Početna 5 ka, još dok su momci stajali u vrsti slušajući tzv.himnu EL, mi je unela nervozu, nespokoj, loš osećaj...Psovao sam jako prvih 5 minuta, bilo mi je žao našeg Dobrića koji nam bio 6.igrač...A onda comfortably numb. I pre, iako subjektivan, mnogo puta i pod Radonjom i Tomićem I SO, patio sam gledajuću našu igru, ružnu košarku i manjak talenta...Deja vu. Pratim KK Zvezdu od neke 82. ...I tad smo rudarili imali puno netalentovanih igrača...Ali se zaljubio u borbenost, neodustajanje, underdog ulogu. Ove godine i nekih prethodnih, samo nekih, kao čovek od 50. želeo sam i očekivao da uživam u Igri da vidim smisao da me tim za koji navijam ispuni u metafizičko iracionalnom smislu, kakav je praćenje sporta i strast koja proističe....Žao mi nas drugari, nas koji pojedosmo džigericu, očekivajući promenu. Ipak je to do mene tj.nas.