Бећковић

Данило Тврдишић

проф. др Дарко Р. Ђого

доцент Дејан Антић

Дејан Златановић

проф. др Дејан Мировић

проф. др Димитрије Ћеранић

проф. др Драга Бојовић

Драган Вујичић

др Драган Хамовић

др Драгана Дракулић-Пријма

проф. др Драгана Новаков

др Драгана Ратковић

Драгана Трифковић

проф. др Драгиша Бојовић

проф. др Драго Перовић

проф. др Драгољуб Петровић

Драгомир Анђелковић

Душан Илић

проф. др Душан Крцуновић

проф. др Душан Пророковић

Душан Савић

проф. др Душко Певуља

доц. др Душко Челић

проф. др Ђорђе Чантрак

Емир Кустурица

Желидраг Никчевић

проф. др Зоран Арсовић

Зоран Гутовић

проф. др Зоран Кинђић

проф. др Зоран Чворовић

Зорица Јовићевић

др Иван Милић

проф. др Игор Вуковић

Игор Ивановић

Игор Маринковић

Илија Петровић

проф. др Ирена Арсић

епископ бачки Иринеј (Буловић)

др Исак Давидов

др Јана Алексић

др Јелена Газдић

проф. др Јелица Стојановић

проф. др Јован Б. Душанић

доц. др Јован Јањић

Јован Пејчић

проф. др Јован Попов

Јово Цвјетковић

Југослав Кипријановић

академик Коста Чавошки

проф. др Лидија Томић

Љиљана Богдановић

академик Љубодраг Димић

доцент Маја Лаковић

др Марија Јефтимијевић Михајловић

Марина Рајевић Савић

Маринко Вучинић

проф. др Марица Шљукић

др Марко Јакшић

проф. др Марко Павловић

др Марко Пејковић

академик Матија Бећковић

проф. др Милан Благојевић

Милан Ружић

Милан Тегелтија

Милана Бабић

др Милица Томашевић

проф. др Мило Ломпар

проф. др Миломир Степић

Милорад Вукашиновић

проф. др Милош Ковачевић

проф. др Милош Ковић

Миодраг Зарковић

др Миодраг Кулић

др Мирјана Гочанин

проф. др Мирјана Стојисављевић

Мирослав Цера Михаиловић

проф. др Митра Рељић

Михаило Меденица

др Миша Ђурковић

Момчило Селић

Наташа Јовановић

др Небојша Шулетић

др Немања Девић

проф. др Ненад Кецмановић

Никола Варагић

Никола Врзић

Никола Јовић

Никола Кусовац

Никола Маловић

Никола Милованчев

др Никола Танасић

Никола Шијан

др Олег Солдат

др Предраг Анђелић

Предраг Васиљевић

др Предраг Голубовић

проф. др Предраг Ћеранић

др Рада Стијовић

проф. др Радивоје Младеновић

др Радован Калабић

проф. др Радојица Јовићевић

мр Радојка Цицмил-Реметић

Ранко Гојковић

Роксанда Алексић

др Ружица Левушкина

Саша Адамовић

проф. др Светозар Поштић

академик Славенко Терзић

Славиша Ристић

Славољуб Качаревић

проф. др Слободан Антонић

Слободан Ерић

др Слободан Јанковић

проф. др Слободан Комазец

проф. др Слободан Орловић

проф. др Слободан Панов

проф. др Слободан Рељић

академик Слободан Реметић

проф. др Слободан Самарџић

проф. др Снежана Кирин

Спиридон Булатовић

проф. др Срђан Перишић

проф. др Срђан Шљукић

др Стеван Гајић

Стефан Каргановић

проф. др Стојиљко Кајевић

Тајана Потерјахин

проф. др Татјана Самарџија

Филип Живановић

епископ зворничко-тузлански и администратор Епархије шабачке Фотије

проф. др Часлав Копривица

Џевад Галијашевић

 

 

 

 

Edited by Milenko Puzigaca
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

TOMISLAV MARKOVIĆ: Peticija protiv uvođenja sankcija Rusiji – intelektualci na strani ubica


Ako me jezičko pamćenje ne vara, reč „neodustajno“ banula je u politički vokabular za vreme vladavine neprežaljenog Vojislava plemenitog Koštunice. Korišćena je i kao prilog i kao pridev, najčešće u patriotskim tiradama u kojima su se nacionalni tribuni zaklinjali kako neodustajno brane odmetnuto Kosovo, teritorijalni integritet Srbije i 15 procenata srpske duše. Kako je to izgledalo, najbolje se vidi na primerima. Na Vidovdan 2006. godine odjezdio je Koštunica na Kosovo ravno i održao govor u kojem je rekao kako nas „Gračanica danas podseća ne samo na to šta smo bili, nego i na ono što moramo biti zbog onog što smo bili i to ćemo biti ako budemo istrajni, neodustajni, razložni i složni“. Ove reči nema u šestotomnom „Rečniku srpskohrvatskog jezika“ Matice srpske, najbliži joj je po obliku i značenju pridev „neodstupan“ i odgovarajući prilog, što bi moglo da znači da nas je Koštunica obogatio ne samo održavanjem kontinuiteta sa Miloševićevom politikom, već i jednom novom rečju.


Inkriminisani pojam pao mi je na pamet iz nepoznatog pravca čim sam video da je grupa intelektualca, dežurnih branitelja srpstva, pokrenula peticiju protiv uvođenja sankcija Rusiji. Među pokretačima i potpisnicima peticije našli su se brojni poznati članovi ovdašnjeg Putinovog fan kluba, neizbežni akademici Matija Bećković, Kosta Čavoški, Ljubodrag Dimić i Vasilije Krestić, episkopi SPC Irinej Bulović i David Perović, reditelj, graditelj i feudalac Emir Kusturica, Dodikov pravnik Milan Tegeltija, bivši ambasador u Rusiji Slavenko Terzić, egzorcista duha samoporicanja Milo Lompar, nagovarač omladine na smrt Miloš Ković i silni drugi univerzitetski profesori, duhovnici, pisci, intelektualci, medijski udarnici, umnici, doktori raznih nauka i znalci ovejane suštine.


Mračna šuma nacionalističkog uma


Branitelji neodbranjivog u peticiji kreću od dogme da je srpski narod najveća žrtva „političkog Zapada u njegovom pokušaju da uspostavi globalnu hegemoniju”, gde su se služili svim sredstvima, uključujući „medijske manipulacije“. Za neupućene u mračnu šumu nacionalističkog uma, na izvrnutom jeziku velikosrpske ideologije medijska manipulacija znači da su zli zapadnjački mediji ubedili čovečanstvo kako su srpske snage opsedale Sarajevo, izvršile masakr na Markalama, razorile Vukovar, počinile genocid u Srebrenici, digle u vazduh stotine džamija, držale konc-logore, dok se u stvarnosti u kojoj žive nacionalisti i kremaljski propagandisti – ništa od navedenog nije dogodilo.


Peticionaši su pozvali “Aleksandra Vučića da odbaci pritiske i ucene Zapada”, da nipošto ne uvodi sankcije Rusiji, jer je “trajno savezništvo Republike Srbije sa Ruskom Federacijom jedini garant očuvanja Kosova i Metohije u sastavu Srbije, kao i dejtonske ustavne pozicije Republike Srpske”. Intelektualni neuro-krem Srbije objasnio je i svoju poziciju glede zločinačke agresije na Ukrajinu: „Iskazujemo punu solidarnost sa ruskim narodom i pružamo mu podršku u odlučnoj borbi za pravo na život, slobodu, političku, ekonomsku i civilizacijsku samostalnost i nacionalno jedinstvo“.


Petrificirana ideološka svest


Kakva neodustajna ekipa! Kosovo je već godinama nezavisna država, što je direktan proizvod upravo njihove ideologije i represivne politike, ali našoj intelektualnoj eliti to nimalo ne smeta da i dalje brane Kosovo i priželjkuju povratak kolevke srpstva u okrilje majčice Srbije (naravno, bez Albanaca za koje su rezervisane hladnjače, masovne grobnice i još masovnija proterivanja), a sve uz pomoć matuške Rusije. Milošević je izgubio četiri rata u jednoj deceniji, što je svetski rekord dostojan Ginisa, ali ideolozi ne odustaju od revanša i drugog poluvremena, nadajući se da će sve „srpske zemlje“ ipak biti ujedinjene.


Rusija je pod teškim ekonomskim sankcijama, crno joj se piše, postaje parija sveta, definitivno je postalo jasno da je Putinov režim zločinački i neprijateljski prema celom slobodnom svetu, ništa dobro se neće desiti toj nesrećnoj zemlji, a srpski umnici sve svoje nade i dalje polažu na ruskog medveda. Ideologija smrti kojoj služe pobila je desetine hiljada ljudi, uništila jednu divnu zajedničku zemlju, obogaljila bezbroj ljudi i života, razorila sve čega se dotakla, donoseći i sopstvenom narodu propast, ali se pametari i dalje drže gesla – nema povlačenja, nema predaje.


Čovek je biće koje neprestano uči i menja se po meri saznanja i logici iskustva, ali to očigledno ne važi za srpsku intelektualnu elitu koja se busa u rodoljubna prsa. Izgleda da je ideološki um neprobojan za iskustvo, za događaje, za protok vremena i saznanja. Šta god da se dogodi na svetu, taj um ostaje isti, zaleđen, petrificiran, otporan na svaku promenu, postojaniji od kamena.


Vodiči do najbliže provalije


Klasičan primer te neljudske postojanosti dao je istoričar Miloš Ković na konferenciji za štampu koju su priredili pokretači peticije: „Pitanja opstanka naših sugrađana na KiM, naših sunarodnika u RS su pitanja koja zavise od Rusije. Treba biti trezven i umeti sačekati, jer vreme radi za nas. Uz sve kritične trenutke kojima sada svedočimo, multipolarni svet je već uspostavljen”, reče Ković i ostade živ. Ništa ne može da pokoleba veru putinoida u trijumf Rusije, pogotovo ne elementarne činjenice sa kojima su ovdašnji nacionalistički ideolozi u trajnom sukobu, na krv i nož. Ako se već spušta gvozdena zavesa, naši vrli intelektualci bi da svoju zemlju i svoj voljeni narod stave na pogrešnu stranu, uželeli su se izolacije i zatvorenosti kojoj nacionalistička ideologija oduvek teži.


Decenijama su čekali promenu međunarodnih političkih okolnosti e da bi nastavili gde su stali devedesetih, uzdali su se da će Rusija krenuti u odlučni obračun sa zapadnim svetom i međunarodnim poretkom, verovali su da je ruska armada nepobediva sila koja lako može pokoriti čitavu Evropu. Kad se trodnevna operacija okupacije Ukrajine pretvorila u rat sa neizvesnom dužinom trajanja, kad se pokazalo da je ukrajinska želja za slobodom jača nego što su mnogi mislili, to ovdašnje ljubitelje kremaljskog hazjajina nimalo nije uzdrmalo. Oni i dalje snatre da je vreme na njihovoj strani, uprkos realnom razvoju događaja i činjenici da vreme ne može da bude na strani retrogradnih ideologija koje iza sebe ostavljaju samo zgarišta, leševe, očaj i nesreću.


Porazno je decenijama gledati odrasle, obrazovane ljude koji nisu sposobni da osete zrno empatije prema nevinim žrtvama, prema bezmernoj ljudskoj patni, već se dobrovoljno stavljaju na stranu nasilnika i ubica, zaodevajući zločinačke pohode sumanutim opravdanjima. Elita čiji je najviši intelektualni domet lakejisanja maroderima, srpskim ili ruskim, svejedno – narod za čiju se avangardu izdaje može da povede samo do najbliže provalije. Nije im prvi put, usmeravanje nacije u pravcu sunovrata i propasti je njihova trajna životna misija, jedini smisao postojanja koji su uspeli da pronađu na ovom svetu.


Uzdanje u moćniju razbojničku družinu


Pošto lokalna razbojnička banda oličena u Miloševićevom režimu nije uspela u svom zlikovačkom naumu da pokori sve okolne narode, ideolozi smrti su počeli da se uzdaju u veću i moćniju razbojničku družinu na čijem čelu stoji vrhovni zločinac Vladimir Vladimirovič Putin. Preuređenje svetskog poretka koje prizivaju, a koje otvoreno zazivaju Sergej Lavrov i slični kremaljski zlikovci, zapravo bi trebalo da bude sistem u kojem vlada isključivo zakon jačeg. Zakon džungle i deviza „Sila Boga ne moli“ – to je jedini ideološki, politički, pa i filozofski program vrlih peticionaša. Taj program bi se ukratko mogao svesti na tri reči: bezakonje, hajdučija, zverinjak – da se poslužim naslovima knjiga jednog njihovog ideološkog sabrata, Rajka Petrova Noga.


Zato ne čudi što se potpisnici peticije velikim delom poklapaju sa članstvom Pokreta za odbranu Kosova i Metohije, a delimično i sa potpisnicima jedne druge, pomalo zaboravljene peticije iz 2011. godine za odbranu Vojislava Koštunice. Tada su branili Koštunicu od tzv. sudskog progona, poenta je bila da dotični nipošto ne sme biti saslušan povodom atentata na Zorana Đinđića, mada ga nadležni organi nisu pozvali kao optuženog, već u svojstvu građanina koji bi mogao da ima neka saznanja o zločinu. U suštini se radilo o sprečavanju da se otkrije ili makar malo osvetli politička pozadina Đinđićevog ubistva, uz usputno ruganje zakonu, pravdi i pravosudnom sistemu, što im je u potpunosti pošlo za rukom.


Današnji ljubitelji bezakonja i razaranja brane agresore i zločince, ostajući dosledni svom svetonazoru. Videti bestijalnu rusku agresiju na Ukrajinu kao borbu ruskog naroda „za pravo na život, slobodu, političku, ekonomsku i civilizacijsku samostalnost i nacionalno jedinstvo” – zahteva nadrealnu količinu mašte i zaslepljenosti, uz rekordnu dozu cinizma i bešćutnosti.


Ruska vojska skoro dva meseca kasapi Ukrajinu, masovno ubija civile, siluje, pali, ruši, deportuje, ostavlja leševe pored puta, trpa nesrećne ljude u masovne grobnice, razara crkve i kulturne spomenike, sakati i ubija decu, seje nesreću, patnju i smrt. Pritom mediji odani Kremlju uopšte ne kriju genocidne namere prema ukrajinskom narodu, brisanje Ukrajine sa lica zemlje je njihov otvoreno iskazani cilj. U situaciji kada je kristalno jasno ko je dželat a ko žrtva, srpski patriotski intelektualci otvoreno staju na stranu ukoljica. Bar su neodustajni u podršci radikalnom zlu. Pored ovakve intelektualne elite, pravo je čudo što ova zemlja još uvek postoji.

Link to comment
Share on other sites

Sa one strane peticija – intelektualci protiv “političkog Zapada”

 

Aleksandar Novaković

 

Kada god pomislim kako su političari gadan soj setim se da ima jedan mnogo gadniji – intelektualci.

Prvi su po pravilu oportunisti pa su zbog toga skloni da uvažavaju realnost, kakva god ona bila.

Drugi, pak, nemaju nikakve dodirne tačke sa realnošću. Oni  žive u svetu ideja koje razvijaju iz ugodnih fotelja.

 

Oni se hrane kompleksom nepriznate veličine. Oni žele da oblikuju svet po svojim zamislima bez ikakvih posledica po sebe i sa potencijalno ogromnim posledicama ukoliko neko od političara počne da ih sluša.

 

U zavisnosti od konteksta, delim ih u dve vrste.

 

Jednu, koju čine oni koji oblikuju svoje melodije po ukusu diktatorovog uha. Najpoznatiji je primer kremljinskog  “filozofa” Aleksandra Dugina ili nekada Miloševićeve sluge, praksisovca Mihaila Markovića. To su “dvorski intelektualci”, plaćene intelektualne prostitutke.

 

Druga vrsta je možda interesantnija. Reč je na prvi pogled o bezopasnim pojavama, zaludnim skribomanima i isfrustriranim osobama. U stabilnom poretku u kome je sloboda čvrsto zagarantovana i nije plen moćnika, ovakvi ljudi ne predstavljaju posebnu pretnju. Tavore na obodima sistema, neshvaćeni i nesrećni ali ipak preživljavaju jer uvek ima onih koji su spremni da kupuju njihovu robu.

 

Tek u slabom i moralno dezorijentisanom društvu ove sitne štetočine dobijaju na značaju. Ovde mogu da zagađuju intelektualni prostor koliko hoće. U čuvenoj raspravi o totalitarizmu Hana Arent je opisala kako se ovaj intelektualni lumpen proleterijat uzdigao do “komandnih visina”  nemačkog društva omogućavajući uspon ideologije Trećeg rajha.

 

Još ranije, slično se desilo sa prodorom boljševizma čiji predvodnici nisu bili intelektualne  gromade već ljudi zadojeni mržnjom prema liberalnom kapitalizmu. Bili su to propali intelektualci ali uspešni revolucionari poput Lenjina, Trockog  i ostalih “usrećitelja” čovečanstva.

 

Od početka višestranačja, a zapravo i pre njega, ova druga kategorija intelektualaca odgovorna je za većinu političkih lutanja i katastrofa kroz koje je prolazilo i još prolazi srpsko društvo. Njihovo delovanje ostaje neprekinuto i danas, u vremenu peticija protiv “političkog Zapada”, baš kao što su u vremenu kada je čitava istočna Evropa prelazila na višestranačje i politički pluralizam mutili vodu idejom “nepartijskog pluralizma” ili “velike Srbije”.

 

Po svom duhu, ako ne uvek i po slovu, intelektualna potka njihovih ideja je nacionalsocijalistička. U političkom smislu, ekstremno nacionalistička, u ekonomskom, ne manje ekstremno socijalistička. U naciji vide vrhovnu vrednost, iako se retorički zalažu za građansko društvo. U ekonomiji podržavaju protekcionizam i snažnu državnu ulogu – potpuno u skladu sa socijalizmom.

 

Njihovo intelektualno delovanje je stalna pretnja –  stalna “kost u grlu” srpskom društvu koja mu ne dozvoljava da realizuje svoje unutrašnje potencijale, da krene putem razvoja, uspeha, sreće, ljubavi, putem jedne optimistične ali i odgovorne nacije kakva Srbija po svojoj prirodi jeste, i treba da bude.

 

Zauzvrat, ovi mračnjaci nude viziju depresivne (“mučeničke”) i pesimističke, uvek zabrinute, Srbije. Oni žive od stvaranja “grča na licu”. Oni forsiraju megalomanske zamisli čiju realizaciju treba da plate nevini i zavedeni njihovim lažima, baš kao što hiljade mladih Rusa nestaje u ukrajinskom blatu sprovodeći u delo Duginovu nihilističku kvazifilozofiju. Jer njih i ne interesuje to kako društvo zaista funkcioniše i šta obični ljudi u stvari žele. Individualan život i njegova stremljenja nemaju gotovo nikakav značaj za njih. Oni su iznad svega toga.

 

To je ista ona grupacija koja se nikada nije pomirila sa padom Berlinskog zida koji je doživela kao pucanje staklenog zvona pod kojim su bili zaštićeni oni i njihov pogled na svet. Njihov tipičan predstavnik želi sigurnost i izvesnost starog sveta – sveta u kome se najbolje oseća, jer je u osnovi poslušnik.

 

Iako se retorički zalaže za demokratiju u srcu priželjkuje komandu – glas moćnog vođe kog će slušati. On samo čezne da se ušuška u skute Velikog brata iza neke nove Gvozdene zavese.

Ovi intelektualci su se iz sveg srca radovali Putinovom političkom usponu jer je to značilo hvatanje kopče sa svetom koji jedino razumeju –  svetom kontrole i neslobode u kome bi oni nastavili da se klanjaju političkim idolima, baš kao što su se klanjali Titu, Miloševiću i sada Putinu.

 

Njihov osnovni cilj je – da im se čuje glas (da budu uvaženi) ali i da sami slušaju (da budu pokorni). San svih naših “nacionalnih intelektualaca”, od ekipe nekadašnje perjanice socijalističke omladine okupljene oko časopisa Student do istoričara pomiritelja partizanskih i četničkih tradicija, jeste da se izdignu iz ove “nesamoskrivljene” pozicije bukača sa oboda sistema i postanu punopravni dvorski trubači, baš kao Dugin, Marković i slični komedijaši.

Odnosno, želja im je da pređu (najzad) u onu prvu kategoriju.

Nemojte se zavaravati njihovim nazovi disidenstvom – ono postoji samo dok se ne avanzuje u višu kategoriju. Tada disidenstvo postaje slugeranstvo.

 

Njihov najveći strah je da im je istorijski sat već otkucao – i to odavno. Ne mislim pri tom samo na pad Berlinskog zida. Srbija je jedna mala, siromašna i u osnovi ne tako važna zemlja, dok se oni još uvek hrane ostacima sa stola jugoslovenske grandomanije.

Sanjaju neke velike borbe i obračune, neke nove klisurine, Neretve i partizanske epopeje, postignuća i “podvižništva” kojima  će kumovati. Istorijski bilans kraha velikih balkanskih projekata od njih je napravilo generale bez vojske. Zaodenuti ozbiljnim izrazom lica koje večno bdi nad sudbinom nacije, oni su zapravo tužne pojave koje svoje frustracije mogu da leče još samo peticijama. Eh, da je samo geografski Rusija bliža – sve bi bilo mnogo lakše!

 

Stalno čujemo, oni su protiv Zapada jer nas je Zapad bombardovao. Pogrešno! Oni su bili protiv Zapada i pre nego što nas je on bombardovao. Oni su bili protiv Zapada i 1989. I ranije. Oni su se uvek divili sovjetskoj (ruskoj) vojnoj sili a prezirali “dekadentni” i “licemerni” Zapad gde “svako radi po svome ćefu”.

 

Oni jesu deca komunizma, ona rankovićevska, ćosićevska, nacionalboljševička, koja je izvornoj srpskoj političkoj tradiciji privržena samo folklorno. Istovremeno gaje duboki prezir prema ideji društva koju je mukotrpno  gradila podjednako kneževina i kraljevina Srbija, društva ukotvljenog u zapadni pogled na svet.

 

Njihovo antizapadnjaštvo razotkriva njihovu traumu i kompleks. Plaše se Zapada jer on znači slobodu, individualnu slobodu najpre, a ova znači nepostojanje monopola na istinu. A oni znaju samo za monopol, u ekonomiji, životu, u politici. Oni su za ruski svet, kao što su bili za Miloševićevu borbu protiv “Novog svetskog poretka”.

 

Kažu, nismo mi protiv Zapada kao takvog, i mi cenimo demokratiju i druge lepe stvari koje otuda dolaze. Mi smo samo protiv “političkog Zapada”. Mnogo su se namučili oko ove kovanice – ali uzalud. Ta sintagma namenjena da zavara i prikrije zapravo sve razotkriva. Oni su za “razvoj”, “modernizaciju”, “tehnologiju” i sve ostalo što je doneo Zapad od Industrijske revolucije do danas ali – bez slobode.

 

Oni su za kineski model, oni žele da od političkog Zapada naprave politički Istok. To im je cilj.

Tragikomična je činjenica, sa istorijskog i ideološkog aspekta, da su u svom zastranjivanju uspeli da nadmaše i svoju najveću konkurenciju – (ne)reformisane titoiste. Neokomunisti, iako i sami preziru naciju i nacionalizam, nisu otišli toliko daleko da interese tuđe nacije pretpostave interesima svoje – tj. da se u činu kolektivnog nacionalnog samoukidanja konvertiraju u drugu naciju (rusku). U Srbiji, nažalost, kao da je još uvek u toku neka uvrnuta verzija sukoba ibeovca (današnjih rusofila) i titoista.

 

Nemojte pomisliti da ukazivanjem na sličnosti sa ibeovcima zagovaram, ne daj Bože, titoističke metode obračuna sa neistomišljenicima. Klasični liberali poput mene osuđuju podjednako Staljinove gulage i Titove kazamate i masovna pogubljenja. Razlika između putinista i zagriženih titoista je samo u stepenu, ali ne u metodi obračuna sa drugačijim mišljenjem.

 

Ljudi poput mene rešenje mnogih problema vide u više a ne u manje slobode. Upravo je nedostatak političke i ekonomske slobode uz medijsku scenu koja već više od decenije podgreva panegirike o “ruskom uspehu” dovela do poraznog stanja u kome se nalazi dobar deo našeg društva.

 

Takva situacija je omogućila sistematsko trovanje mozgova koji su postali plen destruktivne intelektualne klike. Vučićev režim sistematski je napravio medijsko vašarište u kome je sve podložno relativizaciji služeći tako interesima velemajstora relativizovanja – centrima širenja ruske “meke moći”. Srbija je možda jedina zemlja u Evropi u kojoj se u jednim novinama pojavila informacija da je Ukrajina, zamislite, napala Rusiju.

 

Srećom po Srbiju, rat u Ukrajini je razvejao sve dileme oko opcija koje stoje na raspolaganju onima koji žele da žive u slobodnom društvu. Jer bitka koja se upravo vodi nije samo rat između jedne nadmoćne vojne sile i jednog naroda koji joj se grčevito suprotstavlja. Bitka koja se danas vodi je borba između slobode i tlačenja.

 

Intelektualci, potpisnici deklaracija protiv “političkog Zapada” stavili su se na ovu drugu stranu. Gde im je, uostalom i mesto.

Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...