U mojoj generaciji koja je isla u gimaziju, isle su na bojevo gadjanje, ucile sklapanje i rasklapanje mitraljeza, a u skolskom dvoristu smo ucili kako se bacaju bombe. Nemacke bombe iz WWII, koje nigde vise nisu bile u upotrebi, osim valjda po skolama. U mojoj generaciji pukla je i jedna kljucna kost na gadjanju u Bubanj Potoku. Tih godina uveden je i dobrovoljan vojni rok za zene, mislim da je trajalo nesto kratko, mozda 4-5 generacija.
Starije generacije kao sto je bio moj brat, rodjeni polovinom 50tih , su imali predvojnicku obuku u vojnim jedinicama u trajanju od 2-3 nedelje, to za one koji su upisali fakultet i odlagali sluzenje roka.
Kolega iz Rumunije mi je rekao da su i oni imali slicnu stvar po skolama, samo je to kod njih bilo mnogo ozbiljnije, nije bilo zajebavanja kao kod nas.
Po gimnazijama se nije testerisalo, ali je moja generacija radila crteze na pausu i sa rapidografima. Tada sam otkrio da arhitektura definitivno nije za mene. Najgore je bilo to sto si morao da vuces onaj glavas u skolu, meni bilo lako jer sam isao peske, ali ovi sto su koristili prevoz su se bas mucili.