Jump to content

FK Partizan 2019/20


Xpert

Recommended Posts

Quote

Kakav peh za Partizan: Bez Sadika mesec dana

Traga Partizan za igrom iz prvog dela sezone, nedostaju mu golovi, a izgleda da će mu u i organizaciji napada i pred protivničkim golmanima biti još teže, pošto je iz stroja ispao i – Umar Sadik.

Prvi strelac tima (16 golova u svim takmičenjima) neće moći da igra oko mesec dana, koliko je predviđena pauza usled povrede rebra, zarađene na 162. večitom derbiju. Iz Humske tvrde da je, posle duela sa Milošem Degenekom. Nigerijcu naprslo puklo, što mu je, navodno, pričinjavalo problem na treninzima, ali 22-godišnji fudbaler pokazao veliku želju da uprkos maleru bude na terenu. Ostaje dilema kako je uopšte radio sa ekipom danima i zašto je počeo subotnji meč sa Radničkim, posle kog je trener Savo Milošević otkrio kako "nije prijavio povredu"!?

U međuvremenu je utvrđeno da je povreda ozbiljne priprode, pa će Sadik na lečenje, što znači da propušta ne samo duel osmine finala Kupa Srbije sa Spartakom, već i prvenstvene utakmice sa Voždovcem u gostima (subota), Mladosti iz Lučana (sledeća sreda) i na strani sa Subotičanima 22. marta, a kako posle tog duela na severu države sledi dvonedeljna pauza, zbog reprezentativnih obaveza, imaće dovoljno vremena da se oporavi, samo što će u zavisnosti od tretmana Milošević proceniti da li će ga koristiti 4. marta protiv Čukaričkog u Humskoj ili sedam dana kasnije, na „Karađorđu“ protiv Vojvodine, u završnom kolu osnovnog dela prvenstva.

U tom periodu Umara Sadika menjaće Bojan Matić, doveden baš iz Vojvodine, da bude opcija za ovakve slučajeve. Uostalom, igrao je umesto afričkog špica i u finišu meča sa Radničkim, pa će počev od današnjeg sureta sa Spartakom biti „zakucan“ u prvih 11. Bar za narednih mesec dana.

Povreda Umara Sadika došla je u najgorem mogućem trenutku po Partizan, prethodno su iz stroja ispali Sejduba Suma i Bibars Natho, obojica bi trebalo da se vrate na teren sledeće sedmice.

 

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...
  • 2 weeks later...

Znam da ne.mogu da se poredim sa grobarima, ali u par navrata bio sam na mecevima Pfk kada i Misa Tumbas, iako kapiram da on nije propustao niti jedan...

Zaista je bio decje zaljubljen u Partizan, navijao je iz srca, uz one cuvene urlike...

Ja se secam kad je u Pfk branio onaj lik sa Kipra, bila ekipa u poprilicnom raspadu, besplatan ulaz i svaki put kad sam isao sa par drugara grobara, Misa je zvao iz dna grla ovog mucenika na golu. Bukvalno je 45 minuta sa pauzom od 2-3 minuta urlikao "Asprogenissss", ovaj se krstio u vise navrata.

Edited by Manoly
  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

 

 

U drugoj polovini devedesetih dao je jedan intervju za Tempo. Po sećanju navodim poslednjih par rečenica:

 

- ... zbog toga uvek treba pokušavati da se bude bolji, ići ka većim stvarima.

- Šta to može da bude veće za čoveka koji je vodio Real?

- Partizan, prijatelju...

 

......

 

Nije ni prvi ni poslednji koji nije dobio šansu da svojim znanjem unapredi klub u kome mu je ostalo srce. Istorija nam se polako pretvara u legendu, sada već i na dnevnom nivou. Ostaje tužna stvarnost, ali to je za neku drugu priču. Laku noć, mister.

  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...
Quote

Sećanje: Aždaju na terenu "ubili" diletanti iz uprave!

Tog 11. maja 1966. godine nisam bio rođen, ali zarad čudnog spleta okolnosti i posla kojim se bavim dao sam sebi za pravo da sa vama podelim tekst o generaciji fudbalera koja je ispisala jednu od najlepših stranica srpskog i jugoslovenskog fudbala.

FK Partizan 1966.

 

Pre tačno 54 godine čuvene Partizanove bebe izgubile su na Hejselu finale Kupa šampiona od madridskog Reala sa 2:1. O Šoškiću, Galiću, poslovođi Kovačeviću, Jusufiju, Vasoviću... slušao sam kao klinac od pokojnog oca, uveravao me je moj Novak da je Partizan bio bolji, da je iz tog finala morao da izađe kao pobednik. Kad sam počeo profesionalno da se bavim novinarstvom sudbina me nekako povezala sa mnogima od aktera tog velikog finala. Prateći Partizan u dva pisana medija imao sam prilike da upoznam junake crno-bele istorije, da napravim priče koje su obeležile i moju karijeru, da spoznam šta im je nedostajalo da naprave taj presudan korak u želji da postanu najbolji u Evropi. Zato sam prethodni vikend ovaj dan iskoristio da pročešljam sopstvenu arhivu i podelim utiske učesnike tog spektakla na Hejselu.

Neki poput Jusufija, Kovačevića, Galića i Pirmajera, nažalost nisu među živima, ali njihovo delo vredi pamtiti i prepričavati jer su nam u amanet ostavili lekciju o tome kako se trud, ljubav i vera pretočena u talenat isplate, da čak i "sukob" različitih karaktera može da donese pozitivnu energiju timu koji se nije plašio nikoga, a verovao je u sebe. Tim kome je samo nedostajao bolji menadžment, uprava koja je mogla ili možda htela da prati prvu veliku ekipu posleratne Jugoslavije. Ali, u redovima koji slede pokušaću da vam dočaram taj period dominacije čuvenih Partizanovih beba, koji je iz ugla generacije i završen tog 11. maja 1966. godine.

Kroz redove koji slede želim da se osvrnem malo i na period stvaranja ove čuvene ekipe, ambijent koji je pratio odlazak u Brisel na veliko finale, razdore unutar kluba koji su i te kako uticali na svlačionicu, ponašanje... Na osnovu razgovora i intervuja koje sam uradio sa Partizanovim asovima, iz različitih generacija, jasno mi je da je ova ekipa imala sve preduslove da postane i jedna od najboljih u istoriji fudbala. Ono što je klubu iz Humske oduvek nedostajalo – rukovodeći kadar koji uglavnom nije imao sluha da isprati igrače, trenere, struku. Kroz istoriju Partizan je mnogo puta prolazio kroz krizne periode, kao da je bio podložan uticajima sa strane i obično se to dešavalo u trenucima kad je u očima navijača i šire javnosti izgledao najjači. Ne ulazeći dublje u priču, verovatno će se ukazati i neka druga prilika za analizu, ajde da evociramo uspomene legendi koji će ostati upamćeni kao najbolja Partizanova ekipa svih vremena.
 

Hasanagić, Kovačević, Rašović, Jusufi, Davidović i Pirmajer

 

Hasanagić, Kovačević, Rašović, Jusufi, Davidović i Pirmajer

 

Imao sam zaista retku privilegiji da upoznam pojedine aktere ovog velikog finala – Jusufija, Kovačevića, Rašovića, Hasanagića, Šoškića, Pirmajera... Velika čast za mene su bili i razgovori sa takođe pokojnim Blagojem Paunovićem, koji je odmah posle Hejsela ušao u prvi tim, ali je meč sa Realom uživo gledao. Priznajem, izdvajam Fahrudina Jusufija jer sam s njim najviše vremena proveo. Na godišnjicu njegove smrti, 9. avgusta, izdvojiću kompletan intervju koji sam uradio u Drenu kod Obrenovca, gde je Julka najviše voleo da provodi letnje dane. Znao je da me pozove i u njegovu omiljenu Maderu, gde sam upijao priče, kako iz fudbalske, tako i trenerske karijere. I danas se sećam tog šeretskog pristupa kad bih mu rekao da uživa penzionerske dane.

 

Uživam sine, zaslužio sam. Osvojio sam sve što je moglo u našem fudbalu u poslednjih 50 godina. Bio sam olimpijski šampion iz Rima, drugi sa Evropskog prvenstva u Parizu, četvrti sa Svetskog u Čileu. A, nisam igrao za treće mesto zbog loma ruke, inače bismo bili treći. Igrao sam sa Partizanom finale Kupa šampiona. Jedino što nisam osvojio je titula sa Zvezdom u Bariju, ali to fizički nisam mogao“, u prepoznatljivom stilu pričao je Julka.

 

A, bio je, pričao mi je i moj Novak, preteča modernih bekova. Gledao je stalno napred, gađao u trepavicu Galića i Muju Hasanagića, koji su veselili navijače svojim golovima. Partizan je bio avangarda sa Jusufijem koji je verovatno presudno uticao da u fudbalu prestane podela na bekove i krila. Te 1966. godine Partizan je pre finala Kupa šampiona igrao četiri utakmice, protiv Nanta, Verdera, Sparte i Mančester junajteda. Gol razlika 12:0 u Beogradu! Bez primiljenog gola na svom stadionu za legendarnog Šoleta. Julka nikad nije prežalio taj poraz u finalu, prisećao se svih sitnica u predigri finala i samo finalnom meču.
 

Fahrudin Jusufi

 

To je najbolja generacija koja se rodila u našem fudbalu. Za nešto više falilo nam je rukovodstvo i menadžment. Ne može da se desi da igrate finale Kupa šampiona, a od nas traže da cipele koje je pravio čika Ika mažemo u tri štrafte, da bi izgledale kao Adidas. Rekao sam, nemoj da mi mažete, neću da ih nosim! Da se ja prodam za 2.000 maraka! Bili smo mali, sitni u rukovodstvu. Stalno su me pitali, šta se ti uvek praviš najpametniji. Ja ima kažem, ljudi nemate pojma, da li ste svesni da smo na vrhuncu. Igramo sa Realom, a čime se bavimo“, ljutio se Julka dok mi je to pričao.

 

Moramo da se vratimo sada unazad da biste razumeli to razočaranje koje su legende osećale, svesne da su mogli više, mnogo više. U sezoni kad je Partizan osvojio treću uzastopnu šampionsku titulu došlo je do podele unutar kluba, koja je mogla da dovede do potpunog raskola. Partizan je kolo pre kraja jesenjeg dela imao bodovnu zalihu, ali je pretilo da utakmicu protiv Vardara u Skoplju izgubi jer nema dovoljan broj igrača! O tome je pričao čuveni "Poslovođa" Vladica Kovačević, koji je preminuo 2016. godine u Beogradu i sahranjen je u rodnoj Ivanjici.

 

U to vreme je prvi čovek kluba bio general Ilija Radaković, a iz kluba se tada odvojio sekretar Mirko Nenezić, inače brat generala Radojice Nenezića. Kod je Mirka je bila kasa, pa se sećam da se formirala neka trojna komisija da se vidi gde će biti pare. Došlo je do trzavica u klubu, što se prenelo i na igrače. Jedan deo igrača se priključio Neneziću koji ih je isplatio prilikom dovođenja u Partizan poput Jusufija, Galića, Vislavskog, Bečejca... Šoškić je bio neutralan, Ćurković i Rašović koji su tek stigli takođe, a uz Radakovića smo od starijih igrača bili Vasović, Miladinović i ja. Znam da smo pred Skoplje imali deset igrača i jurili momke iz podmlatka da krenu s nama na put. Ispalo je sve dobro, ostali smo jesenji prvaci. Kasnije je na Pravnom fakultetu održana jedna od najvažnijih Skupština u istoriji kluba. Uspeli smo da se pomirimo, kasnije osvojimo titulu, zaigramo u Kupu šampiona“, prisećao se Kovačević.


http://www.youtube.com/watch?v=gGb4vymQYdU
 

Pričale su mi legende da su tada prvi put civili počeli da dobijaju rukovodeća mesta u Humskoj. Navodno je Josip Broz Tito rekao da se "generali neće mešati u fudbal", pa je premestio generale Radakovića i Nenezića. Za predsednika je postavljen Vlada Dujić, predsednik Opštine Čukarica, ali se kasnije ispostavilo da ni to rešenje nije usrećilo Partizan. Ali, o njemu kasnije. Vratimo se fudbalu, do Reala, "bebe" su igrale fudbal iz snova. Najveće iskušenje imali su protiv Mančester junajteda, koji je po njihovim rečima bio najbolja ekipa u sezoni. Imali su Loua, Besta, Stajlsa... Taj dvomeč proslavio je sjajnog defanzivca Branka Rašovića, koji je vodio velike bitke sa "devetkom" protivnika.

 

Bili smo kompaktni na terenu. Znate šta, razlika u odnosu na danas je što mnogi iz moje generacije nisu pričali van terena, ali su na utakmici sve davali jedan za drugog. Mislim da je danas obrnuto. Nije korektno da govorim o imenima, ali moram da istaknem da je nama teren bio najvažniji. Uostalom, ne možeš sa deset ljudi da budeš prijatelj. Mnogo je te sezone bilo teških momenata, dobili smo batine u Bremenu, Mančester je u Beogradu imao šanse, mislim da je Best bio prvi dugokosi fudbaler koji je došao u naš glavni grad. Sećam se duela u Mančesteru, Lou me je u jednom momentu udario, ja sam uzvratio. Ali, kasnije smo se nasmejali i nastavili dalje. Tako je vreme bilo, nismo se previjali, zvali sudiju i slično... Pazite, vrednost moje generacije ogleda se i u činjenici da je ceo svet želeo da igra fudbal protiv nas, učili su fudbal od nas. Ja punih pet godina nisam zimu proveo u Beogradu, stalno su nas zvali da dolazimo na turnire po celom svetu. Nisam imao zimsku jaknu tih godina. Ne zaboravite, Bundesliga je krenula od 1963. godine. Mi smo tada bili baš moćni“, pričao je Rašović.

  

Pre nego što se posvetimo samom finalu i kontroverznim detaljima koji su prethodili meču, podsetiću na put Partizana do Brisela. U prvom kolu crno-beli su igrali sa Nantom. U Beogradu je bilo 2:0 (strelci su bili Galić u 37. i Hasanagić u 48. minutu). U revanšu je bilo 2:2 (Kovačević u 43. i Galić u 47. minutu). U drugom kolu Partizan je dočekao Verder i slavio sa 3:0 (Jusufi u 71, Pirmajer u 75. i Hasanagić u 81. minutu). U revanšu je Verder slavio sa 1:0. Crno-beli su u prvom meču trećeg kola poraženi od Sparte u Pragu sa 4:1 (Hasanagić u 15. minutu), ali su u revanšu u Beogradu odigrali pravu fudbalsku simfoniju i slavili sa 5:0 (Kovačević 4. i 29, Hasanagić 35. i 71. i Vasović u 23. minutu). U polufinalu Mančester junajted je pao u Beogradu sa 2:0 (Hasanagić 46. i Bečejac u 58.). U revanšu je bilo 1:0 za Junajted. Zanimljivo da su crno-belima poništena i dva gola u Beogradu, Hasanagiću protiv Sparte i Bečejcu protiv Mančestera.
 

Vuk i Branko Rašović
Vuk i Branko Rašović

 

Ne znam ni danas zašto su poništeni“, seća se Mustafa Hasanagić, „Bili smo stvarno velika ekipa. Nas devetorica smo u to vreme igrali za reprezentaciju Jugoslavije protiv SSSR. Igrali smo moderan fudbal, sećam se da se pokojni Bajić vraćao da bi pomagao Jusufiju, koji je stalno išao napred i davao golove. Imao sam sreće da igram sa takvim igračima, prosto nisam mogao da ne koristim centaršuteve Kovačevića, Bečejca, Jusufija... Te godine sa 18 golova bio sam i prvi strelac šampionata...“.

 

Kad su se pripremali za finale, crno-beli su gotovo bili sigurni u pobedu. Čak im je protivnik po svim analizama apsolutno odgovarao.

 

U drugom polufinalu igrali su Inter i Real. Prognoza je bila da će u finale Mančester junajted, koji je objektivno bio najbolji tim, i Inter. Realu su davane najmanje šanse jer su imali smenu generacija, sa iskusnim Amansijom, Gentom, Serenom. Mi smo te godine pobeđivali velike ekipe na raznim turnirima, čak i reprezentaciju SSSR... To finale je neverovatno kako smo izgubili. Vodili smo sa 1:0, bili bolji, i primili dva gola iz kontranapada. To je bilo nedopustivo“, govorio je JosipPirmajer, koji je preminuo 2018. godine.
 

Mustafa Hasanagić

 

Julka se nije libio da mi priča da su mnogo na pripremu tima uticale igre van terena, tačnije nedostatak autoriteta u rukovodećim strukturama. Prisećao se da je tadašnji trener Abdulah Gegić u Mančesteru pripremio dobru taktiku. Crno-beli su se svesno branili u formaciji 4-5-1, koja u to vreme nije bila tipična za svetske prilike. Na klupi je ostao Vladica Kovačević, a zaigrao je Dimitrije Davidović. Partizan je tada jedini put igrao u defanzivnoj formaciji, a Jusufi je imao drugačiji pogled i na duel na Hejselu.

 

Po mom mišljenju nije trebalo da igra Vladica Kovačević, nego Dača Davidović. Znalo se da ne može da izdrži tempo igre, ali mu je tast bio predsednik kluba, neki ministar železnice, tako nešto. Da se razumemo, Vladica je bio moj ljubimac, Dača nije bio rang Vladice, ali je za tu utakmicu bio idealan. A, onda moj kum Vasović izgubi utakmicu, Amančio ga izlomi... Uvek je imao ambiciju da bude leva polutka, bežao je napred... Prepametan je Vaske bio, ali za život nekako naivan“, iskreno je pričao Jusufi.

 

I legendarni golman Milutin Šoškić nikada nije mogao da prežali poraz u velikom finalu. Šole je branio u sjajnoj formi cele sezone. Činio je čuda u Bremenu, bio sjajan u Mančesteru, a mesto između stativa prepustio je Ivanu Ćurkoviću samo u porazu od Sparte u Pragu. Sa večnom tugom u glasu bi se prisećao primljenih golova u finalu.
 

Milutin Šoškić, Ivica Kralj, Radiša Ilić

 

Vikao sam iz sveg glasa: ’Vaske, ruši ga!’. Pojačavam, vičem iz petnih žila: ’Vaske, ruši’… Uzalud. Vaske pun vere u sebe hoće bez faula da zaustavi Amansija, odnese loptu. Ali, Španac prepreden, prebaci loptu s jedne na drugu nogu, zalomi našeg štopera dođe skoro do penala... Taj gol Amansija bio je početak našeg kraja. Serena je pet-šest minuta kasnije postigao još jedan pogodak. To čovek uradi jednom u 10-15 godina, možda u celoj karijeri ili ne uradi nikako. Neko prokletstvo kao se obrušilo na nas“, smatrao je Šoškić.

 

Poslovođa Kovačević je takođe bio mišljenja da je Mančester junajted najbolja ekipa te sezone, da je protiv Reala propuštena istorijska šansa.

 

Osećali smo da zaslužujemo veću podršku, da nas igrače uprava kluba ne prati na adekvatan način. Osećali smo se nekako mnogo jačim od njih. Nedostajala je čvrsta ruka, nisu mogli ni trener Gegić ni tehniko Popesku da drže stvari pod kontrolom“, govorio je Kovačević.
 

Vladica Kovačević
Vladica Kovačević
 

Nesposobnost uprave ogledala se i u slučaju Milana Galića. Čuveni napadač je odigrao prva dva meča sa Nantom i onda otišao na služenje vojnog roka. Može se reći da je veliko finale odigrao prilično nespreman, i tu se godinama vodila polemika da li je sjajni golgeter trebao da počne meč na Hejselu.

 

U JNA sam otišao u oktobru. Igrao sam pre toga protiv Nanta i dao dva gola. Posle su me spakovali i poslali u Armiju. Ne znam zašto nisu mogli da odlože moju vojsku na godinu dana da bih mnogao da igram. Ne znam ko je to uradio i zašto. Sedam meseci nisam pipnuo loptu, nisam trenirao, nisam bio spreman“, pričao je Galić, koji je preminuo 2014. godine.

 

Koliko su živeli za uspeh, i koliko su bili svesni svojih kvaliteta, osećalo se u svakoj ispovesti, žal za porazom u finalu, žal što se 11. maja 1966. raspala generacija koja je uz malo sluha rukovodećih kadrova, mogla mnogo više.

 

Uprava je bila sastavljena od sitnih ljudi. Ona nije bila dorasla timu. Kako objasniti da na finale Kupa šampiona ekipa dolazi iz raznih pravaca, neki vozom, neki kolima, a neki avionom. Od starta tu ništa nije mirisalo na dobro. Ipak, nadali smo se da možemo biti jači od svega. Na dan utakmice dolaze klupski čelnici u moju sobu, a bio sam cimer sa Vladicom Kovačevićem, i kažu: ’Hajde, pođi da upoznaš novog predsednika’. Ja tamo, kad neki Nemac. Saznam ubrzo – čelnik Kelna. Gledao me je pre i rekao svom prijatelju: ’Ovaj će doći kod nas’. Fin čovek. Nikakvog razloga za žurbu kod njega nije bilo, sve je znao o meni. Postali smo kasnije i prijatelji. Ali, gde ima da te tako prodaju. Žurili su što pre ovi naši da dođu do para. Teško mi je da pričam o tome. Nije samo uprava bila nedorasla finalu, nego i tehniko, pa i trener. Nisu bili svesni kako je to velika šansa za sve nas. Ispit generacije, meč karijere, igra života. Šansa koja se pruža jednom u životu. Nama je klub bio i majka i otac“, iskreno će Šoškić.
 

Ivan Ćurković

 

Mnogo fudbalskih priča iz prošlosti čuo sam od legendarnog Blagoja Paunovića. U to vreme on nije bio u prvom timu, ali je svedočio o lošoj atmosferi koja je nažalost pratilo veliko finale. Upravo onome što je Partizanu kroz istoriju nedostajalo, pogotovo u tom periodu kad je mogao da se pozicionira kao izuzetno značajan faktor u evropskom fudbalu.

 

Išao sam u Brisel, klub je vodio nekoliko nas, koji smo bili na pragu prvog tima. Sećam se da smo gledali meč sa tribina i bilo je zaista teško preživeti te događaje. Bilo je sukoba između igrača pre utakmice, ko će koga da prevari, a sve zbog nekih sitnih para. Mislio sam tada u sebi: daj bre da budemo prvaci Evrope, lova će da dođe svakako. Na finale je dolazio kako je ko hteo, jedna grupa igrača avionom, neki kolima, oni treći, pak, za svoj groš. Pred utakmicu smo gledali kako su se neki od fudbalera fizički sukobili u restoranu, na večeri. Mi mlađi smo drhtali, uplašeno gledajući sav taj haos. Uprava je još pre finala počela da rasprodaje fudbalere i sve je ličilo na opšti vašar. Nije jednostavno bilo nikoga da zavede red. Mnogo godina kasnije, imali smo Nenada Bjekovića u sportskom sektoru, a baš tada nam je nedostajao jedan takav čovek. Neko ko je umeo da napravi štimung među igračima“, sa setom se sećao Paunović, koji je preminuo 2014. godine.

 

Muja Hasanagić je podsetio na jedan interesantan detalj, koji me je inspirisao da pronađem nešto o arbitru finalnog meča u Briselu.
 

Rudolf Kreitlein

 

Mi smo te sezone imali jako loše suđenje. Pamtim da je bilo mnogo spornih momenata na našim mečevima, sve na štetu Partizana. Ali smo zato imali odlično suđenje u finalu, a taj duel smo izgubili. Dolazili smo iz komunističke zemlje i nisu nam arbitri bili naklonjeni. Eto, u tom finalu smo vodili sa 1:0, publika je bila uz nas jer je Real te sezone izbacio Anderleht, pa je publika bila protiv njih... Teško mi pada i sad kad se setim jer, verujte, bili smo bolji od Reala. U posedu lopte, šansama...“, kaže Hasanagić.

 

Mnoge od ovih priča sam i napravio zahvaljujući agilnom Partizanovom operativcu Vojislavu Radojeviću, koji me je svojevremeno upoznao i sa Sinanom Gudževićem, pesnikom i filologom, inače velikim partizanovcem, koji je 2006. godine, na 40 godina od velikog finala, posetio nemačkog arbitra Rudolfa Kartlajna i uručio mu dres Partizana sa brojem 40. Zahvaljujuči ljubaznosti Radojevića i Gudževića mogao sam da prenesem delove tog razgovora u mojoj bivšoj firmi, pa i sada koristim priliku da napišem šta je Kartlajn pričao o utakmici na Hejselu. Posebno interesantan bio je deo u kome je Kartlajn pričao o tome da mu je pre meča nuđen novac da sudi u korist Reala. Ovde moram da istaknem i legendarnog fotoreportera Miroslava Todorovića čije slike prate ovaj tekst. Tu je i ona iz 2013. godine kad su pojedini fudbaleri Reala doputovali u Beograd i podsećali se sa kolegama iz Partizana velikog finala.

 

Dan pre utakmice, u Briselu, kad smo moj pomoćnik Ernst Šmid i ja izašli da malo prošetamo, na ulici me zaustavio jedan gospodin i rekao mi: ’Gospodine Kartlajn, mogu li s Vama da malo porazgovaram?’. Ja ga upitam šta želi. A on: ’Želim da Vam nešto nasamo kažem’. Ja onda kažem Ernstu da me ostavi nasamo s tim čovekom. A taj me poveo u ulaz neke prodavnice i na nemačkom kaže: ’Imam nalog da Vam dam veliki novac, ako Real sutra dobije utakmicu!’. Ja ga upitam, odakle dolazi sa takvim stvarima, a u sebi se pitam, odakle bi mogao biti: ’Iz Beograda, iz Madrida, da, jer bi za Real bila velika nevolja da utakmicu izgubi’. ’To ne mogu da vam kažem, a i neću, ja samo imam tu poruku za Vas’, tako mi kaže. Ja mu onda kažem da se takve stvari ne rade na ulici, već mu predložim da sutra dođe u hotel. Predložim mu tako jer je sutradan bio sastanak UEFA u istom hotelu. To uvek ide uz finalne utakmice, da zasedaju najviše komisije UEFA ili FIFA, zavisno od toga ko je organizator utakmice. Hteo sam da ga namamim u hotel, pa da ga i drugi vide. Na moj predlog da dođe sutra u hotel, rekao je da će doći. Sutradan nije došao. Svojim kolegama nisam kazao ništa o ovome, da ne bih zapao u ko zna kakve nevolje. Nisam kazao ništa ni Bangartneru iz UEFA. Normalno bi bilo da sam njega ili nekoga iz UEFA obavestio o događaju. Nisam to učinio jer sam se bojao da mi ne oduzmu utakmicu i povere je nekom drugome, zbog sumnje da sam ja, je li, kupljen. Zato sam sve zadržao za sebe. Pa sam, da sve bude kako valja, svome pratiocu Belgijancu (malko čudan čovek, njega mi je UEFA dodelila, da se o meni brine i o mojim pomoćnicima, on me je i na aerodromu dočekao) rekao da na dan utakmice dođe u hotel u 17 sati i 15 minuta, kako bismo izbegli opasnost da se zaglibimo u saobraćajnu gužvu. Utakmica je imala početak u 19.30, zato sam ga naručio da dođe dva sata i petnaest minuta ranije. Kažem, čovek se malo čudno ponašao, znao sam i zašto. Prvi put se dešavalo da finalnu utakmicu Kupa šampiona sudi neko ko nije iz zemlje u kojoj se utakmica igra, dakle u Belgiji sudi Nemac.  Da skratim, stignemo nekako, u 19 sati i deset minuta. Volf, tadašnji predsednik sudijske komisije UEFA, koji je čekao da se pojavim, čim me ugleda, vikne: ’Pa gde ste do sada, gospodine Kartlajn?!’ Odgovorim mu neka pita onoga Belgijanca, a ja moram u svlačionicu. Sve to pred tu utakmicu“, otkriva Kartlajn.
 

FK Partizan

 

Nisu problemi uticali na arbitražu Kartlajna.

 

Presvučemo se u velikoj brzini i groznici, u trku pregledamo igralište i sve što uz to ide, pet minuta pre početka. Ništa od uobičajene pripreme, koncentracije, ništa. Još iz igračkih dana usvojio sam pravilo da su prvih pet minuta igre važni za celu utakmicu. Ako tada loptu udaraš kako valja, onde nećeš omanuti u utakmici. U ovoj sam utakmici, tako, na samom početku, dosudio indirektan udarac protiv Reala u Realovom šesnaestercu. Oni se odmah počnu buniti, ja im pokažem da sa mnom neće lako izaći na kraj. Kad sam odmakao zid Realovih igrača na propisno rastojanje rekao sam sebi: ’Dobro je, Rudolfe, sad je sve pod kontrolom!’. Takav je bio početak, tako sam uzeo konce utakmice u ruke. Ja sam bio vrlo energičan sudija. Jutros sam na videu ponovo gledao tu utakmicu. Možete i sami videti koliko sam bio koncentrisan, kako nisam dopuštao nikakve diskusije. Nisam u utakmicu ušao nervozan, ali ljut jesam bio, ljut na ljude koji su mi sve ono priredili. Pa sam, posle utakmice, napisao i pismo Bangartneru, bilo je na utakmici još stvari“, ističe Kartlajn.

 

Gudžević je nemačkom arbitru rekao da su Partizanovi igrači kompletna jugoslovenska javnost bili oduševljeni njegovim suđenjem.

 

To je lepo čuti. Od svega srca hvala. Time se mogu ponositi. To nisam znao, nisam nikad čuo. O sudijama se najčešće sluša sve najgore, čak i kad načine samo jednu grešku. U svakom slučaju, mene je zadivila Partizanova igra. U prvom delu utakmice Partizan je posve dominirao igrom. Igrajući svoju tečnu igru, stvorio je nekoliko velikih šansi. Rezultat te dobre igre bilo je i vođstvo od 1:0. Tu je Real svakako shvatio da mora nešto da promeni, uvede nešto što je vežbano na treningu, nešto što će pojačati njegov napad. U takvim situacijama dolazi do naknadne napetosti u igri. Zato sam ja utakmicu vodio pomalo sitničareći, svirajući i nešto što možda izgleda da ne treba svirati. To sam shvatio nakon petnaestak minuta, tako sam sve konce držao u rukama. Iz svoga iskustva, a bio sam i igrač i trener, znao sam sve o ’rupama’ i ’slobodnim prostorima’ u igri, o izgradnji igre, o vođenju igre. Sve u svemu, dakle, mene je Partizanovo vođstvo od 1:0, ne mogu baš reći obradovalo, ali zadivilo jeste. Ja jesam sudija, ali volim kad dobra igra da odgovarajući rezultat. A Realu je trebalo dugo, stvarno jako dugo da sebe na neki način pronađe i vrati se u utakmicu. Možda sam mogao baš i da ne sviram sve što sam svirao, ali to što sam svirao i sitnije stvari, omogućilo mi je da sprečim upotrebu nedopuštenih sredstava u igri“, pričao je Rudolf Kartlajn, koji je preminuo 2012. godine.

http://www.youtube.com/watch?v=QqADeZSHjTQ
 

Partizan je dakle imao sve, ali je izgubio. Ostaće upamćeno da je Partizan u velikom finalu poveo golom Vasovića u 54. minutu, a preokret su doneli Amansio u 72. i Serena u 75. minutu. Pred 65.000 gledalala u Briselu crno-beli su igrali u sastavu: Šoškić, Jusufi, Mihailović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Galić, Pirmajer. 


Ekipa se vratila u Beograd, igrači su čekali reakciju uprave kluba. Artur Takač, koji je između ostalog kumovao i dolasku Jusufija u Humsku, imao je ideju da ekipa ostane na okupu, da se dovede Josip Skoblar iz OFK Beograda i krene u novi pohod na Kup šampiona. Međutim, slučajno ili namerno, istomišljenika nije bilo. Ostaće upamćeni reči predsednika Vlade Dujića, inače člana Gradskog komiteta Saveza komunista:

 

Onaj ko voli Partizan ostaće! Mi nikoga nećemo da molimo da nosi dres našeg kluba. A ko hoće da ide - neka ide!“.

I većina je otišla... Mnogo je teorija ko je i zašto "oterao" jednu od najboljih ekipa u istoriji srpskog fudbala. Sve je moglo da bude drugačije. Zašto nije verovatno nećemo nikada saznati. Ali, da ćemo pamtiti ovaj veliki tim i velike igrače u njemu, jednostavno moramo. Ja svakako hoću, iako sam prvi put delove utakmice gledao u Realovom muzeju u Madridu, i to na počasnom mestu. Partizan svakako posle 1966. godine više nikada nije bio isti...


Izvor: http://sportklub.rs/Blog/Blog-ostalo/a331317-Secanje-Azdaju-na-terenu-ubili-diletanti-iz-uprave.html

Edited by pendulum
  • Like 4
Link to comment
Share on other sites

Demantovano.

Ali bilo je očekivati udarce ispod pojasa dnevnog smeća brata Vučića.
Izgleda da je ozbiljna prpa za kup.

Čudi me da ih prošle sezone nije bilo da izveštavaju oko šamaranja golmana jednog drugog kluba na proslavi titule.

Link to comment
Share on other sites

Guest
This topic is now closed to further replies.
×
×
  • Create New...